O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, globalno rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem otpora i politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. Novi tekst u našem serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ autorice Dore Šustić govori o jednom specifičnom, globalno raširenom i dugotrajnom ratu koji ima vlastite parole, vođe, žrtve, groblja… – ratu protiv prava žena na izbor.

Maura, mama te čeka ispred ulaza. Maura, mama te čeka ispred ulaza, javljaju preko razglasa. Maura se izgubila. Mama je čeka ispred ulaza, a mi ostali, nas šezdeset osam tisuća, čekamo našu Mother, kako piše na transparentima diljem hipodroma. Večer je topla. Kraj proljeća, ono vrijeme kad sve može proći, minice na čizme, mrežasti topići na kožnate jakne, grudnjaci, tajice, traperice, japanke. Većina ljudi na hipodromu su mlade djevojke i njihova kvir društva, i većina mladih djevojaka ovjenčana je cvijećem i odjevena u bijelo, u haljine s puf-rukavima kakve su nekoć nosile mljekarice. Ljupkost pastorale razbijaju robusne kožnate čizme kakve sam i sama obula. Stojimo u redu za pivo, prijateljica i ja. Okrećem glavu ne bi li vidjela Mauru. Nemam pojma kako izgleda, ali zamišljam bubuljičastu djevojčicu s krunom plavih ruža, u majici na kojoj piše Pretty when you cry. Povremeno pogledam u nebo. Oblaci su tamni i ispupčeni. Samo što ne puknu.

Osjećamo ono blago unutarnje pjenušanje, strepnju svojstvenu velikim koncertima. Ana strepi i da joj netko ne stane na stopala; izula se čim smo stigle na milanski San Siro. Propinje se na prste kako bi vidjela što se događa u prvim redovima, ali predaleko smo, ne vidimo ništa. Pratimo ostale i čekamo da plima mobitela razlomi pozornicu na desetak tisuća bliještećih kadrova. Kad se to i dogodi, znamo da se Mother ukazala.

Barbie-Bogorodica u srebrnim kaubojskim čizmama. I Lana nosi cvjetni vjenčić u kosi. Kreće se ukočeno, pomalo nezgrapno, pazeći da u svakom trenu ostane lijepa. Barem mi se tako čini dok je gledam kao snop svjetlećih dioda na visokom LED tornju. Pjeva plačljivog izraza lica – čak i kad se nasmiješi, čini to nekako tugaljivo. Čekaj. Pa sekundu prije je bila drugačije obučena. Okrećem se prema Ani. Ništa nam nije jasno. U kristalnoj plavičastoj haljini Lana se vrti oko vlastite osi kao figurica u glazbenoj kutijici. Je li to što vidimo na zaslonu živa osoba ili igra svjetla, ne mogu odgonetnuti. Prvi put u životu vidim hologram.

Nedavno su koncerte održali Tupac Shakur, Whitney Houston i Maria Callas. Vjerujem da takav događaj može imati sličan učinak kao nastup žive osobe. Zatvoriš oči jer ionako ne vidiš pozornicu, i na trenutak povjeruješ da je vrijeme savitljivo poput leđa Laninih plesačica, i da vidiš nemoguće, nekoga koga više nema, koreografiju koja se prvobitno izvela u nekom drugom vremenu, u drugim okolnostima, a izvodi se sada, ispred tebe, i izvest će se opet, na isti način, još stotinu puta.

Per tutti i compagni caduti! Presente!

