U kratko vrijeme, gotovo jedna iza druge, u regionalnom su se prostoru pojavile čak tri transnacionalne književne antologije s eksplicitnim ili implicitnim aktivističkim predznakom: Queer Balkan, urednica Ivane Dražić i Lare Mitraković (Booksa, Zagreb, 2004.), Rušenje četiri zida. Antologija regionalne queer poezije, priređivača Denisa Ćosića i Đorđa Simića (HDP, Zagreb, 2024.) te Tela i jezici u pokretu. Savremena ženska poezija u postjugoslavenskim pesničkim kulturama koju je priredila Dubravka Đurić (Savez feminističkih organizacija (Re)konekcija, Novi Sad, 2025.). Iako se već iz samih naslova može iščitati tematsko-problemski fokus svake od njih, odnosno orijentacija queer problematici i/ili queer autorstvu u dvije od njih te ženskom autorstvu/ili problematici u slučaju treće, tematsko-motivski i idejni impetusi svake od njih zapravo su puno širi i podrazumijevaju doticanje različitih područja društvene depriviranosti – ne samo one koja se odnosi na LGBTIQ+ i feminističku perspektivu, nego i onu klasnu, antikapitalističku, ekološku, itd. Ti se slojevi nerijetko dotiču na različite načine i različitim intenzitetima, ovisno o pojedinačnim autorskim poetikama ili konkretnim tekstovima. Ako je išta karakteristično za život, a onda i umjetnost 21. stoljeća, to je svakako lakoća pokreta, život strukturiran od kretanja, dodirivanje različitih geografskih, ali i virtualnih prostora, simultanitet dimenzija. Stoga bi se rečenice koje nalazimo na stražnjoj korici treće od pobrojanih antologija, moglo bez problema primijeniti i na preostale dvije, ali i na bilo koji drugi hipotetički izbor suvremene književnosti (poezije osobito) koji pretendira poetičkoj, jezičnoj i nadnacionalnoj inkluzivnosti: „Jezici su u pokretu i tela su u pokretu, jer poezija danas živi u dinamici kretanja različitim geografskim prostorima i u kakofoniji različitih jezika. Tela su u pokretu i jezici su u pokretu jer osim što je štampana, poezija danas postoji kao izvođačka, medijska i društveno angažovana umetnost“.
Heterogeni karakter
Rušenje četiri zida, u podnaslovu deklarirana kao antologija regionalne queer poezije, riječima priređivača Ćosića „zamišljena je kao mjesto susreta pjesnikinja i pjesnika regionalne književnosti, različitih poetika i generacijskih pripadnosti, koji u svojoj poeziji svjesno koriste elemente queer poezije“. Riječ je, dakle, o knjizi izrazito heterogenog karaktera koja objedinjuje trideset i troje autora/autorica različitih jezika, društvenih miljea, dobnih i poetičkih karakteristika – knjizi kojoj su, baš kao što i naslov sugerira, priređivači namijenili ozbiljnu, važnu i prijeko potrebnu funkciju otpora regresivnim svjetonazorima i politikama, zbirci koja će, riječima priređivača Simića, poticati „davanje glasa marginalizovanoj zajednici, rasvjetljavanju njihovih borbi te potvrđivanju postojanja čitave jedne skupine autorki i autora u društvu koje im često uskraćuje vidljivost“. Uzme li se u obzir činjenica da je to prva kod nas objavljena pjesnička antologija takve vrste (spomenuta Queer Balkan uključuje i prozne i dramske tekstove te se odnosi na autorice i autore sa čitavog balkanskog prostora, ne samo s područja ex-Yu), ovakva knjiga i više je nego dobrodošla, osobito s obzirom na činjenicu evidentnog rasta društvene agresije, militarizma, desnih politika, šovinizma, homofobije i drugih oblika kršenja ljudskih prava, kako u lokalnim, tako i u globalnim okvirima posljednjih godina, s posebnom eskalacijom zadnjih nekoliko mjeseci. Knjige, dakako, nemaju čarobnu moć te je općenito iluzorno vjerovati da će značajnije promijeniti društvene prakse i trendove, no one svakako govore o onima koji ih pišu, uređuju i čitaju te, ako ništa drugo, čuvaju konture njihovih odraza (i obraza) za neke buduće naraštaje. A već to nije malo.
