Otac i sin kreću na dugo i mukotrpno putovanje, obojica duboko u žalovanju za nedavno i naglo umrlom majkom, suprugom. Bliski su, ali istom jedan drugome nedostupni, na putu k obitelji koja nije sasvim obitelj nego nešto daleko strašnije i teže raskidivo. Osjetljivost lijepog, skandinavski plavog oca na suptilne senzibilitete okruženja i njegova moć da otvara i zatvara pojedine svjetove unutar i onkraj ljudske sfere prodiru u dijeljenu stvarnost dvojice putnika, no muškarac je odavno odlučio dječaka zaštititi od sudbine koju bi mogao krvlju naslijediti. Ali postupak oblikovanja zaštite, koja će ih ujedno zauvijek odvojiti, tajnovit je i kompleksan, neprijatelji brojni, moćni i istinski strašni, a ishod koji ćemo pratiti kroz daljnja desetljeća romana, neizvjestan ili pak upravo poražavajuće izvjestan. Roman Naš dio noći jedne od najzanimljivijih suvremenih argentinskih spisateljica, Mariane Enriquez, nastanjuju magija i sotonistički rituali, uz bok vojnoj tiraniji i političkom nasilju, a intimna obiteljska bol preobražena u mučnu agresiju nemoći zapliće se i raspliće pored mračnog folklora i britke fantastike.
Mariana Enriquez uronjena je u kulturni, subkulturni i društvenopolitički kontekst u kojemu živi i stvara; dio je južnoameričkog feminističkog književnog vala vezanog dijelom za pokret Ni Una Menos ([više] niti jedna manje) i borbu protiv femicida, nasljednica je tradicije magijskog i nad-realizma karakterističnog za latinoameričku književnost od 20. stoljeća naovamo
Moć žanra
I kako nekome tko to nikada nije doživio opisati tu sjajnu tamu što zrači iz tog dječaka koji je sada muškarac i raskriljuje svoje goleme ruke, blijed, pognute glave, da barem podigne pogled kada kucne posljednji čas, Bradford mu želi vidjeti žute oči prije nego što stupi u Tamu i upravo ga sada žare ožiljci koje mu je ostavio na trbuhu, pretpostavljao je kada su mu se približile te šape, kandže, nokti, poslije se nikada nije lako prisjetiti, prsti crni, a nokti oštri, nema na ovom svijetu ničeg usporedivog, ni ljudskog ni životinjskog […]
Što čini žanr žanrom prije svega su gradivni elementi, prijenosni iz jednog u drugi kon/tekst, i živi onoliko koliko ih okolno tkivo može uspješno naelektrizirati jer će u suprotnome okoštati u neproduktivni klišej. Naš dio noći u tom je smislu sasvim i beskrupulozno u sferi horora, sklopljen od niza hororističkih pripovjednih uzoraka kao i guste zagušljive atmosfere strave i napetosti. No roman je i posve zreo razvijen roman, supstancijalan i ambiciozan, složenih pripovijesti i odnosa; o ljubavi i obitelji, bolesti, brizi i nasilju, klasnoj problematici i argentinskoj povijesti diktature, pamćenju zemlje kada je riječ o traumi i napuštenom ili zapuštenom folkloru. Novinarka s dugim stažem, zainteresirana za psihogeografiju i posezanje u autohtoni folklor, ali podjednako zabavljena klasičnim horor žanrom i šire prepoznatljivim okultizmom, Enriquez oblikuje lijep, slojevit i uzbudljiv spoj raznolikih utjecaja koji uostalom utjelovljuje složeni identitet argentinske književnosti.
Mariana Enriquez uronjena je u kulturni, subkulturni i društvenopolitički kontekst u kojemu živi i stvara; dio je južnoameričkog feminističkog književnog vala vezanog dijelom za pokret Ni Una Menos ([više] niti jedna manje) i borbu protiv femicida, nasljednica je tradicije magijskog i nad-realizma karakterističnog za latinoameričku književnost od 20. stoljeća naovamo. Radnju smješta u godine prije, tijekom i nakon diktature koja čini podtekst romana, te obraća osobitu pažnju na uključivanje elemenata autohtone kulture ili parakulture narativom obuhvaćenog područja. Autorica ne preže ni od nepročišćenog tjelesnog užasa, prikaza u punom smislu brutalnih i potresnih poput monstruozne figure legendarnog imbunchea, otetog i mučenjem deformiranog prvorođenog nekrštenog djeteta, i prikaza ekstatičnog užasa kojem se predaju štovatelji Tame. No jednako su, ili bi mogli biti brutalni prikazi političkog nasilja koje je u nekoliko dugih godina krvave diktature devastiralo nepregledno mnoštvo života. Onoliko koliko se bavi magijom i fantastikom i religijom, Enriquez se, kao i njezini likovi, bavi politikom, odnosno dosezima, modusima i zamkama političkog angažmana, pitanjima sjećanja i zaborava i prijenosa traume koja je velikim dijelom, ponekad i posve neizreciva. Autorica briljira možda najžešće u portretiranju redom složenih odnosa među likovima; bavi se različitim facetama ljubavi, gubicima i neprebolivim bolima i kako se ponekad žalost okreće prema sebi i pretvara u stravu svoje vrste.
