Vénus Khoury-Ghata je francusko-libanonska književnica koja je u dobi od 82 godine odlučila napisati romansiranu biografiju velike ruske pjesnikinje Marine Cvjetajeve (1892-1941). U jednom je intervjuu kazala da roman posvećuje dramatičnom ženskom simbolu ruske poezije. Knjiga nije nastala ni iz čega, jer je autorica dugo razmišljala o toj pjesnikinji, proučavala njezino pjesništvo i biografiju, dok su im se sudbine u nekim točkama preklopile. Naime, Khoury-Ghata je i sama, poput Cvjetajeve, okusila emigrantski život, odselivši se iz Libanona u Pariz gdje i danas živi. Knjiga ove vrlo plodne i nagrađivane spisateljice koja je objavila nekoliko desetaka romana i zbirki pjesama izazvala je interes šire javnosti pa je roman Marina Cvjetajeva, umrijeti u Jelabugi (Marina Tsvétaïéva, mourir à Elabouga), objavljen 2019. u Parizu, ubrzo preveden na nekoliko jezika. Na hrvatski je roman prevela Sanja Šoštarić, a knjigu je objavila izdavačka kuća Disput 2023. godine. Izdanje je pažljivo pripremljeno, to više što je roman isprepleten Cvjetajevinim stihovima u prijevodu Karoline Perišić za konkretno izdanje i posebno vrijednim prijevodima Dubravke Dorotić Sesar i Radomira Venturina iz Izabranih pjesama (Zagreb, Matica hrvatska, 2018).
Smrt je od početka romana do kraja „odabrana“, a sama ju je pjesnikinja „zavrijedila“, jer ju je borba s vremenom naprosto iscrpila
Sve je bilo pripremljeno
Roman je pisan u neobičnoj formi drugog lica jednine. Taj kut gledanja na život Cvjetajeve ima dvostruku konotaciju. S jedne strane roman čitamo kao dijalog Khoury-Ghate s ruskom pjesnikinjom kojoj se sama želi približiti ili pokušati razumjeti njezinu životnu tajnu. Drugim riječima, Khoury-Ghata pisanjem nastoji doprijeti do skrivenih zakutaka ove slojevite i zagonetne pjesničke ličnosti. U tom smislu čitamo i epigraf, početno pitanje na koje bi roman, čini se, trebao odgovoriti: „A ako su tvoje eskapade bile samo strastveno traganje za nikad dosegnutom srećom?“ S druge strane, „ti“ forma nadaje se kao sudbinski pečat tragične junakinje iz prve polovice 20. stoljeća: nije ona sama, nego joj je sudbina odredila životnu putanju, od Moskve kao mjesta rođenja, preko nomadskog emigrantskog života pa sve do povratka u domovinu i završne točke u Jelabugi. Sudbina je „nametnuta“, jer roman počinje najavom smrti glavne junakinje Marine da bi tako i završio: „Kroz mali tavanski prozor vidiš brijeg, čempres, polje koje si pažljivo pregledavala svakog sumraka tražeći krumpire koje su seljaci zaboravili pokupiti“. Sve je bilo pripremljeno, sudbina joj je utabala put, ali odluka je ipak njezina: „odlučila si da ćeš smrti nametnuti datum koji ćeš sama izabrati“. Smrt je od početka romana do kraja „odabrana“, a sama ju je pjesnikinja „zavrijedila“, jer ju je borba s vremenom naprosto iscrpila.
Unutar tih dviju točaka smrti, najave i ostvarenja, bukti život sa svim nijansama ljubavi, strasti, stvaranja, razočaranja, emigracije, gladovanja, neimaštine, prijateljstava, poznanstava. Unatoč burnome životu s nizom promjena, nenadanih događaja, ljubavnih veza, Marina Cvjetajeva je bila usamljena i usamljenost je razlog njezina tragičnog životnog i romanesknog kraja. To je zadnji pečat koji je ostavila, jer roman se ipak zove „umrijeti u Jelabugi“ pa zapravo sve i vodi ka smrti kao posljednjem Cvjetajevinu stvaralačkom činu.
Izvan zadanih okvira
Da je Cvjetajeva posebna, da je njezino pjesništvo jedinstveno, pišu mnogi istraživači, a odvojiti njezin život od stvaralaštva čini se nemogućim. U nas ta pjesnikinja, što uključuje dio njezina pjesničkog opusa u spomenutom dvojezičnom izdanju Matice hrvatske, ali i njezinu biografiju, nije nepoznata. Spomenimo, primjerice, da je Irena Vrkljan 1986. objavila knjigu hibridnoga žanra o isprepletanju vlastite i biografije ruske pjesnikinje – Marina ili o biografiji. Iako je riječ o pokušaju da se opiše Cvjetajevin životni put, prava „geobiografija“, riječ je ipak o specifičnom modelu komunikacije Marina – Irena, jer onaj tko se laća opisa tuđeg života, primjećuje Živa Benčić u proučavanju Vrkljaničine proze, najčešće tuđu priču mijenja vlastitom.
