Kada bi kojim slučajem, za neku prigodu, trebalo napraviti izbor najplodnijih suvremenih književnih autora i autorica, Sanja Lovrenčić sasvim bi sigurno bila među njima. Nema mnogo književnika – osim, možda, već desetljećima etabliranog Paljetka, lakoperog Gavrana ili urarski discipliniranog Pavličića – čiji bi opus brojao toliko jedinica, a osobito nema onih koji paralelno participiraju u gotovo svim područjima, rodovima i vrstama, kako „odrasle“, tako i dječje književnosti. Iako velika produktivnost nerijetko za sobom nosi i ponavljanja, maniru, pa i generalni manjak kvalitete, nije nužno i nije uvijek tako, osobito onda kada je riječ o talentiranim i radišnim pojedincima koji stvaraju izvan dominantnih tokova medijske pažnje i buke, kakvima sigurno pripada i Lovrenčić. Pjesnikinja, prozaistica, radiodramska autorica, književnica za djecu i prevoditeljica s više europskih jezika, široj javnosti vjerojatno najpoznatija po biografskom romanu U potrazi za Ivanom utemeljenom na životu Ivane Brlić-Mažuranić i nagrađenom nagradom Gjalski 2007. godine, većinom svojih knjiga, osobito onih pjesničkih, po medijskoj i stručnoj pažnji koju zadobiva ipak kao da pomalo ostaje u sjeni ključnih imena recentne književne stvarnosti. Takav je tretman, čini mi se, pomalo nepravedan, ne toliko zbog činjenice vlastitoga autoričina samoodređenja kao one koja „poeziju smatra svojim književnim polazištem i glavnim poljem djelovanja“ (eksplikaciju možemo pronaći na specijaliziranoj autoričinoj internetskoj stranici), koliko zbog zanimljivosti i estetskih dometa pojedinih zbirki među koje svakako ulazi i posljednja, Skica za junakinju, objavljena u lipnju ove godine.
Kada bi kojim slučajem, za neku prigodu, trebalo napraviti izbor najplodnijih suvremenih književnih autora i autorica, Sanja Lovrenčić sasvim bi sigurno bila među njima
Nedovršenost i mnogolikost
Skica za junakinju pobuđuje pažnju već i samim naslovom, pomalo netipičnim za pjesničke knjige – na junake i junakinje, dakako, mnogo smo više navikli u epskim književnim domenama, a početni leksem skica posebno je zanimljiv, prije svega svojim semantičkim upućivanjem na nešto što predstavlja tek nacrt, predložak za ono što tek ima doći. Drugim riječima, implicitnim dimenzijama nedovršenosti i potencijalne mnogolikosti ovakav je naslov dobro pogođen amblem za ono što se u pojedinačnim pjesničkim tekstovima nudi čitateljskom razotkrivanju, a to je, prije svega, mnogostrukost i neuhvatljivost junakinje. Potonji je pojam pritom potrebno shvatiti ne samo široko nego i ironijski – dakle, suštinski subverzivno – pa će junakinja istodobno biti ne samo višestruka, okrznuta potezima jezika u mnoštvu svojih potencijalnih uloga (žena, djevojčica, čarobnica, glumica, vrtlarica, pjesnikinja, radnica, graditeljica, majka, bjegunica, zaigrana, dokona, znatiželjna…) nego će ona istodobno biti i antijunakinja, i polujunakinja te, prvenstveno i prije svega „nedovršena nedovršiva“, da se poslužimo sintagmom iz teksta („pokušaj!“), u ukupnosti svoje pojavnosti. Od presudne je autoreferencijalne važnosti stoga neologizam tijaona koji zatječemo u tekstu („nešto kao krunidba“), a koji podcrtava upravo mnogolikost hipotetičkih pojavnosti onoga što bi naslovna junakinja, svojevrstan subjekt i objekt pjesničkoga iskaza, mogla podrazumijevati, upućujući čitatelja da zbirku prvenstveno shvati kao zbir pjesničkih fragmenata o njoj – lepezu fresaka čije puno ispunjenje bojom autorica svjesno ne okončava, sagledavajući pjesničku knjigu ne toliko kao prikaz (jedne) pojavnosti, koliko kao mogućnost jednoga prikaza, zbir prizora koji se, zaljuljani čitateljskim činom, nastavljaju gibati i slati udaljene odjeke. Usudit ću se ići još dalje pa reći da mi se čini da junakinja u nizu tekstualnih fragmenata može čak biti i junak, s obzirom da rodne uloge, iako prisutne, nisu ono što bi bilo ključno vezivno sredstvo cijele zbirke. Točnije bi bilo reći da zbirka cilja na zahvaćanje različitih pozicija u totalitetu življenja uopće, pristupajući životu kao cjelini sastavljenoj od raznorodnih, ne samo čovjekolikih iskustava – štoviše, upravo je svijest o heterogenosti makrokozmosa kojega smo dio ono što je bitno motivsko i svjetonazorsko obilježje pjesničkoga svijeta Sanje Lovrenčić.
