Kristina Špiranec, magistra hrvatskog jezika i književnosti i komparativne književnosti, već je duže vrijeme i na različite načine prisutna na književnim, osobito pjesničkim tračnicama – u prvom redu svojim kritičarskim radom za različite književne časopise i portal Booksa, potom kroz sudjelovanje u organizaciji i provedbi književnih događanja i manifestacija u svom zagorskom zavičaju (književna manifestacija Susret riječi; radionice kreativnog pisanja za učenike srednjih škola), a od 2015. godine i vlastitim pjesničkim radom. Te je godine, naime, Špiranec objavila svoju debitantsku poetsku zbirku naslova Dok me ne razbiješ. Iako je knjiga svojom paratekstualnom opremom (tekst na koricama, kao i recenzentski tekstovi s funkcijom pogovora) bila popraćena vrlo pozitivnim ocjenama književnih autoriteta (Tonka Maroevića i Alojza Majetića), čini mi se da neku širu i zamjetniju recepciju nije doživjela. Šteta, jer riječ je o vrlo dojmljivom prvijencu, potvrdila sam i sama tek sada, retrogradnim čitanjem na koje me potaknula autoričina nova zbirka Iza srca, grad kupina – u poetičkom i ugođajnom smislu uvelike različita od prve, ali kvalitativno, sveukupno, ništa manje uspjela. Štoviše, Špiranec je ovom drugom knjigom, zrelijom, staloženijom i slojevitijom, ne samo potvrdila svoj pjesnički razvoj nego i kreirala poprilično autohton pjesnički svijet u kojem je doista ugodno prebivati. A to mi se, moram priznati iz pozicije čitateljice, već dosta dugo nije dogodilo – osjećaj da si u tekstu kao u vlastitoj imaginarnoj kući, da ti je ugodno, toplo i sigurno, a istodobno dovoljno neizvjesno i uzbudljivo. Pa se i žuriš i ne žuriš s čitanjem, hrliš prema kraju, ali sa snažnim porivom za vraćanjem.
Krhka konstitutivnost
Druga knjiga Kristine Špiranec, za razliku od prve, utišana je i suptilna, ali istodobno i nekako snažna i samosvjesna u svojoj mirnoći, sigurna u svojoj, samo prividno krhkoj konstitutivnosti. Dok je prva zbirka prizivala pažnju odrješitim izvedbenim gestama (počevši od grafičkih, do narativnih i intertekstualnih), druga knjiga čitateljsku pažnju priskrbljuje upravo smirenošću kojom rašiva konvencionalnost cjeline – kako sama sebe kao očekivano kompaktnog diskursa, tako i iskaznog subjekta koji kroz nju progovara, a koji redovito upućuje na vlastitu lomljivost i pukotine kao su-sastavni dio njegova identiteta. Već uvodni moto zbirke, citirana pjesma „Desire“ američke književnice i aktivistice Alice Walker (prve Afroamerikanke koja je dobila Pulitzerovu nagradu za književno djelo), nenametljivo markira promjenu i preobrazbu kao ključne sastavnice života, upućujući na mogući luk od žudnje do predanosti, od zjapećih rasjeda do njihovih značenjskih ispuna konkretnim životnim talozima. Mnogo eksplicitnije o krhkosti naših identitetskih oznaka progovara tekst koji slijedi, svojevrsni prozni preludij koji, zbog pripovjedne pozicije ženskoga glasa i prostorne pozicije otvaranja zbirke, tj. njezinih triju pjesničkih ciklusa, čitatelj može shvatiti kao neku vrstu reflektora na teme i pitanja koja bi s gledišta cjeline mogla biti signifikantna. U tom proznom fragmentu iskazni se subjekt (točnije, subjektica), između ostaloga, pita: „Razmišljam o tome koliko smo zapravo lomljivi i gdje su nam granice, mogu li, kada ih razbijem / kada se razbijem, uistinu doći do sebe ili se samo udaljavam? Kako da se sačuvam kad ne znam tko/gdje sam? Kako da se pronađem u drugome ovako razlomljena? Vidim li samo druge u svojim krhotinama? Kako da pjesma sačuva sebe ako ne zna čija je i ako je svatko barem na tren može prisvojiti?