Onoliko koliko se bavi magijom i fantastikom i religijom, Enriquez se, kao i njezini likovi, bavi politikom, odnosno dosezima, modusima i zamkama političkog angažmana, pitanjima sjećanja i zaborava i prijenosa traume koja je velikim dijelom, ponekad i posve neizreciva
Otklon od normi: queer likovi u hororu
Nešto lakši i zabavniji, ali politički također relevantni detalj romana jest da su svi uz mistiku vezani likovi neopterećeni heteronormama, što je jedna inačica veze sa žanrom strave koju tradicionalno vuku queer bivanja, izbori i užici. Prisutnost queer likova i djela ponekad je u drevnijim varijantama horor žanra uvedena kao izraz užasa nad otklonom od normi, ali u suvremenom kontekstu sve je češće i dosljednije riječ o svesrdnom prihvaćanju tih liminalnih prostora kao prirodnog habitusa raznih ne-pravocrtnih identitetskih tvorbi i užitka u devijaciji od opresivnih normi. Književni i književnokritički elitizam sklon je apriori pristupati žanrovskoj književnosti, ili književnosti koja je besramna pri upošljavanju žanrovskih elemenata, s nezasluženim otklonom, nepovjerenjem i podcjenjivanjem. Autorice poput Mariane Enriquez i knjige poput Našeg dijela noći dokazuju upravo da pripadnost žanru sama po sebi ne nosi vrijednosnu težinu ili lakoću, te nije jedini književno uvriježeni način pristupanja žanru ironijski odmak ili postmoderna persiflaža.
Prijevod Ele Varošanec Krsnik savršeno je proziran, obogaćen fusnotama s kulturnim referencama koje ne ometaju pripovjedni tok a nadopunjuju razumijevanje. Dojam tek ponešto kvare sitni feleri koji bi izdavačkim kućama trebali ukazati na važnost još jednog koncentriranog čitanja i svježeg pogleda korekture čiju ulogu mnogi nakladnici rado preskaču u korist brzine i štednje. Pustiti tako neuredan tekst osobita je šteta kod ovako dobrog i dobro prevedenog djela.
Kao kratkopričašica, Enriquez je dobra, spretna, pametna, ali važući dvije dosad prevedene knjige, čini se da snažnije blista u dugoj formi za koju se kratka doima kao vježba. U Našem dijelu noći tako se pojavljuje naslovni lik „Adeline kuće“, jedne od priča iz kolekcije Što smo izgubili u vatri (prevela također Ela Varošanec Krsnik za Hena Com 2019.), i gotovo je cijela priča, u dijelovima nepromijenjeno, utkana u širi tekst romana. I brojni drugi lutajući motivi mogli bi biti prepoznatljivi između Noći i različitih djela M. E. poput zbirke kratkih priča Los peligros de fumar en la cama (Opasnosti pušenja u krevetu) ili publicistike Alguien camina sobre tu tumba: mis viajes a cementerios (Netko ti šeće po grobu: moja putovanja po grobljima). Duljina i gustoća romanesknog tkanja u Našem dijelu omogućuje da se prizori razmataju polagano, s mnoštvom detalja, oblikujući niz različitih ambijenata i portreta među kojima se pripovijedanje zadržava.
Novinarka s dugim stažem, zainteresirana za psihogeografiju i posezanje u autohtoni folklor, ali podjednako zabavljena klasičnim horor žanrom i šire prepoznatljivim okultizmom, Mariana Enriquez oblikuje lijep, slojevit i uzbudljiv spoj raznolikih utjecaja koji uostalom utjelovljuje složeni identitet argentinske književnosti
Zabavna, pametna, provokativna, mučna
Na trenutke se čitateljica može zapitati bi li cjelina profitirala od malo potkresivanja onoga što je autorici bilo evidentan užitak pisati i raspisivati. Pripovijedanje teče lijepo se slažući u potpunu transgeneracijsku priču, poglavlja različitih duljina mijenjaju fokalizatore ili pripovjedače, nekad u trećem, drugdje u prvom licu. Rečenice su često duge i vitičaste, upravni govor često neobilježen, no sve skupa ne narušava lakoću prolaska kroz tekst i njegovu razmjernu formalnu pitomost. Pitam se kako odvagnuti potencijal možda zanatski čvršćeg čišćeg teksta spram dugog imerzivnog iskustva kakvo dolazi s petsto zasićenih stranica dugog rašljastog pripovijedanja. Pitam se i treba li na osobiti način cijeniti da od nas neke knjige više od drugih traže strpljenja i prepuštanja fluktuacijama u pripovjednom slijedu, fokusu naracije kao i kvalitetama pripovijedanja. Možda prigovor u tom slučaju znači podbaciti čitateljski, biti kruta i nestrpljiva čitateljica sputana svojim očekivanjima, a već je takvo samopreispitivanje tvrdoglave čitateljske procjene znak snage i posebnosti autorice. A ponekad (dalo bi se ustvrditi i redovito) je knjiga naprosto bolja kad je manje dobra, manje savršena.
Naš dio noći Mariane Enriquez zabavna je, pametna, provokativna, mučna knjiga čiji stisak zlatnih kandži ne pušta lako ni tijekom ni nakon čitanja. Enriquez duboko i tjelesno zna i razumije da iako ga je u njegovoj over-the-top (anti)estetici lako ograditi koricama, horor nikada ne odmiče daleko od iskustvene stvarnosti izvan zaštite papira. Jukstapozicija međusobno poroznih svjetova u Našem dijelu noći to poentira krajnje doslovno, i u svojoj izravnosti opet posve uvjerljivo, podsjećajući čitateljice na blizinu i srodnost različitih mrakova koje poznajemo ili samo naslućujemo.
