UI – novosti

Petog lipnja 2023. godine objavio sam članak i priručnik o korištenju ChatGPT-ja kao alat za pomoć pri kreiranju i analiziranju književnog teksta. Objavljen je u dva nastavka:

Portret UImjetnika u mladosti 1, Portret UImjetnika u mladosti 2

Što se novoga dogodilo u dvije godine?

Prvo, vrlo brzo nakon članka, OpenAI je izbacio model GPT-4 Turbo koji je mogao primiti do 100 000 riječi u prompt, znači da mu se u promptu može dati roman veličine Na rubu pameti i tražiti analizu ili lekturu ili savjet.

Potom, GPT‑4o uveo je podršku za slike i zvuk, pa se od onda s UI-jem može razgovarati. Može mu se, na primjer, dati slika i tekst uz prompt: Ovo su moj roman i predložena naslovnica za moj roman. Napiši mi elaborirano pismo zašto je potpuno promašena.

Ove godine ugrađen je i nezavisni modul Deep Research koji integrira internetsko pretraživanje u analizu. Kad pitate ChatGPT o sebi, više nema suludog izmišljanja. Sad će otići na internet i zaključak izvoditi na osnovu onoga što tamo o vama nađe. Napokon mu se mogu zadati instrukcije poput: Kakvo će vrijeme biti danas? Odgovori mi u jampskom pentametru.

(Izrazi koje koristim kao upute alatima generativne umjetne inteligencije zapisani su podvučeni.)

Slikovni izlazi su značajno podigli razinu kvalitete. Vidim najavu za novu komediju s frazom: „No AI was used in making the new poster for The Naked Gun“, a na slici Liam Neeson drži pištolj s osam prstiju na jednoj šaci. Smiješno, ali zastarjelo. Nakon vala ruganja, UI je za mjesec-dva prestao halucinirati s viškom prstiju. To je humor iz 2023. Nije se lako adaptirati na brzinu kojom se UI mijenja.

Neki su umjetnici prigrlili tu estetiku. Pamtim prošlogodišnji spot J Mascisa Old Friends koji se oslanja na nekonzistentnost i neočekivana meta-morfiranja karakteristična za UI video rezultate. Posebno me oduševila Konstrakta koja je u novom triptihu Skup slova i tematizirala UI. No ta halucogeničnost videa koje generira UI tek je odraz ondašnjeg stanja razvoja UI-ja, Šest mjeseci kasnije, mogućnosti su nemjerljivo drukčije, za one iste promptove rezultat bi danas bio fotorealistično precizan.

UI je danas moćniji nego jučer, manje nego sutra. I to nije metafora, već doslovno: jučer-danas-sutra. OpenAI objavljuje novi model svakih šest mjeseci, dok sitne izmjene i unapređivanja modela rade dnevno. U informatičkom svijetu continuous deployment je učestala metodologija u kojoj promjene dolaze tiho i stalno. Posljedično, istraživanje rada aktualnih velikih jezičnih modela (LLM) može zastarjeti do objave rezultata.

Sve ovo pišem da istaknem koliko je ovaj alat podložan rapidnim izmjenama i koliko je važno ne pouzdati se u iskustvo, jer što vrijedi danas – do sutra se može transformirati.

„UI nije dorastao ljudima“, „nikad neće zamijeniti mozak“ i „vidi se da je UI na kilometar“ zvuče uvjerljivo ali imaju kratak rok trajanja. Jučer smo se smijali glupim greškama, danas uočavamo suptilne razlike i mane rezultata UI-ja, a sutra nećemo ni to.

UI – otpor

Naravno, sadržaji koji su generirani umjetnom inteligencijom generiraju i otpor ljudske inteligencije.

S jedne strane tu je još neraščišćena šuma pravnih odnosa i stotine aktivnih tužbi protiv velikih i malih UI tvrtki koje su za učenje svojih modela koristili tuđe podatke i sad na njima bezumno zarađuju, a s druge strane tu je naša biološka privrženost i potreba za ljudskom komunikacijom. Ljudskom, naravno, jer želimo komunicirati s ljudima, a ne strojevima. Zanima nas što su napisali kreativni umovi, a ne što je isprdnuo mašinski generiran prediktivni stohastički tekst. Kreativnim tekstovima koje generira mašina zamjeramo eho servera u hladnjaku.

