– Tvoja, papak! Igraj!
Goran uhvati loptu, pođe prema košu ispred kojeg se objeručke natkrilio Robert. Uzdignutih ruku ispred njega, Goranu se učini da je Robert zaklonio i koš i školu iza igrališta, razliveno sunce i nebo… Predomisli se, pa se nasmije i vrati Robertu loptu:
– Hajde starac, ti prvi! Ionako ću te dobiti.
Sigurno postoje sretniji, benevolentniji, pa i bolji čitatelji romana Visoke trave Zorana Žmirića; čitatelji s više sluha, znanja i zanimanja kad je riječ o likovima neostvarenih sportaša, temi rata na našem području iz vizure mladih ratnika obiju strana, prozi u trapericama i trenirkama kakva je danas zapravo passée, ali zadržava određeni nostalgični šarm. Jako dobra književnost nadilazi takve preferencije, a osrednja na njih računa, prostirući u ovom slučaju pre-poznatljivu predratnu-ratnu-postratnu meku mačo priču koju je ljubiteljima formata moguće konzumirati unedogled više kao ambijent nego kao književnost. No u ovom je slučaju teško zamisliti da će se čak i najzagriženiji fanovi Žmirića osobito dobro provesti jer, možda naizgled paradoksalno, roman od gotovo petsto vrijedno iskucanih stranica djeluje lijeno i nedorađeno, a kvantiteta samo potvrđuje koliko se na tekstu nije radilo. Jer selektivniji i stroži pristup gomili materijala učinio bi tekst dinamičnijim, zanimljivijim, fokusiranijim, i usput prikrio nespretnosti koje ovako same sebe podcrtavaju, ponavljaju, ponavljaju, i traju. Jest da veličina sama po sebi ništa ne znači, ali ipak figurira u doživljaju knjige, a kad roman osjetno prijeđe neslužbenu normu od dvjestotinjak stranica, svoj opseg treba opravdati; tisak je skup, papir deficitaran, čitateljice još deficitarnije, pažnja je valuta suvremene ekonomije – knjige bi se kao polagani kontrapunkt brzoprobavljivom sadržaju trebale pisati, uređivati, birati i spremati za objavu sa sve više, a ne sve manje brige i rada.
Prstenasto vrijeme
– To je problem s vama Ircima. Sve mora biti po kalupu. Ista naselja, iste kuće, iste okućnice, isti vrtovi. Jesi li ikad ležao u visokoj travi, Brendan?
To rekavši, Robert bosonog potrči preko travnjaka. Zalegne na sočne, zelene vlati, zabaci dlanove pod zatiljak i zagleda se u nebo. Brendan se uspne na prste, pa se preko ozidane ograde zagleda u svog susjeda koji se opružio koliko je dug i širok. Brendan se nasmije.
– Ne luduj Rob, nije ti ovo Hrvatska! Prehladit ćeš se.
Visoke trave prstenastu strukturu započinju u recentnoj prošlosti u emigrantskoj Irskoj dok dvojica prijatelja igraju košarku koja ih je u davnom djetinjstvu spojila. Vraćamo se potom ravno u dan susreta i sraza sa suprotnih strana košarkaškog terena, u finalu zagrebačkog prvenstva svježe maturiranih dječaka. Robert i Goran susrest će se potom u Vrginmostu gdje su provodili ljeto s obiteljima, i iako će se kroz godine na periode razilaziti, gravitirat će jedan drugome kao sudbinskom nužnošću, i „muški“ suzdržanom ali neupitnom ljubavlju. Vrijeme će se potom kretati prema početnom prizoru, cukajući naprijed-natrag kroz srednjoškolske buntove, kaljenje dvaju karaktera tvrdih glava i mekih srca, devastirajuće godine rata i godine njegovih odjeka u boli, bijesu, nemiru i osjećaju žarećeg neiskorjenjivog gubitka, do pronalaska novog, melankoličnog života u emigraciji.