Tako nekako se osjećam i mjesec dana nakon koncerta dok sjedim pred YouTubeom u jednom malom istarskom mjestu. Vani je pakleno vruće, točnije, trideset i osam stupnjeva, a meni je u stanu bez klime hladno. Pišem bilješke za ovaj tekst i gledam u zaustavljeni kadar na snimci. Na prvi pogled kadar izgleda kao komad crne tkanine proštepane bež koncem. Kad se čovjek malo bolje zagleda, vidi da su te bezlične točke u boji kože zapravo ćelave glave koje gledaju sve u istom smjeru. Crnu pozadinu tvore njihova monokromna odjeća (traperice i crni duksevi) i oštre sjene koje popunjavaju prostor između pravilnih vojničkih formacija. Glas izvan kadra izvikuje Per tutti i compagni caduti!, a zbor grlenih muških glasova odgovara Presente! Čini se da glasovi uopće ne pripadaju toj gomili bezličnih točaka, već su dodani ispod slike kao zvukovna traka iskopana iz povijesnog arhiva, snimljena pred osamdeset godina. Kad uzviknu Presente!, muškarci podignu desne ruke u zrak, skupljenih prstiju, dlanovima okrenutih prema tlu. Strijele u boji kože uznemire crninu pa ponovno nestanu. I tako nekoliko puta. Uzvik – strijele. Uzvik – strijele.

Svako doba ima svoj fašizam, piše Primo Levi 1974. Danas, svaki fašizam ima svoju domovinu. Demonizacija migranata, stvaranje financijskih elita zahvaljujući grezom kapitalizmu, uskraćivanje građanskih prava ženama, homoseksualnim, nebinarnim i transrodnim, općenito kvir osobama, abortiranje prava na pobačaj prakse su koje sve te fašizme, razbježale po svijetu kao rakova djeca, povezuju s njihovom majkom Italijom. Jer ipak je fašizam, 23. ožujka 1919., izniknuo upravo u Milanu, gdje i snimka na kojoj dvije tisuće crnokošuljaša skandira u slavu Sergiju Ramelliju. Počast palom fašistu izrazila je preko svojih društvenih mreža i trenutna talijanska vlada na čelu s Georgijom Meloni. Njezina stranka Braća Italije ukorijenjena je u Talijanski socijalni pokret (Movimento Sociale Italiano, MSI), osnovan godinu dana po završetku Drugog svjetskog rata od strane članova Mussolinijeve Nacionalne fašističke stranke u želji, naravno, da se fašizam, u svakom budućem dobu, održi na životu.

I doista, fašizam se održao na životu. Snimka je nastala svega nekoliko tjedana prije našeg koncerta. Što bi se dogodilo da su se ta dva događaja, Lanin koncert i neofašistički skup, odvili istu večer, pod istim nabreklim oblacima? Tko bi koga nadglasao (znam, ali ipak nas je bilo šezdeset osam tisuća)? Tim Lana ili tim Duce?

Svako doba ima svoj fašizam, piše Primo Levi 1974. Danas, svaki fašizam ima svoju domovinu

Rat protiv slobode izbora

Sam Mussolini je govorio: Rat je muškarcu isto što i ženi majčinstvo. Ekshibicija nametnute društvene funkcije, ali i, dodala bih, poprište traume koju rat, bilo da se radi o ratu na fronti, bilo o ratu u klinikama za pobačaje, neminovno ostavlja. Osim oružanih ratova na ukrajinskim, palestinskim, sudanskim, mjanmarskim, jemenskim i inim frontama, u svijetu se danas vodi nikad perfidniji rat za izbor, odnosno rat protiv slobode izbora. Taj rat nije novost; vodio ga je i politički padre današnje Italije, na domaćem terenu. U domovima, tvornicama, bolnicama, ulicama po kojima je hapsio žene koje su dijelile informacije o kontracepciji i pobačajima. A pobačaja je bilo mnogo, jer je silovanje uvriježena ratna praksa. Sve su to, međutim, bili ilegalni pobačaji, jer je pobačaj za vrijeme Drugog svjetskog rata bio zakonom kriminaliziran. Pitanje ženskih prava svodilo se na pitanje nataliteta i pregnuća ženskog tijela za reprodukciju (premda nije samo žensko cis tijelo sposobno za reprodukciju, u kontekstu fašističke prošlosti koristit ću sigurno već zastarjeli pridjev žensko). Glavna ženska uloga stoga bila je ona majčinska. Žena je majka budućih vojnika. Mussolini je htio puno djece, idealno njih dvanaest komada – trebalo je slati vojnike u Etiopiju, Eritreju, Somaliju, Libiju. U svojim javnim nastupima Meloni danas koristi manje-više istu retoriku kad kaže da bi primarna težnja mladih žena trebala biti upravo majčinstvo. Možda kalkulira koliko je vojnika još potrebno poslati na Lampedusu.

