Andraž Gombač (1980, u Postojni) diplomirao je slovenistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Zaposlio se u koparskom dnevniku Primorske novice, gdje je isprva radio kao novinar tjednog priloga 7. val, a potom kao urednik kulturne redakcije. Godine 2023. pridružio se ekipi izdavačke kuće Beletrina u Ljubljani, a početkom 2024. postao je odgovorni urednik kulturnog portala AirBeletrina. Još kao novinar napisao je više pratećih tekstova za knjige različitih izdavača. U Beletrini je 2020. izašao izbor kratke proze Cirila Kosmača Lovim pomladni veter (Lovim proljetni vjetar), koji je uredio zajedno s piščevom kćeri Nančom Kosmač Kogej. Ponovno su surađivali na prvom cjelovitom izdanju Kosmačeva romana Balada o trobenti in oblaku (Balada o trubi i oblaku, Beletrina, 2025).
Netom je na i inače živahnom siteu AirBeletrina slovenske Beletrine završen projekt Na balkonu Balkana koji je donio čak16 tekstova raznih autora, pri čemu su tekstovi bili prevedeni na nekoliko južnoslavenskih jezika. Projekt je financiralo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Slovenije kako bi pridonijelo razvitku regije. Iz hrvatske perspektive prethodna rečenica završava uskličnikom, umjesto normalnom točkom, jer se radi o pukoj informaciji o suvisloj kulturnoj politici. Zbog svega toga eto intervjua s urednikom projekta, Andražem Gombačem.
Poštovani gospodine Gombač, kako biste se predstavili hrvatskoj publici? Što bi je, po vašoj procjeni, moglo zanimati od vašeg javnog rada?
Prije svega, kao drug Gombač, ne gospodin, ha ha … Pa, možda bih prije svega mogao reći da imam i malo hrvatske krvi, budući da je moja baka Jelena Stambulić bila iz sela Vele Mune, općina Matulji, „s one strane granice“, samo kroz šumu od mojega rodnog sela Podgrad u Sloveniji, općina Ilirska Bistrica. Sa 17 godina počeo sam kao gimnazijalac u Kopru objavljivati u novinama Primorske novice, a nakon studija – diplomirao sam komparativnu književnost i slovenski jezik – ondje sam i radio, isprva kao novinar priloga 7. val, a potom kao urednik kulture. Tako je bilo sve do 2023. godine, kada sam prihvatio poziv iz Ljubljane i počeo raditi u izdavačkoj kući Beletrina, gdje sam od početka 2024. glavni urednik kulturnog portala AirBeletrina. Među onima koje sam intervjuirao su i Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Milan Rakovac, Miljenko Jergović, Vedrana Rudan, Severina …
Kulturna YU-kupka
Tko je osmislio serijal tekstova Na balkonu Balkana, tko ga je sve financirao i koje su vam bile intencije? Konačno, jesu li se očekivanja poklopila s rezultatima?
Da bismo mogli nešto ovako raditi, prvo mi je rekao direktor Beletrine, Mitja Čander. Beletrina je već u godinama, dok sam je pratio izvana, kao novinar, sudjelovala u jednoj izvanrednoj, čudesnoj višejezičnoj publikaciji Sarajevski zvezki – Sarajevske sveske – Saraevski tetratki – Sarajevo notebook. Ova revija je 2002. nastala kao ideja progresivnih, liberalnih intelektualaca iz država bivše Jugoslavije. Izvršna urednica bila je Vojka Smiljanić-Đikić, a revija je izlazila do 2013. godine. Kad mi je Mitja prošle godine spomenuo da bismo nešto ovako mogli ponovno pokrenuti i kod AirBeletrine, odmah sam se složio. Veoma sam se veselio tome!
Jugoslavensku kulturu od djetinjstva smatram svojom: na srpskohrvatskom sam čitao stripove iz serija Lunov Magnus Strip i Zlatna serija, naravno i Alana Forda, slušao YU pop i rock, sve ono što je pratila moja sestra Mojca s tadašnjim dečkom, sada mužem Nenadom, Hrvatom „s one strane granice“, iz sela Pasjak, općina Matulji (već druga spomena Matulja za nekoliko minuta; inače rijetko spominjem Matulje – evo, već četvrti put ovdje!).
Kod kuće smo uvijek gledali i hrvatski program na televiziji, sve one partizanske filmove, komedije, emisije. Naši porodični članovi bili su Fabijan Šovagović, Boris Dvornik, Milena Dravić, Ivica Vidović, Ivo Gregurević, Mira Furlan… Naravno, u tim godinama sve sam ih smatrao „našima“ kao što su „naši“ bili i Pavle Vuisić, Bata Živojinović, Bata Stojković, Seka Sablić, Taško Načić, Ljubiša Samardžić, Dragan Nikolić, Rade Šerbedžija, Miki Manojlović, Bogdan Diklić, Slavko Štimac… Neke od njih sam sreo uživo, hvala bogu, i još ih uvijek smatram „našima“, hvala Bogu … pa i Titu, naravno!
Jugoslavensku kulturu od djetinjstva smatram svojom: na srpskohrvatskom sam čitao stripove iz serija Lunov Magnus Strip i Zlatna serija, naravno i Alana Forda, slušao YU pop i rock
Stvarno sam ponosan i sretan što smo krajem prošle godine u izdavačkoj kući Beletrina pokrenuli projekt Na balkonu Balkana. Time potičemo međukulturni dijalog i jačamo suradnju među stvarateljima, institucijama i državama bivše Jugoslavije. Posebno nam je važno što projekt nije nostalgične naravi niti usmjeren prošlosti, već da se fokusira na sadašnje okolnosti i posebno je namijenjen promišljanju o budućnosti. Ovaj doprinos razvoju regije uz financijsku potporu omogućuje Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Slovenije.