Prolog i epilog uokviruju dva otprilike ravnomjerna dijela, ugrubo život do emigracije i svojevrsni život-nakon-života u Irskoj, a unutar toga je radnja podijeljena u numerirana poglavlja kojem je svakom na čelu mjesto i vrijeme radnje, podcrtavajući sistemske smjene i turbulencije. Primjerice, Vrginmost, SR Hrvatska SFR Jugoslavija, srpanj 1985. gdje i kada će dječaci provesti ljeto nerazdvojni, kasnije će se pojavljivati ranih devedesetih kao Vrginmost, SAO Krajina, okupirano područje Republike Hrvatske, jedno od žarišta osobne i (inter)nacionalne traume. Robert će se boriti junački kao dragovoljac, a Goran obresti s druge strane i ubrzo biti gorko deziluzioniran.
– Tamo preko rijeke eksplozivom ruše naše kuće. Nemaš što razmišljati.
Goran se osvrće oko sebe kao da želi nestati. Razmišlja, kad bi mu se barem bezdan otvorio pod nogama, doživio bi to kao blagoslov. Iako je sve unaokolo sablasno tiho. Kao da se sve sakrilo u svoje rupe da ih smrt slučajno ne bi čula dok korača svijetom. Jer događalo se, stariji su to znali pričati, da iako je drugačije naumila, smrt ponekad greškom sa sobom povede nekog drugog.
Žmirić umije napisati dinamičnu scenu, nanjušiti dramski potentne prizore i odnose, i pisati sa scenarističkim nabojem koji juri čitanje, a autorovo trajno zanimanje za reprezentaciju suvremenog (koliko god konvencionalnog) maskuliniteta u njegovim najranjivijim varijantama može biti iznimno važno i vrijedno unutar postojećeg književnog repertoara. Blockbuster (V.B.Z., 2009) i Pacijent iz sobe 19 (Hena Com, 2018) zavrijedili su svoja mjesta u postratnom antiratnom odvojku kanona, na istoj osovini izgrađen je nešto manje stameni Hotel Wartburg, dok je Kaleidoskop bio možda neujednačen ali dobrodošao pokušaj istraživanja drugačijeg modaliteta proze. Ako su Visoke trave proizašle iz većih apetita i dalekosežnijih ambicija, te će morati naći drugačiju formu; goneći narativ, Žmirić gubi kontrolu nad prozom koja mu ionako nije jača strana, a kad je ovako razvučena, ta slabost preplavi dojam u potpunosti.
Žmirić umije napisati dinamičnu scenu, nanjušiti dramski potentne prizore i odnose, i pisati sa scenarističkim nabojem koji juri čitanje, a autorovo trajno zanimanje za reprezentaciju suvremenog (koliko god konvencionalnog) maskuliniteta u njegovim najranjivijim varijantama može biti iznimno važno i vrijedno unutar postojećeg književnog repertoara
Kadar po kadar
– Brz si… ali brzina ne zabija. Pucaj!
Robert lijevom rukom odbije loptu udesno, ali cijelim tijelom se nagne na suprotnu stranu. Goran pođe za loptom, no Robert je munjevito vrati sebi između nogu udesno, pa opet istim putem ulijevo, što zaljulja Gorana, no nedovoljno da bi ga izbacio iz ravnoteže. Tad Robert ispruži ruku i odbije loptu pokraj Gorana krećući tijelom naprijed. Lopta odskoči s Goranove desne strane dok Robert protrči slijeva i zaobiđe ga, te ostavivši svog protivnika iza sebe, presiječe loptu, otrči do ruba linije za tri boda i izvede skok šut. Lopta se oštro odbije od obruča visoko uvis, padne na ploču i odskakuće u aut. Goran dohvati loptu i dobaci je Robertu koji mu je vrati.
Sama se proza razmata u isti mah začudno brzo i sporo; ništa se zapravo ne raspiše, a opet sve predugo traje, kao vježba u verbalnoj vizualizaciji. Jer da bi bio čitak, ovakav frame by frame razvoj narativa traži specifičnu autorsku karizmu-u-tekstu i načelno nije preporučljiv ako nije konceptualno osnovan i/li doziran. U ovom slučaju samo usporava gdje bi trebalo biti dinamike, nepotrebnim detaljima uskraćuje čitateljsku imaginativnu nadgradnju i ukazuje na izostanak razumijevanja za važnost aluzivnog i implicitnog pisanja – što sve skupa djeluje poražavajući početnički. A kako Žmirić nije početnik, nego višestruko nagrađivani autor romana, zbirki kratkih priča, kolumni i inih proznih formi, i važi kao jedan od boljih pisaca svoje generacije, za pretpostaviti je da mu je samokritički autorefleksivni mišić atrofirao, što je gore iako nije fatalno.
