Bekim Sejranović je roman Chinook počeo pisati početkom 2017. godine. To je bio prvi roman koji je pisao izravno na norveškom (roman Tvoj sin Huckleberry Finn napisao je na hrvatskom pa ga poslije sâm preveo na norveški). Htio se iskušati, ali razlog je bio prvenstveno financijski, dobio je veliku trogodišnju norvešku potporu za pisanje tog romana, a, osim toga, pisanje na norveškom osiguravalo je otkup desetak tisuća primjeraka za norveške knjižnice, što bi mu također donijelo pristojan honorar. Mene je obavijestio da piše novi roman u istom mailu u kojem je odobrio naslovnicu Dnevnika jednog nomada.

U rujnu 2017. napisao je detaljan plan tog romana s kojim smo se prijavili za potporu Ministarstva kulture, što znači da smo knjigu planirali objaviti 2018. godine.

U rujnu 2018. šalje mi mail u kojem se ispričava što je probio rok. „Oprosti, znam da debelo kasnim s romanom, ali stvarno sam bio presjeban ne samo za pisanje već i za čitanje. Uglavnom, sada se samo moram malo snaći u Oslu, našao sam neku sobicu, malo šljakati ili srediti neko bolovanje, ali bolje je šljakati i što prije završiti taj roman.“ U nastavku me obavještava da je napisao sto pedeset kartica, da je zatim to skratio na sto kartica, da ima sve u glavi i da mu treba još trideset do pedeset kartica da završi roman. Planirao je završiti tekst do Nove godine, a zatim se odmah baciti na prevođenje na hrvatski kako bismo imali roman do Vriska 2019. na kojem bismo ga promovirali.

Uzbrdo bajkom

„Ma nemoj se ništa brinuti za roman i rokove, kad god napišeš, bit će ok, glavno da si ti bolje“, odgovorio sam mu 25. rujna, ali njega je to očito mučilo pa se, kad god bismo se vidjeli ili čuli, vraćao na taj nezavršeni roman i obavještavao me da nije odustao bez obzira na to što trenutno ne piše.

U kolovozu 2019. dobio sam vrlo sličan mail onom od prošle godine, iz kojeg je jasno da od ljeta 2018. Bekim nije radio na romanu. U tom mailu postavlja novi vremenski okvir za završetak romana – početak 2020. i promocija na Vrisku 2020. „Ja u Oslu, puno sam bolje, prestao sa svime, ni cigarete ni pivo, baš ništa, počeo sam ozbiljno trenirat, vozim biciklu i kupam se u moru u Oslofjordu svaki dan, odem biciklom na otok, nekad s jednom frendicom a nekad sam, ali svaki dan… ako ne u moru onda odem u šumu uzbrdo bajkom pa do nekog od jezera, dođem sav oznojen i bacim se u vodu, super kick… evo baš ću sad ići, samo da ti pošaljem mail.
Uglavnom, da skratim, dobro sam, ne drogiram se, ne pijem, ne pušim, ne jebem, samo radim i teniram, malo se družim s frendovima civilima, čekam da se skroz oporavim, još nisam baš ono 100 posto, ali ide prema bolje, našao sam i gajbu, malu garsonijeru, šljakam kao tumač, ima posla, ali imam i dosta slobodnog vremena tako da mogu bar prevoditi iako ne pisati… jer moram raditi cijelo vrijeme, inače popizdim.

Taj moj novi roman. Dakle, poslao sam mail norveškom izdavaču da vidim da li taj ugovor još vrijedi, ako da onda bih završio najprije na norveškom, dao sam sebi rok do 1. veljače 2020., a nakon toga bih ga preveo, prepisao, ponovo napisao, nazovi to kako hoćeš, na hrvatski, i to tako da bude gotov za Vrisak.

U suštini imao sam, sad se više ne sjećam, ali oko 150, možda i više kartica rukopisa, zatim sam sve to skratio na stotinjak, Randi ga je lektorirala i korigirala, i sad mi treba mjesec dana da ga završim na norveškom. Mislim da će sve skupa biti maksimalno 150 kartica, najvjerojatnije još kraće 120 do 130, mislim da je to nešto manje od 200 stranica u formatu knjige… a mislim, nebitno, samo ti želim reći da imam gotovih i ispravljenih, lektoriranih 100 stranica i sad još trebam tih 20-30. Mislio sam tražiti predujam od Norvežana i onda otići u Ljubljanu, voditi Iskru u školu i iz škole, a dok je u školi pisati.“

Zaostavština

Nažalost, Bekim se nakon početka 2018. nikad više nije vratio ovom romanu. Sljedeće, 2019. godine, napisao je samo priču Miss Misery na otoku Susku, a 2020., tri mjeseca prije smrti – Sto trideset sati bez sna.