“. Moram priznati da ovakvo eksplicitno usmjeravanje pažnje na fenomenologiju identiteta, prije samog uronuća u pjesnički tekst, možda i nije bilo nužno – upravo suprotno, čini se nepotrebnim boldanjem onoga što će same pjesme ionako raskriliti. S druge strane, sviđa mi se da je autorica ovdje, bilo svjesno bilo slučajno, kreirala finu retoričku i tematsku poveznicu sa svojom prvom knjigom putem koncepcije razbijanja subjekta: dok prva zbirka, osobito u pjesmi istoimenoj s naslovom knjige, upućuje na razbijanje izvanjskim silama („Osjetljiva poput ljuske jajeta, polako lomljiva, mogu se preoblikovati u tuđim rukama (kako tko zavoli za doručak“), autoričina druga zbirka oprimjeruje rastvaranje subjekta mnogo više uslijed djelovanja unutarnjih nego vanjskih sila. Tragove takvoga rasapa, mrvljenja, demontaže psihofizičkog entiteta možemo naći u brojnim stihovima knjige Iza srca, grad kupina (uključujući i u samoj naslovnoj sintagmi), npr: „krvarim iz trećeg oka, kaže mi, tiše, / ako znamo od čega je, nije / potrebno zaustaviti krv“; „U meni okopnjuje zrak, / trusi se prazan prostor, skupljam se i širim, skuplja se / i širi stanište pepeljastih neurona“; „pa osjetim kako je netko pomaknuo ploču između / mog srca i trbuha“; „s mojih leđa uvijek klizi jesen“, itd. Nekoherentnost i nepredvidljivost subjekta, na kraju prve cjeline „Kazaljke za crveno“ zaključuje prozni, neimenovani putopisni fragment koji donosi fantazmagoričan, gotovo nadrealan ugođaj s kulminacijom u lijepoj slici: „Lukovice snova kotrljaju se cestom, kotrljaju natrag u more“.
Već uvodni moto zbirke, citirana pjesma „Desire“ američke književnice i aktivistice Alice Walker (prve Afroamerikanke koja je dobila Pulitzerovu nagradu za književno djelo), nenametljivo markira promjenu i preobrazbu kao ključne sastavnice života, upućujući na mogući luk od žudnje do predanosti, od zjapećih rasjeda do njihovih značenjskih ispuna konkretnim životnim talozima
Procjepi i rasjedi
Procjepima i rasjedima unutar cjeline – kako subjekta, tako i života samoga, ali i isto tako i njegove tekstne transpozicije u okviru diskursa − autorica se bavi i u drugom ciklusu „Dat ću ti svoje oči“, kao i u trećem, posljednjem „Boja rubova i dugog putovanja kući“. Neki od (lajt)motiva kojima se to ostvaruje u različitim točkama zbirke jesu motivi odlaska i povratka („koliko je dugo potrebno ići / da bih se izgubila?“; „Četiri su strane svijeta / i još barem četiri za napuštanje“; „Ako odem još dublje, hoću li se znati vratiti?“), potrage i smislenosti („Svi tražimo / još malo veću sobu, / srce manje zgnječeno suvišnim stvarima“; „Samo potražujem i skupljam / što god pronađem, što god se ukaže kada pukne / orahova ljuska“; „Postoji samo ovdje i tamo, / reciprocitet stremljenja, / ioni koji su toliko odmaknuli od mora / da su zaboravili da već istinski pripadaju“) te, osobito, motivi svjetla i sjaja („U fluorescentnim obrvama koje su / jedine sjajile na licu /dječaka s govornom manom“; „Kažeš mi: svijetliš. / Pravimo se da postojimo“; „Ti si plakao zbog psa koji je ostario, a ja / zbog toga što se svjetlo u nama još nije / ugasilo / Lampice koje su unutarnji šator, / molitva, ginko biloba“). Potonje – svjetlo, sjaj, boje − u mnogim se pjesmama spontano povezuje s osjećanjem lakoće, protoka, slobode, čak i one koja se iskustveno ne poznaje („Uopće ne znam što je to sloboda“). Upravo tim motivima barataju neke od ponajboljih pjesama zbirke, a takvih nema malo, u njihovu spontanom pretakanju autorica kao da na neki fin, nenametljiv način demonstrira esenciju same poezije, njezinog fluidnog jezika koji izmiče determinaciji upravo zato jer nastaje iz nepravilnosti, neočekivanosti: u takvim pjesmama imate osjećaj da se pjesma sama stvara, gradeći se iz nekih senzornih kapilara koje jedna drugu prepoznaju („U zagradama“, „Suspenzija svjetla“, „Ako sam vjeverica“, „Obojene didaskalije“, „Šeći sa mnom“. „Predaja i prolaznost“, „Sve ih gubim“, „Bijela nedjelja“). U tome je, čini mi se, i glavna vrlina ove zbirke, karakteristika koju zatječemo samo kod ponajboljih pjesnika – da nas osim dojmljivih parcijalnih stihova ili sintagmi, pridobivaju uspjelošću cjelovitih pjesama, smislom i izvedbom pjesničke cjeline koja, iako se doima spontanom, teče prema nekom svom osmišljenju bez (većih) posrnuća.
