Nedavno se u našim knjižarama pojavila razigrana, limunski žuta knjiga Mihaila Vizelja o Puškinu u prijevodu Ive Alebića. Na naslovnici je prepoznatljiv Puškinov lik sa zaštitnom maskom preko lica, dok je crnim slovima u verzalu ispisano: Puškin u karanteni. Kronika samoizolacije 1830. godine. Naslovnica je gotovo identična ruskoj, samo što se ondje ističe i „Boldino“: Пушкин. Болдино. Карантин. Хроника самоизоляции 1830 года.
Ruski novinar i književni kritičar Mihail Vizelj u proljeće 2020. godine, na poticaj kolega iz Rossijske gazete i portala godliteratury.ru, prihvatio se skupljanja materijala i slaganja Puškinovih pisama te je u jeku pandemije koronavirusa i u uvjetima rada od kuće objavio knjigu o karanteni iz 1830. godine. Tridesetjednogodišnji pjesnik bio je zatočen u Boldinu nedaleko Moskve zbog širenja zaraze kolere, a pedesetogodišnji Vizelj sastavlja knjigu 2020. u Meljdinu, selu u Moskovskoj oblasti, kada se nalazio u karanteni zbog COVID-a 19. Prostori su bliski, a ni vrijeme se bitno nije promijenilo. O nepromjenjivosti vremena, Puškin je zapisao interesantnu bilješku: „Ništa tako ne podsjeća na rusko selo 1662. kao rusko selo u 1833.“ Upravo je zbog te nepromjenjivosti, stalnosti određenih životnih situacija, Vizeljeva knjiga o tom davnom događaju u ruskom izdanju (izdavač Boslen) oblikovana u suvremenoj maniri, a nju slijedi i hrvatski izdavač Sandorf. Imamo dojam da ne čitamo Puškina iz 19. stoljeća, nego našeg suvremenika koji na Instagram stavlja postove, a malene sličice s pojedinim „junacima“ ove boldinske priče i njihovi komentari u „oblačićima“, uz pokoji komentar: „poruku pročitao“ te kurzivirana pisma napisana u izvorniku i prijevodu, koje bismo slobodno mogli staviti u Google prevoditelj, grafički podsjećaju na takvu vrstu komunikacije. I tako… ništa ne sliči na karantenu 1830, kao karantena 2020.
Puškin u papučama
Aleksandra Sergejeviča Puškina (1799-1837) i manje upućeni poznaju kao pjesnika, pripovjedača i dramatičara. Leksikoni i enciklopedije ne zaobilaze njegovo ime, njegovu posebnost u plejadi pisaca prve polovice 19. stoljeća, inovativnost, stilsku lakoću, žanrovsku raznolikost i, u svakom slučaju, jedinstveno mjesto na pijedestalu ruske književnosti.
Aleksandra Puškina, međutim, kroz Vizeljevu knjigu upoznajemo „u papučama“, kao srditog ženika, boldinskog zatvorenika, nervoznog, ponekad mračnog pisca, kao vlastelina koji rješava imovinska pitanja, a sve da bi se oženio osamnaestogodišnjom moskovskom gospođicom Natalijom Gončarovom. Za puškiniste nije posve nepoznata njegova korespondencija sa zaručnicom Gončarovom, s kolegama i prijateljima, tada vrlo utjecajnim piscima, novinarima, izdavačima, ili s bratom Lavom. Ipak, u Vizeljevoj se knjizi razotkriva vrlo suptilan, ponekad nervozan pisac i mladić koji se dosađuje, piše, nervira se, pokušava doći do Moskve unatoč karantenskom ograničenju. Knjiga počinje točnim datiranjem Puškinova odlaska iz Moskve 31. kolovoza 1830. godine i s jasnom namjerom da riješi s ocem dogovorenu podjelu imovine, odnosno da založi svoj dio i time prikupi novac za svadbu, a završava 5. prosinca iste godine povratkom u Moskvu. Vrijeme omeđeno kalendarskom granicom nešto duljom od tri mjeseca u književnim je krugovima i kulturi poznato kao „Boldinska jesen“ – najznačajnije stvaralačko razdoblje Aleksandra Sergejeviča. Puškin je u to jesensko tmurno i karantensko doba napisao nekoliko desetaka lirskih pjesama, dovršio svoj najpoznatiji „roman u stihovima“ Evgenij Onjegin, napisao takozvane Male tragedije te Bjelkinove pripovijesti (punim nazivom Pripovijesti pokojnog Ivana Petroviča Bjelkina).