U romanu Vénus Khoury-Ghate nije riječ o nizanju događajnosti, nego o romansiranju života pjesnikinje Marine Cvjetajeve, u kojemu kratke i asocijativne rečenice iz perspektive nad-ja koje se obraća junakinji, imitiraju njezinu svijest o svijetu koji joj se nameće: „sretna si što odlaziš“, „potpisuješ sve ugovore“, „želiš se ponašati besprijekorno“, „nalaziš se u slijepoj ulici“, „otići daleko, ponavljaš u sebi“, „ostavljaš sedamnaest godina iza sebe, krećeš u nepoznato“ i sl.
Povjesničar književnosti, inače i sam emigrant Dmitrij Svjatopolk-Mirski u Povijesti ruske književnosti od najranijeg doba do 1925. godine Marinu Cvjetajevu smatra iznimnom jer je u svojem pisanju neprestano izmicala zadanim okvirima, temama i idejama njegujući slobodu jezika, dok joj je po bogatstvu ritmova kojima se koristila u svom pjesničkom izričaju malo tko bio ravan. Započela je pisanje kao pjesnikinja simbolizma, no opirala se ukalupljivanju u pjesničke skupine, premda je bila okružena prijateljima i kolegama imažinistima (Jesenjin), futuristima (Majakovski, isprva i Pasternak), akmeistima (Ana Ahmatova). Josip Užarević u poglavlju o Marini Cvjetajevoj u opsežnoj knjizi pod naslovom Ruska književnost od 11. do 21. stoljeća ističe njezinu izrazitu pjesničku samosvijest. Ona, po njegovu mišljenju, pripada pjesnicima s jakim ego-centričnim i dominantnim lirskim Ja, u čemu je bliska Vladimiru Majakovskom, a suprotstavljena Borisu Pasternaku i Osipu Mandeljštamu. Njezino je pjesničko Ja ne samo naglašeno, nego i proturječno, izraženo unutarnjim antinomijama, dramatičnim rasponima, gotovo raskolima duše i duha. Poezija joj je usmjerena prema kraju, prema smrti, što se u neku ruku očituje i u Khoury-Ghatinu romanu koji ne samo u naslovu, u kojemu se ističe gotovo težnja pjesnikinje za smrću („umrijeti u Jelabugi“ zvuči poput samorazumljive činjenice), nego i sadržajno: sudbina ju polako vodi kroz životne nedaće kojima se ona ne uspijeva oduprijeti, jer na kraju, oduzimajući si život, svoju završnicu režira sama.
Povjesničar književnosti, inače i sam emigrant Dmitrij Svjatopolk-Mirski u Povijesti ruske književnosti od najranijeg doba do 1925. godine Marinu Cvjetajevu smatra iznimnom jer je u svojem pisanju neprestano izmicala zadanim okvirima, temama i idejama njegujući slobodu jezika, dok joj je po bogatstvu ritmova kojima se koristila u svom pjesničkom izričaju malo tko bio ravan
Pisati klizaljkom po ledu
Postoji uvijek bojazan da će ozbiljna sudbina talentirane spisateljice zvučati sladunjavo, da će se u fikcionaliziranju životne putanje koristiti sav arsenal poznatih i manje poznatih činjenica koji predočavaju mitologiziranu junakinju koja se nije mogla nositi sa životom u vremenu u kojemu se zatekla. Život Marine Cvjetajeve izaziva interes brojnih istraživača, i ne samo zaljubljenika u poeziju. Događa se da život pjesnika nadvisi njegov stvaralački rad i postane bitniji od stvaralaštva samog. Životi ruskih pisaca i općenito intelektualaca prve polovice 20. stoljeća, Cvjetajevinih suvremenika, toliko su intrigantni da se ponekad zaboravlja zbog čega su i bili važni. Život i smrt Sergeja Jesenjina (1895-1925) dobar je primjer. Pjesnik je okončao život 1925. godine, ostavivši iza sebe pismo ispisano krvlju, pa se i danas o njegovoj smrti pletu priče – je li ubijen, kako se u romanu sugerira – strijeljanjem – ili je digao ruku na sebe. Ako je ovo potonje, onda je to bilo trostruko samoubojstvo. Život Vladimira Majakovskog (1893-1930), a još više njegova smrt, sumnjivo (samo)ubojstvo iz revolvera, također izaziva interes. Nesretan je kraj života velikog pjesnika srebrnog vijeka Aleksandra Bloka (1880-1921) koji je tražio vlasti da mu dopuste odlazak na liječenje u inozemstvo, ali zbog administrativnog odugovlačenja ipak nije otputovao, što je za njega bilo kobno. Život Ane Ahmatove (1889-1966) koja se nalazila pod prismotrom NKVD-a, a posebice sudbina njezina prvog muža, pjesnika akmeista Nikolaja Gumiljova koji je 1921. godine strijeljan, pridružuju se nizu. Mandeljštamova (1891-1938) hapšenja i progonstvo te smrt u 48. godini života u logoru kod Vladivostoka, također pripada ne samo tragičnima, nego i „tajanstvenima“. Uspon i pad Borisa Pasternaka (1890-1960) vezani ponajprije uz dodjelu i odbijanje Nobelove nagrade za književnost 1958. dio su biografije koja intrigira više od njegova pjesničkog opusa ili uspjeha znamenitog romana Doktor Živago. Tako je i sa životom Marine Cvjetajeve: smrt djeteta, strastveni ljubavni biseksualni odnosi, nemile političke okolnosti u Rusiji u turbulentnoj prvoj polovici 20. stoljeća obilježenoj revolucijom, građanskim ratom, glađu, emigracijom, osobnim nemirima i povratkom u domovinu te naposljetku evakuacijom u Jelabugu.