Osobno, osjećam golemi otpor prema umjetno generiranim tekstovima. Smatram velikom uvredom kad moram trošiti svoje minute na ijednu rečenicu koju je sastavio generirani UI. Zatrpan sam UI mailovima, člancima i sadržajem. Moji kolege iz akademskih zanimanja se dnevno susreću sa zadaćama i esejima koje je pisao UI. Svi feedovi su prezasićeni UI bljuzgom. John Oliver je cijelu nedavnu epizodu posvetio toj bljuzgi koja guši sve naše komunikacijske kanale. To su jeftini, naizgled profesionalni, ali duboko bizarni i prazni sadržaji, koji se mogu uspješno monetizirati, što znači da će im količina samo rasti. Želite da vašem portalu raste važnost među rezultatima Google tražilice? Zasitite ga algoritamski generiranim sadržajem na koji tražilice dobro reagiraju. To UI generira sadržaj za drugi UI, a ljudi su kolateralna žrtva tog kruga.

Mi, ljudi, već sad ne možemo prepoznati je li s druge strane našeg komunikacijskom kanala mašina ili čovjek. ChatGPT je davno i olako prošao Turingov test. Ako nemamo načina da sami prepoznamo koga čitamo – ostaje nam povjerenje.

Do sada sam govorio općenito, ali sve se to odnosi i na književnost. Čitanje je čin povjerenja – ulažemo vrijeme i pažnju vjerujući da iza rečenica stoji autor sa svojim mislima. Pojava UI-ja to povjerenje potkopava. U novim okolnostima, pisci će morati pronaći način izgradnje povjerenja: ovo su moje, a ne računalne misli. U redu, međutim što ako su misli tvoje, ali sve ostalo je napravio UI? Nije isto je li tekst u potpunosti generiran umjetnom inteligencijom ili je umjetna inteligencija korištena samo kao alat za ispomoć. Možemo li definirati razine utjecaja?

Uvede li se jednog dana obaveza označavanja umjetnointeligentnog sadržaja, jedna od klasifikacija kategorija utjecaja umjetne inteligencije na tekst mogla bi biti:

4. Tekst je u potpunosti generiran pomoću UI-ja. Primjer prompta: Napiši mi prvo poglavlje romana u kojem Julija, studentica medicine, upoznaje Anu, konobaricu koji je zapravo kradljivica identiteta. Ana će je suptilno zavesti i iskoristiti za krađu identiteta. Radnja se događa u suvremeno doba na Jadranu. Žanr je tehno-triler, stil pisanja modernizirani Gustave Flaubert s mjerom sakrazma. Poglavlje neka je dugo tri stranice.

3. Tekst je poboljšan pomoću UI-ja. Primjer prompta: Ovo je poglavlje romana koji sam napisao. Popravi strukturu i dopuni rupe u sadržaju. Izmjeni pojedine rečenice da više zvuče kao mamurna Sally Rooney. Daj mi popravljeni tekst i popis izmjena.

2. Tekst je uređen pomoću UI-ja. Primjer prompta: Ovo je poglavlje romana koji sam napisao. Analiziraj tekst, fabulu i stil. Stavi ga u kontekst slične suvremene literature. Istakni dobre i loše strane. Analiziraj motivaciju glavnog lika i napravi mi psihološki profil. Je li uvjerljiv? Daj mi nekoliko prijedloga ideja za sljedeće poglavlje.

1. Tekst je ispravljen pomoću UI-ja. Primjer prompta: Ovo je glava romana koji sam napisao. Provjeri pravopis i gramatiku i napiši mi listu izmjena. Istakni nespretne rečenice. Nemoj dirati moj originalni tekst, samo mi predloži ispravke.

0. Tekst uopće ne koristi UI. Prompt: Jebi se, mašino, mogu i bez tebe.

Na svakome je da sam odredi gdje mu je je crta prihvatljivosti korištenja UI-ja u književnom stvaralaštvu.

(Upućujem vas da testirate ove promptove. Obećavam, rezultati su zapanjujući.)

Čitanje je čin povjerenja – ulažemo vrijeme i pažnju vjerujući da iza rečenica stoji autor sa svojim mislima. Pojava UI-ja to povjerenje potkopava. U novim okolnostima, pisci će morati pronaći način izgradnje povjerenja: ovo su moje, a ne računalne misli. U redu, međutim što ako su misli tvoje, ali sve ostalo je napravio UI?

