Nakon što sam pročitala tvoju knjigu Fikcija pa se pripremala napisati kritiku o njoj automatski sam na polici posegnula za knjigom Manifest Bernardine Evaristo čiji podnaslov „Kako nikada ne odustati“ namjerno oponaša self-help diskurs. Nametnuo mi se njezin citat: „Moja umjetnost i moj aktivizam izviru iz iste fontane namjere i na neki način moja umjetnost otjelovljuje moj aktivizam.“ Zvuči jednostavno, ali nije. Aktivizam u pisanju nekad je pomodan, nekad umjetno nakalemljen na književni svijet, nekad prikriva nedostatak književne imaginacije i umijeća. U tvojoj knjizi vlada dobro suglasje tema, značenja, intencija te forme, jezika, ritma. Zapravo, za mene je preduvjet svake dobre, aktivistički moćne književnosti da pišeš o stvarima koje te dubinski dotiču, uznemiruju, pa da onda tražiš za njih pravi izraz. Što je za tebe aktivizam u književnosti? Osjećaš li uopće tu podvojenost?
Bila sam u prilici više puta govoriti o toj temi, a u Fikciji sam je pokušala i književno obraditi, neobično je to s takozvanom aktivističkom književnošću ili književnim angažmanom, gotovo da se morate opravdavati jer imate stavove o vrijednostima, jer kroz umjetnički rad promišljate svoju sadašnjost, društvo, svoju i ulogu drugih u njemu. Zaista mi je nezamislivo da se bavim književnošću, sjedim za radnim stolom, a ispod mog prozora netko, naprimjer, viče: ubij pedera, ubij Srbina, a da me se to ni na koji način ne tiče. Naravno da je vještina pisati tako da vaš tekst ne sliči na pamflet, ali kad malo bolje pogledate što je ono što danas smatramo vrhovima svjetske književnosti, iz davne i nedavne prošlosti, u najvećem broju slučajeva vidjet ćete da se radi o angažiranoj književnosti, i to angažiranoj u obranu ljudskog dostojanstva, slobode, prava na različitost, progres. Također, najčešće su se baš takve knjige u svojoj sadašnjost osporavale, iz istih razloga pokušavala im se oduzeti umjetnička relevantnost, ali kada je prošlo određeno vrijeme pokazalo se da baš ta književnost preživljava. I ne samo to, osvjetljava obraz svakog društva. S druge strane, postoji niz autora koji ne žele istupiti kroz svoje djelovanje smatrajući da će tako kratkoročno ugroziti svoju poziciju, da će ih napasti, i to nije nerazumljivo. Ali najzanimljivije od svega je da ima puno više loše književnosti bez ikakvog stava ili angažmana pa se o njoj nikada ne vode žučne rasprave, dakle, puno je tu van književnih razina, a ja bih rekla da ne vjerujem u književnost bez etičkog i estetskog okvira te u njihovu neraskidivu vezu.
Svaka naša odluka rezultat je priče koju pričamo o sebi
Tematski i značenjski raspon Fikcije je širok, ali je knjiga u cjelini posve koherentna. Dominantno pišeš o ženskim iskustvima, mnogostrukim identitetima, ucijepljenom seksizmu, ali i ženskim unutarnjim previranjima koja izazivaju društvena očekivanja. Tvoja pripovjedačica vodi svakodnevno male bitke za ravnopravnost: od parka i dućana do pisaćeg stola. Ipak, u jednoj priči ona čita dnevnik Život jedne žene Dragojle Jarnević iz 19. stoljeća pa joj se čini da se, osim tehnološkog napretka, malo toga uistinu promijenilo. I tada i danas slični pritisci, slični ambijenti. Ipak, nešto se promijenilo, i to zahvaljujući aktivističkoj borbi na ulici, ali i brojnim malim otporima u svakodnevici. Koja je uloga književnosti u tom dugotrajnom procesu emancipacije? Koliki su snaga i doseg priče?
Naravno, složit ćemo se, neke stvari su se promijenile na bolje, ali ta promjena rezultat je paralelnog slaloma otpora u svakodnevici, a onda i zapisivanja te svakodnevice, odnosno njezine simboličke obrade u umjetnosti, u ovom slučaju u književnosti. Jedna razina utječe na drugu: mi oduvijek pričamo priče o našem životu, putem njih dajući mu smisao za kojim vapimo, a koji nam često u hektičnoj i nepredvidivoj svakodnevici izmiče. Kada su te priče dobre i smislene, one učvršćuju naša vjerovanja, stereotipe, one su odgovorne za stvaranje naših identiteta. Ako, naprimjer, prekid trudnoće nije književna tema, a nije jer se u najvećoj mjeri tiče ženskog iskustva koje je tek odnedavno literarno relevantno, onda mi ne možemo znati kakvo je to iskustvo, kako ono utječe na pojedince i društvo, a posebno to ne može znati desetak muškaraca nekog ustavnog suda koji trebaju donijeti odluku o tome ima li žena pravo na izbor. Međutim, ako mi to iskustvo dijelimo i ono postane dio umjetničkog, društvenog, civilizacijskog korpusa kao mnoge teme obrađene u književnosti, tada će se i stvarnost pisati drugačije. Ja mislim da ništa u društvu nema veću snagu od priče, ona možda nije vidljiva tako jasno, ali svaka naša odluka rezultat je priče koju pričamo o sebi da se ne bismo dezintegrirali kao ličnosti, kao društva, države, zajednice.