Da bi bio čitak, ovakav frame by frame razvoj narativa traži specifičnu autorsku karizmu-u-tekstu i načelno nije preporučljiv ako nije konceptualno osnovan i/li doziran
Podrška je važna
Frustrira osobito što se čini da je autor ostavljen na cjedilu iako u zahvalama ne fali zaslužnih, no koliko god razne podrške tijekom rada na rukopisu bile važne, barem je jednako važna, a za tekst daleko važnija, odrješita urednička ruka. Već je kronični problem scene što fali urednika i što većinu uredničkih pozicija okupiraju ljudi s ovim ili onim iskustvom unutar književnog polja, ali relativno slabim razumijevanjem uredničkog posla i specifičnim darom koji taj posao traži. Što opet nije začudno jer nema nikakve, kamoli ozbiljne, uredničke edukacije, a bez mentorskog rada (jer fali i mentora) nema načina da se zanat teše, a iskustvo se možda akumulira, ali se u praksi ne zbraja. Možda fali i kritičara koji bi pisali više u službi književnosti u kakvu vjeruju i kakvu vrednuju, a manje u službi vlastitog ega ili karijere, a fali i čitatelja koji bi od književne scene toliko jasno tražili više, da bi sceni postalo u interesu raditi bolje. I jest teško jer fali vremena, fali resursa i funkcionalnih uvjeta, ali dobra književnost nastaje i usprkos okolnostima kad ne fali posvećenog rada na tekstu – autorskog, uredničkog, nakladničkog. Ne fali jedino pisaca, njih uporno imamo viška, kao i knjiga koje zagušuju malenu scenu, koja onda pak jadikuje nad uvjetima rada dok nekritički hiperproducira kao da ne znamo što bismo od silnog papira, tinte i knjiga žednih čitatelja. Visoke trave nisu za to krive, nisu čak ni u kategoriji najgorih ishoda ove problematike, no također je znakovito kad pojedina knjiga aktivira lamentaciju nad sistemskim problemima scene više nego meditaciju nad svojim sadržajem.
– Hej, čuješ…
– Čujem – prošapće Robert smijući se u iščekivanju nastavka.
– Kak sam i mislila – nastavi tiho Mihaela, a onda se malko odmakne i glasno poviče – Fi! Lo! Zo! Fi! Raaaaaš!
Robert prekrije dlanovima uši i složi grimasu kao da je u agoniji. Onda oboje istovremeno prasnu u smijeh.
Visoke trave kao da su zabetonirane u svojoj prvoj skici čiji je fokus na narativnom luku, prije no što se sadržaj pročisti, odnosi izoštre, a stilistika precizira. Možda bi materijal sretniji format našao u scenariju filma ili serije, samo što bi i tada dijaloge trebalo raspisati dalje od svrsishodnih razmjena riječi, poštapalica i mlakih duhovitosti na koje se smiju samo likovi, a oni nemaju izbora. Za priču bi pak bilo dobro da nije sastavljena od isključivo dobrano već izraubanih čvorišta dijeljene društvene traume o kojoj sada već doista možemo umjetničku obradu produbiti i usložniti. Ovako nas re-reprezentacija drži u traumatskoj petlji koja postaje samo sve površnija što smo dalje od epicentra. U tretmanu antirata knjiga je nakošena, ne zato što želi biti ideološki ušiljena, prije zato što su likovi i djela suviše jasno postavljeni ondje gdje bi istinski ambigvitet učinio roman daleko boljim i važnijim. Kompleksnost karakterizacije može se mjeriti s osuvremenjenom varijacijom na bajku, možda telenovelom ili teen serijom nultih; glavni likovi su hrabri i etički ispravni čak i kad se nađu u rubnoj situaciji, krše pravila samo u službi ideala, a kad doista prokližu, pokaju se i ostaju bitno neokaljani; njihove djevojke i supruge lijepe su i vitke, djeca pametna i radosna, a neprijatelji zli, glupi i neatraktivni. Dakako, i između dvojice prijatelja postoji implicitna asimetrija; jedan je ipak zeru ljepši, hrabriji, i zeru bolji košarkaš.