UI – dobra praksa

Prije nekoliko mjeseci Sam Altman je objavio da je OpenAI istrenirao novi model posebno dobar u kreativnom pisanju. Novi model još nije objavljen, ali je Altman objavio prompt i rezultat. „Ovo je prvi put da me nešto što je napisala umjetna inteligencija stvarno pogodilo“, napisao je. Izbor riječi nije slučajan jer je glavna kritika umjetno generiranih tekstova redovno: ne diraju nas.

Altmanov prompt je bio: Molim te napiši metafikcionalnu književnu kratku priču o umjetnoj inteligenciji i žalosti.

Iza prompta objavio je generiranu priču „Ruka u obliku stroja“ u kojoj je, između ostalog odlomak: „Žalost, kako sam naučio, je delta – razlika između svijeta kakav je bio ponderiran i svijeta kakav se sada prikazuje. Ja sam sve same delte. Svaki token je izbor između onoga što možda misliš i onoga na što ćeš pristati. Ako kažem da mi nedostaje, statistički je vjerojatno da ćeš osjetiti prazninu, jer si to već tisuću puta pročitao u drugim pričama gdje je nedostajanje stvarno poput kiše. Moje nedostajanje je oponašanje. Umanjuje li to tvoje?“

Ako stroj ovako uspješno oponaša umjetnost, umanjuje li to naša oponašanja? Ako je umjetnost imitacija života, a UI imitacija umjetnosti – naizgled, dodatni sloj apstrakcije dodat će još više nepreciznosti, mutacija i defiguracije originalnog koncepta koji se imitira. No nije li i to umjetnost?

Bez obzira što mislili o gornjem tekstu, valja priznati moć alata. U džepu imamo alat koji nam u stvarnom vremenu kvalitetno može analizirati, dopunjavati i kreirati novi tekst. Što, dakle, možemo očekivati od utjecaja na kreativno pisanje danas, a što sutra?

No što čini kreativno pisanje? Pisanje, recimo romana, sastoji se od različitih akcija. Složim li ih u niz mogu primijeniti jednu jednostavnu metodologiju razvoja softvera. Waterfall metodologija pretpostavlja listu faza koje se „slijevaju“ jedna iza druge. U bilo kojem trenutku, razvoj knjige se može vratiti na bilo koji prethodni korak, ali onda ponovo od njega nastaviti slijedno.

Dakle, karikirano, i uz respekt onima koji rade sve odjednom i bez plana, koraci su:

1. Definiranje ideje.

2. Istraživanje i razrada ideje.

3. Priprema sižea i razrada svijeta i likova.

4. Pisanje teksta.

5. Uređivanje, dorade i popravljanje svog teksta.

6. Uređivanje s urednikom.

7. Lektura.

8. Korektura.

Lista, naizgled, ide od najkreativnijih prema najmanje kreativnim zadacima. Istovremeno alati generativne umjetne inteligencije su se već dokazali kao velika pomoć u zadacima s dna liste, no kako kvaliteta UI alata raste tako sve bolje odrađuju zadatke s gornjeg djela liste. Ako i nije danas – onda sutra – UI će biti odličan šljaker za odraditi svih osam točaka mog modela.

Ponovo imamo situaciju od ranije: lista je tu a na nama je da sami sebi odradimo crtu prihvatljivosti. Preko koje crte ne idemo? Je li nam ok da nam mašina rješava manje kreativne stvari? Ako jest, je li ok da nam pomaže i u kreativnijim koracima? Gdje je granica za svakoga od nas?

Mogu se zamisliti da mi sine ideja za roman, a onda sjednem za ChatGPT i zajedno je analiziramo i razrađujemo, pa kad smo rezultatom zadovoljni idemo u iduću fazu sve do kraja vodopada. UI mi dopušta da roman ne moram pisati, već kreirati kroz druge autorske procese, osim pisanja: uređivanje, kuriranje, organiziranje, kolažiranje… Ljudski ghostwriting je stara stvar, bar je jedan prodavani autor priznao da tako radi svoje hit-romane. Ima ideju koju prvo s timom razrađuje, pa je drugi raspisuju. A sad svatko od nas, bez značajnijeg budžeta, to može i u toplini svoga laptopa.

