Gljiva na kraju svijeta Anne Lowenhaupt Tsing knjiga je o suradnji i o prijevodu; između vrsta, ekonomija, svjetova i vrijednosti. Premda se godinama vraćam ovoj knjizi, u procesu prevođenja i sama sam je iznova učila čitati. Naizgled jednostavni momenti prijevoda često su kod mene proizveli duboke refleksije o jeziku i značenju. Prevođenje ove knjige bilo je istodobno privilegij i odgovornost.

Prvi put sam je čitala kratko nakon njenog izlaska u trenutku osobne i intelektualne zasićenosti narativima koji su nudili precizne dijagnoze, ali malo prostora za disanje. Knjiga me tada zadržala ne zato što je nudila rješenja, nego zato što je nudila drugačiji ritam mišljenja: fragmentaran, višeglasan, osjetilno i konceptualno istodobno zahtjevan, ali i s oblicima nade koje ne treba zamijeniti za neutemeljeni optimizam. Današnje je stanje ekološke i društvene krize toliko ozbiljno da zahtijeva ne samo kritiku, nego i oblike nade koji se rađaju iz znanja, a ne iz zanemarivanja opasnosti.

Ova knjiga luta, primjećuje, promišlja koncepte i pristupa im na način koji nadilazi i kritizira distinkciju između prirodnih i društvenih znanosti i humanistike te suvereno kroči kroz antropologiju, političku ekonomiju, ekologiju, biologiju, šumarstvo, povijest znanosti, feminističku teoriju ili filozofiju. Upravo je ta „zakrpna“ narav teksta, njegova namjerna polifonija, jedan od najvećih izazova prijevoda.

Zbog toga se ovaj prijevod ne može čitati kao tehnički prijenos s engleskog na hrvatski. Rad na njemu uključivao je konzultiranje domaće literature iz cijelog niza disciplina kao i razgovore s ljudima čija se znanja rijetko pojavljuju u akademskim prijevodima, ali su meni bili presudni za razumijevanje materijalnih praksi o kojima Tsing piše. U prvoj fazi prevođenja od velike mi je pomoći bilo npr. moje seljačko podrijetlo. Imala sam mogućnost pitati roditelje, Stjepana i Dragicu, o nekim šumarskim i poljoprivrednim terminima, o riječima koje se rijetko pojavljuju u hrvatskom vokabularu moje svakodnevnice, kako akademske, tako i one šire, ali žive ili su živjele u praksi moje obitelji. Kad sam završavala prijevod, moj je otac upravo prodao posljednji komad šume koji je imao u vlasništvu. Ti su mi razgovori, paralelni s radom na knjizi, otvorili niz pitanja o promjenama u upravljanju šumama, o povijesti šuma i o tome koliko su one slične, koliko različite, a opet povezane, u različitim društvenim i ekonomskim kontekstima, pojačavajući mi rezoniranje argumenta kojeg Tsing gradi.

Prijevodi naziva za živa bića, ne samo za biljke i životinje koje žive na specifičnim lokacijama, već i za ljude udaljene od hrvatskog jezičnog doticaja, zahtijevali su konzultacije s enciklopedijama, atlasima i zakonskim nomenklaturama. Npr. određene su vrste stabala uvrštene u Popis šumskih svojti i križanaca prema Zakonu o šumskom reprodukcijskom materijalu kao što je to usukani bor (Pinus contorta, Lodgpole pine) dok neki drugi važni borovi izostaju iz takvih popisa, kao što je to žuti bor (Pinus ponderosa, Ponderosa pine) za kojeg se povremeno koristi i naziv kraljevski bor. S druge strane, čak se i lektor pitao kako pisati i deklinirati Mien, Hmong i druge jugoistočno-azijske etničke skupine.

