Ima tome dosta godina, što svakako zvuči ljepše nego da napišem desetljeća, otkako sam se na valu tadašnje vrlo aktivne dionice autobiografske, dokumentarističke, fiction/faction proze koja je na više ili manje uspješne načine odgovarala na izazove zbilje, nešto detaljnije bavila i dnevničkom prozom. Vrijeme ima tu (ne)sretnu moć da mnogo toga izbriše iz sjećanja, što na žalost vrijedi i za pročitano, ali ipak ostavlja mogućnost da nešto od toga zapamtimo zauvijek, makar to bila i jedna rečenica koja ostaje kao nekakav neuništivi highlight koji na sasvim neočekivani poticaj ispliva na površinu, iz dubine za koju nismo ni svjesni da još uvijek postoji. „U svojoj biti dnevnik je uvijek knjiga kriza“, jedna je od tih rečenica, pročitanih u tekstu Manfreda Jürgensena “Dnevnik: uvod” objavljenom početkom devedesetih u Gordoganu, u vrijeme dok su tiskani časopisi još posjedovali osobine vrijedne svoga časo-pis imena. Vjerujem kako je odlična ideja Semezdina Mehmedinovića, urednika biblioteke Dnevnici u kojoj je za sada šest autora (abecednim redom: Selvedin Avdić, Lana Bastašić, Predrag Finci, Almin Kaplan, Marko Pogačar i Olja Savičević Ivančević) objavilo svoje knjige, bila upravo na tome tragu, barem u svojoj početnoj fazi. Pozvati pisce koje bi urednik volio čitati, u vrijeme kad je cijeli svijet uključio stand by opciju, da pišu dnevničku prozu, onakvu kakvom je sami shvaćaju (što podrazumijeva i propusnost prema drugim žanrovima), čini se kao velika urednička povlastica koja se, nakon što su se knjige počele objavljivati, pretvorila i u povlasticu za čitatelje. Osobito za one, to možda treba također naglasiti, koji dnevnikopisce ove edicije znaju otprije kao pisce, pa im njihova dnevnička proza može poslužiti i kao poželjan komadić mozaika spisateljske poetike, ali i razotkrivanje spisateljskog Ja – kao privatne individue i kao društvenog suvremenika. Jer, istina, upravo se u dnevnicima to dvojstvo najviše prepoznaje.
Backstage romana
Olji Savičević Ivančević poziv na pisanje „knjige krize“ došao je, kako saznajemo negdje potkraj Pisama Čitateljici koja sadrže i dio prepiske s urednikom, u trenutku kad je dnevnik zapravo već počela pisati, kao „backstage romana“ Ljeta s Marijom, a zbog te koincidencije njezini dnevnički zapisi započinju nešto ranije, krajem 2019. godine. Već prve rečenice dnevnika, zapisane koncem rujna, jasan su indikator svijesti o tome što njezina dnevnička proza u svojoj biti jest: „Pisanje kao razgovor s ljudima koje volimo i s kojima smo živi (…) priča o Autorici i Čitateljici, kroz koju se obje ostvaruju.“ Pisati dnevnik (i pritom ga nazvati pismima), naime, podrazumijeva svijest o Drugome, ne samo u smislu da svaki dnevnik na neki način podrazumijeva odnos subjekt-objekt, nego i da je on pisanje o sebi kao nekom Drugome. Pisati dnevnik i nazvati ga Pismima Čitateljici, signifikantno je već i zbog naslova koji sadrži uputu, čak i restriktivnu, odnosno jasno definiranog adresata/icu i ton poruke. Dnevnici i pisma, dakako, vrlo su bliski žanrovi, pogotovo ako je dnevnik zamišljen kao dnevnik ‘s pravom javnosti’ kako svoj, objavljen u istoj biblioteci, naziva Marko Pogačar i kakvi su na kraju krajeva svi dnevnici pisani ‘na poziv’. Adresat/ica je u slučaju Pisama Čitateljici određena i – ženska. Ima u tome sigurno svijesti o književnoj tradiciji (ili se barem ovoj Čitateljici tako čini) u kojoj je dnevnička proza bila jedan od onih, naizgled bezazlenih rukavaca u kojima je ženama bilo moguće participirati, od kojih mnogi nisu bili namijenjeni objavljivanju i pronađeni su naknadno (sjetimo se, primjerice, Dragojle Jarnević čiji je Dnevnik u integralnom izdanju objavljen tek 2000. godine). No posve sigurno odraz je to svijesti o „mahnitom i obezglavljenom“ svijetu u kojem je pisanje kao razgovor, pogotovo ako su sugovornice žene, i dalje vrlo opipljiv posao.
