„Tko su naši? Čiji smo mi?“ pitanja su koja odjekuju romanesknom halom nove knjige Tvornica Hrvata Nebojše Lujanovića. Djelo koje je svom autoru donijelo V.B.Z.-ovu književnu nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2023. godine moglo bi se smatrati tek još jednom ratnom pričom u hrvatskoj književnosti. U Tvornici Hrvata rat se prikazuje kroz prizmu obitelji koja je iz Bosne pobjegla u Zagreb, i to iz pozicije dvanaestogodišnjeg dječaka. I dok se na prvi pogled čitatelju može činiti da se Lujanović upotrebom dječje pripovjedačke perspektive kreće već utabanim putevima Ivane Bodrožić u Hotelu Zagorje iz 2010. godine, on donosi novo viđenje već poznatog te novo pisanje već napisanog. Pripovijest o individualnoj traumi s elementima bildungsromana Ivane Bodrožić autor zamjenjuje svojevrsnom kronikom traume cijele obitelji i isprepliće je s pitanjem nacionalne pripadnosti. Ali Lujanović svojim likovima dodjeljuje i osjećaj za poslovne prilike. Otvorivši „tvornicu Hrvata“ iz naslova, oni počinju nabavljati nova državljanstva za ljude koji žele pobjeći te si tako olakšavaju tešku financijsku situaciju.
Jesmo li mi naši?
Autor ne piše o prognanima, već o onima koji su izbjegli od ratnih razaranja, ali još ih uvijek proživljavaju unutar svoja četiri zida. Naznačena distinkcija između prognanika i izbjeglica odraz je paradoksalnosti svijeta u romanu. I dok s prognanicima Hrvatima svi suosjećaju, izbjegli iz Bosne zauzimaju mjesto drugog, stranog i nepoželjnog. Oni dovoljno (ne)sretni da svoje boravište mijenjaju u vlastitom aranžmanu, u novom gradu žive bez velikog dijela pomoći državnih institucija. Lujanović smještanjem obitelji iz ratom pogođene Bosne u trošni stan u Zagrebu otvara mogućnost postavljanja ključnog pitanja – jesmo li mi naši? Odijeljeni od svojeg, a bačeni na tuđe, likovi su osuđeni na egzistiranje u vakuumu nepripadanja. Oni svoje ratno stanje proživljavaju i izmješteni iz njegova epicentra, suočeni s predrasudama i opterećeni pitanjem vlastite egzistencije. Za njih rat postaje još jednim članom obitelji – jednim od onih koje želiš izbjeći, ali ipak se uvijek nađu tu. Na to ih neprestano podsjećaju i ljudi koji im prolaze kroz stan jer njihov dom postaje stanicom za sve koji su došli po svoje novo državljanstvo.
Nebojša Lujanović spretno oblikuje svijet lišen stabilnosti i logike u kojem je nacionalna pripadnost jedino mjerilo vrijednosti, a krsni list jedina karta za opstanak. U okolnostima u kojima dolazi do ozbiljnog pomanjkanja Hrvata, jedino što zdrav razum nalaže je da se oni počnu proizvoditi. Pokretanjem takvog književnog industrijskog pogona, podcrtavaju se proturječnosti sustava, a žrtve rata postaju ratni profiteri. Ono od čega su bježali naposlijetku ih sustiže i doslovce spava s njima u sobi.
