O fašizmu se pisalo nadugo i naširoko iz niza teorijskih i ideoloških rakursa, od pionirskih psihoanalitičkih analiza Wilhelma Reicha u Masovnoj psihologiji fašizma, do kasnijih pothvata obilježenih utjecajem poststrukturalističke teorije i semiotike kao što su Ur-fašizam Umberta Eca te Antiedip Deleuzea i Guattarija. Paralelno s ovim ogledima razvijao se sijaset kritičko-teorijskih analiza obilježenih postavkama o otuđenoj radničkoj klasi koja izdaje vlastite interese, te analitička struja bliska liberalizmu koja se najvećim dijelom svela na emocionalno moćne, ali teorijski skromne lamentacije o nepopravljivoj šteti koju je fašistička povijesna „epizoda‟ nanijela našoj elementarnoj ljudskosti.
Kada je riječ o fenomenu onoliko pluralnom i polivalentnom kao što je fašizam, teško je decidirano reći da je ijedan od navedenih tipova analize u potpunosti promašio poentu onoga što raščlanjuje. Ipak, svima im je zajednička određena eurocentričnost, vjerovanje da se fašizam dade najzornije prikazati figurama Hitlera i Mussolinija te njihovim političkim djelovanjem u godinama neposredno prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Također, marksističkim analizama koje su se uspjele oduprijeti iritantnom pesimizmu kasnog Adorna svojstvena je bezuvjetna valorizacija radničke klase kao inherentno emancipatorne sile unutar klasnog društva. Alberto Toscano u Kasnom fašizmu nastoji odoljeti objema navedenim tendencijama te ponuditi podrobnu studiju koja prikazuje najrazorniji i najopasniji fenomen suvremene povijesti kao nešto nesvodivo na licencirano nasilje u službi očuvanja kapitalističke države ili na ideologiju čiji su temeljni koncepti nadmoć određenih rasa naspram drugih. Nasuprot takvim čitanjima, Toscano fašizam vidi kao složevinu koja je poprište „smrtonosne romanse identiteta, hijerarhije i dominacije koju kapitalistička kriza proizvodi s takvom neumoljivom pravilnošću‟ te kao takva zahtjeva mnogo nijansiraniju teorijsku intervenciju negoli je mogu ponuditi klasici i njihovi vjerni nastavljači.
Kontaminacija nasuprot analogiji
Jedna od Toscanovih glavnih meta u ovoj studiji je analogijsko mišljenje o fašizmu pod kojim se misli na „zdravorazumski refleks (utvrđivanja) sličnosti između naše sadašnjice i europske katastrofe iz tridesetih i četrdesetih, kako bi se čim bolje spriječilo njeno ponavljanje (obično reanimiranjem liberalizma kao jedinog protuotrova iliberalizmu)‟. Koliko god zavodljiv i analitički podatan taj refleks bio, Kasni fašizam je prepun oštroumnih prikaza njegove nužne suspenzije i nadopune. Ključna Toscanova intervencija u analogiju fašizma nalazi se u drugom poglavlju gdje je izložena svojevrsna manjinska povijest „rasnog fašizma‟ u SAD-u i načina na koji se tamošnje crnačko stanovništvo susrelo s rasnim terorom i kooptacijom siromašnih bijelaca u projekte rasne nadmoći mnogo prije uspona Hitlera na vlast, kao što su primijetili Langston Hughes, William Edward Burghardt du Bois te nešto kasnije George Jackson. Analizirajući njihove teorijske doprinose, Toscano postavlja važno pitanje; „Što bi se moglo dogoditi našim poimanjima fašizma i autoritarizma ako svoju poziciju ne odredimo na osnovi navodnih analogija s europskom međuratnom scenom nego, primjerice, na osnovi materijalnosti zatvorsko-industrijskog kompleksa, (…) uređaja i osoblja nasilja i represije?‟
Cilj ovog upita nije samo pokušaj odvikavanja od loše navike eurocentričnog poimanja fašizma – što bi samo po sebi bilo hvalevrijedno – već i isticanje inherentne heterogenosti političkih sustava te strategija dominacije koje su u stanju provesti. Toscano upozorava na opasnost tipologije i tendencije da oznake kao što su „liberalizam‟, „fašizam‟, „socijaldemokracija‟ itd. budu pojmljene kao označitelji čvrsto odijeljenih oblika društvenosti koji unutar sebe ne mogu sadržavati primjese nečeg stranog. Činjenica da crnačko stanovništvo SAD-a u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća na svojoj koži osjeća već duboko ukorijenjene Jim Crow zakone, getoizaciju, te rađanje zatvorsko-industrijskog kompleksa, dokaz je tomu da je sasvim moguće da „obojeni ljudi koji žive izvan njihovog sistema prava doživljavaju Sjedinjene Države kao nešto bizarno slično fašizmu‟. Ova vječita mogućnost – koja je za neke teoretičare, poput Derridaa, dapače nužnost – pozitiviteta da postane kontaminiran svojim antipodom ili sastavnicom svog antipoda, te da se ta kontaminacija nastavi širiti i razvijati u tkivu pozitiviteta, Toscanov je pronicljiv uvid koji animira ostatak njegove studije.
