Mladi je Goran davne 2007. godine svojoj laureatkinji poslužio kao odskočna daska za duboki uron u književnost nakon kojeg je uslijedila rijetko moćna literarna karijera; danas u punom zamahu, prkoseći valovima i strujama, ponekad napetih jedara, ponekad golom veslačkom silom. Autorica dviju goranovanih pjesničkih zbirki, Tportalom ovjenčanog romana Zemlja bez sutona (Fraktura, 2021) i nedavno izdane zbirke kratkih priča Liga ribara (Oceanmore, 2024), Marija Andrijašević ovog Goranovog proljeća hvata dah na poznatom joj pristaništu.
Nakon danas već kultnog prvijenca davide, svašta su mi radili (SKUD Ivan Goran Kovačić, 2007), ovogodišnju je nagradu Ivan Goran Kovačić ponijela prošlogodišnja konceptualna zbirka Temeljenje kuće (Fraktura, 2023). U čvrstim blokovima građena, tematsko-motivski krta, zbirka je pametna i samosvjesna koliko bolna, vrela i prekrasna. Riječima Branislava Oblučara iz očitovanja goranovskog žirija, Temeljenje kuće osobito je značajan doprinos i inače vitalnom domaćem pjesništvu u prozi: „Bez obzira na to čita li se kao samostalno, zaokruženo djelo ili se sagledava kao dio šire slike – autorskog opusa ili korpusa suvremene lirike – zbirka Marije Andrijašević ispunjava imperativ koji si postavlja sama lirska junakinja: ‘Paziti da riječi budu poredane smisleno i ostave sve otvorenim…’“
Dva Gorana, jedan David i kuća koja nestaje
Nekidan sam na književnoj večeri posvećenoj finalistima Gorana rekla kako imam dojam da je između Gorana za mlade pjesnike i ovog Gorana prošao jedan dug dan. Znaš ono kad ti netko kaže: E, za tri godine će ti se činiti kao da je sve ovo bilo jučer. A između je stao čitav jedan život i jako puno rada da postanem spisateljica. I to isključivo rada na pisanju. Mladi me Goran gurnuo u sve to, sjećam se da sam na prvi goranovski intervju koji sam davala preko telefona (!) odgovorila nešto u stilu da sam htjela priznanje da postojim. Danas mi je to dirljivo, ali mislim da mi je tad, kao mladoj pjesnikinji, ali i ženi, trebalo da mi netko kaže: Vidi, dobra si u ovome! Svašta mi je otvorio taj Goran, mislim da mi je najviše dao poticaj koji ne znam bi li inače mogla dobiti odnekud drugo, da se bavim ne samo pisanjem poezije, nego baš pisanjem, i da se za to (posredno) i školujem. Osim toga, ista smo generacija na faksu, preklapale smo se i na kolegijima, znaš i sama kako te studij komparativne baš nekako ustroji, poreda ti stvari.
A što se tiče pristupa pisanju poezije, svašta se promijenilo. Poeziju prije Temeljenja godinama nisam pisala, često sam se pitala kad će mi se opet dogoditi. Imala sam dojam da me moje životno putovanje skroz odsjeklo od nekih važnih osjećaja i želja. Prije sam poeziju pisala tako, na divlje, baš kako sam onda bila i rekla – da se vidi da postojim, da zauzmem svoje mjesto u svijetu. Kao kad si mlad pa se dokazuješ. Sad ipak znam da se ne moram dokazivati. Pišem kao da ravnopravno razgovaram sa svim ikad (živućim) pjesnicima. Ludo je to. Dosta ovim odgovorom potičem stereotip o mladim-starim pjesnicima, ali tko zna, možda nije tako, možda je sve drugačije, samo mu ja nisam umakla na vrijeme.