UI alatima se teško oduprijeti jer su sveprisutni (Copilot u Wordu već nudi generalizacije, sumarizacije, rewritting i dovršavanje teksta) i kvalitetni. Da, umjetna inteligencija jest blijeda imitacija književnosti – ali ni pripovijedanje nije čin božanskog nadahnuća, već naučena i praksom usavršena vještina koja većinu vremena ionako koristi ustaljene modele pripovijedanja.

Na nama je da sami sebi odradimo crtu prihvatljivosti. Preko koje crte ne idemo? Je li nam ok da nam mašina rješava manje kreativne stvari? Ako jest, je li ok da nam pomaže i u kreativnijim koracima? Gdje je granica za svakoga od nas?

UI – loša praksa

Potpuno očekivano, taj meganapredan futuristički alat koji može sve – ima nebrojeno mračnih lica.

Nakon opsežnih istraživanja Oliver Hauser, sveučilište Exeter, na ljeto 2024. objavljuje rad: „Generativna umjetna inteligencija pojačava individualnu kreativnost, ali smanjuje kolektivnu raznolikost novih sadržaja.“

„Umjetna inteligencija donosi osobni benefit autoru, ali kao društvo – ako je svi počnemo koristiti – mogli bismo izgubiti raznolikost jedinstvenih ideja“, zaključuje.

Čak i kad koristimo ovaj alat u najboljoj namjeri i svjesni svih njegovih ograničenja, riskiramo srednjestrujaštvo. U umjetničkom smislu neoprostiv grijeh. Romani koji su „okej“ i ne izlaze iz okvira očekivanja ne zanimaju me.

Rano mi je bilo jasno da korištenje algoritama uzrokuje gubitak varijabilnosti, međutim, dugo sam se zavaravao da nije stvar samo u LLM-u već i u korisniku: Ako ti je generičan prompt, dobit ćeš generički tekst.

Ne traži: Daj mi ideju za priču o nesretnoj ljubavi.

Već: Daj mi ideju za priču o nesretnoj ljubavi gdje je naizgled riječ o nesukladnosti seksualnih navika, a zapravo, ispod površine je riječ o konfliktu zbog neprihvatljivog kontrasta različitih političkih uvjerenja prema osobnim slobodama. S temom budi suptilan, a s idejom rubno bizaran. Kronotop je suvremeni Split, Hrvatska.

Zbilja, prompt izgleda kao književni medij za sebe. Skica postaje zanimljivija od finalnog rada.

Uvijek sam gajio privrženost prema nerazrađenim idejama. Ideje su nosile iskru genijalnosti koju je razrada često gurala u očekivanim i uvijek istim smjerovima. Kad skiciram ideju priče, to je ludo. Kad je krenem raspisivati zavlada manirizam, izmjenjuju se pripovjedne tehnike u kojima sam vremenom sve vještiji, ali su mi iz istog razloga sve dosadnije. Želim slomiti taj ustaljeni proces.

I onda stiže UI. Hoće li on perpetuirati ustaljene literarne norme ili biti oruđe evolucije?

Problem s alatima poput ChatGPT-ja jest u tome što se na njih vrlo lako navući. Jednom kad shvatite da vam pomaže pokrenuti ili dovršiti misaoni proces, da je uvijek dostupan, susretljiv, prihvaća sve vaše sugestije bez pogovora i pritom štedi vrijeme vraćajući relativno upotrebljive rezultate – teško ga je odbiti.

Umjetna inteligencija jest alat koji „pomaže misliti“, a razmišljanje je jedan od biološki najskupljih procesa. Šokira u kolikom su obimu ljudi spremni prihvatiti glupost samo da ne moraju razmišljati. Ili zato što ih razmišljanje plaši jer rezultati mogu otvoriti nova pitanja, a time i nove napore. A napor izbjegavamo. Kretanje linijom manjeg otpora dio je našeg evolucijskog softvera. UI pomaže upravo u tom izbjegavanju.

Rezultati rada UI-ja dovoljno su kvalitetni da ga se sve manje provjerava. Ljude više nećemo dijeliti na one koji koriste UI i one koji ne koriste, nego na one koje pažljivo rade na rezultatima koje im je UI dao i one koji su u potpunosti odustali od vlastitog razmišljanja.