Prisiljavanje na majčinstvo u Italiji je danas, kao i u Mussolinijevo doba, zakonski dozvoljeno. Negdje u istom periodu kad je izašla ona YouTube snimka, izašao je i zakon kojim je talijanska vlada dozvolila pro-life skupinama da u klinikama za pobačaje odgovaraju žene od prekida trudnoće. U intervjuu koji je neposredno prije izbora 2022. dala The New York Timesu, Meloni je izjavila da je njezin odnos spram pobačaja veoma dubok jer ju je majka, nakon što ih je otac napustio, zamalo pobacila. Zbog toga, kaže, važno joj je da žene koje razmišljaju o pobačaju imaju drugu opciju.

Ta rečenica je besmislena. Ženama je često jedina opcija zadržati neželjeno dijete. U Italiji se, kao i u Hrvatskoj, šezdeset posto ginekologinja i ginekologa priziva na savjest. Zdravstvene i pro–life institucije odbijaju obaviti medicinski indicirane pobačaje (slučaj Valentine Milluzzo), prisiljavaju žene na boravak u bolnici tijekom medikamentoznog abortusa kad većini žena odgovara biti u udobnosti svojeg doma, odnosno svoje kupaonice; zagovaraju zakonsku odredbu kojom bi žene prisilili da poslušaju otkucaje srca fetusa prije dogovorenog zahvata, čime ih zakucavaju u arbitrarni narativ da je abortus ubojstvo. No što ako i jest ubojstvo? I što ako na to ubojstvo imamo pravo? Nismo glupe, razumijemo uloge. Ponekad biramo smrt.[1]

Čak i kad uspiju legalno dogovoriti pobačaj, žene ga moraju platiti. Što znači da samo neke žene imaju prvu opciju. A ako ga i uspiju platiti, prijeti im ponižavanje i ušutkivanje molitvama i slikama fetusa poput onih pred bolnicom u Petrovoj.

Mussolini je htio puno djece, idealno njih dvanaest komada – trebalo je slati vojnike u Etiopiju, Eritreju, Somaliju, Libiju. U svojim javnim nastupima Meloni danas koristi manje-više istu retoriku kad kaže da bi primarna težnja mladih žena trebala biti upravo majčinstvo. Možda kalkulira koliko je vojnika još potrebno poslati na Lampedusu

Polja anđela

U romanu Malina Ingeborg Bachmann opisuje sljedeći košmar: junakinja romana sanja jezero kraj kojeg se nalazi groblje umorenih kćeri. Kćeri su umorene na različite načine: plinskim komorama, elektrošokovima, sibirskim gulazima, smrznute u ledu, bačene u vatru, ugušene u lavini; jednu je čak pojeo krokodil. U svim junakinjinim snovima neprijatelj je otac. On joj oduzima glas. On je pokušava ubiti i seksualno iskoristiti. Ona pak pokušava progovoriti, na raznim jezicima, ali nema jezik. Nema jezik jer joj ga je otac, fašist, iščupao.

Krajem lipnja ove godine na gradskom groblju u Slavonskom Brodu izgrađena je nova grobnica označena natpisom Svetost života. U nju će se ukapati prerano preminula, nerođena i pobačena djeca. U Italiji su se takva groblja, poznata u narodu kao polja anđela, pojavila i ranije. Bijeli križevi s imenima žena koje su pobacile postavljeni su na mjestima gdje su zakopani njihovi abortirani fetusi. Jedan takav križ na rimskom groblju Flaminio otkrila je Marta Loi. Kontaktirala je mrtvačnicu i saznala da su pokopali njezin fetus premda je u klinici za pobačaje izričito rekla da ne želi ukop. Oglušili su se na njezin zahtjev, a s obzirom na to da fetus nije imao ime, na bijeli križ zakucali su Martino.

