Andrija Maurović: Kandaul (V.B.Z., Zagreb, 2000.)
Baš na dan kada ovaj tekst izlazi, igrom slučaja, u Zagrebu se, u HDD galeriji, otvara izložba plakata, reklama i naslovnica Andrije Maurovića. Mene do najvažnijeg autora u povijesti hrvatskog stripa ipak nije doveo interes za ilustraciju, nego interes za pornografiju. Kandaul je zbirka njegovih strip-tabli iz privatne ostavštine, često nedovršenih i skiciranih: Maurović ih crta 70-ih godina prošlog vijeka, pred kraj života, u vrijeme kada se ostavio profesionalnog bavljenja stripom i posvetio isključivo slikarstvu. Nije ih, po svemu sudeći, planirao objaviti. To je, ipak, prije 26 godina učinio pisac i V.B.Z.-ov urednik Drago Glamuzina, koji je zbirci dao i naslov.
A Kandaul je, za one koji ne znaju, drevni lidijski kralj prema kojem će Richard von Krafft-Ebbing u notornoj knjizi Psychopatia sexualis s kraja 19. vijeka nazvati vrlo specifičnu „perverziju“: fantaziju u kojoj se partnerica, uz želju i nagovor partnera, izlaže drugim muškarcima. Kod starog Kandaula je, doduše, stvar ostala na čistom voajerizmu i egzibicionizmu, a kod Maurovića je u igri i seks, razvratan i detaljan. Tako da bismo, u skladu s vokabularom današnje fetiš-scene, kada streaming servisi donose obilje pornografije i kada svaki kink ima svoj link, možda prije govorili o fenomenu tzv. cuckoldinga. Muškarac je u tom odnosu cuckold (ili po našem: rogonja), žena je hotwife, a ostali njeni partneri su bullovi. Sam po sebi, fetiš je opasno interesantan. Uključuje voajerizam i egzibicionizam, često i elemente sadizma i mazohizma, istovremeno je monogaman i nije, a patrijarhalne norme kao da istovremeno krši i ostaje im podređen, čak ih osnažuje. Ponižava li muškarac sebe ili je čitava fantazmatska konstrukcija samo predstava prilagođena njegovom pogledu? Uživa li žena u svojoj seksualnoj slobodi ili je ona tek objekt koji muškarci razmjenjuju? Kao i obično kada je riječ o seksu i pornografiji, odgovori na koje ćete naići uglavnom su jednostavni, jednoznačni, totalitarizirajući. I više govore o onima koji ih daju nego o samom fetišu. Jer u praksi se kandaulizam, tj. cuckolding razvija kroz beskrajne varijacije pa može biti i ovo i ono, i transgresivan i konzervativan, i patrijarhalan i emancipirajući. Kod Maurovića je, recimo, sirov onako kako su sirovi njegovi nedovršeni crteži: ženski lik idealizirane ljepotice „podaje“ se svima – uličarima i svećenicima, učenicima i pijancima, Imbri i Muji, konjima i magarcima – a muškarac, kojeg autor crta kao vlastiti autoportret, u tome uživa.
U skladu s vokabularom današnje fetiš-scene, kada streaming servisi donose obilje pornografije i kada svaki kink ima svoj link, možda bimo prije govorili o fenomenu tzv. cuckoldinga. Muškarac je u tom odnosu cuckold (ili po našem: rogonja), žena je hotwife, a ostali njeni partneri su bullovi. Sam po sebi, fetiš je opasno interesantan
Pauline Réage: Djevojka O (prev. Stanko Škunca; Otokar Keršovani, Rijeka, 1971.)