Dugo smo razmišljali da li objaviti ovaj tekst, i ako da, kada i kako. Postoji cijeli niz razloga za tu odluku – 1. to je jedini preostali tekst koji je Bekim napisao, a još nije objavljen; 2. sigurni smo da mnoge njegove čitatelje zanima što se Hucku dogodilo u Americi (Huck u Americi bio je prvi radni naslov romana, drugi je bio Supertramp, a treći Chinook); 3. prava se književnost ne čita da bi se doznalo što se dogodilo na kraju, nego se u dobroj knjizi uživa na svakoj stranici… – ali, zapravo, najvažnije je to što se Chinook savršeno uklapa u svijet Bekimovih romana, i na neki način, ovako nezavršen, predstavlja kraj koji možda najbolje odgovara cjelini njegova opusa, pravi kraj svijeta koji je stvorio u svojim knjigama. U njemu su još jednom, eksplicitnije nego ikad, podvučene sve njegove glavne teme – izbjeglištvo, emigracija, bijeg od ratnog ludila i netolerancije, pozicija drugoga među netrpeljivom većinom, nomadizam, potraga za slobodom i pokušaj da se u svom tom životnom kaosu kreira vlastiti identitet čije su vrijednosti drukčije nego vrijednosti većine – a tu je i još jedan povratak u djetinjstvo i omaž literarnim i strip-junacima… I ispisivanje vlastitog života, njegovo pretvaranje u literarni materijal do samog kraja, do zadnjeg udaha.

Sve su to su bili razlozi zbog kojih smo odlučili objaviti tekst povodom pete obljetnice autorove smrti. Pritom, važno je naglasiti da mi ne objavljujemo roman, nego dio romana, tekst koji će na razne načine biti zanimljiv i ljubiteljima njegove književnosti i književnim znanstvenicima, ali o kojem ni u jednom trenutku ne bi trebalo govoriti kao o dovršenom djelu i tako ga ocjenjivati.

Također, treba biti svjestan da je ovdje objavljen tekst koji je autor napisao na norveškom, a preveo ga je Mišo Grundler, ali, kao što smo vidjeli, Bekim je sâm namjeravao „prevesti ili ponovo napisati roman na hrvatskom“. Grundler je izvrsno preveo ono što je Bekim napisao na norveškom, ali prilično je sigurno da bi Bekim tijekom prevođenja neke stvari mijenjao i dopisivao. Ponajprije, u romanu ima mnogo informacija za koje je očito da ih autor navodi kako bi objasnio norveškim čitateljima društveni i povijesni kontekst u kojem je ponikao njegov junak. Sasvim je sigurno da su neke od njih nepotrebne ovdašnjim čitateljima i da bi ih autor u prijevodu izbacio. Kad sam uređivao tekst, i sâm sam bio u dilemi da li nešto od toga izbaciti, da ne opterećuje tekst, ali sam na kraju ipak ostavio, jer mi se činilo da je u ovakvom izdanju takvo što i zanimljivo i dragocjeno, da se vidi kako Bekim interpretira tu prošlost, kako je prenosi strancima. Osim toga, ta priča o našim stalnim ratovima dobro se uklapa u tkivo romana koji govori o ljudima koji neprestano bježe od ratova, jednako u 19. kao i u 20. stoljeću.

Ali uvjeren sam da bi Bekim i dublje zasijecao u tekst tijekom prijevoda. Vidljivo je da je tekst na norveškom ipak malo tvrđi i da mu je rečenica na hrvatskom opuštenija i kompleksnija. U jednom razgovoru o romanu priznao mi je da se muči s norveškim i da misli kako bi trebao krenuti ispočetka na hrvatskom pa ga onda prevesti na norveški, ali je poslije poslao onaj mail da nastavlja rad na norveškom s novim planom do kraja. Sve to treba uzeti u obzir kad se čita ovaj nedovršeni roman, ali usprkos svemu tome, uvjeren sam da ga je trebalo objaviti.

