„They say: in this place you can reinvent yourself“ glasio je citat Matta Berningera, koji je Marija Andrijašević upotrijebila kao uvodni citat za zbirku pjesama Davide, svašta su mi radili (Zagreb, SKUD Ivan Goran Kovačić, 2007.) i on po mnogočemu definira autoričin kreativni put. Nakon izvrsnog romana Zemlja bez sutona (Zaprešić, Fraktura, 2022.), došla je i zanimljiva zbirka pjesama u prozi Temeljenje kuće, kod istog izdavača (2023.), a sada i Liga ribara (Zagreb, OceanMore, 2024.).
Likovi izloženi podnevnom zvizdanu
Liga ribara izvrsna je knjiga, puna marijabli, iskujmo riječ od Marija i varijabla. Kao prvu bi se moglo navesti paratekstualni mehanizam koji preko naslova vodi do Zahvala koje su više od toga jer u igru uvlače Tina i njegove članke za Jadransku poštu iz tridesetih godina. U ovom slučaju se radi o tekstu „Nit u srcu mora. Komiža na Visu“ objavljenom krajem kolovoza 1930. (sada ga se može naći u Ujević, Tin, Izabrana djela, Knjiga treća, Proza, Naprijed (Zagreb), Prosveta (Beograd), Svjetlost (Sarajevo), 1964, str. 167–170.). Iz Tinovog članka autorica citira dio u kojem pjesnik zagovara osnivanje književno-ribarske Lige za samopomoć koja bi omogućila, njemu i drugima, da riješe „problem najslobodnijeg opstanka.“ Stremljenje ovom potonjem na razne načine obilježava životna hrvanja više-manje svih protagonistica i protagonista zbirke. Svi se oni čine stalno i svjesno izloženi podnevnom zvizdanu čak i kad to činjenično nije točno, čak i kada je oblačno. Svi se stalno hrabro izlažu melanomu uz zdravu dozu nebrige za posljedice. Općenito, Andrijašević posjeduje potrebnu dozu gracioznosti kada se uvaljuje u intertekstualnu dimenziju i ne vrijeđa inteligenciju čitatelja, niti od njega traži nemoguće. „Velika Helvetka“, posljednja priča u zbirci, je odličan primjer u tom smislu. U njoj, igra romanom Big Swiss Jen Beagin počiva na međuprostoru prevođenja koji autorica smisleno koristi uvlačeći u nju i nas, štoviše on je još jedna marijabla, jer se na prevođenje djelomično oslanja i kroz prijevod Kiplingove pjesme „If“ u priči „Portal majstora Radovana“. Andrijašević je svjesna da je prevođenje idealan aparat za gradnju i razgradnju teksta što joj je važno jer ni u jednoj do sada objavljenoj knjizi nije robovala tekstu, ni njegovoj formi, ni njegovu sadržaju. Tematski i sadržajno odbija hijerarhije što kod čitatelja stvara osjećaj sigurne spisateljice. Odbijanje hijerarhije ne znači anarhiju, niti da je Liga ribara neuredna i neujednačena zbirka nego upravo suprotno. Tekstovima nastalima neovisno jedni o drugima autorica ravna više nego uvjerljivo, nižući nano-priče („Lučica, blizu“), priče koje bi uz dozu steroida mogle dobaciti do ruba kratkog romana („Rojo Alicante“), te tekstove koji su sami po sebi dekamerončići mikronovela u okviru kao na primjer „Patronažna Tere“ iz koje je vidljivo da autorica ne vlada samo instinktom nego i tehnikalijama pisanja.
