Može li se u „umjetnosti riječi“ na bilo koji način narušiti jezični kôd temeljen na antropocentričnoj ideji o ekskluzivnosti ljudskog roda i superiornosti bića-koja-imaju-svijest? Može li se napisati priču ili ispjevati pjesmu koja će nas, makar na tren, povezati s prirodom: gljivama, potkornjacima, dabrovima, vjetrom? Može li se riječima obnoviti sinergiju i probušiti membranu koja titra između našeg i njihovog svijeta?