U relativno su bliskom vremenskom razmaku odnedavno izdane čak dvije knjige istog autora, bosanskohercegovačkog prozaika i pjesnika Almina Kaplana. Ljetni dnevnik i Mali otac tako su oplemenili već ionako bogatu kaplanologiju, stavši uz bok dvama romanima, jednoj zbirci pjesama, jednome dnevniku i jednoj knjizi razgovora. Kaplan je prepoznat i nagrađivan pisac, dobitnik više književnih nagrada, a intrigira i činjenica da njegovi tekstovi na neobičan način komuniciraju sa svojim čitateljem. Posljednje dvije knjige predstavljaju (zasada) zaokret u pripovjedačkom glasu, nalikujući više dnevniku Kućni ljudi, nego romanima, zaranjajući dublje u zajednički intiman prostor pripovjedača i čitatelja.
Immersive narration ili čitatelj u prezentu
Mali otac, na žanrovskom spoju ispovjednog romana i dnevnika u maniri autofikcije, ispovijest je protagonista pisca u prvome dijelu tijekom trajanja rezidencije u neimenovanom primorskom mjestu P., a u drugome dijelu o brizi za nepokretnog oca nakon moždanog udara. Specifičnost protagonistova, ujedno i pripovjedačeva iskaza, nije toliko govor u prvom licu, koliko često i ustrajno korištenje prezenta, pa i namjerno isticanje svršenosti ili nesvršenosti radnje koju pripovjedač opisuje. Posljedica pretjerana, rekla bih smišljeno isforsirana, korištenja prezenta, tekst je koji većim dijelom stoji i(li) traje što proizvodi jaz između količine događaja na razini sadržaja i razini forme: „Sve je zamrznuto i na čekanju“. Međutim, upravo taj sudar tj. nepoklapanje količine događajnosti otkriva pisanje kao borbu s gravitacijom kako ju opisuje protagonistov prijatelj također pisac. Održavanje napetosti namjernom stalnom istovremenošću čitanja i događaja u tekstu rezultira uranjanjem čitatelja u tekst, drugim riječima uranjajućim pripovijedanjem. Posljedica je i stalna svijest pripovjedača o sebi jer je pripovjedač u vlasništvu protjecanja vremena u tekstu. Na taj je način čitatelj prisiljen zauzeti istu perspektivu (i trajanje) kao i pripovjedač. Pripovjedač upija okolinu, ono što vidi i čuje, ali na neki način upija i čitatelja u svoj narativ.
Također, zanimljiv je i postupak povremenog vremenskog blendanja u prvome dijelu knjige gdje nam protagonist u sadašnjem vremenu opisuje što radi njegov otac pa se na trenutak preselimo u očevu kuću. Istovremenost i zamišljanje oca u njegovim svakodnevnim aktivnostima pokazuje koliko ga protagonist dobro poznaje, ali i koliko je za njega vezan: „Pogledam na sat pa se sjetim oca. On je sad na prozore stavio šperploče, zaključao se i upalio klimu. (…) Otac gleda dok ne zadrijema. Zahrče, pa se od vlastitog hrkanja probudi. Trzne se“. Pisac je osim toga upleten u mrežu odnosa koji su za Kaplana su u ovoj knjizi jako važni – odnos pisca s ocem, odnos pisca i Ajne, odnos Ajne i oca, odnos s prijateljem piscem pa sve do sitnijih epizoda i odnosa s ljudima u mjestu koje pisac na rezidenciji svakodnevno susreće i čije nam običaje i rituale povremeno opisuje. Za Malog oca osobito je važan odnos dvojice pisaca u čijim razgovorima i komentarima često čujemo poneku (auto)poetičku misao: „Onda pravi usporedbu između norveške i naše književnosti. „Ovdje su drugačiji čitatelji“, kaže prijatelj. „Ovi naši vole vatromet u tekstu i jako su nestrpljivi.“ Od tih sitnih, po tekstu razasutih misli, možemo izgraditi sliku književnosti koju nam Kaplan nudi kao i odnos pisca prema pisanju i priči o ocu koju želi zapisati: „Njegov bih život sastavio iz dijelova koje mi je ostavila majka ili koje sam odnekud sam uzeo“.
Pripovjedač upija okolinu, ono što vidi i čuje, ali na neki način upija i čitatelja u svoj narativ
Pripovjedno-redateljski slow motion
Osim imerzivnog narativa i vremenskog blendanja još se jedan nekonvencionalan način tretiranja vremena može detektirati u Kaplanovu Malom ocu. Vremenska inverzija tj. početak Na kraju vremena i kraj Na početku vremena možda i nije toliko neobičan postupak sama po sebi, no u kontekstu Malog oca postaje zanimljiva gesta jer naglašava problem posredništva pripovijedanja. „Naš se život dogodio do rata, sve poslije je obmana“, zapisat će očeve riječi pripovjedač. Uopće, u cijelom romanu pratimo pripovjedačev pokušaj saznavanja o očevu životu iz prve ruke, jer otac ne priča mnogo, a ako i priča, ne priča njemu izravno. Slušanje o očevu životu preko snimljenih audio poruka njegove djevojke Ajne onemogućuje i blokira protagonistovo pisanje. Iako kao čitatelji saznajemo ponešto o mjestu i ljudima u kojem protagonist provodi svoju (ne)spisateljski nadahnutu rezidenciju, Mali otac ipak nije priča o piscu. To je priča o očinstvu, o egzistencijalnim pitanjima, o tjeskobi ostanka samog sa sobom koju očevo (ne)pripovijedanje samo naglašava.