U prvoj fazi prevođenja od velike mi je pomoći bilo npr. moje seljačko podrijetlo. Imala sam mogućnost pitati roditelje, Stjepana i Dragicu, o nekim šumarskim i poljoprivrednim terminima, o riječima koje se rijetko pojavljuju u hrvatskom vokabularu moje svakodnevnice, kako akademske, tako i one šire, ali žive ili su živjele u praksi moje obitelji. Kad sam završavala prijevod, moj je otac upravo prodao posljednji komad šume koji je imao u vlasništvu

Odluke koje su donesene tijekom prevođenja, i to želim izrijekom naglasiti, nisu konačna rješenja, nego svjesni izbori. U mnogim slučajevima postojalo je više mogućih opcija koje bi bile jednako opravdane. Ondje gdje sam birala, nastojala sam se odlučiti za rješenja koja zadržavaju napetost izvornika, čak i kad to znači odmak od uvriježenih ili „uglađenijih“ prijevoda. Tako sam se, primjerice, dosljedno odlučila za alijenacija umjesto otuđenje, odnosno za progres umjesto napretka, kako bih zadržala povezanost s marksističkim i kritičkim teorijskim tradicijama na koje se Tsing izravno ili neizravno oslanja. U prijevodu pojma resurgence možda sam se i pretjerano hrabro odlučila stvoriti novu riječ prebujanje, da izbjegnem konotacije koje dolaze s drugim odabirima.

Neki su pojmovi zahtijevali više promišljanja, istraživanja, čitanja i razgovora. Multispecies i interspecies u hrvatskom su se jeziku ranije prevodili na različite načine: mnogovrsno, viševrsno, multivrsno, multispecijski i slično. I sama sam ranije koristila različite varijacije, moj izvedbeni plan npr. u naslovu ima multivrstne (što planiram promijeniti prvom prilikom) dok sam se u ovom prijevodu odlučila za viševrsTno i međuvrsTno, uz dosljedno zadržavanje riječi vrsta, jer se u hrvatskom jeziku vrsno uz prefikse koristi za sve forme razlika koje nisu biološke. Ovdje mi je bilo važno da se upravo biološka i ekološka dimenzija pojma ne izgubi.

Slično je bilo i s pojmom agency, koji se u hrvatskom često jednostavno prenosi kao agencija. U ovom sam prijevodu dosljedno koristila izraz moć djelovanja, dijelom zbog institucionalnih i pedagoških iskustava, a dijelom zbog razgovora i razmišljanja potaknutih prijevodima Judith Butler, osobito onima u kojima je Adriana Zaharijević detaljno obrazložila ovu odluku.

Mučio me i pojam patch, koji se u ranijim prijevodima, pa tako i mojima, često prevodio kao zakrpa. Zadržala sam taj prijevod premda me dugo nije u potpunosti zadovoljavao. Ključno mi je bilo što Tsing taj pojam preuzima iz ekologije. Čitajući hrvatske tekstove o gljivama, osobito o tartufima, naišla sam na riječ plodište, koja mi se učinila semantički i konceptualno bogatijom. Pojam plodište u sebi nosi i ekološku i ekonomsku dimenziju, plodnost i fragmentarnost, a u kontekstu kapitalističkih pronalazaka koje se potom spašava za akumulaciju, moglo je biti produktivno rješenje, koje sam na koncu ipak odbacila u prilog već ustaljenoj, ali i teorijski važnoj asocijaciji.

Jedan od centralnih koncepata u knjizi, salvage accumulation, otvorio je mnogo razgovora i promišljanja. Hrvatski jezik ne razlikuje jasno salvage, save ili rescue, no Tsing taj pojam koristi bez jednoznačne moralne konotacije. Odluka da salvage prevedem kao spašavanje donesena je iz teorijskih razloga. Spašavanje u ovom kontekstu nije etički čin nego proces prevođenja vrijednosti: vrijednosti nastale izvan kapitalizma prevode se u robu i inventar. Antropologija i feminizam dobro poznaju takve ambivalentne procese spašavanja, i zato mi se činilo važnim da pojam u prijevodu zadrži upravo tu napetost koji drugi mogući prijevodi nisu zadržavali. U ovoj su mi odluci osobito pomogli razgovori s Atilom Lukićem i Gordanom Maslovom.

Kod Tsing pojam salvage nikada nije jednoznačan niti normativan. Naprotiv, ona u knjizi vrlo jasno pokazuje da postoje različiti oblici salvage akumulacije: neki su kapitalistički, neki nisu. U tom smislu, salvage accumulation ne označava određenu ideologiju, nego mehanizam akumulacije, način na koji se vrijednost preuzima, prevodi i gomila iz odnosa koji su proizvedeni izvan kapitalističkih logika. Taj je mehanizam, kako Tsing pokazuje, u velikoj mjeri agnostičan: on ne „zna“ unaprijed služi li kapitalističkim ili nekapitalističkim projektima.

