Romana posvećenih Zagrebu ima mnogo, pamtljivih malo. Kao svi veliki gradovi – a u Hrvata dva najveća grada stalno prkose vlastitoj urbanoj dimenziji – i Zagreb je nerijetko meta romansijerskih stereotipija koje češće promaše nego pogode u potrazi za najmanjim zajedničkim nazivnicima. Teško je dakle isporučiti uvjerljiv roman o Zagrebu bez flagrantnih neuspjeha da se prodre u neuhvatljivost metropole. Nada Gašić je u tome rijetkost jer do sada – od Devet života gospođe Adele, preko Mirna ulica, drvored i Voda, paučina pa do najnovijeg Četiri plamena, led (sada svi u izdanju Sandorfa) promašaja nije imala. Zagreb je presijecala vremenski i prostorno, uvijek nenametljivo i postižući time upravo suprotni učinak: da nam iznureni beton Zagreba nabije na nos. Sad je već pred nama tetralogija, u svojoj jetkosti kvadratasta i kompaktna, koja onima koje to zanima omogućava katabazu do kanalizacijskih dubina, do abdominalne šupljine grada koji svašta guta, od dotepenaca, do rotora. Bilo bi predugo ovdje govoriti o prva tri romana (i o pripovijetkama sabranima u Posljednje što su vidjele, također u izdanju Sandorfa) ali obavezno valja pripomenuti da se radi o iznimno zrelim romanima, romanima koji nadilaze žanrove jer su jednostavno dobri romani, to jest romanima koji upućuju na zrelost književnosti kojoj pripadaju.
Prvobitna akumulacija kapitala
Novi roman Nade Gašić, Četiri plamena, led u svom je prvom djelu, prvom „snivanju“, podvlačenje crte kapitalizmu. Tkogod ima problema s akumulacijom kapitala, na prvi će dio romana reagirati anafilaktičkim šokom ili povraćanjem uslijed prejedanja silnom tiskanom hranom. Taj je dio romana, otprilike njegova trećina, nevjerojatno dobro napisan, tehnički govoreći. Dokumentiran, ali i dirljiv. Slične tvrdnje zaslužuju pojašnjenje.
Gašić nas vraća u 1704. – jer Zagreb, da parafraziramo Ellroya, nikada nije bio nevin – kada su se u Zagrebu frekventno upepeljivale coprnice, vještice. Os naracije je Martin Eberle, povijesna ličnost i poreznik čiji zametak autorica rekonstruira iz arhivske građe. Eberle je oduran svat, smrad koji sitničavo računa i financijski se obračunava s građanima u ime gradskih otaca, a posebno u ime Vrhovnog Su(d)ca čija smradost također odgovara rangu. Moćnici su uvijek smeće, vlastodršci su vazda bagra. Izlišno je napominjati da Eberle potkrada grad utajicama i lažiranjima. Unutar svoja četiri zida Eberle je u ulozi smrada nenadmašiv. On mlati suprugu i kći do unutrašnjih krvarenja dok ove opet mlate sebi podređene žene perpetuirajući sistemsko nasilje i zlo (sin, ovijen opnom čiste muške blentavosti, istom se čini zaštićen). Epizoda u kojoj gazda nasmrt nalupa najdugovječnijeg člana posluge elokventna je po pitanju parametara onodobnog primitivizma. Na relaciji s kolegama iz vijećnice, baroknim mudonjama, muškim svijetom u tajicama i plaštićima, Eberle upriličuje torture nevinog svijeta čiju imovinu plijene jer ih sve silno uzbuđuje zveckanje groševa, zlatnika, dukata i cekina. Kad posrijedi nisu iznuđenja priznanja za kojih se silovanjima i prstenjačenjem napipava „Tajni žig“, znak kolaboracionizma s Nečastivim, Eberle, nedostojan velmožnog sudije, ili velevažnog kapetana, organizira čašćenja i bankete, u sve vrijeme godišta, za druge institucionalne spodobe čija mu bliskost imponira i konvenira što Gašić jako dobro raspisuje prvo kroz nabavke svakojakih đakonija, a potom i koncelebracije njupanja, žderanja i obžderavanja, te posljedičnih probavnih tegoba koje će značiti prijelaz s mlaćenja mlaćenice na mlaćenje supruge i posluge. U relativnom skučenom narativnom prostoru, uz frenetične nabavke i konzumacije ića i pića, autorica efikasno sabija društvene uspone i padove, te sadizam arbeit macht frei-a. Dinamizam ovog prvog djela uistinu je jedinstven a uvelike mu doprinosi neujednačenost drevne kajkavštine, koja je morfološki nestalna, podložna fluktuaciji, pa je zato i živa. Poreznik Eberle, ubirač nameta, nakon što su mu dojučerašnji prijatelji i kolege isljednici stali nagrizati domaćinstvo hapseći mu jednog po jednog ženske članove, nakon nekoliko dana nejedice i nesanice, iščeznut će u glib i maglu, a ostat će aveti žena koje su skončale u prvom dijelu.