Neki od (lajt)motiva kojima se to ostvaruje u različitim točkama zbirke jesu motivi odlaska i povratka, potrage i smislenosti te, osobito, motivi svjetla i sjaja
Pripovjedački postupak
Špiranec je ponajprije narativna pjesnikinja, njezin je temeljni postupak pripovjedački, iako ne i linearan, pravocrtan: njezine se pjesme granaju, prelamaju, rastaču na način koji je organski (podsjeća, recimo, na grananje malog stabla ili račvanje rječice), ali ne i stihijski. Mjesta na kojima se najviše očituje autoričino promišljanje strukturalnosti teksta koji nam podastire, ponajviše su ona u kojima dolazi do izražaja njezino interveniranje u cjelovitost pjesničkog diskursa posezanjem za različitim modalitetima grafičke prezentacije. Pjesma „To do lista“ realizirat će se tako natuknički, upotrebnom točkice kao grafičkog znaka za male mentalne bilješke kakve smo više-manje svi skloni ostavljati sebi kao podsjetnik za ono što je potrebno učiniti, kupiti ili sl. Sve je tim efektnije jer natukničkom tijelu pjesme prethode stihovi: „Ovo nije kirurški zahvat, / ovo je samo tekst / o ženi koja od jutra do mraka prenosi kamenje / s jedne strane života na drugu“. „U zagradama“ pak je izvrstan primjer poigravanja zagradama kao izvedbenim materijalom, ali i njihovim mogućim značenjskim ispunama (ono što je izvan glavnog toka, sporedno, manje važno), doslovnim ili ironijskim − veći dio pjesme, naime, čine dionice u zagradama, no one nisu manje važne od dionica koje dolaze bez zagrada, stvar je samo u predznaku: dok se dijelovi u zagradama odnose na stvarnost govornog subjekta, ogoljeni dijelovi tiču se stvarnosti knjiga, „pokorenih redaka“, obala na kojima su „nasukani puni trbusi riječi“. U pjesmi „Vodeni dijalog“ element kojim se strukturira pjesma jest crtica, ona kakvom u tiskanom tekstu označavamo dijaloške dionice, dok u nenaslovljenoj pjesmi koja započinje stihom „Nastavi udisati dah tirkiza“ grafičko tijelo pjesme na stranici ispisuje okomicu vira. U dosta pjesama poseže se i za intertekstualnim signalima, bilo u obliku posvete (Paveseu, Za Mary Oliver, Adrienne Rich), bilo izravnim uključivanjem („Kada bih uspjela dovoljno dugo zadržati dah, / pisala bih kao Dragojević, ili / Anka Žagar“) − nije to nimalo neobično s obzirom na profil autorice, a dobro je da se takvi elementi nikada ne odnose superiorno prema ostatku teksta, niti se doimaju pretenciozno. Koliko pak dubinskih tragova naznačenih autora i njihovih autorskih poetika potencijalno ima u onome što Špiranec sama piše (npr. odnosa između eventualnog šireg angažmana i potrebe za izricanjem egzistencijalne nelagode pojedinca ili pak paveseovske sklonosti oblikovanja pojedinih pjesama na način malih pjesama-priča), itekako bi se dalo, no to je već tema za neki sasvim drugi rad.
Ovom pak tekstu dugujemo još samo zaključak, koji se ionako lako iščitava iz ranije rečenoga: Iza srca, grad kupina puna je dojmljive poeziju koja istodobno zaogrće (suptilnošću, fragilnošću) i raskriljuje (iskrenošću, britkošću), smiruje i uznemiruje. Sitne mane, poput pokojeg nespretno razlomljenog stiha (nastalog možda i uslijed knjižnoga prijeloma), sasvim su neznatne pred bokorom blagotvornih i lucidnih efekata kojima će okrijepiti čitatelja.
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