Rušenje četiri zida − koju bi zbog galerijskog pogleda koji je više određen širinom i sveobuhvatnošću nego poetičkom ekskluzivnošću, zapravo preciznije bilo nazvati panoramom umjesto antologijom – čitatelju daje dobar pregled pjesničke queer scene u regiji, počevši od pionira queer tematike poput Brane Mozetiča, Nataše Velikonje ili Aide Bagić, pa sve do nekih najmlađih queer glasova poput Radmile Petrović, Espija Tomičića ili Mihaele Šumić. Dakako, pjesnički pristupi koje zatječemo vrlo su raznoliki i zbornik svakako ne nudi uvid u zajednički nazivnik jugoslavenske i postjugoslavenske queer poezije – to, međutim, ne smatram njegovim nedostatkom, već prednošću, tj. potvrdom o realnom presjeku suvremene queer scene koja je, kao uostalom i pjesnička scena generalno, heterogena i nesvodljiva na čvrste i prepoznatljive modele. Inzistiranje na njihovu izdvajanju bilo bi svakako nasilno i udaljavalo bi nas od mnogostrukosti i raznolikosti žive pjesničke produkcije autorica i autora koji svoje pjesničke prakse vide u okvirima onoga što je moguće svesti pod odrednicu queer poezije. Jer svatko od njih, ne treba to zaboraviti, osim svojih queer identiteta, ili makar (samo) queer književnih identiteta (pokušaj razdjelnice između jednoga i drugoga čini mi se promašenim, u konačnici i nepotrebnim, pristupamo li tekstu kao samosvojnoj zbilji, ne nužno kao preslici stvarnosti), živi i ispoljava čitav niz drugih identitetskih profilacija koji također nalaze svoje mjestu u pjesničkom tekstu.
Riječ je, dakle, o knjizi izrazito heterogenog karaktera koja objedinjuje trideset i troje autora/autorica različitih jezika, društvenih miljea, dobnih i poetičkih karakteristika – knjizi kojoj su, baš kao što i naslov sugerira, priređivači namijenili ozbiljnu, važnu i prijeko potrebnu funkciju otpora regresivnim svjetonazorima i politikama
Ljubav i intimnost
Trebamo li ipak, makar i za potrebe ovoga teksta – možda je šteta da to nisu učinili i sami priređivači, u vidu neke opsežnije priređivačke bilješke ili predgovora/pogovora knjizi − izdvojiti ona obilježja koja se javljaju češće nego je to slučaj u suvremenoj pjesničkoj produkciji na ovim prostorima generalno, onda su to svakako dominacija stvarnosne tematske orijentacije s ključnim motivskim punktom ljubavi i intimnosti, opozicionalnost, odnosno pozicija marginalnosti u odnosu na većinsku društvenu svjetonazorsko-rodnu profilaciju, intiman ton, nerijetko obilježen apelativnim tipom iskaza (obraćanje u drugom licu konkretnom sugovorniku) te tretiranje jezika primarno kao sredstva komunikacije, a rjeđe kao aktivnog gradbenog elementa. U oblikovno-stilskom smislu dominira „klasična“ stihična ili strofična narativna poezija „realistički“ uzemljena u jezik, rjeđe nalazimo pjesničke proze (npr. Saške Rojc, Nataše Velikonje), metaforičan tip iskaza (npr. u tekstovima Romea Mihaljevića, Gorana Čolakhodžića ili Mihaele Šumić) ili neku drugu vrstu sintaktičko-leksičkih otklona (npr. anegdotalno-prozni ulomci Nataše Velikonje ili „Svjetionik daleko iza binarnosti“ Sanje Sagaste).
