Razumijevanje romana Nada Ante Tomića iziskuje kratku premisu. To je, prije svega, ljubavni roman; ljubav i seksualnost kroz uspostavu plodne erekcije odnosno njen izostanak važni su faktori u pletivu fabule i neizostavne mirodije malomišćanskog svijeta. Nada, uz to posjeduje praktički sve značajke jednog od iskonskih mediteranskih književnih žanrova koji je nerijetko zapostavljan u korist epike i tragike, poput pijane ujne. Radi se o grčkom ili helenističkom romanu (da ne bude zabune, mislim na period od II. pr. Kr. pa negdje do II st.) koji je derivat Homerovih spjevova i Euripidovih tragedija tj. počiva na zapletu čija su os dvoje mladih ljudi koji se zaljubljuju preskačući sijaset društvenih prepona uz uplitanja bogova i sudbine i rodbine. Pripovijedanje je događajno i uglavnom teče kronološki, a karakterizacija likova je iznimno jednostavna. Mladi i moralno stameni protagonisti se zaljubljuju, prisilno razdvajaju pa proživljavaju niz pustolovina na putu prema ponovnom susretu. Nevolje što odgađaju sretan svršetak u pravilu uključuju plovidbu brodom, boravak u stranim, mahom egzotičnim zemljama, otmicu, sužanjstvo, nasrtljive zavodničke pokušaje i ostale oblike nasilja u izvedbi različitih zlotvora i protuha. Radi se o uradcima čije se genealogije i nomenklature gube u bezgaćama književne zbiljnosti pa je naziv roman ahistorijski i nadjenut ex post. Kako bilo, radi se o žanru koji će se ponornično migoljiti sve do renesanse i baroka i pikarskog romana, a kasne su mu deklinacije oprimjerene recimo u Don Quijoteu i, svježije, u Nadi Ante Tomića. U tom bi smjeru valjalo čitati i kratke opise, od jednog do tri retka, koji prethode svakom poglavlju jer su reziduat protoromanesknih i paratekstualnih tenzija koje kataliziraju čitanje ovog jako nadziranog teksta. Kontrola autora nad sirovinama kojima raspolaže je potpuna što se, na primjer, jako dobro vidi iz prvog poglavlja koje je, tehnički govoreći, pravi tour de force. Tomić je kadar u prvom poglavlju neusiljeno preći s putovanja u bolje sutra migranta Selima uz uspio opis oluje do njegovog buđenja na plaži otoka Sveta Margareta pod dvama ocvalim jenki penisima koji vire iz sjedinama prožetih kovrča stidnog žbunja.
Nada, posjeduje praktički sve značajke jednog od iskonskih mediteranskih književnih žanrova koji je nerijetko izostavljan u korist epike i tragike, poput pijane ujne. Radi se o grčkom ili helenističkom romanu koji je derivat Homerovih spjevova i Euripidovih tragedija tj. počiva na zapletu čija su os dvoje mladih ljudi koji se zaljubljuju preskačući sijaset društvenih prepona uz uplitanja bogova i sudbine i rodbine
Nomen est omen: migrant Selim
Mediteran se u hrvatskoj književnosti nerijetko odbija problematizirati do kraja. Problema jednostavno ima napretek u drugim geopolitičkim varošicama tuzemstva i inozemstva pa nam je prijeko potrebna naša adrijanska arkadija posuta škojima i škojićima, što naseljenim, što nenaseljenim. U to smo toliko uvjereni i u tom smo toliko uvjerljivi da smo i u književnosti uspjeli generirati overtourism. Mahom su ti naši otoci od papira (hi, hi, hi) nastanjeni trudbenicima života koje hrvatska književnost proteklih kvarat stoljeća ondje nastanjuje pionirskim duhom kolonizatora, katkad smisleno katkad nešto manje smisleno, tj. po uzorku Hallmarkovih božićnih filmova u kojima posrnuli pojedinci – on jedva nagovještenih teretanskih ramena za plakanje, ona s konzervativnim kašmir kardiganom i još konzervativnijom frizurom – iz velikih urbanih aglomerata klisnu u općinu vlastitih korijena pa ondje obnavljaju srednjoškolske romanse, prave sapune, vijence, snjegoviće, traže sebe). Naravno, postoje tu i primjeri dobre prakse. Dobra su praksa u tom smislu bez sumnje Baretićev Povjerenik i njegov „poveri“ iza kojeg ostaje barem dobro promišljena jezična mreža, fragmentirani Slani mrak Lore Tomaš, i evo, Nada Ante Tomića. Za one koji žele znati više: Tomićev se izbjeglica zove Selim kao i Baretićev koji se, za one koji žele znati još više, preziva Ferhatović što priziva ime poznate sarajevske ćevabdžinice Ferhatović „Petica“ koja postoji od zimskih olimpijskih igara 1984. godine dok tradicija ćevapa u obitelji Ferhatović seže do 1957. kada je otvorena prva ćevabžinica u Sarajevu, a prema mnogima i u BiH. Prezime nije zanemariv detalj ako se uzme u obzir da je Tomićev Selim stručnjak za ćevape i da se kroz tajni recept i uvuče pod kožu svetomargarećana. Za one koje žele znati najviše: Selim je prvo lice jednine pomalo izbjegličkog glagola „seliti“.