U njemu su još jednom, eksplicitnije nego ikad, podvučene sve njegove glavne teme – izbjeglištvo, emigracija, bijeg od ratnog ludila i netolerancije, pozicija drugoga među netrpeljivom većinom, nomadizam, potraga za slobodom i pokušaj da se u svem tom životnom ludilu kreira vlastiti identitet čije su vrijednosti drukčije od vrijednosti većine, još jedan povratak u djetinjstvo i omaž literarnim i strip-junacima…

Nacrt romana

Uz tih napisanih sto kartica, knjizi smo dodali i jedina dva teksta koja je Bekim napisao poslije njih: priču Miss Misery na otoku Susku (prvi put objavljena u zborniku Autorske bure 2019.) i Sto trideset sati bez sna (koja nije objavljena za života autora, nego u Sabranim djelima tiskanima nakon Bekimove smrti). Tako smo u ovom izdanju objedinili sve tekstove koje je Sejranović napisao nakon objavljivanja Dnevnika jednog nomada, odnosno sve tekstove koji za njegova života nisu bili objavljeni u nekoj knjizi. Ali, važnije od toga, te dvije priče doista pripadaju svijetu romana i funkcioniraju kao svojevrstan kraj Chinooka, odnosno kraj okvirne priče koju pratimo u romanu.

Bekim u svom nacrtu romana ovako definira protagonista te okvirne priče: „Glavni junak je pisac, Bosanac nastanjen u Norveškoj, bivši ovisnik, trenutno u procesu terapije odvikavanja od narkotika.“ U romanu on na više mjesta piše o njegovim apstinencijskom krizama i paranoji da ga zbog knjige napisane arapskim pismom prate i uhode CIA, muslimanski teroristi pa i prijatelji, a to je jedan od važnih provodnih motiva i ovih dviju priča. „Ponekad sam se ozbiljno pitao što bi bilo gore: to da sam uistinu lud i paranoičan ili da je to što sam mislio da me prate, netko tipa CIA, MOSAD, norveški PST, ili možda volonteri Vojske spasa, zapravo istina?“ – piše Sejranović u Miss Misery na otoku Susku (str. 127). Štoviše, upravo na napetosti između zastrašujućih konzekvenci te paranoje i stalne ironije spram nje autor kroz cijelu priču potencira njezin humorni element.

A kad na početku romana Chinook (str. 14) razmatra svoju moguću budućnost, pripovjedač kaže da je na jednoj strani prosjačenje, na drugoj zatvor, ali da postoji i treći put – izbavljenje. „Treća mogućnost bila je izvesti život na pravi put. Prestati se drogirati, početi vježbati, provoditi vrijeme sa svojim kćerima umjesto da visim s ljudima koje ne poznajem i ustvari ne volim. Da, možda je trebalo tako.“ Upravo je ta treća mogućnost tema priče Sto trideset sati bez sna, napuštanje dosadašnjeg načina života, odricanje od narkotika i alkohola, vježbanje, zdravlje, kako bi pripovjedač mogao „napokon odrasti“, provoditi vrijeme s kćerima i uključiti se u „normalan“ svijet.

Očito je da te dvije priče razvijaju i dovršavaju teme i motive koji su postavljeni u Chinooku. S Bekimom sam često razgovarao o romanu koji piše, kao što i inače radim s piscima čije knjige volim i uređujem. Kad je napisao priču Miss Misery na otoku Susku, bio je nesiguran jer dugo nije ništa pisao, ali rekao sam mu da je odlična, jedan od najboljih tekstova koji je napisao, i da priču mogu zamisliti kao dio Chinooka, a on se složio i ustvrdio kako bi to mogao biti svojevrsni klimaks romana. Bekim se uvijek koristio autobiografskim materijalom za gradnju svojih tekstova pa je njegovo liječenje na klinici za odvikavanje u Oslu našlo svoje mjesto u romanu, štoviše postalo je polazna točka iz koje se piše roman. On se poslije prebacuje u Hrvatsku i nastavlja liječenje na zagrebačkoj klinici u Jankomiru, iz koje na mjesec dana odlazi na književnu rezidenciju na Susak, što je opisano u Miss Misery, a priča Sto trideset sati predstavlja kraj tog procesa, naš je junak napokon čist.

Ona je onaj ljepši kraj koji je Bekim nagovijestio već na početku romana Chinook. Ili se bar trudi to biti, premda i ispod nje sve podrhtava, očito je da je taj svijet krhak i loman. Kad se to sve zna, vrlo je izgledno da bi Bekim te dvije priče donekle modificirao i uključio u roman.