U šetnji novigradskim grobljem zamišljam kako bih se osjećala da naletim na svoje ime na jednom od drvenih križeva zataknutih u zemlji. U najmanju ruku čudno. Čudna je i atmosfera oko groblja. Preko puta je pečenjara. Zaposlenice čuče ispred stražnjeg ulaza i puše cigarete. Toliko je vruće da šute. Na putu do groblja prolazila sam kraj starog lunaparka u kojem se vrtio ruzinavi ringišpil. Konji su zbog odbljeska sunca izgledali kao da se cijede sa srebrnih šipki. Kao ražnjići u pečenjari. To malo istarsko mjesto, za koje bi talijanska premijerka rekla da je talijansko, živi samo ljeti. Inače je gradić duhova – propalih ribljih restorana, napuštenih apartmanskih kompleksa i balkona na kojima trule madraci. I da, jedno staro groblje, gdje skrivajući se u hladu čempresa čitam imena s epitafa i razmišljam o djevojci koju ću u ovom tekstu nazvati N. N. mi je pisala pred nekoliko mjeseci raspitujući se o dostupnosti pobačaja u Virovitici. Odgovorila sam joj da prema podacima i iskustvu naše udruge svi virovitički ginekolozi i ginekologinje imaju priziv savjesti. Morat će doći u Zagreb. N. ima sedamnaest godina. Ima šestomjesečnu bebu i dečka koji je zaprijetio da će joj, ako pobaci, bebu oduzeti. N. se boji da će opet biti nasilan prema njoj kao što je bio u prošloj trudnoći. Nema puno vremena. U jedanaestom je tjednu. Piše mi da želi pobaciti, da vjeruje u ispravnost te odluke mada, kaže, zna da je pobačaj grijeh. Dajem joj informacije. Samo želim da ovaj košmar što prije završi. Tu sam, odgovaram, ali ona dalje ne piše.

Sedamdeset tisuća žrtava godišnje

Prije selidbe u centar grada, nona i nono živjeli su u Janka Polića Kamova, na Pećinama. Imali su divan pogled s balkona na Kvarnerski zaljev i plavog Volva kojim su skupa išli na posao. Nona je radila kao medicinska sestra, a nono je bio kirurg. Preselili su se silom, uhapšeni zbog onog što su obavljali u kuhinji s pogledom na more, na mramornom stolu. Za istim tim stolom nona mi je pričala kako je više od hladnoće mramora ženama godila anonimnost. Bilo im je važno da ih nitko ništa ne pita. Da se imaju gdje odmoriti. To je bilo pred šezdeset godina. Premda je društvo tehnološki toliko napredovalo da nam danas hologrami pjevaju na koncertima, i dalje se vodi rat za izbor, i dalje se vrše ilegalni pobačaji na kuhinjskim stolovima, i dalje se pitanje pobačaja postavlja kao pitanje ubojstva.

N. je jedna od četrdesetak žena koje se mjesečno jave našoj udruzi tražeći informacije kako da što diskretnije obave zahvat. U strahu od moralne osude svojeg liječnika opće prakse, ginekologinje ili poslodavca, mnoge žene ne žele da im pobačaj ostane evidentiran u medicinskom kartonu. Ne žele da itko to zna. Odlaze u Sloveniju. Nakon zahvata truckaju se s nepoznatim ljudima u autobusu ili BlaBlaCar-u. Isti dan idu na posao. Skrivaju grčeve, slabost i obilna krvarenja, a u pauzi za ručak provjeravaju jesu li izgubile plod. I to su u principu pozitivna iskustva. Osim u zakonskim zabranama i javnom šejmanju, nasljeđe fašizma ogleda se i u sramu koji prouzrokuje bilo kakav otklon od jednoumlja. U strahu od šejmanja, žene se izlažu mnogo opasnijim rizicima od legalnog pobačaja u inozemstvu. Kao i svaki drugi rat, i rat za izbor ima svoje žrtve. Godišnje njih sedamdeset tisuća.

