Maska je ništa i sve

Nekada davno ljepota je bila glavna kategorija povezivana s područjem koje smo zvali umjetnošću. I u standardnom blatu, smrti, raspadanju i užasu ljepota je pronalazila transcendenciju, upućivala na neki drugi svijet. Je li pritom bila ideologija, ili puka psihijatrijska ispomoć, narkotik, nije presudno. U međuvremenu je, na Zapadu, takva povezanost već tisuću puta razbijena i na kraju odbačena, a ni sama ideja umjetnosti ne drži se najbolje. Filozof Giorgio Agamben primjerice tvrdi da je umjetnost iscrpila svoju duhovnu vokaciju, jer, rečeno Hegelovim terminima, Duh više ne postiže svoju samospoznaju kroz umjetnost. To ne znači da je umjetnost umrla, nego da perpetuira svoje postojanje stalnim samo-poništavanjem. Ili kao što kaže francuski sinolog François Jullien: „Postoji nešto izvan svijeta čemu se možemo uteći, bilo da se radi o Bogu, napretku Duha ili vjeri u univerzalni razum. Postoji jedna instanca koja omogućuje da se udaljimo od svijeta i da ga procijenimo u odnosu na ono moguće drugo. Ali kada živimo u potpunom pragmatizmu… ono što smeta jest to da nema utočišta, pa je jedino što nam preostaje umjetnost kao način da se izdrži svijet. Čak i kada umjetnost danas, barem ponekad, učini nešto što ništa drugo na svijetu nije u stanju, i to je, tehnološki rečeno, samo augmented reality, proširena stvarnost koja nudi dodatne mogućnosti opažanja, osjećanja i mišljenja, ali unutar ovog svijeta.

Ljepota kao nešto „kinesko“

Možda se od svih umjetnosti još jedino u poeziji održala mogućnost ljepote. No ne u smislu da bi se takva ljepota odnosila na ono što je prikazano, nego na prolongiranje doživljavanja i odgađanje zaključivanja; stvaranje ambijenta, u kojemu i sam čitatelj postaje ambijentalno biće. U tom „neinstrumentalnom“ duhu ima nečega „kineskog”: umjesto usmjerenosti na objekt, na dovršeni proizvod, važna je usmjerenost na proces, na dinamičku interakciju, na okoliš u kojem subjekt i objekt nemaju čvrstih granica, na kretnju u kojoj su tijelo i um u jedinstvu, na pokret koji netko čini dok se primjerice bavi kaligrafijom. Danas ljepota možda može preživjeti samo kao nešto „kinesko”. Time se naravno misli na klasičnu Kinu, no što je sa suvremenim Kinezima, zanima li ih  uopće taj kineski pristup svijetu, ili su i oni postali Zapadnjaci, ili možda svemirski mutanti?

László Krasznahorkai je 2004. godine objavio putopisnu knjigu o Kini naslovljenu Razaranje i tuga pod Nebom, u kojoj njegov polu-fiktivni pripovjedač romantičarski traga za odgovorom na pitanje: je li Kina drukčija, je li sačuvala svoju posebnost, svoju kulturu – da bi tijekom putovanja doživio samo niz dubokih razočaranja. Stara kineska kultura potpuno je nestala, uništile su je materijalističke vrijednosti kineskog „komunističkog kapitalizma“, premda neki sugovornici u njegovoj knjizi iznose tvrdnju da je kineska kultura „umrla“ davno, davno prije.

Možemo li to potvrditi i čitanjem suvremenih kineskih pjesnika? Naši su nam nakladnici nedavno podarili čak dvije knjige kineske poezije. Izbor pjesama jednog od znamenitih suvremenih kineskih pjesnika, Xi Chuana, pod naslovom Prerušena povijest, objavio je, u izboru i prijevodu Dinka Telećana, nakladnik Vuković i Runjić, a Hrvatski PEN objavio je „čitanku iz suvremene kineske poezije”, nazvanu Nezavršeno putovanje, u kojoj je zastupljen i Xi Chuan, s pjesmama koje, zanimljivo, uglavnom nisu uvrštene u prvi izbor. Tu je knjigu priredio Miroslav Kirin.