Moguće je da Nada nema snagu Čuda u Poskokovoj dragi, istu tenziju i kompaktnost, no to je postignuto hotimice. Tomićev povratnik je ovaj put pridošlica: nije hallmarkovac ili, ne daj bože, hipster, taj parazit svih moda i brada, uključujući i one književne, nego sirijski izbjeglica Selim, a izbjeglice već pomalo i ne doživljavamo, iako su kao i ćevapi na Mediteranu, prisutne tisućljećima. Arhetipske su naravi. Njihove su peripetije već jako nisko na naslovnim stranicama portala. Mentalno su pospremljeni. Nezanimljivi su nam migranti u onoj ranoj fazi kad se utapaju diljem Sredozemlja, stivani u stivama, kada ih MUP mlati na granici uz placet i prelatski smiješak nadležnog ministra, kada ginu na tračnicama i kad im se beživotna tijela nasukavaju na plažama i društvenim mrežama. Nepalci, Pakistanci s plavim ili žutim kubusima na leđima preuzeli su medijsku pozornost, preoteli su im moć klikbejta. Selim je u Nadi jer je migrant jedna od tajni razumijevanja Mediterana. Pizdarije ili kopipejstarije se o Mediteranu pišu baš zato što književnost migrante prepušta samo nekoj „struci“ koja se njima ili bavi ili bi se trebala baviti. Oni su tu oduvijek jer je Mediteran more svega, pa i more bijega što književnost prečesto zaboravlja. Egzodus je univerzalna konstanta Mediterana i metafora života i smrti, njegovi valovi gonjeni su silom izgona.
Tomić se migrantima bavi jer mu čitav ovaj posljednji roman nije ni kamiličan niti je izdušen već je namjerice blag, suosjećajan, sućutan. Tomić je tipičan hrvatski pisac novinar istrenirane riječi koji se ne muči pisati unutar suvremene transmedijalnosti. Sukladno potrebi on može biti iznimno okrutan i bešćutan iako nikad u većem stupnju od zbilje koju komentira. Ovdje je njegova blagost odabir. Ne izostaje gorčina društvene kritike na koju smo kod njega navikli nego nam je on jednostavno ovdje prikazuje u nekoj njenoj „post“ fazi, u fazi u kojoj je dobar dio populacije RH živi i percipira zbilju u stilu „ako ih ne možeš pobijediti pridruži im se“. U tom ključu valja čitati mjesnog pandura koji peče ćevape i ćeliju u postaji koristi kao apartman: u Splitu policajci zaokružuju plaću koja im se, uzgred budi rečeno, povećala za 34% od 2023. do danas, nezakonito radeći kao redari po noćnim klubovima.
Tomić se migrantima bavi jer mu čitav ovaj posljednji roman nije ni kamiličan niti je izdušen već je namjerice blag, suosjećajan, sućutan. Tomić je tipični hrvatski pisac novinar istrenirane riječi koji se ne muči pisati unutar suvremene transmedijalnosti. Sukladno potrebi on može biti iznimno okrutan i bešćutan iako nikad u većem stupnju od zbilje koju komentira
Fuzija kroz centrifugalnost s drugima
Na dva se mjesta u romanu, spomenom imena trajekta, izriče ime Miljenka Smoje i to je važan detalj, vjerojatno i omaž kronološki blizak Smojinoj stotoj obljetnici. Bilo bi reduktivno svesti Tomićev roman na Kroniku o našem Malom Mistu 2.0, ali je neupitno da je malomišćanski mikrokozmos i Smojin dužnik. Ako ništa drugo onda zbog iste dvodimenzionalnosti likova koja nipošto nije njihova simplifikacija nego samo poziv na čitateljsku dopunu lika koju smo dužni obaviti sami, dopunu zahvaljujući kojoj Smoje vitalno opstaje u kolektivnom imaginariju i zahvaljujući kojoj će i Tomić uživati odlično longsellersko zdravlje i nakon što fizički uzmanjka. Na Smoju bismo mogli nadovezati i Tomićevu jezičnu kompaktnost i dosljednost u korištenju dijalekta. Tako je bilo i s ranijim knjigama i govorom Dalmatinske zagore ali u Nadi gdje splitski govor postaje govorom Svete Margarete situacija je bliska savršenstvu tako da čitamo napr. „skiperon“ (str. 161) i „s Arapinon“ (str. 163), a ne preskriptivno skiperom ili Arapinom što je česta pojava u sličnim slučajevima i narušava uvjerljivost dijalekta. Primjera, jasno, ima još. Na jezičnom je planu možda jedini neuvjerljivi lik, ujedno i relikvija boljeg vremena, onog bratstveno-jedinstvenog, Rada iz Kraljeva koja je svog supruga Vinka upoznala dok je ondje 1987. služio vojsku i čiji srpski jezik kao da je izišao iz vremenske kapsule tj. ostao je nezaražen otočkim dijalektom nakon gotovo četiri desetljeća.
S Tomićevim romanom naša književnost s nekoliko tisućljeća zakašnjenja svladava, dakle, jedan od korijenskih oblika romana, kao što je s Pavičićem konačno maturirala iz još jednog na Mediteranu davno začetog žanra, krimića. Nada je ismijavanje one hrvatske autohtonosti, i njoj prethodnih fetivosti i odstoljećasedmosti, prepripadnosti i starijosti iz kojih smo od osamostaljenja razvili profesionalno hrvatstvo jer pokazuje kako smo „pravi“ tek kad se stopimo s drugim, širim i drukčijim, kad se prepustimo centrifugalnim vektorima egzotične drugotnosti koja to ustvari i nije. Nije stoga čudno što se Tomićeve knjige, kao i Pavičićeve, sve bolje snalaze u inostranoj, prijevodnoj, dimenziji.