Kad malo bolje pogledate što je ono što danas smatramo vrhovima svjetske književnosti, iz davne i nedavne prošlosti, u najvećem broju slučajeva vidjet ćete da se radi o angažiranoj književnosti, i to angažiranoj u obranu ljudskog dostojanstva, slobode, prava na različitost, progres
Odustajanje od očekivanih uloga kao emancipacijska strategija
Spomenula sam riječ pripovjedačica u jednini. Mogla sam upotrijebiti i množinu, no imam dojam da si sve priče u knjizi ispisala iz jednoga glasa koji ima puno modulacija i emotivnih raspona. Kao da je riječ o jednoj pripovjedačici-zmajici s više glava, triksterici s više lica, da parafraziram Dubravku Ugrešić. Sviđa mi se što puštaš različite emocije i registre u tekst, npr. bijes i sentimentalizam, bez straha da ćeš ispasti iz očekivanih okvira. Priznati si bijes i prigrliti sentimentalizam – jesu li i to emancipacijske strategije protiv zadanih ženskih uloga u društvu, ali i očekivanih ženskih književnih rukopisa?
Sjajno si to detektirala, odustajanje od očekivanih uloga kao emancipacijska strategija; to je strahovito važno zato jer nas baš ta očekivanja u životu mogu koštati velike patnje, prvo kod izgradnje slike o sebi, zatim kod održavanja odnosa i očekivanja od drugih, kod roditeljstva, kod polaganja prava na ovo ili ono, pa sve do toga da će i drugi ovaj svijet interpretirati kao i mi. Naravno, očekivanja nas s jedne strane drže na okupu, bez ikakvih ne bismo mogli odrasti i funkcionirati u društvu, došlo bi do prelijevanja preko margina kako piše Elena Ferrante. No kad ta očekivanja postanu nit vodilja svake naše akcije a posebno stvaranja umjetnosti, tada ostajemo zakinuti za mnogostrukost istine koja nas okružuje, kao i istine o nama samima. Mi ljudi smo naglašeno kontradiktorni, to je jednostavno srž naše prirode i ponekad je tragikomično kada pokušavamo utrpati tu značajku u jednu veliku istinu. Tu je ishodište svake diktature i jednoumlja. Prigrliti istinu o tome da vjerujem u ideju feminizma i da se s njome poistovjećujem za mene skladno koegzistira s povremenom željom da se, primjerice, moj partner pobrine za neke moje potrebe, da izrazim ranjivost i ovisnost, da obožavam svoje dijete više nego što sam ikad mislila da je moguće voljeti, a da ponekad poželim radikalnu samoću u kojoj nema ni sjene brige za tuđe potrebe. I tako dalje sve do očekivanih književnih rukopisa. Ova knjiga za mene je bila i oslobađanje od očekivanja.
Najzanimljivije od svega je da ima puno više loše književnosti bez ikakvog stava ili angažmana pa se o njoj nikada ne vode žučne rasprave, dakle, puno je tu van književnih razina, a ja bih rekla da ne vjerujem u književnost bez etičkog i estetskog okvira
Možda najupečatljivije obilježje Fikcije je humor; riječ je o oslobađajućem humoru koji razotkriva predrasude i građanska očekivanja, a ne o gegovima i humoru situacija koji ništa ne provocira. U tvojim ranijim knjigama nije bilo humora tog tipa, iako su pripovjedačice, još od Hotela Zagorje, imale prkosa i ironijskog odmaka. Koliko je emancipacije u takvom humoru? Koliko je ovaj tip humora rezultat nakupljenog iskustva pa i spoznaje da su neki ozbiljni pristupi iskušani i slabo učinkoviti?