László Krasznahorkai je 2004. godine objavio putopisnu knjigu o Kini naslovljenu „Razaranje i tuga pod Nebom“, u kojoj njegov polu-fiktivni pripovjedač romantičarski traga za odgovorom na pitanje: je li Kina drukčija, je li sačuvala svoju posebnost, svoju kulturu – da bi tijekom putovanja doživio samo niz dubokih razočaranja

Sklonost paradoksu i oksimoronu

Xi Chuan, pjesnik, esejist, urednik i prevoditelj, rođen je 1963. godine kao Liu Jun. Xi Chuan mu je umjetnički pseudonim a znači Zapadna rijeka. Svojom je pjesničkom karijerom amblematičan jer u malom opsegu utjelovljuje putanju gotovo cijele suvremene kineske poezije. Riječ je o razvoju od uzvišene, lirske i muzikalne poezije, koju je pisao u svojoj ranoj fazi, prema poeziji kao istraživačkoj umjetnosti, prema gotovo jezično-forenzičkoj analizi svijeta, poglavito kineske stvarnosti, a promjenu su potaknule javne i osobne tragedije – krvavo gušenja pokreta za prava radnika i građanske slobode 1989. godine, te smrt njegovih dvaju prijatelja-pjesnika. Govoreći o svojoj poetici, Xi Chuan kaže da „moderno kinesko iskustvo, koje uvijek ‘nadilazi ljudski smisao i logiku’ a ipak slijedi vlastiti smisao i logiku, pokazuje sklonost paradoksu i oksimoronu”. Takvi  ideološki oksimoroni su primjerice politički slogani: „socijalističko tržišno gospodarstvo”, „demokratska diktatura naroda”, „kapitalistički socijalizam” itd.; ili to da kineski narod uživa dosad neviđene slobode, a vlast pokušava provoditi apsolutni nadzor; da se živi u velikoj nelagodi a to znači „uživati u apsurdnoj sreći”; „čak i ako vlastoručno izgradite kuću”, ističe Xi Chuan, „moći ćete je samo unajmiti za korištenje u razdoblju od najviše 70 godina”; uglavnom, „prekomjerna revolucija sastala se s nedopečenom modernizacijom”; spajaju se marksizam, konfucijanstvo i ljubav prema novcu – jedno su drugom u zagrljaju i „zajedno tvore nešto čudesno i smiješno”. „Čak je je i Konfucije”, kaže Xi Chuan, „znao da je Život dvoznačan i neizvjestan, dok društveni oksimoron navodi na razgaljene osmijehe i duhovno sljepilo”. No dok je primjerice, svima nam dragi Daniil Harms svojim specifičnim apsurdima ogoljavao sovjetski totalitarizam, današnja Kina nije „samo” totalitarna – ona je neizmjerno nadmašila ranu komunističku, gotovo „seljačku” shizofreniju, uzdigla je do baroknih razina, do „komunizma” u doba znanstvene fantastike. Utoliko Xi Chuan nije običan disidentski kritičar kineskog društva, ili njegov neprijatelj. U jednakoj mjeri kritičan je i prema Zapadu, te ljudskoj povijesti kao takvoj. U Krasznahorkijevoj knjizi tako kaže da demokracija u Kini zapravo i ne može funkcionirati, jer je Kina jednostavno prevelika država. „A budući da je Kina sekularna zemlja”, kaže on još, „za Kineze nema Druge Kine ili Utopijske Kine. Nema se kamo drugdje. Ako pak Kinu pokušate razumjeti samo iz jedne perspektive, izvjesno je da nećete uspjeti”.