Iako život ove iznimne pjesnikinje Khoury-Ghatu zanima više nego njezino stvaralaštvo, Cvjetajevino pisanje kao stvaranje je ipak gorivo kojim se pokreće ovaj roman: „pišeš i dok spavaš“, jer „pisanje je tvoja jedina sreća“, „pišeš kako bi iz sebe izbacila sram, kako te ne bi ugušila vlastita srdžba“, „pisati znači disati, znači živjeti“, „pisati, ponajprije pisati“, „pisanje te uzdiže iznad gnusne svakodnevice“ ili, primjerice, iz njezine pjesme o pisanju samom: „I pisala sam pisaljkom i tečno / Po pločici, pa na lepezu blijedu, / Po pijesku morskom i po pijesku riječnom, / Burmom po staklu, klizaljkom po ledu,…“.
Život Marine Cvjetajeve izaziva interes brojnih istraživača, i ne samo zaljubljenika u poeziju. Događa se da život pjesnika nadvisi njegov stvaralački rad i postane bitniji od stvaralaštva samog
Život, literatura
Roman dosljedno prati liniju života Marine Cvjetajeve, počevši od njezine mladenačke dobi, kada je već bila majka dviju kćeri, Arijane (Alje) i Irine. Irina je preminula u sirotištu od izgladnjelosti u dobi od četiri godine, dok je Alju hranila onim što bi pronašla ili što bi joj ljudi udijelili. Biografski, to je vrijeme 1920-ih godina kada je mlada Marina Cvjetajeva već bila zavrijedila pozornost kao pjesnikinja, odnosno kada ju je javnosti predstavio književni kritičar i pjesnik Maksimilijan Vološin, najavljujući veliku poetesu, pa sve do njezine smrti u kolovozu 1941. u Jelabugi, po čemu je ovaj roman i dobio ime. Ako je život sa svim nedaćama u koje je pjesnikinja upadala bio ujedno i stvaralačko razdoblje, razdoblje, u prvom redu pisanja, završetak života i romana obilježen je također pisanjem pisama koje je pjesnikinja ostavila prije svoje smrti, u kojima traži razumijevanje i moli prijatelje i poznanike da se pobrinu za njezina sina Georgija, po nadimku Mur. Cijeli je roman stoga prepletanje pisanja, bilo pjesama, pisama ili crtica iz svakodnevice, bilo ljubavnih nadanja i maštanja, dok iznad svega stoji sudbinska „nadinstanca“ koja pjesnikinju vodi u Jelabugu.
Marina Cvjetajeva je u ovom romanu, kao i u stvarnom životu, supruga bjelogardijca, a onda NKVD-ovca Sergeja Efrona, majka troje djece, pjesnikinja, prevoditeljica, ljubavnica, čija je „krv previše vrela“, koja je „voljela i prezirala jednakom žestinom“, u kojoj „ključa previše strasti“. Osim Sofije Parnok, Konstantina Rodzeviča, Andreja Bjelog, Ilje Erenburga i drugih imena koja se sporadično pojavljuju, posebno mjesto u njezinim maštanjima, pismima i životu zauzimaju Reiner Maria Rilke i Boris Pasternak. Njezin nemiran i nestalan intimni život nije vezan uz jednog čovjeka niti uz jedno mjesto. Kratki zapisi koji kronološki prate život velike pjesnikinje lome se odjeljcima s naznakom gradova u kojima je boravila: Prag, Pariz, kratkotrajni boravak u Berlinu, Moskva, Lenjingrad, Jelabuga, premda se samo dva pasusa izdvajaju posebnim naslovima: „Pariz, 1925.“ i „Povratak u Rusiju“. Roman završava Epilogom nakon kojega slijedi kronologija života pjesnikinje („Kronološke bilješke“) te „Osnovna bibliografija“ koja obuhvaća pjesničke zbirke Marine Cvjetajeve i knjige o pjesnikinji Claude Delay, Henrija Troyata i Nine Berberove. Roman je posvećen Tzvetanu Todorovu, inače velikom pokloniku Cvjetajevine poezije.