Istina je da te studij književnosti ustroji, ali te u mom iskustvu i rastroji; tako pametno naučiš promišljati književnost da ti zakržlja ona djetinja pamet u kontaktu s pisanom riječju – tako mudra, tako vrijedna – pa treba vremena da se raspametiš i onda (opet ili možda čak i) propišeš: i umno i bezumno kako najbolja književnost traži. Volim Davide i Temeljenje čitati nekako jednu uz drugu, volim ih čitati naglas, divlju i bjesomučnu ljepotu prve uz krasno disciplinirano melankolično ciglanje druge. Temeljenje je konceptualna zbirka s jasnim tematsko-motivskim interesom. Reci, zašto je baš Temeljenje kuće baš pjesnička zbirka? Možeš li je zamisliti, jesi li je ikad zamišljala, kao nešto drugo od istog gradivnog materijala?
Tvoj je rad i pjesnički i prozni iznimno promišljen, pomno projektiran i pedantno građen; kako znaš ili kako odlučuješ kakvu kuću utemeljiti kojem svom interesu?
Poeziju prije Temeljenja godinama nisam pisala, često sam se pitala kad će mi se opet dogoditi. Imala sam dojam da me moje životno putovanje skroz odsjeklo od nekih važnih osjećaja i želja. Prije sam poeziju pisala tako, na divlje, baš kako sam onda bila i rekla – da se vidi da postojim, da zauzmem svoje mjesto u svijetu
Temeljenje je uvijek bilo knjiga pjesma zbog načina na koji je nastala, provalila je iz osjećaja nemoći. Ne pišem ostale forme iz tog izvora, a dugo, dugo nisam osjetila da ne mogu ništa, da sam baš zbijena u kut. Pa taj izlaz iz njega… To je baš jedna specifična vrsta želje da si složim i uobličim stvarnost u podnošljivo. A što je to onda nego kad istovremeno plačeš i pjevaš? Mislim, zvuči smiješno ovako, pojednostavljeno, ali mislim da tu nema velike filozofije. I jedina druga forma u kojoj sam je bila zamislila je monodrama. Ali to tek nedavno, u šetnji šumom, shvatila sam dramski potencijal ovog teksta jednom kad mu pridam svoje životne okolnosti jasnije, političkije, bez metafore. Ne znam vidiš li i ti to, znam da ti je i kazalište blisko. Baš me zanima! I da se vratim kratko na ovaj izvor a tvoje pitanje i kako odlučim da je nešto proza a nešto poezija: moje pisanje potječe iz nekoliko tih čvorišta, i svako pumpa i izbacuje nešto svoje. Nešto slučajno izleti iz jednog u drugi, obradi se kao provodni motiv, ali tematski – rijetko, ali gotovo se nikad ne preklapaju. Dojma sam, ovako krajnje osobno i pristrano, da mi proza uvijek proizlazi iz želje da se suočim s društvenim silnicama i da ne zaboravim na maštanje, to me baš razigra i volim biti u svojoj glavi, a poezija je nešto što mi dozvoljava da se istim temama bavim intimnije, kao da je to samo moja tema, moj univerzum, a ono univerzalno.
U osvit revolucije
Mogu zamisliti Temeljenje u dramskom pismu i čak na pozornici nekog jako pametnog kazalištarca ili kazalištarke, taj bi me transfer veoma zanimao. Zapravo, baš interesantno, ne mogu reći da je izvedbeni potencijal zbirke očit, ali što više razmišljam, čini mi se kao da Temeljenje već postoji na nekoj vrsti pozornice: nepomičan omeđeni fantazmatski prostor u koji likovi ulaze i izlaze, kuća se gradi i razgrađuje više kao scenografija na razmeđi stvarnosti i mašte, nego kao punokrvna stvarnosna stvar, još uz ritualistički naboj teksta, tu udaraljkašku protočnu nit… U duhu suvremenih iskoraka dramskog pisma duboko u poetske teritorijalne vode, Temeljenje kuće već je malne poema ako je poželimo tako nazvati, no hajde, baš me zanima kako bi ga dodatno podramila u tu možda prirodnu ekstenziju.