Mihail Vizelj dobro zna da i čitatelji znaju za Puškinovu Boldinsku jesen. Što je onda novoga svojom knjigom mogao dati? Vizelj pred čitateljima obznanjuje Puškinova pisma i neposredno ih komentira. Tumačenje njegove korespondencije na tragu je kulturološke studije kakvu poznajemo preko Lotmanovih Komentara Evgenija Onjegina. Da podsjetim, Jurij Lotman je u vrlo studioznoj knjizi Puškin, uz piščevu biografiju i članke objavljene od 1960. do 1990, napisao Komentar i time dao vrlo iscrpnu analizu romana o svim događajima, mjestima, običajima, povijesnim ličnostima iz Puškinova vremena, potvrđujući da je taj Puškinov roman prava „enciklopedija ruskog života“ prve trećine 19. stoljeća. Vizeljeva knjiga nema takve ambicije, niti je pisana tako studiozno, ali ona baca svjetlo ne samo na Puškina kao privatnu osobu i njegovo vrijeme, nego i na njegove prijatelje, njihov odnos, jer Puškin je, kako Vizelj u uvodnim redcima navodi, pisao jasno, neusiljeno, mijenjajući registre, ovisno o situaciji i trenutku, a uz to, nije afektirao i nije prelazio granicu dobrog ukusa.
U Vizeljevoj se knjizi razotkriva vrlo suptilan, ponekad nervozan pisac i mladić koji se dosađuje, piše, nervira se, pokušava doći do Moskve unatoč karantenskom ograničenju
„Polu-junak, polu-jadac, polu-podlac“
Premda je Puškin bio ozbiljan pjesnik koji je pisao ode, elegije, balade, poslanice, stihove koje držimo kanonskima (posebno pejzažne, ljubavne, političke ili one s antičkim motivima); pripovijesti (Pikova dama, primjerice), romane Kapetanova kći ili Evgenij Onjegin, bajke, drame (Boris Godunov, „male tragedije“), novelistički ciklus Bjelkinovih pripovijesti, njegovi šaljivi i lascivni stihovi ne izbijaju u prvi plan kod predstavljanja ovoga velikana ruske književnosti. Kao mladi pjesnik znao je zbijati šale na račun ljudi s dvora, a u svojim je epigramima ismijavao državne službenike poput Alekseja Arakčejeva („Zloban, osjetljiv svuda, / Bez časti, čuvstva, bez muda“), kneza Mihaila Voroncova, pa čak i cara Alesandra I., za kojega je u jednoj pošalici napisao da je „putujući despot debeljkaste stražnjice“. Simon Sebag Montefiore u knjizi o Romanovima (Romanovi 1613-1918) navodi neke zanimljive detalje iz Puškinova života, poput nezgodnih dvorskih spletki, pomalo romansiranih dijaloga između cara Nikolaja I. i Puškina, a posebice one s knezom Mihailom Voroncovom. Puškin je imao ljubavnu aferu s Voroncovljevom ženom Elizom pa se čak hvalio da je otac Voroncovljeve kćeri Sofije. Voroncov ga je, piše Montefiore, slijedeći povijesne izvore, poslao u inspekciju najezde skakavaca, a Puškin mu se osvetio sljedećim stihovima (ovdje u prijevodu Radomira Venturina):
[…] I polu-junak, polu-jadac
I polu-podlac k svemu tom,
No tu nas ipak tješi nada
Da potpun bit će napokon.