U tome je Tsing bliska Marxu, za kojeg akumulacija nije samorefleksivna na razini svakodnevne operacije, nego tek iz mjesta kritike postaje vidljiva kao povijesni i društveni proces. Salvage accumulation kod Tsing upravo je takav pojam: on ne opisuje svjesnu strategiju aktera, nego strukturalni način na koji se vrijednosti proizvedene u drugim odnosima, ekološkim, društvenim, viševrstnim, prisvajaju i prevode u kapitalističku vrijednost, često uz prikrivanje vlastitog podrijetla.

Tsing u knjizi vrlo jasno pokazuje da postoje različiti oblici salvage akumulacije: neki su kapitalistički, neki nisu. U tom smislu, salvage accumulation ne označava određenu ideologiju, nego mehanizam akumulacije, način na koji se vrijednost preuzima, prevodi i gomila iz odnosa koji su proizvedeni izvan kapitalističkih logika. Taj je mehanizam, kako Tsing pokazuje, u velikoj mjeri agnostičan: on ne „zna“ unaprijed služi li kapitalističkim ili nekapitalističkim projektima

Izraz salvage pritom priziva više povijesnih i konceptualnih slojeva. On upućuje na prakse spašavanja iz brodoloma, granične, često nasilne oblike prisvajanja onoga što je proglašeno izgubljenim ili napuštenim, ali i na tzv. spašavalačku antropologiju dvadesetog stoljeća (salvage anthropology), disciplinarni projekt koji je vlastito postojanje opravdavao „spašavanjem“ kultura za koje se pretpostavljalo da će nestati, pritom često odvajajući kulturne prakse od ljudi koji su ih živjeli. Kod Tsing su ti momenti nerazdvojivi: kapitalistička akumulacija i znanstveni režimi znanja dijele iste prevoditeljske geste, izdvajanja, prisvajanja i prikrivanja.

Stoga bi prijevod prikrpljena akumulacija bio teorijski problematičan. Osim što sugerira praksu oskudnog preživljavanja ili „krpanja kraja s krajem“, on promašuje poantu koncepta: spašavalačka akumulacija ne opisuje marginalnu borbu, nego upravo procese u kojima se velika bogatstva gomilaju kroz prisvajanje vrijednosti proizvedenih u drugim odnosima. Izraz spašavalačka treba zadržati i ambivalentnost pojma salvage: on istodobno priziva ponovnu upotrebu, očuvanje i spas, ali i nasilno prisvajanje, kolonijalne i kapitalističke logike prevođenja vrijednosti. Svjesna sam da riječ spašavanje u hrvatskom jeziku nosi i snažne eshatološke i moralne konotacije (spasenje). Međutim, salvage nije pitanje spasa, iskupljenja ili povratka na prijašnje stanje. Upravo suprotno: salvage ne pretpostavlja da se nešto vraća ondje gdje je bilo, niti da se uopće zna njegovo izvorno podrijetlo.

U tom smislu, spašavanje (salvage) nije isto što i oporavak (recovery). Recovery podrazumijeva oporavak, povratak ili obnovu; salvage označava vraćanje u opticaj, često bez ikakvog interesa za cjelinu iz koje je nešto izvađeno. Tsing to jasno pokazuje kroz niz primjera: od rastavljanja napuštenih industrijskih strojeva i prodaje njihovih dijelova, do bioloških procesa ili povijesnih primjera poput trgovine kitovom mašću. U svim tim slučajevima riječ je o akumulaciji koja nastaje iz ekstrakcije i cirkulacije, a ne iz obnove ili popravljanja.

Slične odluke  odnose se i na druge pojmove poput asamblaža i niza termina vezanih uz šumarstvo, ekologiju i ekonomiju. Za većinu njih postoji više ranijih prijevoda ili korištenja u kojima se prijevod izostavlja. Odluke sam smjestila u bilješke uz prateća obrazloženja. Čitateljice i čitatelje želim pritom ohrabriti da bilješke ne doživljavaju kao obaveznu aparaturu, nego kao orijentacijski alat: ondje gdje se u čitanju pojavi sumnja, otpor ili radoznalost, bilješke nude uvid u razloge zbog kojih je neka odluka donesena, i u alternative koje su pritom bile moguće.