Što se motivsko-tematske komponente tiče, uočljivo je da autorice i autori na vrlo različite načine koriste motive i teme iz LBGTIQ+ spektra – uz one koji za njima posežu izrazito eksplicitno, tematizirajući izravno nebinarnu seksualnost, primjerice, homoseksualne odnose, masturbaciju ili sl. (Brane Mozetič, Fedor Marjanović, Aljaž Koprivnikar, Bojan Krivokapić, Saška Rojc i dr.), preko onih čiji se tematski interesi vrte oko intimnosti i bliskosti koja nije nužno vezana za eksplikaciju tjelesnosti ili pak oko tematiziranja same problematike nebinarnih identiteta i njihove društvene pozicije (Darko Aleksovski, Selma Asotić, Stefan Alijević, Aida Bagić, Velid Beganović Borjen, Nina Dragičević, Sanja Sagasta, Radmila Petrović, Vladan Šipovac i dr.), pa sve do onih u čijim tekstovima ne prepoznajemo izraženije motive queer problematike te ih vjerojatno i ne bismo stavili u okvire queer poezije da ih kojim slučajem čitamo u nekom drugom kontekstu (Goran Čolakhodžić, Kalia Dimitrova, Romeo Mihaljević i dr.). Takva raznolikost pritom nipošto nije nedostatak knjige – upravo suprotno, zanimljiva je i znakovita jer ukazuje na različite moduse pjesničkog poimanja queer identiteta, tim više jer je privola za uvrštenost u antologiju, pa i odluka o konkretnim tekstualnim izborima, prema navodima priređivača, dolazila od strane autorica i autora. U skladu s time, nezahvalno je komentirati sam izbor uvrštenih pjesnika i pjesnikinja – iako nam se iz čitateljske pozicije možda čini da nedostaje ovo ili ono ime (osobno bih, primjerice, voljela u zbirci čitati stihove Anje Zag Golob ili nedavno preminule Ivane Kovačić), za njihovo odsustvo ne smijemo a priori kriviti priređivače s obzirom da se, kako doznajemo iz uredničkog teksta na poleđini antologije „u tišini izostanka, nalaze i imena i stihovi onih koji se ipak nisu usudili biti na ovim stranicama, upravo od straha od okoline i površne ukorijenjenosti u humanost“, dakle, onih koji su odbili sudjelovati. Također, mišljenja sam da je dobro da su priređivači dali pristup pjesnicima i pjesnikinjama potpuno različitog recepcijskog dosega, počevši od odavno etabliranih, nerijetko i višestruko nagrađivanih književnih imena, pa sve do još neukoričenih pjesnika, onih koji tek započinju svoj pjesnički put objavljujući za sada tek po časopisima, zbornicima ili portalima.
Raznolikost pritom nipošto nije nedostatak knjige – upravo suprotno, zanimljiva je i znakovita jer ukazuje na različite moduse pjesničkog poimanja queer identiteta, tim više jer je privola za uvrštenost u antologiju, pa i odluka o konkretnim tekstualnim izborima, prema navodima priređivača, dolazila od strane autorica i autora
Podrivanje hegemonijske pozicije
Demokratičnost i otvorenost takva pristupa u skladu je s heterogenošću i nebinarnim pristupima koje ova knjiga propagira, s njezinim pokušajem da se podrivaju hegemonijske društvene pozicije – pa zašto ne onda i u književnosti samoj, u poeziji kao njezinom najliberalnijem i najhrabrijem obličju? Takvom priređivačkom odlukom knjiga doista dobiva mogućnost da postane, riječima jednog od priređivača, „platforma nade za mlade kvir pojedince“.
Ono što, međutim, treba upisati u nedostatke i zamjerke, upućene prvenstveno priređivačima i uredniku, tiče se same praktične strane uređenja publikacije – prije svega, činjenici nesustavnog pristupa dodatnim elementima njezina ustrojstva kao što su biografije i reference na zbirke iz kojih su pjesme birane. I dok bi se izrazita neujednačenost u dužini i sadržajnosti biografskih bilježaka još i mogla opravdati voljom samih autora, nedosljednost u navođenju, odnosno nenavođenju naslova knjiga iz kojih su pjesme uzete (ako su prethodno objavljene u knjizi) teško da ima prihvatljiv argument. Srećom, u kontekstu cjeline te, osobito, njezine duboko humane i progresivne aktivističke agende (u svijetu koji svakim danom postaje sve ružniji, binarniji i tužniji), takve primjedbe ostaju daleko u drugom, ako ne i nekom trećem ili četvrtom planu.