Dok je primjerice Daniil Harms svojim specifičnim apsurdima ogoljavao sovjetski totalitarizam, današnja Kina nije „samo” totalitarna – ona je neizmjerno nadmašila ranu komunističku, gotovo „seljačku” shizofreniju, uzdigla je do baroknih razina, do „komunizma” u doba znanstvene fantastike

Oda zaštitnoj maski

Kako to Xi Chuan izvodi u praksi možemo vidjeti na primjeru pjesme „Oda zaštitnoj maski”, u kojoj on duhovito, analitično i burleskno nabraja što sve maska i život pod maskom znače za Kineze. „Noseći masku odolijevam pješčanoj oluji, noseći masku odolijevam / smogu, noseći masku odolijevam u doba ptičje gripe, u doba / SARS-a, u doba novog koronavirusa… Nosio sam već maske kako bih bio u trendu, nosio maske za / pokazivanje statusa, za izbjegavanje nadzora, za vikanje i za govorenje / samome sebi.. u zaštitnoj maski ima ludosti i sirove snage… govoriti anonimno znači govoriti pod zaštitnom  / maskom... [no] Gangsteri koje / gledaš u filmovima nikad ne nose zaštitne maske”. Svoju priču o „karijeri sa zaštitinim maskama”, koja je najprije zasnovana u realističnim situacijama, Xi Chuan u nastavku pjesme izvrće i ukazuje da „Nema druge no reći da je to realnost ukorijenjena u nadrealističkoj poeziji, jer je „Ključ uspjeha nadrealističke poezije: jesti noseći masku, noseći masku / pušiti i piti, voditi ljubav noseći masku, noseći masku pljuvati, umirati / noseći masku”. Potom opet mijenja perspektivu i otkriva da mu je žao što i sam nije zaradio na biznisu sa zaštitnim maskama. Slijedi još jedan obrat u kojem se on ipak identificira sa svojim Kinezima, pa kaže: „Neki su Kinezi zbog nošenja maski pretučeni na ulici u Sydneyju, / a policajci u Berlinu zatražili su da skinu maske. Kako bi golousti / Sidnijci i Berlinčani mogli razumjeti da su to naše životne navike i / način postojanja!” Na kraju pjesme čeka nas još jedna promjena perspektive, svojevrsno metafizičko-egzistencijalno sumiranje teme: „Da je moguće, otišao bih s maskom na licu u pustinju da susretnem božice i anđele. Drugi me ne mogu prepoznati dok nosim masku, ni ja ne mogu / prepoznati sebe dok nosim masku. U sebi stalno iznova potvrđujem / tko sam, ali maska me uvijek odrješito opovrgne. No kada doista / skinem masku, ona je ništa”.

Xi Chuanu je maska i ništa i sve, i banalan zaštitni predmet i simbol kineskog života – izvrstan primjer njegova gledišta da stvari istovremeno postoje u mnoštvu različitih jezičnih i životnih registara, od medicinskih i političkih, do nadrealističkih i metafizičkih. Noseći masku uhvaćen si u jezik maske, diskurs maske, građen si maskom i poništavan njome, maska je i tvoja unutrašnjost i tvoja vanjskost – a kad skineš masku, sve to što ti je davala – jezik, ideologiju, smisao i apsurd – postaje ništa. Jedino što si zapravo i imao, zapravo je ništa.

U jednoj drugoj pjesmi Xi Chuan dijagnosticira pak općecivilizacijski paradoks, pa kaže da Zaštititi okoliš znači zaštititi komarce i ostale, uključujući boga malarije. Budući da je u našoj percepciji, ispunjenoj „čvrstim elementarnim česticama”, malarija apsolutno negativna pojava, samom mogućnošću da postoji „bog malarije”, pa i to da bi zaštita okoliša mogla implicirati zaštitu svih prirodnih bića, dakle i nama nesnošljivih komaraca, Xi Chuan stvara paradoksalni značenjski ambijent: istovremeno bismo štitili prirodu i nemilosrdno istrebljivali komarce. Krasznahorkai je u svojoj spomenutoj knjizi zabilježio slično Xi Chuanovo razmišljanje: „Zapadnjaci vole drevnu, tradicionalnu kinesku kulturu, ali ona je bila potpuno diktatorska! Zapadnjaci kažu da je diktatura loša… ali i diktatura je nešto drevno, pa bi trebali voljeti i diktaturu“.