Traženje mira

Što se tiče umetnute priče, priče o Žutokosom koju prepisuje iz stare bilježnice koju je dobio u Americi, njen kraj imamo skiciran u Bekimovu planu romana. Između Žutokosog i Chinook „rađa se ljubav i on se priključuje njezinu narodu. Istovremeno započinje ‘velika čistka’ američkih starosjedioca. Američka vlada i vojska progone ih i zatvaraju u rezervate. Naš plavokosi junak se i sâm osjeća Indijancem, ali, ipak, njegova plava kosa i svijetla boja kože uvijek će izazivati sumnje kod onih koji su se odlučili boriti protiv bijelaca do smrti i kojima je svaki bijelac neprijatelj bez obzira na sve. (…) Shvaća kako njihovo potpuno povjerenje nikad neće steći i zato odlučuje napustiti pleme i živjeti u izolaciji zajedno sa ženom i djecom.“ Ali već znamo da te izolacije i mira nema nigdje, Bekim je u svojim romanima i pričama tražio mir na raznim mjestima, na dalekom sjeveru gdje noći i dani traju po šest mjeseci, u pustinjama Australije, u Brazilu, na splavi na Savi… pa ga je pokušao pronaći i za svog junaka, Žutokosog, s kojim se identificirao. Nije napisao, premda neki dijelovi Chinooka to sugeriraju, ali sigurni smo da je netko i taj mir onemogućio, i da se ni Žutokosi nije smirio. To je vjerojatno i razlog zbog kojeg ispisuje svoju bilježnicu.

I kao što je roman Tvoj sin Huckleberry Finn posveta jednom od junaka Bekimova odrastanja, Chinook je posveta stripovima i Kenu Parkeru, još jednom lutalici u potrazi za slobodom i pravdom. Bekim si je za kraj priuštio mogućnost da, u obliku pronađenog teksta, napiše vestern, scenarij za strip i da se i tako identificira sa svojim omiljenim junacima i još jednom vrati u djetinjstvo, preispita ponovo neke čvorišne točke svog odrastanja. „On, Žutokosi, kako sam ga navikao nazivati, kao da mu je to pravo ime, nastavlja svoju priču, a ja se nastojim uživjeti. To običavam kad god čitam neku knjigu. Ako ne uspijem, ne čitam dalje. Ne mogu to objasniti. No to funkcionira otprilike ovako: ja postajem protagonist, moram se saživjeti s glavnim junakom ili junakinjom. Što više čitam i što više ispisujem njegove riječi, premda drugim pismom i na drugom jeziku, postajem poput njega. Možda sam ja bio on? Je li to moguće? Da, u knjigama je sve moguće. Ja jesam on“, piše njegov pripovjedač u Chinooku (str. 52).

Upravo zbog toga što je ovaj roman, između ostaloga, i posveta stripovima, odlučili smo da naslovnicu nacrta Dalibor Talajić, strip-autor koji radi za Marvel i najveće svjetske strip-izdavače. Na njoj je Huck u Americi, na Manhattanu, a iznad njega je na jumbo-plakatu Chinook, lik Indijanke kojom je naš junak opsjednut i koja mu ne izlazi iz glave.

Bekim na jednom mjestu u ovom romanu (str. 116) kaže da svaka priča traži svoj završetak, pa tako i ova njegova u romanu koji piše. Njen put do tog završetka bio je dug, i krivudav, na njemu se ispriječila najprije autorova bolest, a onda i smrt, ali mislim da ga je s ovom knjigom napokon našla.

Pripovjedač Chinooka više puta objašnjava kako je rekonstruirao tekst iz bilježnice. „Gdje nisam bio siguran, služio sam se vlastitom logikom i kontekstom kako bih ispunio prazninu, ponegdje sam jednostavno bio siguran što je želio reći u tim recima pa bih to i napisao, a gdje moja logika i intuicija nisu bile dovoljne, znao sam pribjeći i dobroj, staroj mašti. Sve za dobru priču“ (str. 114). To mi se čini i kao izvrsna uputa čitateljima ove knjige. Da, roman je nezavršen, ali virtualno postoji, možemo ga svi zamisliti do kraja, a nekako je, čak i ovakav, krnji, prekinut usred poglavlja, kao što je prekinut i Bekimov život, na neki način i dobar i jedini mogući kraj njegova opusa. Zadnje Bekimove književne rečenice, s kojima završava priča Sto trideset sati bez sna, bile su: To ludilo me ponovo uhvatilo i evo me pišem. Ali ne mogu više. Dosta. Bekim je došao do kraja, a ovaj tekst zadnja je postaja na tom putu, i bez njega bi nešto zauvijek nedostajalo.