Pisati dnevnik (i pritom ga nazvati pismima) podrazumijeva svijest o Drugome, ne samo u smislu da svaki dnevnik na neki način podrazumijeva odnos subjekt-objekt, nego i da je on pisanje o sebi kao nekom Drugome
O nuždama i brigama
Pisma Čitateljici kombinacija su nekoliko poznatih podvrsta dnevničkog žanra, no riječ je prije svega o introspektivnom dnevniku koji ne opisuje događaje vanjskog vremena u maniri kronike, ali opet ostavlja prostor za ono što G. R. Hocke, ‘antologičar’ četiri stoljeća europske dnevničke prakse, naziva „društveno uvjetovanim nuždama i brigama“. Jedna od tih ‘briga’, naznačena u prvim poglavljima, ona o statusu spisateljice danas, ispisana je u formi neke vrste ciničnog antimanifesta u kojemu je popisano ono što neki (još uvijek) misle da autorice ne bi smjele. Širok raspon nedozvoljenoga, od „ne smije izgledati dobro“ do „ne može biti bard ili genije“, tog antimanifesta građenog od sakupljenih notornih seksističkih primjedbi, nastavlja se popisom suvremenih spisateljica koje rade upravo nabrojano na listi zabranjenoga, a već i sama njihova imena sasvim su dovoljna da bi se ukazalo na idiotariju (lako da je samo to!) patrijarhalne misli o „ženama koje nadiru u falangama“ koja takve teze propagira. Tijekom čitavog dnevnika na ovaj će se ili onaj način, u svim slučajevima vrlo argumentirano, dijalog spisateljice i čitateljice (potpomognut referencama na druge spisateljice) odvijati i o temama dojenja, poroda, motiva ženskih grudi kroz povijest umjetnosti, nasilja nad ženama, žensko-ženskih i žensko-muških prijateljstava itd., vješto meandrirajući između dnevničkog samoprikazivanja i refleksije o stvarnosti koja mu uvijek prethodi. Amblematskim se u tome kontekstu čine zapisi o abortusu, potaknuti demonstracijama protiv zabrane pobačaja u Poljskoj. Uklapajući se u tematiziranje ženske tjelesnosti i shvaćanja tijela kao „izvora sreće“, jednim su dijelom sastavljeni od citata stvarnih žena, žrtvi silovanja i pobačaja bez medicinske skrbi, a drugim autoričinim jasnim, prije svega zdravorazumskim, a onda i aktivističkim stavom kako je borba za pravo na ženinu slobodu izbora jedini rat u koji bi otišla, kako piše, čak i u bolničkoj spavaćici.
I druge su ‘brige’ koje čine tu ‘vanjsku’ dionicu Pisama Čitateljici, aktualne i važne, a tiču se prijeteće ekološke kataklizme, odnosa prema migrantima, zabrinjavajućeg konzervativizma mladih generacija, grotesknog turizma koji obuzima mediteranske gradove, ali i statusa umjetnika i umjetničke djelatnosti, prekarne klase kojoj i sama autorica pripada. Ti dijelovi funkcioniraju kao mikrocjeline, mikroeseji i vrlo bi lako funkcionirali i kao pojedinačni tekstovi. Slučajnim, zbiljom uvjetovanim, ali u cjelini knjige gledano skoro filmskim pretapanjem, optimistični zapisi o književnoj rezidenciji u Španjolskoj i planovima o selidbi iz Splita u Zagreb završavaju naglim rezom, prateći slijed vanjskih događaja i ulazak u doba pandemije. Treba naglasiti kako Pisma Čitateljici također spadaju i u vrstu tzv. ‘neurednih’ dnevnika u kojima pisanje nije redovito i svakodnevno, ali ta povremenost, zbog koje urednik ovaj dnevnik i naziva nekom vrstom bilježnice, nimalo ne šteti kompaktnosti knjige, baš suprotno, čini se da bi svaka ‘urednost’ bila umjetna i isforsirana.