Moram priznati, projekt je bio naporan. U kratkom vremenu morali smo objaviti mnogo tekstova – komentara i intervjua, i to barem na dva, ponekad čak tri jezika: hrvatskom/srpskom/makedonskom, u slovenskom prijevodu, a neke i na engleskom. Da smo imali više vremena, sve bismo objavili na tri jezika. No za prvu sezonu serijala ovo je dobro, vrlo dobro – odlično! Poziv na suradnju odmah su prihvatili svi koje sam zamolio, što je važno i mnogo mi znači. Mnogo znači ovom projektu! Zahvalan sam na pomoći Anji Grmovšek Drab i Aljažu Koprivnikaru, mojim suradnicima, koji su mi pomogli s nekim idejama i kontaktima… Kad je moja žena čitala sve što smo objavili, rekla je: „Kakvo bogatstvo ovih kultura, kakvi ljudi, kakvi pisci…! Vrijedilo je, iako si bio nekoliko puta na rubu.“
Slavenka Drakulić: Groznica ljetnih večeri
Selma Skenderović: Osuđujemo nasilje i zloupotrebu vlasti u Srbiji
Miljenko Jergović: https://airbeletrina.si/na-granici-u-posjeti-lascak-begu/
Goran Vojnović: Da li bi nas rat iznenadio
Milan Marić: Srž glume nije laž, srž glume je istina
Kruno Lokotar: Jugoslavija u odrazu mineralne vode
Monika Herceg: Temporalna anomalija Jugoslavija
Jagna Pogačnik: Moja književna država, moja književna pravila
Marko Pogačar: Dvije pjesme o snijegu
Biljana S. Crvenkovska: Združujeta nas književnost in politika, razdvajajo nas le politika in politiki
Goran Marković: Širi se emaptija, ljudi se grle
Danilo Lučić: Mi živimo dalje, mi neprestano dolazimo, mi smo narod
Andrić i Krleža zaustavljeni pred vratima slovenskih škola
Naslov serijala sugerira da Slovenija nije na Balkanu, nego balkonu s kojega se Balkan promatra. Koji atributi se danas u slovenskoj javnosti dominantno vežu uz Balkan i njegove izvedenice? Primjećujete li tu kakvu dinamiku u recepciji zadnjih 25 godina?
Ne, ne, s naslovom koji mi dobro zvuči već fonetski, a za koji sam se odlučio jer ga nije potrebno prevoditi na većinu jezika bivše Jugoslavije, htio sam naznačiti dobar, širok i dug pogled po Balkanu. Pa makar na ovom balkonu stojimo u Kranjskoj Gori ili Boki Kotorskoj. A kad već pitate – pridjev „balkansko“ u Sloveniji mnogi i dalje povezuju s nečim divljim, anarhističkim, bez pravila… Čini mi se da mlađi danas Balkan čuju kao imenicu s malim b, kao balkan – kao glazbeni žanr. Pa dobro, barem su na Balkanu, izvinjavam se, balkanu. A ja još uvijek čujem razliku između Jugoslavije i Balkana: u prvoj čujem svoje djetinjstvo, a kod drugog se najprije sjetim – ne mogu si pomoći – knjige Karla Maya V gorah Balkana (U planinama Balkana).
U Sloveniji mnogi i dalje povezuju s nečim divljim, anarhističkim, bez pravila… Čini mi se da mlađi danas Balkan čuju kao imenicu s malim b, kao balkan – kao glazbeni žanr
S obzirom na to da je Jugoslavija bila federacija koja je obuhvaćala velik dio Balkana – možda i dio koji se tako nije osjećao – možete li komentirati tezu kolege Postnikova da je „jedina stvarna žrtva jugoslavenskog perioda bila – jugoslavenska književnost”. Jugoslavensko razdoblje, naime, bilo je ‚period procvata nacionalnih književnosti’: 1945. kodificira se makedonski jezik, krajem ’60-tih godina bošnjačka književnost, krajem osamdesetih godina formira se „montenegristika“ kao grana znanstvenog istraživanja … “ Nakon polemika šezdesetih, jedina književnost koja je bila zaboravljena, prešućena, izbrisana, bila je jugoslavenska, što je zanimljiv paradoks.”
Slažem se, slažem. Prije četrnaest godina objavio sam kolumnu pod naslovom „Andrić u trenirci“. U njoj napisao sam: „Otkako smo plebiscitom izglasali zagledanost u sebe, sve što dolazi s nama nekoć domaćeg juga mora na koljenima moliti za ulazak u naše lugove. Mi visoko podižemo bradu i pogled kada gledamo prema sjeveru i zapadu, a duboko ih spuštamo kada se s gađenjem okrećemo prema jugu. Ili pak jednostavno zatvorimo oči.“ I još: „Danas je ulazak u slovensku školu dopušten Joyceu i Sartreu, strogo zabranjen Andriću i Krleži, a kamoli manje slavnim muškarcima i ženama s nama tako dalekog juga. To nije nikakva nostalgija, to je samo jedna velika tuga. Tuga, jer se odričemo raskoši koja se otvara iza prvog ugla. Tuga, jer zaboravljamo na jučer, osiromašujemo danas i zatvaramo se pred sutra.“
Može li Slovenija bez Balkana?
Kad mi je teško, tu je moj dobri Đole, koji me spasi. Evo, i kod ovog pitanja:
Znam tajni gaz, moje lane …
Most se pruži gde ja stanem.
Sve da vuku me konji vrani,
nema meni jedne strane dok si ti na drugoj strani.