Nakon što je američki Vrhovni sud 2022. poništio nacionalno pravo na pobačaj, sve više međunarodnih znanstvenih studija upozorava na korelaciju između teško dostupnog pobačaja i viših stopa samoubojstava među ženama reproduktivne dobi. Nismo glupe, razumijemo uloge, ponekad biramo smrt sada zvuči jezivo. Ne čudi zato da sve više žena u SAD-u podvezuje svoje jajnike. Podvezivanje jajnika, čini se, postaje gesta otpora; prišivanje jezika natrag u tijelo.

Premda je društvo tehnološki toliko napredovalo da nam danas hologrami pjevaju na koncertima, i dalje se vodi rat za izbor, i dalje se vrše ilegalni pobačaji na kuhinjskim stolovima, i dalje se pitanje pobačaja postavlja kao pitanje ubojstva

Vječni rat

Na novigradskom groblju, kraj špine gdje stoje kantice za zalijevanje cvijeća, nailazim na nadgrobnu ploču s ugraviranom crvenom zvijezdom. Ispod zvijezde pišu imena palih boraca, a ja nastavljam s razgibavanjem mašte i zamišljam neka druga imena. Zamišljam da na bijelim križevima umjesto imena žena koje su izabrale, poput Marte Loi, prvu opciju, pišu imena žena koje su pale u ratu za izbor. Talijanska pjesnikinja Amelia Rosselli, kći antifašista Carla Rossellija, kojeg su skupa s njegovim bratom smaknuli fašisti, piše da je svaka bijela stranica polje sjećanja. Pa neka tako bude i s ovim tekstom. Zovem Anu, inače novinarku, da me podsjeti na imena koja tražim. Na Anku Bobinec, Veru Dragić, Matildu Jelinek, Kristinu Kuharić, Jagu Kožuh, Anicu Matošinski, Mariju Šuk i Mariju Seleš. Te su žene provele deset ili dvadeset godina u tamnici jer su pomagale drugim ženama pri pobačaju.[2] Neke su bile i strijeljane, kaže mi Ana. Marija Stramičar, primalja iz Tuhelja, odazvala se 13. lipnja 1942. na molbu druge žene da joj pomogne izvršiti pobačaj. Dva mjeseca poslije, u bijeloj primaljskoj kuti, strijeljale su je ustaše u Zagrebu.

Stojim kraj Ane u metrou. Nagovaram je da pronađemo birc i popijemo još koju cugu, ali bez uspjeha. Oči su joj prekrivene tankim žilicama, crvenim i razgranatim kao linija metroa na mapi iznad ulaza. Žuti rukohvat dijelimo sa zgodnim skinheadom. Na krivoj strani povijesti, govori mi Ana, jer u crnoj haljini izgledam kao da idem s njim u provod. On i njegova ekipa, grupica muškaraca u crnom, izlaze na idućoj stanici. Gledamo ih kroz prozor kako se postrojavaju na platformi kao da ih gore čeka rat. Koji rat? „Uvijek je rat. Ovdje je uvijek nasilje. Ovdje je uvijek borba. Vječni je rat.“^[3] Jedan od muškaraca razmotava zastavu. Ostali se okreću prema njemu i salutiraju. Vrata metroa su se zatvorila i ne čujemo što izvikuju. Djevojka u bijelom pored nas pušta Lanu s mobitela, Driving in Cars with Boys pa Born to Die. Gledamo ih kako gmižu za talijanskom zastavom kao crvi za lubenicom. I konačno, Ana pristaje na moj prijedlog. Ne znamo kamo idemo, ali idemo dalje, za svim ovim ženama u bijelom.

[1] Maggie Nelson, The Argonauts, Graywolf Press, 2015., str. 94.
[2] Ana Lovreković, Bilješke iz povijesti pobačaja 1, libela.org. Više na: https://libela.org/sa-stavom/nismo-mi-krive-biljeske-iz-povijesti-pobacaja-1/.
[3] Ingeborg Bachmann, Malina, Globus Nakladni zavod, 1992., str. 178. S njemačkog prevela Truda Stamać.

Pročitajte i tekstove Marka Pogačara, Zorana Ferića, Lore Tomaš, Marka Stričevića i Ivane Perić iz serijala „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“.

* Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.