Vizelj očito dobro poznaje i tu Puškinovu stranu, jer u njegovoj je knjizi Puškin šaljivdžija i vragolan, zaigrani pjesnik epigrama, ali ujedno i ozbiljan čovjek, zabrinut, ponekad ljutit i nervozan. Tijekom boravka u Boldinu piše devetnaest pisama različitim adresatima. Glavninu pisama je uputio zaručnici Nataliji Gončarovoj kojoj se obraća na francuskom, isto kao i P. A. Osipovoj, dakle – ženama, dok svojim muškim prijateljima, P. A. Pletnjovu, A. A. Deljvigu, M. P. Pogodinu, P. A. Vjazemskom, A. N. Verestovskom piše na ruskom. Već taj način ophođenja dovoljno govori o Puškinovu vremenu. U prvom je radu ovdje važna dvojezičnost ondašnjeg visokog društva koja ih je udaljavala od običnog puka. I ruski i francuski bili su uobičajeni jezici komunikacije – „lingua franca“ diplomacije i aristokracije. Uvijek mi je bila interesantna ta dvojezična igra u ruskom klasičnom romanu, a posebice činjenica da se Tolstojevi junaci u Ratu i miru u službenoj komunikaciji koriste francuskim jezikom. Štoviše, roman počinje u salonu madame Anne Pavlovne Scherer – na francuskom, premda tematizira, najvećim dijelom, rat protiv Napoleona. Tolstojev je roman iz tiska izašao tek 1869. godine, dok kod Puškina govorimo o prvoj trećini 19. stoljeća, ali o istoj „jezičnoj politici“. U svakom slučaju, francuski je bio jezik aristokracije, posebice u ophođenju između muškarca i žene tijekom cijelog „dugog devetnaestog stoljeća“, kako ga definira engleski povjesničar Eric Hobsbawm, a u knjizi Puškin u karanteni komentira francuski rusist i dobar poznavatelj ruske kulture 19. stoljeća Georges Nivat. No nemirni Puškin, već dovoljno iznerviran neredovitom poštom, samoćom u provinciji, lošim vijestima od oca Sergeja koji mu piše da je svadba sigurno propala, ipak jedno pismo svojoj zaručnici Gončarovoj piše na ruskom i počinje ga ovako: „Milostiva gospođo Natalijo Nikolajevna, ne umijem psovati na francuskom, pa mi dopustite da vam govorim na ruskom, a vi mi, moj anđele, odgovorite na čuhonskom ako želite, no samo odgovorite“.
„Zvijer“ kolere
Puškin je zatvoren u Boldinu, u kojemu „čami“ i „truli“, kako se sam izrazio, prezire opaku „zvijer“ koleru, nazivajući je ironično „persona Cholera Morbus“. Nemilu bolest naziva i „kugom“ jer ga je zbog nje stroga karantena zatvorila u selu, pa nevjesti piše da se nalazi u kraju “blata, kuge i požara“. Kolera je iz Azije tijekom cijelog 19. stoljeća pristizala u Rusiju i cijelu Europu. Percipirana je tada kao opasna zarazna bolest nalik kugi, što je razumljivo jer, kako Vizelj piše, bakterija Vibrio cholerae, koja se širi zrakom i vodom, otkrivena je tek četrnaest godina nakon Puškinova boldinskog zatočeništva, a znanstvenici su je priznali tek pedesetak godina kasnije. Drugim riječima, u ono vrijeme liječnici nisu bili sigurni kako se bolest širi pa su ograničavali kretanje stanovništva i određivali stroge karantene. Puškin se u pismu ruskom novinaru i piscu Mihailu Pogodinu, primjerice, žali da mu je dosadno, da se nema s kime svaditi, da je sam samcat jer svi misle da ga je „kolera ščepala“ i da je „crknuo u karanteni“. Važna su pisma Antonu Deljvigu i Petru Vjazemskom – dvojici pjesnika i bliskih Puškinovih prijatelja. Njima piše slobodnije i vrckastije, ali im se i poslovno povjerava: što piše, kako živi i kako se osjeća.
Vrlo je znakovito da Puškin piše svojoj nevjesti Gončarovoj pisma koja nisu samo nježna, ljubavne, nego i pisma s gorčinom i ironijom, a posebno se ističu njegove „packe“ prema ocu i budućoj punici koja mu baš i nije bila sklona te njegova opravdanja mlađahnoj zaručnici koja je odgajana uz strogi majčin nadzor. Naime, Puškin je bio nemirna duha, a njegov posjet kneginji Goljicinoj budi sumnje kod mlade djevojke pa joj Puškin uzvraća: „Budući da mi niste blagonakloni vjerovati na riječ, šaljem vam dva dokumenta o svojem prisilnom zatvaranju […] Dakle, vidite (ako mi izvolite povjerovati) da je moj boravak ovdje iznuđen, da ne živim kod kneginje Goljicine, iako sam je i posjetio jednom“. Ili u drugom pismu: „Kako ste mogli pomisliti da sam zapeo u Njižnjem zbog te proklete kneginje Goljicine? Znate li tu kneginju Goljicinu? Ona je tako debela kao čitava vaša porodica uzeta zajedno, uključujući i mene“.