Kažeš da bi tekstu pridala neke svoje životne okolnosti političkije i bez metafore; kako razmišljaš o političkosti ili političnosti u književnosti, kako o političkim potencijalima književnosti? Kako se nosiš s potencijalnom opasnošću da književnost, ako je suviše jasno osviještena, ako polazi od vrijednosti koje nam intimno možda moraju biti apsolutne, može postati jednostrana i tendenciozna, i tako izgubiti snagu koju nosi baš upravo njezina moć da radi sa svim lijepim i gadnim i ambivalentnim sadržinama ljudskosti? A sve znajući da je književnost uvijek politična, politički uvjetovana i politički potentna…
Da, sad je mogu vidjeti i s većim ansamblom, jedan centralni lik, likuša, i njezini duhovi u kvadru. Znala sam da trebam pitati tebe! A što se tiče političnosti, nemam problem s tim. Znam da je pisac angažiran i protiv svoje volje (davno sam to pročitala u kritičarskim esejima o Hesseovu radu) pa često tako parafraziram, ali zbilja vjerujem u to), pa o politikama svog teksta toliko ne mislim. Jezik će me ionako prokazati. Sve nas prokaže, pogotovo u kapitalizmu. Teme kojima se bavimo, književni postupci koje koristimo, način na koji razlažemo priču, tko fokalizira, kad i kako… Možemo se na trenutak zavaravati da se ne vidi, ali vidi se. I ja sam tu u slozi s jezikom. U redu mi je da me i podriva i prokazuje, ali i da mi radi u korist. Bojim se samo tekstova kojima je osnovna namjera politika ili a p o l i t i č n o s t, a priori svrstavanje uz neku lukrativnu i aktualnu ideju, jer su to užasno limitirani i pristrani tekstovi. Pristrani tako da rade sebi u korist, a ne društvu ili pojedincu, limitirani jer su tu da potvrde svoje aksiome. Uostalom, mislim i da su to tekstovi koji nastaju iz nekog straha. To mi je baš odbojno. Mislim, to me ni čitateljski ne uzbuđuje, pogotovo ako govorimo o beletristici.
A kako bi opisala što te, evo u ovom kratkom trenu ovog dana ove naše povijesti (jer to se neprestano mijenja i miješa s našim nutarnjim valovima), čitateljski najviše uzbuđuje? Zna se da je čitanje gorivo za pisanje, no čitaš li (više ili manje) dok radiš na vlastitom tekstu, ili radije u tišini osluškuješ glasove koji te autorski vode?
Priče napisane tako da imam osjećaj da gledam Dnevnik u osvit revolucije. Sve se trese, a nitko ne smije izgovoriti tu riječ. Ali to može biti i običan priručnik o nečemu što me zanima a otkriva mi neko novo znanje. I znam da je sad ovo sve jako općenito, ali osjećaj koji dobijem od knjige, kao da moram ustat od stola, kao da se moram pokrenuti. Ne znam kakve su tvoje fizičke reakcije na čitanje knjiga koje ti naprave nešto, ali meni obično bude to, da se moram dići, da u peti osjećam nemir i da se moram izvrtjeti u prostoru. To su knjige s kojima, ako mogu, ako će mi to moj rad dozvoliti, uđem u razgovor. Kao Glückičin Seoski život ili Beagičina Velika Helvetka. Ne znam tko će je i kad prevoditi, ali zagovaram taj naslov i ovim putem, mimo Lige ribara. Paruničina pjesma „Lukovdolska zvijezda“ o Ivanu Goranu Kovačiću čije ću dio, ako bude prilike, pročitati na dodjeli. Knjige u kojima uživam, koje me tresu na istoj ravni kao i nova ljubav ili svjež zrak.
Rijetke su, ako ih uopće ima, knjige s kojima se krajnje identificiram i mislim da govore o meni i da me na neki način štite i informiraju o mom životu. To mi se nakon svih knjiga za djecu koje sam kao dijete pročitala i silnih knjiga do nekih godina u kojima sam uživala u sadržaju ili maštala da je i meni tako, dogodilo tek sa Zašto ne pišem Dijane Matković. Tri sam dana nakon čitanja provela u grču i tjeskobi dok si nisam krenula razlagati što je to bilo. Ovo ti otkriva i da čitam dok pišem, mislim da bih bez čitanja jednostavno lupala u prazno. Dosta i istražujem, i na terenu sam, uživim se u temu, hvatam sa svih strana i mislim da je, ako išta, baš to neki moj spisateljski drajv. Da sam vani i da grabim. Naučila sam od najboljih majstora da je bolje lupati glavom u kaosu obilja, nego plakati nad prazninom. Ne znam kakav je slučaj s ostalima, ali vidim da jako sporo akumuliram tekst ako nisam u tekstu. Tekst od teksta, zrak od zraka, meni je to isto. Ako me tekst ne uhvati do neke stranice, pustim ga. Nije da nemam vremena, samo sam naučila na teži način da ne forsiram ono što ne ide. Ponekad mi se moji junaci informiraju i od takvih situacija, kao, joj, ne ovo, ne ovako, ne, ne idi tamo, treba mi nešto drugo.