Na relaciji s kolegama iz vijećnice, baroknim mudonjama, muškim svijetom u tajicama i plaštićima, Eberle upriličuje torture nevinog svijeta čiju imovinu plijene jer ih sve silno uzbuđuje zveckanje groševa, zlatnika, dukata i cekina
Devastacija grada kao sjećanja
Na kraju prvog „snivanja“ Gašić roman gasi, pa ponovo pali i ako je u čitatelju ostala imago božića i božićnosti iz prvog dijela, autorica s tim slikama i nastavlja. Radnje se premještaju u današnje vrijeme, u kolektivne traume pandemije i potresa, u vrijeme adventa kada se mladom sinu božjem prinose žrtve ljevanice, žderanice i paljenice. Neupitno je da su prvo i drugo snivanje nejednaki, možda neujednačeni, ali je također neupitno da uspješna dinamika romana počiva upravo na njegovoj neujednačenosti koja potiče prelijevanje energije kroz spužvasta tkiva teksta osnažujući utisak živosti pisma.
U drugom djelu preživljavaju, osim spomenutih junakinja iz prvog djela i o kojima ćemo nešto kasnije, i neki motivi radnje koje u ostatku romana autorica sinkopirano razvija razgrađujući ih. Sa špartanja Martina Eberlea skučenim crijevima starog Zagreba prelazimo na putanje Sjene Klizača, Štakora i tapkanje preživjelih „vještica“ u papučicama otuđenima u riznici katedrale. Početak drugog dijela pokušaj je ode Zagrebu i njegovu žilotoku, ali to kao da ne uspijeva, kako treba i biti, jer je drevna poetika grada ozbiljno narušena, zatrta devastacijom grada kao sjećanja, pa se ima što se ima. Autorica vjeruje u svoj grad ma što o njemu pisala pa će opetovano imenovanje, spominjanje ulica i trgova ostati s nama do kraja, kao pozadinska inkantacija, orijentir u sjećanju na grad koji iščezava, grad koji se gubi u nestalnosti, u provizornosti i koji treba zadržati barem dok traje roman.
Nestalnost će pogoditi i likove koji su u Gašićkinim romanima inače „dugo trajanje“, motiv, poput Sjena Crnog Klizača, Štakora, gospođe Adele koji nerijetko mijenjaju imena i epitete i jer se i oni mrve s gradom. Njihove osobnosti podliježu neočekivanim mijenama (v. Štakorovu akutnu gerontofiliju na štetu gospođe Adele koju gase samoinducirana samoća i senilni malignitet).
Izvrsno je izvedeno brisanje limesa u romanu, obično delikatan zadatak za pisce, a referiramo se na poništavanje granice san / java, te na prijelaze zbilja mašta – grad će u jednom trenutku lebdjeti, čitav grad Zagreb će se odvojiti od tla i neuspješno pokušati umaći samom sebi. Slične bravure umanjuju rigidnost podjele na snivanja i igre koja inzistira na neuvjerljivim simetrijama. Maestralno razgrađena žanrovska komponenta: policjoti glavinjaju po zagrebačkom adventu i po vlastitoj kancelariji gubeći se u kakofoniji tikova, te nikada nisu na visini zadatka čak ni kada je zadatak ispitivanje osamdesetogodišnje udovice u vezi komšilučkih nestašluka. Čitav roman sa sobom nosi i meta dimenziju „ugovora s đavlom“ u čijem aneksu ćemo naći izvore, pojašnjenja i autorica će nam razoputiti stanovite svoje odluke i odabire.
Za kraj, „vještice“. „Vještice“ Nada Gašić prikazuje kao vile: vesele, lagane, katkad i providne, nevidljive. Nevine su i ne uspijeva im letjeti. Jer nisu vještice, otud i navodnici u ovoj kritici.
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