Toscano upozorava na opasnost tipologije i tendencije da oznake kao što su „liberalizam‟, „fašizam‟, „socijaldemokracija‟ itd. budu pojmljene kao označitelji čvrsto odijeljenih oblika društvenosti koji unutar sebe ne mogu sadržavati primjese nečeg stranog
Radnička klasa kao privilegirani subjekt historije
Još jedna klasična postavka spram koje je Toscano izuzetno kritičan jest ona marksističke teorije koja nastavlja putem koji su utabale figure poput Györgya Lukácsa gdje se radničku klasu poima kao inherentno emancipatornu silu unutar historije, privilegirani subjekt-objekt koji istodobno trpi punu težinu reifikacije i otuđenja te joj se ima mogućnost oduprijeti i ukinuti je. Takvo poimanje klase svojevrsna je mitologija čija je opasnost dvostruka; prije svega, izmiče joj kontaminiranost klase identitarnim elementima koji nisu svodivi na proizvodne odnose, poput rasne i nacionalne pripadnosti, te predrasude, netrpeljivost i odnosi nejednakosti utkani u te predznake. Predstaviti radničku klasu kao svojevrsnu monumentalnu tvorevinu svedivu na položaj njenih pripadnika u proizvodnom procesu koji automatski rezultira apsolutnom solidarnošću znači odbiti otkriti „njene povijesne linije podjele (te) identificirati njene etničke raspukline‟.
Razlog isticanja ove manjkavosti klasično marksističke klasne analize nije samo Toscanova namjera da vadi mast Lukácsevim nastavljačima, niti bezuvjetna afirmacija Lenjina i Du Boisa koji također identificiraju potrebu za obračun s ovim problemom, već upozoravanje na popratnu opasnost latentne mogućnosti da radnička klasa postane kooptirana unutar fašističkih strategija koja nastaje kao direktna posljedica prve opasnosti. Ako se proletarijat ne suoči s vlastitim rasnim i nacionalnim datostima te suprematističkim tendencijama kojima su takve datosti nabijene, neće biti u stanju oduprijeti se reakcionarnim impulsima koji mobiliziraju spomenute datosti i (p)ostati emancipacijska sila unutar historije. Ovu dvostruku opasnost Toscano potkrepljuje vrijednim citatima Waltera Benjamina i Andree Cavallettija te kao svoju programatsku nit vodilju uzima Benjaminovu devizu da je pojam radničke klase potrebno učiniti neupotrebljivim za svrhe fašizma ponovno otkrivajući i reaktivirajući ono što klasična teorija nije mogla dovoljno duboko zahvatiti, a suvremena je često nevoljka razmotriti zbog zazora spram „postmodernizma‟ i „politike identiteta‟. Momenti poput ovih služe kao dokaz autorovih pokušaja da se afirmira kao teoretičar kontaminacije koji ne trpi neokaljane i homogene historijske subjekte, analitičar koji nastoji proniknuti na koji način elementi nesvodivosti identiteta na ijedan predznak – bio on rasni, klasni, nacionalni ili rodni – opstaju unatoč pokušajima svođenja na jednoznačni obrazac.