Poglavlja ove knjige su kratka, često se vraćaju na iste motive iz različitih perspektiva, a pojmovi se razvijaju postupno i kontekstualno. Knjiga traži spremnost na privremenu dezorijentaciju. Stoga, bilješke nisu zamišljene kao pomoć za „razrješavanje“ teksta, nego kao suputnice u čitanju koje može ostati otvoreno, nedovršeno i kontaminirano drugim znanjima i iskustvima.

Na kraju, ova knjige u suštini govori o različitim oblicima prijevoda kao i mogućnostima  prijevoda koji ne zatvaraju značenje. Moj je pokušaj bio upravo takav. Nadam se da će čitateljima omogućiti susret s tekstom koji ne nudi utjehu, ali nudi pažnju, koja se, poput gljiva o kojima piše, pojavljuje nepredvidivo.

Svaki prijevod nužno nešto dobije i nešto izgubi. Nadam se da je ovaj prijevod barem djelomično uspio pridonijeti razumijevanju knjige i rada koji iznimno cijenim, i da će čitateljima otvoriti prostor za sporo, pažljivo i suradničko čitanje, kakvo ova knjiga i traži.

Anna Lowenhaupt Tsing (1952.) američka je antropologinja i profesorica antropologije na Kalifornijskom sveučilištu u Santa Cruzu. Njezin se znanstveni rad temelji na dugotrajnom etnografskom istraživanju, interdisciplinarnom pristupu i bliskoj suradnji s istraživačima iz područja antropologije, humanistike, znanosti o okolišu i umjetnosti.

Tsing je studirala na Yaleu, a doktorirala na Stanfordu, nakon čega je razvila akademsku karijeru usmjerenu na razumijevanje globalnih veza, kapitalizma, ekoloških promjena i života u uvjetima nesigurnosti. Autorica je više utjecajnih knjiga. U ranoj studiji In the Realm of the Diamond Queen: Marginality in an Out-of-the-Way Place (1993) istražuje marginalnost, moć i svakodnevne političke odnose u Indoneziji. U knjizi Friction: An Ethnography of Global Connection (2005) razvija analizu „frikcije” kao produktivnog, ali konfliktnog procesa kroz koji se globalni projekti susreću s lokalnim svjetovima, pokazujući kako globalne veze nikada nisu glatke ni neutralne, nego uvijek povijesno i materijalno uvjetovane.

Njezina najpoznatija knjiga, The Mushroom at the End of the World: On the Possibility of Life in Capitalist Ruins (2015), temelji se na višegodišnjem terenskom radu u Sjevernoj Americi, Japanu i drugim dijelovima svijeta. Prateći matsutake gljivu kroz šume, tržišta i živote ljudi, Tsing razvija analizu kapitalizma nakon ideje linearno zamišljanog progresa te pokazuje kako se obrasci suradnje i opstanka pojavljuju u poremećenim ekološkim i ekonomskim uvjetima. Knjiga je dobila važne antropološke nagrade, uključujući Gregory Bateson Book Prize i Victor Turner Prize in Ethnographic Writing, te se smatra jednim od ključnih antropoloških djela 21. stoljeća. Zajedno s Donnom J. Haraway, Tsing razvija pojma plantažocena (Plantationocene), kao kritičke alternative pojmu antropocena. Umjesto da promjene planeta pripisuje „čovječanstvu” u cjelini, plantažocen naglašava povijesno specifične oblike nasilja, eksploatacije i nejednake odgovornosti. Uz autorske knjige, Tsing je sudjelovala u brojnim kolektivnim projektima, uključujući Feral Atlas: The More-Than-Human Anthropocene. Aktivna je u razvoju novih oblika znanstvenog pripovijedanja koji povezuju etnografiju, ekologiju i povijesnu analizu. Njezin rad snažno utječe na suvremene rasprave o okolišu, kapitalizmu i mogućnostima zajedničkog života u svijetu obilježenom poremećajem i neizvjesnošću.