U tom je smislu uz slušanje i posredništvo zanimljiv problem čujenja – čuje li ga otac na telefon, što se izvana čuje, čuje li ga otac nakon što ostane nepokretan i vezan za krevet, koji su to zvukovi koji remete atmosferu bivanja i trajanja: „Zvuk kremena u upaljaču ispuni prostoriju“. Sukob unutarnje tišine metaforički odgovara unutrašnjosti njegove kuće i stana koji je dobio na korištenje, čiju tišinu prekidaju i glasovi turista na obližnjem zip line-u. Tako je rasporedom glasnoće prostora prikazana intima i ranjivost unutrašnjosti, podjednako doslovne kao i metaforičke. Zip line je potpuna suprotnost i metafora prolaska života mimo protagonista jer sve što se događa, događa se vani, dok je unutar njegova stana tišina i ustajala atmosfera iz koje se tu i tamo pokušava iskobeljati gledanjem filmova i čitanjem stripova.
Ustajalost i močvarnost narativa nastavlja se i u drugome dijelu gdje se protagonist vraća kući da bi se brinuo o nepokretnome ocu kada je tišina pala na kuću otkako se razbolio. Jedini trajan zvuk očevo je disanje: „Pomislim kako otac u kući dođe kao frižider. Njegovo disanje je kao ono umirujuće zujanje“. Od te se sporosti u pojedinim trenucima može dogoditi da napustimo poziciju čitatelja i postanemo gledatelji jer Kaplanovo pisanje nalikuje slow motionu – tekst kao da je skrojen od niza usporenih kadrova, filmskih scena i fragmenata dugog trajanja, dok se život istovremeno događa negdje drugdje: „Tamo negdje, daleko iza brda, traje moj život o kojem trenutno ne znam ništa“.
Kaplanovo pisanje nalikuje slow motionu – tekst kao da je skrojen od niza usporenih kadrova, filmskih scena i fragmenata dugog trajanja, dok se život istovremeno događa negdje drugdje
Potraga za smislom tj. pisati ili ne biti
Pripovjedaču se ponekad omaknu lirske mini sekvence poput ulja žute svjetlosti, paučine disanja, zavjese sunčevih zraka ili zamišljanje oca koji uzima riječi iz vreće oslikavajući neki promatrani prizor. Te skrivene metafore puls su teksta unoseći živost u njegovo trajanje te ga spašavajući od ustajalosti, pa tekst ipak ne završava kao močvara. Štoviše, dosad sam se već uvjerila i u prijašnjim knjigama da je Kaplan majstor jednostavnosti, pročišćenosti, esencije pisanja. Njegov je svijet izvana stabilan, staložen i miran jer se naizgled ne događa ništa osobito. No, razotkrivanje nutarnjeg svijeta i rastvaranje intime pred čitateljem, a time i protagonistove ranjivosti budi i čitateljeva osjetila.
Mali otac je i potraga za smislom, za osmišljavanjem priče o ocu, a time i vlastite životne priče, jer saznati o ocu znači i saznati o sebi. O tome nam govori posljednja, najintimnija scena i sjećanje koje protagonist opisuje: „Trenuci provedeni na tom zidiću – trenuci su najveće prisutnosti oca u mom životu. Nikada do tada, kao ni poslije, nismo bili bliži. Istovremeno, naša bliskost je u meni pokrenula lavinu srama pa sam se tu na ulici, osjećao kao da je s mene neko skinuo svu odjeću“. Tjeskobu i sram pisac je, kao ostavštinu, ponio sa sobom u život.
Doći na svijet, dospjeti u Kaplanov jezik znači borbu s klaustrofobičnošću jezika (u prezentu), ali i prostora u kojem pisac obitava, najprije u rezidencijalnom stanu, a onda i u rodnoj kući brinući o bolesnom i nepokretnom ocu: „Zbog očevog stanja ne mogu nikamo ni da odem, zbog čega sam također tjeskoban. Iako nemam kamo otići, to da sam vezan za kuću, čini me klaustrofobičnim“. Borba sa stješnjenošću, zgusnutošću i pokušaj pisanja o ocu znači i oljuštiti nepotrebno, dok je pisanje spoznavanje esencije. Kaplan nam u ovoj knjizi nudi poetiku esencijalnog, ispisujući ono bitno u jednostavnosti i čistoći jezika. Pa, iako u Kaplanovu tekstu vatrometa nema, a čitatelj mora biti strpljiv, u ovom slučaju strpljen čitatelj višestrukim je zadovoljstvom i nagrađen čitatelj.