Ako se proletarijat ne suoči s vlastitim rasnim i nacionalnim datostima te suprematističkim tendencijama kojima su takve datosti nabijene, neće biti u stanju oduprijeti se reakcionarnim impulsima koji mobiliziraju spomenute datosti i (p)ostati emancipacijska sila unutar historije
Vrijeme za fašizam, vrijeme u fašizmu, vrijeme fašizma
Valja nešto reći i o samoj „kasnosti‟ kasnog fašizma koja se ne odnosi samo na njegovo ponovno javljanje u kasnom kapitalizmu. Trag koji nas približava onome što kasni fašizam čini kasnim je Toscanova težnja da se pozabavi fašizmom kao društvenom formacijom u kojoj „socijalni život amo-tamo presijecaju pluralne temporalnosti‟. U petom poglavlju studije identificirane su tri takve temporalnosti; vrijeme za fašizam (povijesni momenti u kojima se fašizam pokazuje kao rješenje neke društveno-političke situacije), vrijeme u fašizmu (sinteza pradavnog iskona naroda i orijentacije na budućnost uobličena projektom nacionalno-rasnog preporoda) te vrijeme fašizma („napor da se ulogu nejednakog i kombiniranog razvoja u dinamici nastajanja fašizma promisle skupa s nejednakošću koja obilježava klasno određene fantazije i subjektivnosti u trudovima krize koju proizvodi fašizam‟).
Ove tri temporalnosti isprepletene su na sljedeći način: vrijeme za fašizam obilježeno je mobilizacijom nesuvremenosti u smjeru nostalgičnog pokreta obnove snažne prošlosti u degeneriranoj sadašnjosti, vrijeme u fašizmu diseminira epohalno-milenijsku viziju koju podupire mitologija bezvremenosti, a vrijeme fašizma obilježeno je ubrzanjem kapitalističke privrede prema totalnoj ratnoj ekonomiji štednje i deregulacije. Dok su prva dva temporaliteta usmjerena primarno na ideološku proizvodnju, treći je usmjeren na njenu materijalnu bazu. Sve tri silnice supostoje u kasnom fašizmu, no ono što je podjednako odredbeno za taj fenomen jest i „kontrarevolucija bez revolucije‟ koju sprovodi. Analizirajući najsuvremenije instance ideologije kasnog fašizma, od teorija zavjere poput Velike zamjene i Velikog resetiranja do otpora spram „globalista‟ i „globalizma‟, Toscano primjećuje da one djeluju u „neodređenom prostoru koji je otvorila strukturna nedosljednost između njegovih antisistemskih stavova i njegovog anti-antisistemskog duha‟. Rezultanta ovakve neodređenosti uslijed teorijske nepismenosti i strukturne nedosljednosti jest vrijeme suvremene fašizacije koje je u mnogočemu „mlitavije, dvosmislenije i konzervativnije nego što bi bilo revolucionarno‟.
Spomenuta dvosmislena mlitavost i konzervativnost vremena kasnog fašizma ipak se ne zadržavaju unutar kasnog fašizma kao neke vrste odjelite jedinice, već sablasno jezde našom sadašnjošću kao zarazne čestice sposobne ugroziti naše koncepcije društvenosti i budućnosti. Jedna od lekcija Toscanove studije je i to da je pristajanje uz vjeru u nemogućnost revolucionarne aktivnosti ili radikalne rekonceptualizacije budućnosti simptom pristajanja uz temporalitet kasnog fašizma te je radikalno antifašistička i antikapitalistička temporalnost nešto čemu se antifašistička teorija i praksa treba posvetiti.