Antropomorfizacije neživog stoga spadaju među ključne poetske postupke koje nalazimo u ovoj zbirci te su usko povezane s bajkovitošću kao prepoznatljivim mjestom kako autoričina opusa generalno, tako i ovih konkretnih tekstova. Pritom imam potrebu spomenuti da bajkovitost Skice za junakinju nije tek površna, stilogena bajkovitost, kako to ponekad bude (tendencija takvoj bajkovitost u porastu je u posljednje vrijeme, osobito kod predstavnika mlađe generacije suvremenih hrvatskih pjesnika i pjesnikinja), gdje u pojedinim slučajevima gotovo da graniči s pozom, već je prije riječ o unutarnjoj, jezgrenoj bajkovitosti jezičnoga svijeta koju je moguće očitavati kako u specifičnim počecima (primjerice – „bila jednom jedna žena“ već u prvoj pjesmi), tako i u apstrahiranosti vremenoprostora ili pak u ponavljanju kao jednom od ključnih strukturalnih postupaka zbirke. Ponavljanja su pritom različita i višestruka – od cijelih stihova, preko pojedinih sintagmi i leksema, pa sve do glasovnih ponavljanja. Navest ću tek jedan primjer iz pjesme („cvijet za cvijet“) koji dobro oprimjeruje simultanizam i sinergijsko djelovanja različitih vrsta ponavljanja: „ah, malena cvjećarica nudi svoje mrazne ljubice: / išla je po njih duboko u šumu, u duboko deblo, / duboku kuću / išla je po njih na dno mora, išla, išla išla – o bože, / koliko idenja! – uvijek se vraćajući, nikad ne / prestajući –“.
Junakinja u nizu tekstualnih fragmenata može čak biti i junak, s obzirom da rodne uloge, iako prisutne, nisu ono što bi bilo ključno vezivno sredstvo cijele zbirke
Lepeza mogućih nacrta
Obilježje nedovršivosti Lovrenčić domišljato postiže i samim naslovima pjesama koje uvijek stavlja u zagrade – naslov time postaje tek uvjetan naslov, a pjesma nije završen prizor nego skica. Ona o kojoj se piše, logikom navedenog, nije jednostruka, a nije ni dovršena, stoga i knjigu o njoj ne valja shvatiti kao prikaz jednoga bivanja, već kao lepezu mogućih nacrta koji (po)kazuju kako bi se moglo bivati, i kakva/kakav je moguće biti. Stihovi pjesme („i nemesis“) u tom su smislu paradigmatski jer autoreferencijalno ekspliciraju upravo gore navedeno: „sustavno se mimoilazi sa svojom sudbinom / (jer zakon uzoraka tako zapovijeda) / pa ostaje bez sudbine / okružena sve brojnijim skicama“. Junakinja u ovoj knjizi, dakle, ne postoji kao psihem, ne postoji čak ni kao plošan lik, tip ili simbol, niti je išta od toga bila autoričina nakana. Ona, prije svega, postoji kao zbir jezičnih mogućnosti, a mjestimice i kao snop rekvizita koje nalazimo u pojedinim žanrovskim obrascima – primjerice, onom bajke, ljubavnog romana, ekološke priče ili zagonetke. Lovrenčić kao da ne želi drugo nego ući u unutrašnjost jezika – pjesme stoga tretira kao svojevrsne oznake, a džepićima jezika pristupa kao da su džepići svijeta: niše u kojima se potiru razlike između materijalnosti i predodžbe, između slike i skice. „Stablo nije stablo nego ti koja ga gledaš – / unutrašnjost lubenice crna je dok se ne razbije“ piše u pjesmi („unutrašnjost“), dok u („baš ništa mekše“) konstatira: „svaka riječ je sjemenka“. U posezanju za riječima-sjemenkama koje oprimjeruje ova zbirka stoga prije svega treba vidjeti pokušaj „nabrajanja svijeta“, što je ujedno i fokusacija pjesme („kad nabroji sav svijet“): „brže, brže, kad nabrojiš sav svijet moći ćeš se / spustiti stepenicu niže!“. Svijet je, međutim, promjenjiv i beskonačan te njegovo nabrajanje – točnije, nabrajanje naših uloga, stanja i odnosa u njemu – također postaje beskonačan, nedovršiv proces. Skica za junakinju poetskim govorom (po)kazuje upravo to, oscilirajući između prikaza unutarnjeg i vanjskog, između različitih subjekata, uloga i iskustava koji se povezuju u ekocentrističku sliku svijeta. Različitost gramatičkih lica u kojima se iznose pojedini stihovi – gdje, osim uobičajene naracije u trećem licu jednine nerijetko zatječemo i apelativne konstrukcije obraćanja subjektici/protagonistici u drugom licu jednine, i to od strane različitih glasova živoga i neživoga svijeta (obraćaju joj se, primjerice, dan, noć, vratar…) – samo potpomaže takvom, holističkom doživljaju univerzuma.
Lovrenčić kao da ne želi drugo nego ući u unutrašnjost jezika – pjesme stoga tretira kao svojevrsne oznake, a džepićima jezika pristupa kao da su džepići svijeta
Za delikatniji ukus
Na kraju, kada se sve sažme, valja zaključiti da je zbirka Sanje Lovrenčić vrlo neobična poetska knjiga kojoj je teško naći parnjake, osobito u okvirima domaćega pjesništva. Svojom koncepcijskom dosljednošću, strukturalnom nepredvidljivošću i stilskom dorađenošću – koju, između ostaloga, postiže gustim, nerijetko metaforičkim slikama, dominacijom kratkih strofa (mahom distiha i tercina) i promišljenim grafizmom tekstualnih fragmenata (uvlake, izrazito funkcionalna interpunkcija, dijelovi u zagradama) – nesumnjivo ide u red najzanimljivijih pjesničkih zbirki objavljenih u posljednje vrijeme, osobito u okvirima tekuće godine. Ostavljam stoga svesrdan poziv za njezino čitanje, pogotovo čitateljstvu delikatnijega književnog ukusa.