Priče napisane tako da imam osjećaj da gledam Dnevnik u osvit revolucije. Sve se trese, a nitko ne smije izgovoriti tu riječ. Ali to može biti i običan priručnik o nečemu što me zanima a otkriva mi neko novo znanje. I znam da je ovo sve jako općenito, ali osjećaj koji dobijem od knjige, kao da moram ustat od stola, kao da se moram pokrenuti
Kuća uzme olovku i piše.
Voljela bih te još štošta pitati, ali mi se čini da su u svakom pitanju sva pitanja, a u svakom odgovoru isto tako svi pa se malo vrtim u petlji – ali možda je životu i književnosti bliže postavljati uvijek ista pitanja na samo malo različite načine, i na različite načine na njih isto, ili tek malo drugačije, odgovarati? Pa hajde da rekapituliramo; kako bi opisala prostor, vrijeme, tijelo, osjećaj na kojima se Temeljila kuća? Pamtiš li što je prvo, ili među prvima, sletjelo na papir a da se primilo, od te zbirke? I tome uz ili nasuprot: što ili prema čemu gradiš svoju sljedeću književnu stvar, što su ti materijali, alati, boje, teksture? Imaš li već štogod što bi bila spremna podijeliti, makar rečenicu, njezin dio, makar sintagmu…?
Odgovorit ću ti brzo i kratko, jer mi obaveze postaju sve luđe i ovo će sve ovaj tjedan trebati izdržati. Prostor kojeg nema, vrijeme koje izmiče, tijelo koje čezne, tako bih sve to sažela. Prvo je sletjelo točno kako jesu u knjizi, ja mislim, prvih šest pjesama, a onda sam stala, shvatila da se formirao neki oblik jezika koji radi nešto mimo nekih mojih ideja (ja sam tad jako htjela dovršiti tu knjigu priča koja se sad zove Liga ribara i vani je, i lagano sam istraživala za novi roman i to ne lagano, dosta zapravo), i tu sam stvar dobro promislila i onda, ništa, marljivo radila sljedećih godinu i pol-dvije na knjizi. Ova se knjiga, ni da sam htjela, kao ni kuća, nije mogla sagraditi u mjesec dana ili dva, to je baš bio neki visceralni predumišljaj, kao te stvari koje te muče čitav život, misliš da si srastao s njima i da su dio tebe, a onda progovore. Mislim da mi je zato taj moj stih „Kuća uzima olovku i piše.“ indikativan, kad ga gledam s te neke utvarene (ne)subjektivne pozicije. Od novih stvari, pišem roman koji se bavi zajednicom, ljudima koji su, kad društvu više nisu trebali kao pješadija, izletjeli na njegove margine, i tamo ostali sami dok se nisu počeli susretati s onima sličnima sebi i formirati novi oblik obitelji. Bavim se, zapravo, svevremenskom temom – prijateljstvom.
Marija Andrijašević rođena je 1984. u Splitu. Završila je trogodišnji smjer Trgovačke škole u Splitu 2001., a četvrti razred u večernjem programu Trgovačke škole u Zagrebu 2008. Magistrirala je komparativnu književnost te etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2015. Debitirala je zbirkom pjesama davide, svašta su mi radili, nagrađenom Goranom za mlade pjesnike 2007. Izabrane pjesme iz te knjige uvrštene su u nekoliko domaćih antologija i prevedene na više stranih jezika. Godine 2021. objavila je svoj prvi roman, Zemlja bez sutona,nagrađen nagradom tportala za roman godine, kao i prvom regionalnom nagradom Štefica Cvek. Knjigu priča Liga ribara objavila je 2024. godine.