Puškina kroz Vizeljevu knjigu upoznajemo „u papučama“, kao srditog ženika, boldinskog zatvorenika, nervoznog, ponekad mračnog pisca, kao vlastelina koji rješava imovinska pitanja, a sve da bi se oženio osamnaestogodišnjom moskovskom gospođicom Natalijom Gončarovom
Što još bitno saznajemo iz ove raznovrsne knjige, iz pisama i njihovih komentara? Saznat ćemo, primjerice, da je Puškin slabo raspolagao kapitalom. Molio je da se objavi Boris Godunov jer nema novca za svadbu. Zaduživao se, a nakon njegove smrti iz državne je blagajne plaćen dug svim vjerovnicima, što uključuje i lihvare i zelenaše. Ali saznajemo također da je njegov prijatelj Vjazemski ipak bio u još većim dugovima koje je nakupio kao strastveni kartaš. Čitajući Vizeljevu kolažno složenu knjigu saznajemo razmjere netrpeljivosti i polemika između tadašnjih književnih novina, njihovih uređivačkih politika te samih urednika, a Vizelj nas podsjeća da se i u ono doba privatno isprepletalo s političkim pa daje zanimljivu usporedbu sa suvremenim, neovisnim i državnim televizijskim kanalima u Rusiji. Zanimljivo je također, da je Puškin, koji je imao fotografsko pamćenje i koji je vrlo brzo učio, samostalno naučio engleski. Doduše, izgovarati ga nije znao, ali je jezik razumio i prevodio je besprijekorno. Saznaje se puno toga, pa i činjenica da su se pisma u ono doba probadala i kadila da se zaraza ne bi prenosila preko papira. Puškin se u pismu Verstovskom požalio koliko su probodena pisma hrapava pa si čovjek njima može izgrepsti anus, što je Vizelj spretno povezao s našim vremenom. Naime, dobro se sjećamo koliko je toaletni papir bio cijenjen u vrijeme karantene pa su se u nekim mjestima i trgovačkim lancima pojavile nestašice ili ograničenja u kupnji te važne potrepštine.
Premda Puškinova pisma nisu prvi puta objavljena i puškinistima je, kao i proučavateljima ruske književnosti poznat dio korespondencije dostupan u muzejima, Puškinovu domu u Peterburgu, u sabranim djelima, te posebno ona koje je Ivan Turgenjev objavio još 1878, Vizeljeva knjiga ipak ne ponavlja već postojeća izdanja. Ona je omeđena konkretnim datumima, povezana s konkretnim boldinskim boravkom Puškina u zatočeništvu i temelji se na suvremenim, zaigranim komentarima čovjeka 21. stoljeća.
Od pisca romantizma do realiste
Hrvatsko je izdanje ove knjige pomno pripremano. Uz pisma, koja je, kao i komentare preveo Ivo Alebić, pojedini prozni dijelovi, a posebice pjesme preuzeti su iz postojećih prijevoda objavljenih u izdavačkim kućama Rad (Beograd), Mladost (Zagreb), Hum Naklada (Zagreb), Školska knjiga (Zagreb) i dr., s imenima prevoditelja kao što su: Ivan Slamnig, Zlatko Crnković, Milorad Pavić, Božidar Kovačević, Dobriša Cesarić, Lav Zaharov, Petar Bilobrk, Jovan Dučić, Gustav Krklec i dr., dok je Sinan Gudžević dio stihova preveo za potrebe konkretne knjige.
Prelistavajući književne uratke Aleksandra Sergejeviča Puškina napisane u vrijeme Boldinske jeseni, vidljivo je da je pjesnik ondje „sazrio“. Boldino je za Puškina bilo „otočić mira“, „mjesto novog osmišljavanja i preslagivanja samog sebe“. Puškin je u Boldino ušao mladenački raspojasan i nemiran, a izašao kao „smiren“ čovjek koji je pripremljen za svadbu i koji će se vjenčati s Natalijom Gončarovom u zimu 1831, svega nekoliko mjeseci po izlasku iz karantene. I pisma koja je pisao vode ga u tom smjeru. U spisateljskom smislu, možda je on još uvijek bio pisac romantizma, ali nema sumnje da je iz karantene izašao kao realist. Već Evgenija Onjegina, kojega dovršava u Boldinu, pribrajamo vrhuncu stilske formacije romantizma, ali, kako to s vrhunskim djelima biva, taj roman otvara realističko razdoblje ruske književnosti (nije li Evgenij na dvoboju usmrtio prijatelja Lenskog i romantizam sâm?), a tu su i Bjelkinove pripovijesti – pravi biser rane ruske realističke proze koja će svoju tradiciju male forme i „malog čovjeka“ nastaviti u djelima Gogolja i ranog Dostojevskog.