Glavni likovi su hrabri i etički ispravni čak i kad se nađu u rubnoj situaciji, krše pravila samo u službi ideala, a kad doista prokližu, pokaju se i ostaju bitno neokaljani; njihove djevojke i supruge lijepe su i vitke, djeca pametna i radosna, a neprijatelji zli, glupi i neatraktivni. Dakako, i između dvojice prijatelja postoji implicitna asimetrija; jedan je ipak zeru ljepši, hrabriji, i zeru bolji košarkaš
Možda među-roman
Roman ima zanimljivih motiva; odjeke i odraze ratnog razdoblja na košarkaškim terenima, fascinaciju Purgera srednje klase nomadskim načinom života Roma u Hrvatskoj i travellera u Irskoj, tročlanu erotsku vezu sa seksualno onemogućenim bračnim parom, posttraumatsku simptomatologiju, život u emigrantskom limbu, etičke sive zone u ekstremnim vremenima, kao i u statičnom strogo hijerarhiziranom sustavu… Ali sve ostaje na razini motiva; odradi se u nekoliko dugih ali svejedno skicoznih prizora koji jedva zagrebu beskrajni potencijal kompleksnosti da bi se onda zbrzano raspetljali trapavim dijalogom ili slabo uvjerljivim obratom. S druge strane, kako nedostaje brzine, brutalnosti i humora primjerice Guya Ritchieja s kojim Žmirić ovdje dijeli neke od motiva i senzibiliteta, i taj spas izmiče. Povremeni izleti u spontanu didaktičnu frajersku pseudofilozofiju o svijetu i životu samo svima uključenima uništavaju život. Jezik romana svoj otklon od pismenosti pretpostavljeno opravdava željom da bude neposredan i razgovoran, dijalozi se zadržavaju u dijalektu i urbanolektu koji sudjeluju u karakterizaciji i odražavaju pojedine životne, misaone i ideološke promjene (možda predoslovno), a o jeziku travellera prevedenom u krnji hrvatski s gomilom progutanih slova i slogova ni uz najbolju volju ne znam što bih mislila.
– Reko s dać bit Rolexa za brat bratu sto iljada. Da nis možda bile još neke kutje, al s ih zaboravjo ponijet?
Puno je tu propuštenih prilika za petsto stranica. U Žmirića, usprkos nepomičnom fokusu na ne samo muško, nego muško-muško, maskulino prijateljstvo, i topose sporta i vojske, propušta se prilika nijansiranijeg istraživanja odnosa čija složenost i polivalentnost leži najmanje u nacionalnoj i ratnoj strani. Ernest Hemingway (naučila sam razmjerno nedavno, otporu usprkos) unatoč reputaciji mačo oca pravocrtne proze u trapericama i s puškom na ramenu, zapravo je u svojoj inačici modernističkog pisma veoma zanimljivo portretirao užas i neiskorjenjivu traumu rata, kao i vrelu senzualnost i erotiku među muškarcima u intenzivnim odnosima i intenzivnim vremenima.
Sigurno Visoke trave bolje funkcioniraju u autorovoj glavi nego na papiru, no za književnost je u praksi bolje da je obrnuto. Detaljna razrada piscu daje osjećaj sigurnosti, ali prozu može u istom potezu paralizirati i isprazniti, otvorivši emotivni rascjep između sadržaja i čitateljice pa se čak i prizori koji duboko bole i žigaju čitaju disocirano i hladno. Voljela bih razmišljati o ovom romanu kao romanu traženja Žmirićeve sljedeće autorske faze u kojoj će ili produbiti ili nakon ovog izbačaja napustiti ono što je među Visokim travama zagubio, jer njegov dar, status na sceni, teme kojima se bavi, a i čitateljstvo redom zaslužuju puno bolje.
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