Meni je humor oduvijek jedna od praksi preživljavanja, kako u stvarnosti tako i u fikciji. Ako se složimo da se život reflektira u književnosti, tada nije moguće bez humora, jer čak i kad je najstrašnije postoji nešto čemu se možemo smijati. Ujedno, kada nam sve ide od ruke, uvijek postoji barem neko blago predosjećanje prolaznosti i najava drugačijeg vremena. Valjda i samo sazrijevanje donosi to da bolje razumijete te cikluse, a onda da ih i slobodnije uvrstite u pisanje. Humor vas relaksira od toga da samu sebe doživljavate tako smrtno ozbiljno, on premješta fokus sa uskog promatranja vlastite tragične situacije i pruža vam divnu mogućnost da taj horizont proširite, a onda najednom vidite još nešto: komično ponavljanje svega što poznajemo pa tako i razrješenje, više zraka u plućima, lakše dijeljene života s drugima. Ne ide bez humora.
Teme koje same dođu na stol, iz lakta, iz želuca
Kroz više priča u knjizi provlači se motiv majčinstva; i tu se odmičeš od stereotipnih prikaza pa pišeš i o sumnjama, opsesivnoj brizi i nužnosti da „pustiš“ svoju djecu (nastavlja se to na motive zaključanosti i transgeneracijskih prijenosa iz Sinova, kćeri). No majčinstvo kao složeno, ambivalentno iskustvo nije česta tema suvremene zapadne književnosti (Annie Ernaux je više iznimka). Očinstvo je bitno prisutnije, bilo da je riječ o sinovima s kompleksom snažnog oca, sinovima koji traže oca itd., bilo o očevima i njihovim perspektivama. Knausgård je ispisao stotine stranica o svojim egzistencijalnim mukama dok gura dječja kolica (što itekako poštujem) – ali to su neki naši muški bardovi proglasili fascinantnim iskustvom. Nisam uvjerena da bi isti bardovi bili blagonakloni da čitaju unutarnje monologe neke majke dok gura kolica. Što je tebi bilo važno u prikazu majčinstva? Koliko ti je teško pisati o tome, zbog marginalizacije teme i nedostatka književne tradicije na koju bi se oslonila?
Nije to neka tema koju sam birala, uostalom, kao i bilo koja druga, one za mene dođu na stol, nekad iz lakta, nekad iz želuca, a nekad kombinirano. To je jednostavno taj život koji živim, drugog materijala nemam, naravno, scenografija može biti posve izmišljena, ali pisanje o majčinstvu meni samoj očuđuje to iskustvo, artikulirajući ga, bolje ga razumijem, silno mi je inspirativno jer je toliko različitih emocija utkano u iskustvo majčinstva. Svjesna sam književnog i povijesnog konteksta, ali o tome također nisam previše razmišljala, doduše kad bolje razmislim, od prvog romana marginalizirane teme su mi napete:). Što se tiče kolega i njihovih čitanja, ja mislim da je praksa i dalje takva da muški kolege manje čitaju svoje kolegice autorice o čemu god da pišu, a obrnuto ne bih rekla da je tako, mi smo od najranijih dana u obrazovnom sustavu kolonizirane muškom imaginacijom. Proći će još dugo, po mom mišljenju, da tu dođe do ravnopravnijeg odnosa.
Pisanje o majčinstvu meni samoj očuđuje to iskustvo, artikulirajući ga, bolje ga razumijem, silno mi je inspirativno jer je toliko različitih emocija utkano u iskustvo majčinstva
Iskoračiti iz suženog okvira Vukovara
Priča „Kad čujem Vukovar“ tematizira problem izvana nametnutog identiteta i narativa ratne žrtve. Je li ta priča tvoj osobni odgovor na pokušaj da te se zaključa u jednu ladicu nakon što si objavila autobiografski roman Hotel Zagorje?
Na neki način je i to, ali možda više moj osobni prikaz kako izgleda kada moraš nositi jedan identitet kroz život, onaj koji uopće nisi birala, samo si se rodila u tom konkretnom gradu. Ja živim sudbinu tog grada otkad znam za sebe u svim njezinim najtragičnijim i najkomičnijim elementima. Kako vrijeme odmiče i tu tragediju preživite, nekako je ponutrite i onda ovi preostali, „državotvorni” i nametnuti segmenti postaju sve komičniji. Trideset četiri godine nakon, ja sam zaista u priči „Kad čujem Vukovar“ opisala neke stvari koje su se meni događale ili mi se događaju samo zbog činjenice što taj grad predstavlja i kako je izgrađena fikcionalna slika Vukovara u stvarnosti. Smatram da imam svako pravo baš na taj način obračunati se s tim, budući da smo moja obitelj i ja nažalost podnijeli sav teret koji su tuđe odluke o sudbini ovog grada donijele nama. I meni je s jedne strane bilo relaksirajuće i zabavno, ali naravno i duboko osobno, napisati tu priču i pokazati kako to zaista izgleda kad vi živite sudbinu toga grada pa makar ne živjeli u njemu. Kroz priču sam željela iskoračiti iz tog vrlo suženog i morbidnog okvira, u koji te zapravo guraju ljudi koji tu sudbinu ne žive.
