Zemlja bez sutona Marije Andrijašević (Split, 1984.) prvi je roman pjesnikinje nagrađene Goranom za mlade pjesnike za zbirku Davide, svašta su mi radili. Knjiga je ovo istodobno predvidljiva, začudna i egzibicionistička. Prije svega zato što je autorica jedna u nizu novog vala koji tematski jako voli (prikladno govoreći) zagrabiti u ruralni, primordijalni milje nastanjen poludivljacima koji su nepatvoreni utoliko što ih je civilizacija tek rudimentarno dotaknula, a u srazu sa njom manje-više nevoljno koegzistiraju u prostoru u kojem se snalaze iz potrebe. Kulturološko romantiziranje siromaštva više podsjeća na plitko dekadentnu, ekološki osviještenu zapadnjačku mladež koja otkriva beneficije komposta iako je fenomen poljskog WC-a u na ovim prostorima tradicionalno nužnost gole sirotinje, a ne rezultat ekološke prosvjećenosti. To je vrijeme, srećom, u većini slučajeva, sada iza nas, preseljeno u memoriju fotoalbuma. No naravno da se u kompostu Marije Andrijašević ne krije samo gnojivo nego i vrlo intrigirajuća književnost, kao što se vidi i iz romana koji je pred nama. Moglo bi se reći da je ovo i knjiga o Splitu na djelomično sličan način kao Lujanovićeva Južina, posveta svemu onom što poznaju samo oni koji dušu grada čitaju neturistički, već intuitivno iznutra, a kronotopi i kulturološki okvir su vrlo jasno ocrtani, pa tu ima i Hajduka, pazara, Ovčica, konkatedrale i ostalog. A naučite i poneku novu riječ poput zoga (boćalište) ili šuverina (šibica). Slično Alminu Kaplanu i njegovoj prozi, Andrijašević majstorski barata dijalektom gdje se jezik sočno pokazuje kao krajnji i ključni nositelj efekta.
Moglo bi se reći da je ovo i knjiga o Splitu na djelomično sličan način kao Lujanovićeva Južina, posveta svemu onom što poznaju samo oni koji dušu grada čitaju neturistički, već intuitivno iznutra, a kronotopi i kulturološki okvir su vrlo jasno ocrtani
Identitetski elementi
Roman je začudan jer ide u suprotnom smjeru od Edipova kompleksa, koncentrirajući se vrlo elaborirano na gotovo opsesivan odnos glavne junakinje, biologinje Glorije Suton, naspram oca i obitelji, s posebnim naglaskom na djeda koji je u odsutnosti njene biološke majke – još jedne, posebne narativne niti – preuzeo ulogu svega što bi majka djetetu trebala biti, od topline i potpore, do one posebne vrste prisnosti kakvu dijete može imati jedino s djedom, ne i s biološkim ocem. Egzibicionistički jer Andrijaševićeva ništa ne uljepšava niti krije, od poderanih dječjih koljena i dekubitalnih staračkih rana, do kanila i bolničkih pelena kao posljednjeg poniženja. Sve je to barem djelomično ublaženo pitkom, ugodnom ikavicom. Poput Krležina Filipa Latinovicza, i ovdje se glavna junakinja vraća u rodni kraj kako bi se suočila s onim što je barem prividno odavno ostavila sa sobom, svojim korijenima i ljudima koji su obilježili njeno formiranje iz djeteta u ženu, usput pokušavajući da razmrsi neke neriješene dileme i čežnje bez kojih u njenom životu nedostaju krucijalni identitetski elementi i stablo kao prikladna metafora za puštanje korijenja koje smo u međuvremenu iščupali.