Okej, tako bi nekako izgledala sirova muška perspektiva, a šta ćemo sa ženskom? Djevojka O pedesetih je u Francuskoj bila veliki hit, pa ju je vlast pokušala zabraniti, pa je sud odbacio tužbu, ali ostavio zabranu reklamiranja romana, pa su mediji nagađali tko se to krije iza pseudonima Pauline Réage… Mora da je muškarac, možda čak André Malraux, pisalo se. A onda se, tek 1994, neposredno pred smrt, kao autorica autala manje poznata novinarka i književna kritičarka Anne Desclos. I ispričala priču: njen nekadašnji partner, književni urednik i zaljubljenik u djela Marquisa de Sadea, rekao je nekom prilikom da nijedna žena ne može napisati dobar erotski roman. Desclos se nasmijala. I – voilà – dobili smo jedan od uzbudljivijih erotskih tekstova 20. vijeka.
Djevojka O danas je kultni naslov BDSM literature. Naslovna junakinja na nagovor svog ljubavnika Renéa stupa u tajno društvo u kojem će je, do kraja romana, razni muškarci i žene po svojoj volji seksualno iskorištavati, bičevati, okivati, žigosati: na njoj je da im se pokorava. Cuckolding je tu samo jedna dionica mazohističke avanture: René u nekom trenutku O u potpunosti prepušta svom prijatelju, izvjesnom Sir Stephenu. Radikalne feministkinje, predvođene arhineprijateljicom pornografije Andreom Dworkin, roman su, očekivano, pokopale. Ne govori li, uostalom, već i činjenica da je naslovna junakinja jedina lišena imena i svedena na „O“ – objekt, otvor, rupu – dovoljno? Baš i ne, barem ako se držimo teksta, u kojem O-ina radikalna submisivnost neprestano, iznova i iznova, proizlazi iz njene slobodne volje. Stvar je, vokabularom političke korektnosti, konsenzualna. Ali ljepota romana nema nikakve veze s ovako jednostavnim odgovorima. Naprotiv, proizlazi iz stalne, titrave zapitanosti nad enigmom naših seksualnih želja. Odatle onda, možda, i sam kraj romana, koji je – zagonetan, neobičan, otvoren – zbunjivao i zbunjuje čitateljice i čitatelje.
Okej, tako bi nekako izgledala sirova muška perspektiva, a šta ćemo sa ženskom? Djevojka O pedesetih je u Francuskoj bila veliki hit, pa ju je vlast pokušala zabraniti, pa je sud odbacio tužbu, ali ostavio zabranu reklamiranja romana, pa su mediji nagađali tko se to krije iza pseudonima Pauline Réage…
Isaac Bashevis Singer: The House Friend (New Yorker, 1985.)
Na nekom imaginarnom, uvrnutom popisu literature posvećene kandaulizmu ili cuckoldingu morao bi se, jasno, naći Ljubavnik lady Chatterley D.H. Lawrencea. Bilo bi tu mjesta i za Čovjeka koji gleda Alberta Moravije, pa Ledeni mjesec Pascala Brucknera… Ako želite provocirati katoličku većinu, slobodno ondje uvrstite i Novi zavjet: iz Josipovog kuta gledanja, na kraju krajeva, Bog je prvi među bullovima. Ali kada smo kod bullova, teško je ne primijetiti da su u čitavoj ovoj fetišiziranoj priči – kojom dominira perspektiva cuckolda, a tu i tamo se otvori nešto prostora za perspektivu hotwife – baš oni izgurani na krajnju marginu. Fantazija se nekada više prilagođava muškom pogledu, nekada ženskoj slobodi, ali oni treći – koji, naizgled, prolaze najbolje – na scenu stupaju isključivo kao igračke za zabavu primarnog para. I zato za kraj ovog izdanja „Dnevnika čitanja“ biram jednu lijepu kratku priču Isaaca Bashevisa Singera pod naslovom „Kućni prijatelj“: evo vam i link na izvorno izdanje iz New Yorkera. Doduše, ni u Singerovoj priči bull nije taj koji pripovijeda, nego je tema razgovora dvojice poznanika. Ali daj šta daš.
Pravda za kućne prijatelje!