Pisma Čitateljici kombinacija su nekoliko podvrsta dnevničkog žanra, no riječ je prije svega o introspektivnom dnevniku koji ne opisuje događaje vanjskog vremena u maniri kronike, ali opet ostavlja prostora za ono što G. R. Hocke naziva „društveno uvjetovanim nuždama i brigama“. Jedna od tih ‘briga’, ona o statusu spisateljice danas, ispisana je u formi ciničnog antimanifesta u kojemu je popisano ono što neki misle da autorice ne bi smjele
Lijepi pakao, sablasni raj
Vrijeme pandemije i potresa uvodi u dnevnik motiv otoka na kojem se autorica izolirala sa svojom obitelji. Premda se kao i u svim drugim dnevnicima ove biblioteke, pisanim u isto/slično vrijeme, kao jedan od motiva pojavljuje motiv smrti, kod Olje Savičević Ivančević tematiziranje je te produžene pandemijske nedjelje izvedeno na ponešto drugačiji način. Otok, kao mjesto „izoliranosti na prirodni način“, vrijeme straha i smrti koje se provodi u suodnosu s prirodom i umjetnošću pretvara u oksimoronski „lijepi pakao ili sablasni raj“ te, paradoksalno, životu daje novi, normalniji i prirodniji ritam, istina nagrižen tjeskobom i strahom za bližnje i svijet u cjelini i osjećajem sljepoće koji donosi život bez dodira. Iako je to vrijeme u kojem je vanjski „svijet pozvjerinjio“, ono istovremeno jača fokusiranost na svakodnevne rituale, shvaćanje pisanja kao kretanja i maštu koja, suprotstavljena toj lavini stvarnih problema, povremeno odnese pobjedu, ako nigdje drugdje onda u samome tekstu. To je i vrijeme kada spisateljica-majka osjeti kako s kćeri maturanticom, koja obavlja svoje Zoom-obaveze, prvi put razgovara kao s odraslom osobom, što je svojevrsni zametak tematiziranja odnosa majka-kćer koji će biti važan aspekt romana Ljeta s Marijom.
Drugi je provodni motiv dnevnika selidba iz Splita u Zagreb koju pandemijsko-potresno stanje uvelike komplicira. U tom je dijelu dnevnika vidljivo dnevničko samoprikazivanje kao proces literariziranja. Autorica, naime, ispisuje refleksije o gradovima, ljudima koje susreće i koji grad čine gradom, uzrocima selidbe, podstanarstvima i kašnjenjima u realizaciji, no upravo u tome dijelu čitamo možda i one najintimnije zapise vezane uz snove ili krokije o vlastitim oazama u svijetu koji se rastavlja i ponovno sastavlja, što kulminira u poglavlju „Dnevnik zimskog sna“. U njemu se „iz tastature Mrke medvjedice“, odmicanjem/udvajanjem dnevničkog Ja, iskorištenom mogućnošću da „žena bude Petra Pan“, uobličava onaj sadržaj koji se odmiče od tona i ‘garda’ koji je na početku zauzet, ali opet i približava razmišljanjima o mašti kao jednom od izlaza u trenucima osobne ili krize svijeta.
Otok, kao mjesto „izoliranosti na prirodni način“, vrijeme straha i smrti koje se provodi u suodnosu s prirodom i umjetnošću pretvara u oksimoronski „lijepi pakao ili sablasni raj“ te, paradoksalno, životu daje novi, normalniji i prirodniji ritam
Predbilježnica spisateljice
Treća je dionica ovih pisama/dnevnika najlakše objašnjiva ako je nazovemo predbilježnicom spisateljice, kakve povijest ovoga žanra poznaje najčešće kao zapise o krizi pisanja. U ovome se dnevniku ne radi o tome; globalna kriza koja ju je na neki način uvjetovala kao da je svojim dimenzijama nadvladala onu vezanu za samo pisanje, pa je dnevnik oslobođen od ‘jadikovanja’ nad krizom teksta, a roman postaje temom tek onda kad se pisanju, teško, ali ipak vratilo. Ljeta s Marijom bila su već u fazi nastanka, pisanje je zapostavljeno dolaskom pandemije, a „povratak u rukopis teži je od povratka kući ako se nemaš gdje vratiti“. No konstantna metaforika selidbe (jer i odlazak na otok je neka vrsta prinudne selidbe) povratak pisanju romana smješta u trenutak u kojem su „uklonili dimnjake, popravili krov“, što povezuje motive kretanja, selidbe, rušenja i gradnje te pisanja u jednu cjelinu, s krovnim motivom kuće, prave ili ‘kuće bitka’, što će se najplastičnije utjeloviti u situaciji kad istovremeno nestaje tekst u kompjutoru i prokišnjava krov. Vremenska distanca iz koje čitamo ove dnevničke zapise daje nam mogućnost da povratak u rukopis (onda kada je stvarni krov popravljen) ne doživimo sa zabrinutošću, jer roman je u međuvremenu objavljen, ali istovremeno nudi i privilegiju čitanja u paru, jednog u drugome i jednog kroz drugo. Dnevnik kao predbilježnica pisanja prostor je u kojem se građi romana na neki način zamišlja (još ne i postavlja) krov, dokumentarno je u pretfazi svoje literarizacije, što zahtijeva prisjećanje, istraživanje, skupljanje, provjeru onoga što će se transformirati u poglavlja budućeg romana. Od e-mail prepiski kako bi se došlo do nekih podataka i postigla uvjerljivost, preko šireg kontekstualiziranja nekih epizoda i likova iz romana (obiteljskih prijatelja iz Torina, pisaće mašine Olivetti, posjeta rumunjskog kralja Kaštelima, plesnjaka, sudbine prabake i pradjeda, pratete pjesnikinje i sl.). Više je nego zanimljivo što ove dvije knjige, predbilježnica i ‘prava’ bilježnica, ni u kojem slučaju jedna drugoj ne štete, ne oduzimaju pažnju i zanimljivost one druge, bez obzira što ćemo u obje naići na istu građu. Olja Savičević Ivančević, na neki način, simbiozom romana i dnevnika ukazuje na svoje glavno poetičko načelo – književnost jest i treba biti reakcija na stvarnost, zbog čega je zanima dokumentarno i istinito, ali to je tek predradnja, temelj bez krova, nakon čega je potrebna temeljita (re)konstrukcija. Treba, naime, „sazidati priču“, kao što se prije toga popravio krov. U tome smislu, suodnos ove dvije knjige ukazuje na pisanje (i) kao neku vrstu arheologije (intime, života) u kojoj su Pisma Čitateljici faza iskopavanja, a Ljeta s Marijom davanje oblika i smisla iskopanome. Pripovijedanje je u ovom autopoetičkom segmentu dnevnika također jasno definirano kao vještina zavođenja koju je moguće izvesti jezikom, „gustim tkanjem, biljcem pod kojim spavaju preci“, ali i kao prekoračenje ograničenja i treniranje tuge.