Za razliku od Latinovicza, Glorija na scenu ulazi automobilom, odnosno đetom. Ne libi se ni sočnih psovki, kolokvijalizama i pokazuje da je jednako sposobna i za mušku i žensku pripovjedačku perspektivu. To sve čini Zemlju bez sutona još većim čitalačkim užitkom: nije sterilizirana, reducirana niti se ustručava ranjivosti. Drugim riječima, nije dosadna, niti preplašena svoje istine. Marija Andrijašević ne boji se oštrih noževa i rana, kako je jasno razvidno u nekim prizorima koji testiraju granice tolerancije boli čitatelja koji su je sposobni vizualizirati, među kojima sam i sam: otvoreno, razrezano tkivo, koža poput kore:
Dida će umirati dugo i polako, baš kako se i šuplji orah oprašta od suhe crnice, i izjedat će ga tu zadnju godinu slatka bolest, šećer od kojeg će se raspadati poput saća. Prvo me više neće vidjeti, oslijepit će. U oči će mu ući nekakva maglena sluz i više nikada neće progledati ili vidjeti bolje. Udarat će u ormare, sudarat će se s okvirima vrata, ostavljat će prste u već zatvorenim ladicama. Trčat ću na svaki njegov urlik i jauk, puna tuge i straha, kad oca ne bude blizu – i očaja. Zatim će mu odsjeći nogu.
Ovakvi efekti mogu djelovati jeftino prvoloptaški i u mnogim slučajevima danas to i jesu, pa pređu u manirizam isprazne stilske provokacije kao nadoknade supstancijalnog. Andrijašević ih koristi dovoljno dozirano da ne prijeđu u sadizam bez ikakve narativne vrijednosti. Čak i sam naslov knjige metafora je za zemlju bez ljudi, napuštenu i divlju. Kada govori o Vrju, to je prostor bez ikakvih posebnosti, posebnih pogleda, tjera čitatelje da se upitaju zašto bi tu itko htio živjeti. No mnogi su slični naslovi u našoj suvremenoj književnosti locirani u takvim polumrtvim toposima, gdje jedino još štrikovi s vešom odaju znakove života. Ponovo smo u već viđenoj metodi gdje se iz nečega gdje naoko nema ničega pokušava izvući sve. Pa onda to cijedimo kao neku literarnu spužvu sve do zadnje kapljice. U tom smislu kreće se u karakaševskom stilsko-tematskom registru, iako s puno manje sirovosti i okrutnosti. Glorija Suton svog je korijenja svjesna, i ono je ne pušta čak ni kada je prilike vuku na drugu stranu, pa bio to Split, Kent ili Australija.
Marija Andrijašević ne boji se oštrih noževa i rana, kako je jasno razvidno u nekim prizorima koji testiraju granice tolerancije boli čitatelja koji su je sposobni vizualizirati, među kojima sam i sam: otvoreno, razrezano tkivo, koža poput kore
Prešućene sestre
Autorica na vrlo direktan način ilustrira teoriju da su kćeri više vezane za očeve, bilo kao zaštitu ili oslonac. No istovremeno ta majka koje nema upravo zato poprima jednu od centralnih uloga, pretvarajući se u taj ključni element koji nedostaje u njenom osobnom identitetu, zbog čega su muškarci imali neočekivan teret na svojim leđima. Budući da je u takvim tradicionalnim kulturama odgoj djece primarno zadatak žene, u sudaru s urbanim društvom van uskih ruralnih granica, pa bile one mentalne ili fizičke, jedini izlaz je bijeg, bez obzira na cijenu, kao što je napuštanje vlastitog djeteta i novi, paralelni život, doduše barem djelomično jednako tako nepotpun jer je tamo negdje kćer koja živi neki svoj, potpuno odvojeni život. Glavna junakinja zapravo cijelo vrijeme priča o sebi.
Na neki način stjerana u moralni kut, njena majka se odlučuje otvoriti i dolazimo do iznenađujućeg obrata gdje su obje u jednom trenutku odlučile promijeniti vlastiti život i baciti se u nepoznato, pa kud puklo da puklo. S jedne strane žena koja je ostavila vlastitu obitelj da bi drugdje zasnovala novu s nekim drugim. S druge djevojka koju je život odveo u veliki svijet zahvaljujući obrazovanju. U takvoj su priči čak i muškarci žrtve vlastitih života jer je u njihovom patrijarhalnom svijetu muškarac koji sam sebi pere veš gotovo jednako tragičan kao neudate žene koje peru samo svoj. Potonje su u knjizi teret svoje braće i očeva, sestre koje su prešućene u obiteljskim stablima jer udajom gube neformalno pravo na vlastito prezime. Glorija se vraća u posjet ocu iz jednog drukčijeg svijeta, čije vrijednosti i običaji žene na takav način ne diskriminiraju. Ljubavni život obrađen je pomalo u drugom planu, jer je naglasak stavljen na druge, platonske odnose s muškarcima. Njezina profesija pokazat će se simbolički potentnom u više navrata, jer dolazi posaditi stablo u zemlju čiji je sama potomak, mada tu već zalazimo u patetiku koja sama po sebi teško da ide dublje od metafore, kao kad bi zaljubljeni kardiolog govorio o svom slomljenom srcu.