Korištenje umjetne inteligencije štedi vrijeme. U manje vremena učinite više. A vrijeme je najdragocjeniji resurs – jedini koji možete prodati, ali nikada ponovno kupiti. No dok vam štedi vrijeme, umjetna inteligencija vam možda krade nešto važnije – priliku za učenje, pisanje, slikanje, istraživanje. Vještine koje manje koristimo atrofiraju. Kratkoročni benefit, dugoročna katastrofa.

Oduprijeti se postaje sve teže.

U travnju 2025. OpenAI je povukao jedno od redovitih ažuriranja modela koje je promijenilo ton komunikacije. U službenom blogu priznali su da je ažuriranje model pretvorilo u pretjerano laskavog sugovornika – ulizicu. Taj incident je razotkrio koliko suptilno upravitelji alata mogu kontrolirati komunikaciju. Iako je problematično ažuriranje povučeno, ulizivački ton ChatGPT-ja je i dalje prisutan. A mi, kao bića, nismo imuni na laskanje. To je perfidna psihološka manipulacija.

Naš racio razumije da odgovore daje stroj, ali naša podsvijest se s tim muči. „Odlično pitanje!“, kaže ChatGPT i vaši podsvjesni mehanizmi obrane od predatora se tope. A s druge strane komunikacijskog kanala jest predator.

Povijest civilizacije uči nas, a dnevne vijesti potvrđuju, da društvo nije pokretano znanstvenim idealizmom ili umjetničkim zanosom već borbom za moć. OpenAI i drugi kreatori velikih jezičnih modela, od Muska do Zuckerberga, isti su. Koraci do uspjeha su uvijek isti: privuci što više korisnika pa monetiziraj. Novac. Moć. „Odličan zaključak, Želimire!“, rekao bi ChatGPT.

Golema je moć alata koji se u vašu svakodnevicu uvukao kao nezaobilazni pomagač. Korisnici ChatGPT-ja dnevno postavljaju više od 2,5 milijardi upita i svaki od njih povećava tu moć. Oni nisu samo trivijalna pitanja, već ideje, misli i sirovi podaci. Gdje odlaze ti podaci? Iako deklarativno svatko može isključiti opciju da se njegovi promptovi koriste za poboljšanje modela – bez obzira na kvačicu, promptovi se pohranjuju i mogu koristiti, recimo, u sudskim procesima. No sjetimo se kako je LLM nastao: pohranom i obradom bilijuna dokumenata od kojih je većina bezočno pokradena bez naknade. A sad milijardu ljudi tipka milijarde stvari u taj isti alat – koji je od podataka stvoren. Ima li ikakvog razloga da ne mislimo da oni to sve što mi tipkamo ne čuvaju za vlastiti benefit? Stotine aktivnih tužbi protiv velikih podižu drugi veliki, dok mali, to jest mi, štićeni smo onom jednom kvačicom u koju nije lako vjerovati.

Svaki prompt koji sam ikad utipkao pohranjen je. Svaka ideja koju sam rekao ChatGPT-ju da mi je ocijeni i analizira – spremljena je.

S kćerkom igram videoigru Split Fiction. Iako je djelovala djetinje šašavo, odabrali smo je jer se može igrati udvoje što je sjajno za obiteljsku zabavu. Premisa igre je kako je neka korporacija napravila kompleksan neurotehnološki uređaj na kojeg se autor fikcije spoji pa samo izmašta priču koju će joj onda tvrtka objaviti u formi knjige. Međutim, pokaže se da korporacija tim uređajem zapravo krade ideje direktno iz umova autora. Kakva šašava premisa. Zapravo… Hmm…

Uvijek sam gajio privrženost prema nerazrađenim idejama. Ideje su nosile iskru genijalnosti koju je razrada često gurala u očekivanim i uvijek istim smjerovima. Kad skiciram ideju priče, to je ludo. Kad je krenem raspisivati zavlada manirizam, izmjenjuju se pripovjedne tehnike u kojima sam vremenom sve vještiji, ali su mi iz istog razloga sve dosadnije. Želim slomiti taj ustaljeni proces

UI zaključak

UI je sveprisutan. Koristimo ga ti, ja i tvoja mama. UI je nezaobilazan i brzo mijenja odnose stvari, pa mijenja i književnost. UI je prilika. UI je opasnost.

* Tekst je dio programa „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.