Pisma čitateljici zapravo funkcioniraju kao patchwork koji ispisuje dnevnički subjekt, spoznajni i iskazni, koji se pozicionira prema stvarnosti, ali i prema samoj sebi i u završnome dijelu gotovo postoji neka vrsta spontane upute kako vlastitu literaturu osloboditi viškova koji nastaju aktivnošću spoznajnog subjekta. Neskriveno angažirani promišljaji autorice o bolestima kao što su rasizam, šovinizam, nacionalizam, homofobija, seksizam i mizoginija, kontekst su romanu o „ludim jadnim dragim opasnim divnim ženama“ iz Ljeta s Marijom, ali i oslonac samoj spisateljici kojoj je ova, dnevnička forma omogućila konstrukciju krova nad rasutim teretom, odmorište i promišljalište prije no što ga jednostavno prepusti gustom tkanju jezika, literaturi.
„Među precima obično postoji onaj koji se u nekom trenutku u vremenu primi posla i posadi porodicu“, piše na jednom mjestu, no stvar je u tome da netko posađeno treba pretvoriti u priču. Rezultat toga je roman Ljeta s Marijom, pravo na tu priču dobiveno je sposobnošću ovladavanja narativom, ovladavanje narativom je za svaku novu knjigu privatni proces koji se odvija u konkretnom vremenu, a to je vrijeme obilježeno javnim događajima, „brigama“ koje spisateljica ne može ignorirati, i o tome su Pisma spisateljici. Dnevničko Ja Olje Savičević Ivančević presjecište je svih tih silnica, mjesto dijaloga koji u ovom slučaju, bez obzira na naslov, nije samo onaj između Spisateljice i Čitateljice. Svi ste, naime, pozvani u njemu sudjelovati, radi se o tome hoćete li taj poziv prihvatiti!
Pisma čitateljici zapravo funkcioniraju kao patchwork koji ispisuje dnevnički subjekt, spoznajni i iskazni, koji se pozicionira prema stvarnosti, ali i prema samoj sebi i u završnome dijelu gotovo postoji neka vrsta spontane upute kako vlastitu literaturu osloboditi viškova koji nastaju aktivnošću spoznajnog subjekta
I za kraj, vratimo se nakratko na početak, jer ako u nekome tekstu postoji motiv puške, dobro je da ona negdje i zapuca. Neka u ovome slučaju puška bude spomenuta Dragojla Jarnević, spisateljica koja je zabranila objavljivanje svoga dnevnika prije no što istekne deset godina od njezine smrti. Kad je s više od stotinu godina zakašnjenja to konačno i učinjeno, odjeknulo je doista kao pravi pucanj. U svome Dnevniku, na stranici 58., Jarnevićeva bilježi sljedeće: „Da sam muž kamo sreće moje! Uzela bih svezčić na rame, pa bi sunula u sviet i tako bi bilo svemu čeznuću moje duže svrha. Ovako kao ženi boriti mi se je sa tisuću zalah“. Premda je kroz prozor svoje vlastite sobe Dragojla Jarnević promatrala vrle muže hrvatskog ilirizma, dok se kroz onaj s kojeg je Olja Savičević Ivančević gledala otok (i šire) nazirao globalni nevidljivi neprijatelj 21. stoljeća, žalosno je i teško shvatljivo kako su im neke ‘brige’ sasvim iste i o njima i jedna i druga, s pravom, imaju potrebu pisati. Stoga je možda najdivnija i najoptimističnija rečenica koju ćete pročitati u Pismima Čitateljici sljedeća – „Poezija hrani i oblači moju djecu“.