Glorija je prisiljena da se suoči s iskustvima i scenama koje bismo najradije sakrili od najbližih jer nas pretvaraju u nemoćne ljude nesposobne da kontroliraju vlastite slabosti. To budi empatiju u čitatelju, nimalo patetičnu, jer neki kroz to upravo prolaze ili ih tek čeka. Ne krije ni neke nezamislivosti, poput unutrašnjosti mrtvačkog sanduka u kojem se raspalo sve osim odjeće. Andrijašević hrabro ide do granice želučanih smetnji kod čitatelja zbog toga što ništa ne maskira bolno u ugodno kada to doista nije, stoga je ovo ujedno i roman o hrabrosti suočavanja s nečim što smo zaboravili biti, ili smo nekada bili.
Knjiga o čekanju
Gorčinu kojom je donekle obilježen taj arhetipski pater familias tumači kao razočaranje i depresiju zbog životnih poraza koji su tim gori jer je od sebe očekivao previše. Tim više što je to obrazac koji obilježava živote svih o kojima piše: ljubavni i obiteljski život, pobune i potrebe, vlastite pozicije koje su često drugi birali za nas. Naravno, i pitanje može li se iz tog bihevioralnog žrvnja pobjeći neoskvrnuto. Knjiga je napisana u prvom licu, što priču čini intimnom i pitkom, a da istovremeno ne zvuči kao neki tragični dnevnički bestseler kakvim su zagušene top liste knjiga na internetskim platformama. Marija Andrijašević ionako pripada jednom drukčijem svijetu koji možda i jeste kratkog dometa, ali jednako intenzivnog i impresivnog. S ovih stranica miriše Mediteran, njegovi okusi i boje, u sudaru s tjelesnim tekućinama i prahom u koji se pretvaraju dragi ljudi, to mrtvo sjemenje koje se vraća u zemlju iz koje je izraslo. Smrt nije vulgarna nego tek posljednja stanica čovjekova života, samim time oduzima joj se i njena inkrimentalna tuga jer predstavlja tek prelazak u drukčiju vrstu egzistencije, u memoriju. Nema previše iluzija vječnosti, nastupa pomirenost s ograničenim rokom trajanja vlastitog tijela.
Ovo je knjiga o čekanju, početku i završetku životnih krugova, točki i zareza. Pravih trenutaka za ljubav, za opraštanje, dolaske i odlaske. O tome da svatko ima svoj put i svaki ima svoju cijenu. Ako ništa drugo, Zemlja bez sutona definitivno nije jedna od onih knjiga koje ćete požaliti pročitati. Na kraju, nakon što se raščiste i raspetlja klupko različitih narativa u knjizi, Gloriji se obraća i majka priroda glavom, bradom, florom i faunom. Upravo takvim tonom, potaknut će je da konačno zakorači u buduću slobodu koju će prigrliti, a mrtve ostaviti u prahu, gdje im je i mjesto. Tu se onda pojavljuje to blago rečeno čudno, nadrealističko finale primjereno znanstvenofantastičnoj TV-seriji.
Andrijašević je uspješno preskočila preponu iz pjesnikinje u prozaisticu, na kojoj se neki i spotaknu, ali za nju se, ako je suditi po ovoj knjizi, barem zasad ne treba bojati. Eventualno sindroma druge knjige, tereta na kojem se poznaju literarni junaci. No nemojmo preskakati prepone do kojih još nismo došli. Nadati je se da će nastaviti u ovom smjeru.