Vrijeme za fašizam obilježeno je mobilizacijom nesuvremenosti u smjeru nostalgičnog pokreta obnove snažne prošlosti u degeneriranoj sadašnjosti, vrijeme u fašizmu diseminira epohalno-milenijsku viziju koju podupire mitologija bezvremenosti, a vrijeme fašizma obilježeno je ubrzanjem kapitalističke privrede prema totalnoj ratnoj ekonomiji štednje i deregulacije
Sloboda izlazi u javnost, ja je vodim na uzici
Jedno od najdojmljivijih poglavlja ove studije nesumnjivo je ono treće, posvećeno fašističkoj slobodi. Dok je (neo)liberalni imaginarij sklon predstavi fašističkog društva kao poprišta neveselog sivila nastanjenog otužnim i ispijenim licima pučanstva lišenog spontanosti, čak i letimičan pogled na „proroke‟ fašizma poput Fillippa Tomassa Marinettija ili Gabrielea D’Annunzija otkriva središnju ulogu koju sloboda – pojmljena vulgarno mehanicistički kao nesputanost vanjskim preprekama – igra u zametcima takve misli i političke prakse. Eho futurističkih pohvala slobodi čuje se veoma jasno i u Mussolinijevom konceptu etične države koja ima služiti kao „neprijatelj monopolističke i birokratske države, kao država koja je svoje funkcije svela na one najnužnije‟. Ova bliska spona fašizma i slobode kao nesputanosti, u tandemu s uspostavom fašističke vlade koju je omogućila suverena ustavna vlast kralja Vittoria Emanuellea III, služi kao dokaz jedne od Toscanovih najvažnijih teza: fašizam nije niti klasni niti ideološki neprijatelj buržoaske države. Naprotiv, on je alat u službi klase koju predstavlja ta država koji se, kako je Herbert Marcuse lucidno primjetio, preventivno uobličuje u „projekt javnog nasilja za privatni kapital‟ u trenutku rasplamsavanja socijalističkih i antikapitalističkih oblika društvenosti.
Sukladno ovom zaključku, Toscano ističe nemogućnost postojanja neoliberalizma koji ne bi bio autoritaran. Kroz čitanje kritičke historije neoliberalizma La choix de la guerre civile spomenuta je ideološka paradigma pojmljena kao nagon za kooptiranjem onih aspekata države koji osnažuju disciplinarnu i regulativnu moć tržišta te za izgnanstvom i marginalizacijom onih aspekata koji su suprotni prvotnima i teže ka ograničenju upliva tržišta u društveni život. Za neoliberalizam, kao i za fašizam, država nije ništa doli skup specijaliziranih institucija koje imaju kapacitet uspostaviti odnose distribucije i hijerarhizacije. Jedina je razlika u „izrazu lica‟ koji ovaj inherentni autoritarizam obaju ideologija poprima; pri fašističkom maršu on je utjelovljen u grimasi organiziranog nasilja, dok je pri neoliberalnom parlamentarizmu uobličen uljuđenim govorom ozbiljnog poslovnog čovjeka kojemu smetaju visoke stope poreza ili nabrekli javni sektor.
Ipak, kao i fašizam, neoliberalizam niti može ukinuti državu niti tome teži. Cilj koji ove dvije političke struje dijele je udaranje svog biljega na sama državna ovlaštenja i dinamiku njenih institucija, namećući tako svakoj varijanti parlamentarne politike obavezu njihove provedbe. Upravo je ovaj selektivni antietatizam, kao i inherentna autoritarnost koja ih obilježava, temelj pervertiranih romansi (neo)liberalnog parlamentarizma i fašizma koje omogućuju da fašizam ostane, kako je primjetio Karl Polanyi, „ono revolucionarno rješenje koje održava kapitalizam nedirnutim‟.
Toscanov Kasni fašizam nesumnjivo je vrijedan doprinos teorijskim analizama fašizma. Nešto manje od dvjesto stranica ovog ogleda pretrpano je vještim čitanjem klasičnih autora i autorica koje kao svoju namjeru nema vulgarno pojmljenu „dekonstrukciju‟ minulog rada, već primjenu njegovih prijemčivih dijelova na fenomen sazdan od pluraliteta i supostojanja nepomirljivih tendencija kojemu jedino može odgovoriti jednako pluralna i heterodoksna teorija. Premda bi po mom sudu knjizi pomogla podjela u dva dijela – jedan posvećen autorovim teorijskim postavkama, a drugi primjenom teorije na konkretne sastavnice društvenog života kojima se autor u tekstu bavi (kapital, sloboda, seksualnost itd.) – nema sumnje da je posrijedi oštroumna studija koju treba konzultirati kao korektiv teorijskoj rigidnosti, ali i kao samostalno ostvarenje prepuno vrijednih uvida i korisnih referenci.