Općenito, Andrijašević posjeduje potrebnu dozu gracioznosti kada se uvaljuje u intertekstualnu dimenziju i ne vrijeđa inteligenciju čitatelja, niti od njega traži nemoguće
Naredna bi marijabla mogla biti to da su heroine u zbirci koraljne prirode, što katkad zbunjuje jer se doima da se više heroina povezuje u jednu, kao koralji u koraljni greben. Koralji izgledaju poput biljaka dok se, ustvari, radi o tvrdom mineralu koji reže. Naravno to što je mineral ne znači da je mrtva sika jer je crveni koralj – uzet ćemo njega kao konkretan primjer jer ga nalazimo u priči „Solin 92“ gdje ga glupa razrednica rekvirira junakinji koja ga je „izronila iz daleke dubine“ – ustvari sastavljen od nekoliko tisuća minijaturnih životinjica. Osim toga, za ovu bi priliku bilo prikladno vjerovati i u legendu o njegovu nastanku: crveni je koralj nastao u trenutku kada je Perzej Meduzi odrubio glavu, a njena je krv prokuljala po morskim algama koje su se skamenile. Sklad između životinjskog svijeta i onog biljnog u Ligi ribara su važan motiv, kao i u Zemlji bez sutona.
Očevi i kćeri
U Zemlji bez sutona jezik je naginjao botaničkoj proliferaciji, ili možda potencijalu sjemenke, ostavljajući si luksuz nagovještaja. U Ligi ribara je neposredniji, poput betonskog zida koji, ovisno, o kutu pristupanja, može biti suncem ugrijana ploha za ubit oko ali i brid, gruba oštrica. Određeni jezični miraz pjesnikinje je autorica sa sobom u ovu zbirku ponijela i koristi ga kao silu kojom gura tekstove kroz njih same, kroz njihovu poligenezu koja sa sobom nosi nevjerojatno efikasno korištenje dijalekta i njegovu kalibraciju čak i kad zvuči poput romantizirane karikature (otočki dijalekt u Moja sestra Kamila). Jezik, dakle, kao još jedna marijabla.
U Zemlji bez sutona jezik je naginjao botaničkoj proliferaciji, ili možda potencijalu sjemenke, ostavljajući si luksuz nagovještaja. U Ligi ribara je neposredniji, poput betonskog zida koji, ovisno, o kutu pristupanja, može biti suncem ugrijana ploha za ubit oko ali i brid, gruba oštrica
Nakon četiri knjige i jednog kalendara (Andrijašević potpisuje dvanaest pjesama Ginko Biblioba kalendara za 2025. godinu) svima je već jasno da je Andrijašević spisateljica koja može napisati sve i pisati o svemu. Hoće li to napraviti, ili ne, to je već drugi par cipela. Prava umjetnost je nepredvidiva jer nije zadana, pa sljedeći korak ne mora nužno biti knjiga, ni umjetničko djelo stricto sensu, nego nešto više, nešto pomnoženo nečim (čini mi se da na sličan način djeluje i Luiza Bouharaoua, ali asocijaciju možete ne dijeliti). Ostaje činjenica da u hrvatskoj književnosti, koja je poprilično opsjednuta obiteljskim vezama i oko njih se trsi rijetko se odmičući od sapuničastih uzoraka, nitko ne piše bolje od Andrijašević o odnosima očeva i kćeri (nije prvi put, pa nije ni slučajno). Autorica ih obrće po atmosferama u kojima se nazire situacijska perfekcija pripovijetki Tanje Mravak, ista balistička nepogrešivost, možda u pinku ranijem stadiju. Ili možda u ažuriranijoj verziji, još nisam siguran. Ni kod Andrijašević aktivizam ne sakati tekst nego rezultira snažnijim duktusom.
Posljednja marijabla bi bio Split. Split koji, to svi znaju, ima kamene kvartove i betonske kvartove. Kameni kvartovi su oni Smojini, a betonski kvartovi su posljednjih godina česti u filmovima (Sigurno mjesto i Tereza 37 neki su od njih), i u knjigama (u romanima Jurice Pavičića koji na Smojinu regionalnu univerzalnost uspješno nadograđuje onu na europskoj razini). S Pavičićem autorica dijeli pasioniranost prema arhitekturi interijera i eksterijera i njenu visoko funkcionalnu ulogu u tekstu. U Ligi ribara tekstualne putanje premrežavaju Split poput Prometovih buseva u kojima se čitatelj šverca nalazeći neočekivana sjecišta među linijama koje vode od Lučice i Spinuta do Sućidra, Kopilice i Japirka, pa izlaze iz Splita prema Solinu, Vranjicu i njegovom urbanom Jadranu, „zajedničkoj kupki“ u kojoj se moči grad koji se zrakasto račva prema van.