Vrhunac zbirke osobno nalazim u ovom malom kafkijanskom biseru. Taman da Xi Chuan nije napisao ništa osim sljedećeg fragmenta, zasluživao bi veliko poštovanje: U mračnu sobu zaluta neki tip, no pokuša to iskoristiti najbolje što može. Odloži naprtnjaču, umije se i opere zube i potom mi naloži da odem. Kažem mu da je to moj dom, moj život i da ne idem nikamo. I tako se u mraku počnemo hrvati.

Xi Chuanu je maska i ništa i sve, i banalan zaštitni predmet i simbol kineskog života – izvrstan primjer njegova gledišta da stvari istovremeno postoje u mnoštvu različitih jezičnih i životnih registara, od medicinskih i političkih, do nadrealističkih i metafizičkih

Koliko su suvremeni Kinezi „kineski“?

Kako ćemo onda odgovoriti na početno pitanje: koliko je sve to „kinesko”, koliko su suvremeni Kinezi „kineski”? Budući da je jedno od glavnih obilježja klasične kineske kulture interes za suprotnosti, za međuigru suprotstavljenih načela, čini se da je u tom aspektu kineski duh preživio. No dok su yin i yang, iako suprotstavljeni, tvorili dinamično, ali skladno jedinstvo, svojevrsnu harmoniju, suvremenim kineskim suprotnostima ne nudi se nikakav okvir koji bi ih objedinio i uskladio. Više je riječ o dinamici bez interakcije, dinamici paralize, ili o interakciji bez zajedničkog jezika. Jedino jedinstvo o kojemu može biti riječ jest to da je ovo jedina Kina koju Kinezi imaju. U tom su smislu Kinezi postali poput Zapadnjaka, a kineska poezija je postala svjetska poezija. Da je suvremena kineska poezija u osnovi slična svim drugim svjetskim poezijama, na svoj način potvrđuje i čitanka Nezavršeno putovanje. Pokušavajući predstaviti glavne smjerove u suvremenoj kineskoj poeziji, priređivač Miroslav Kirin iznosi podjelu koja bi u većoj ili manjoj mjeri mogla biti primjerena i svakoj drugoj nacionalnoj poeziji. Jednako, kao i svugdje, i u Kini se često poetika neke generacija stvarala suprotstavljanjem poetici prethodne generacije. Tako se primjerice navode magloviti, ili nejasni pjesnici (koji su bili skloni uzvišenoj, simboličkoj i sugestivnoj retorici), eksperimentatori i jezičari, egzistencijalisti, pjesnici skloni razgovornom jeziku, a ima i pjesnikinja koje su bliske onome što bi se moglo nazvati feminističkom poezijom, s obzirom na interes za tijelo, seksualnost te individualizirano žensko iskustvo. Kirin stoga zaključuje da se „čitajući suvremenu kinesku poeziju suočavamo… s mnoštvom individualnih poetika, ali i ‘škola’”, koje često nose neobična, živopisna i bizarna imena, poput: „’Oni?, ‘Donji dio tijela’, ‘Urbana poezija’, Na moru’, ‘Ne-ne-izam?, Mačo muškarci’, Koketiranje’, Apsurdizam’”.

Koliko su Kinezi prestali biti „kineski” i postali svjetski, svjedoči Xi Chuanov završni uvid: „Istina nas ne može spasiti”. Naime, u Kini, kao i u cijelome svijetu, istina zanima samo one koji nemaju moć, i koji u potrazi za istinom mogu otkriti samo paradokse. Zato glavno pitanje postaje: jesu li paradoksi samo još jedan „opijum za narod”?