Lujanović smještanjem obitelji iz ratom pogođene Bosne u trošni stan u Zagrebu otvara mogućnost postavljanja ključnog pitanja – jesmo li mi naši? Odijeljeni od svojeg, a bačeni na tuđe, likovi su osuđeni na egzistiranje u vakuumu nepripadanja
Slojevi nepripadanja
Zanimljiva je gradacija njihovog odnosa prema okolnostima u kojima su se našli. Suočeni s gubitkom doma, protagonisti sve nade ulažu u skori povratak poznatom, što s vremenom prerasta u beznađe i potrebu za promjenom. I dok u početku svoje bosanske običaje pokušavaju održati i u novom, zagrebačkom kontekstu, netrpeljivost okoline i bezizlaznost situacije prisiljava ih na priznavanje poraza. Nerazumijevanje društva vidljivo je i u školskom sustavu koji ne pokušava olakšati integraciju, već dodatno naglašava razlike. U situaciji u kojoj njihov vlastiti identitet nije poželjan, likovi su stavljeni u poziciju da odluče žele li zadržati marginaliziranu autentičnost ili se adaptirati tuđem i nepoznatom. Prilagodba na novo stanje najočitija je u jeziku. Govor koji im je donedavno omogućavao uključenost u zajednicu sada ih iz nje izdvaja. Jezik postaje glavnim orijentirom pripadnosti te je on segment koji ih obilježava. „Od važnijih datuma, treba zapisati dan kad je majka prvi put, onako obiteljski rekla ‘kaj’“. Kaj za njih postaje simbolom pomirenosti sa sudbinom i pokušajem izvlačenja najboljeg iz najgoreg. Naposlijetku, oni ipak odlučuju ostati dosljedni sebi, pa makar i pod cijenu vlastitog imena.
Prikazom događaja iz pozicije infantilnog pripovjedača kojem neprestano izmiče cijela istina promišljeno se suprotstavljaju dječja nevinost i užasi rata. Neprestana začudnost koju takav postupak stvara omogućila je ostavljanje praznih mjesta koje čitatelj popunjava sam. Iz dječje perspektive preispituju se nelogičnosti rata jer dvanaestogodišnji dječak-pripovjedač iznosi događaje za shvaćanje kojih ne posjeduje potreban kontekst. Nebojša Lujanović njegove iskaze oblikuje kirurški preciznim potezima, hladnoćom koja mjestimice stvara nelagodu, ali neprestano plešući na granici tragičnog i komičnog. U zajednici u kojoj je frekventnost psovke obrnuto proporcionalna izjavama ljubavi, ambivalentnost postaje glavnom karakteristikom. Stilska specifičnost teksta neprekidno tjera u stanje podijeljenosti između smijeha i suza ostavljajući gorko-slatki čitateljski okus.
Suočeni s gubitkom doma, protagonisti sve nade ulažu u skori povratak poznatom, što s vremenom prerasta u beznađe i potrebu za promjenom. I dok u početku svoje bosanske običaje pokušavaju održati i u novom, zagrebačkom kontekstu, netrpeljivost okoline i bezizlaznost situacije prisiljava ih na priznavanje poraza
Ukradeno djetinjstvo
U romanu Tvornica Hrvata pragmatično se u privatni svijet obiteljske zajednice uključuje političko, čime se pitanje egzistencije države mijenja u pitanje egzistencije malih ljudi koji predstavljaju samo kolateralne žrtve rata. Smještanjem romana u svijet u kojem krvna zrnca određuju sudbinu, autor uspješno upućuje kritiku paradoksalnosti takvog sukoba. Svojim hladnim i promišljenim stilom donosi priču punu emocija koja ni u jednom trenutku ne prelazi u područje patetičnosti i melodrame. Korištenjem dječje pripovjedačke instancije spretno izbjegava eksplicitno iznošenje vlastitih ideja, već ostavlja na čitatelju da formira vlastiti stav. Nebojša Lujanović nije napisao samo još jedan roman o ratu u hrvatskoj književnosti. On je napisao roman o besmislu ljudskih postupaka, hiperprodukciji krsnih listova i jednom ukradenom djetinjstvu. Ali u svijetu nehumanosti i nepoštenja iz prošlosti ističe se nada u buduće „jer što god se dogodilo danas, sutra će doći nakon svega. I sutra će sve izgledati drukčije.“
*Tekst je nastao u sklopu radionica “Književna kritika i suvremeni medij: praksa”, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.