Bezuslovna solidarnost
Jedna priča u Fikciji tematizira ženska olajavanja i počinje tipičnim riječima „Ona je njega, zapravo, upropastila“. Druga priča govori o lakoći s kojom se osuđuje druge na društvenim mrežama. U obje priče pišeš o tome kakve su žene prema drugim ženama, o (ne)solidarnosti i pitanju sestrinstva u eri patrijarhata. Kritiziraš te pojave, ali se i samoispituješ. Mnoge od nas dijele slična iskustva: doživjele smo loše stvari od kolegica i hejterske komentare na zidovima nekih žena, i zato spremno prepoznajemo tuđi nedostatak solidarnosti, ali svoj ipak teže. Zanima me tvoje poimanje granica i oblika solidarnosti. Evo, otvoreno govoreći, kao kritičarka često sam u osjetljivoj ulozi: želim podržati svaku emancipacijsku aktivnost žena na sceni i njihovu vidljivost u književnosti, a istovremeno se želim držati svojih vrijednosnih kriterija (naravno, možemo problematizirati koliko su kriteriji u književnosti rezultat te „kolonizacije“, no pustimo to za drugu priliku). Kako je s tobom; koliko ti je važna ženska solidarnost; je li ona za tebe bezuslovna?
Mislim da bez ženske, ali i općenito ljudske solidarnosti, uopće ne bismo preživjeli. Od trenutka kad se rodimo jedina prava istina o nama jest da smo potpuno bespomoćni, ovisni i da djetinjstvo preživljavamo samo zbog tuđe solidarnosti, ne samo naših roditelja, nego i mnogih drugih. Međutim, društveni sustav kao što je patrijarhat često ističe i naglašava svoju najvažniju dimenziju, a to je hijerarhija moći uz koju onda idu status, privilegije, način života i konstituiranje svih ostalih društvenih vrijednosti. Solidarnost tu postaje zamućena, ali i dalje dominantna, iako se tako ne čini, jer nas dovodi u situaciju da stalno, silom prilika, sjedimo na dvije stolice, pribjegavamo malo jednom, malo drugom. No kad dođe do tektonskih društvenih poremećaja, kad se suočimo s ranjivima i potrebitima, kad sami dođemo do ruba, čvrsto vjerujem da nas uvijek izvuče solidarnost. U tom smislu za mene je bezuslovna i nema alternativu. Što se pak tiče drugog dijela pitanja, naravno, razumijem dilemu, nije pitanje solidarnost podržati sve bez ikakvih kriterija ako se radi o profesionalnom aspektu života, ali također vjerujem da postoji više načina na koje možemo vrednovati ili kritizirati nečiji rad, a da pritom i dalje djelujemo podržavajuće, da pokušamo podijeliti svoje znanje, da ne unizimo osobu i vrijednosti za koje se borimo. Tu sad svatko za sebe mora i može pronaći vlastiti stil, ali vjerujem da postoji način.
Živim sudbinu tog grada otkad znam za sebe u svim njezinim najtragičnijim i najkomičnijim elementima. Kako vrijeme odmiče i tu tragediju preživite, nekako je ponutrite i onda ovi preostali, „državotvorni” i nametnuti segmenti postaju sve komičniji… Kroz priču sam željela iskoračiti iz tog vrlo suženog i morbidnog okvira, u koji te zapravo guraju ljudi koji tu sudbinu ne žive
Optika „dobrih gospodara“
U priči „Fikcija“, po kojoj je knjiga dobila ime, spominješ kolege pisce, inače „drage dečke“ koji s lakoćom, uz piće, lamentiraju o silovanju u tekstu i stvarnosti. U maloj anegdoti, u nekoliko rečenica sintetizira se velika tema seksizma i nerazumijevanja ženskih prava i iskustava na književnoj sceni. Izuzmem li otvorene seksiste u tekstu i životu (mahom starije generacije), dojam je da brojni kolege, među njima su i mnogi senzibilizirani za druge, ne uočavaju kapilarno rašireni seksizam i mačizam i dugu tradiciju neravnopravnosti. Oni će rado danas dati nagradu nekoj autorici, hvaliti njezino pisanje i deklarirati se kao feministi, ali im izmiče širina i dubina problema. U kojim situacijama se danas najviše vidi taj habitualni seksizam na našoj književnoj sceni? Koliko su mlađe spisateljice oštrije u kritici nego one tvoje ili moje generacije?
Upravo ovo što si nabrojala, ali i mnoge druge situacije, primjerice u društvu imamo kolege novinare i pisce koji su prije izvjesnog vremena u Dubrovniku organizirali tribinu o ratu u čijem je nazivu stajalo „Kupi mi mama jedan mali rat“, a niti jedna žena, kolegica, spisateljica nije bila pozvana, iako su mnoge o ratu, posljedicama rata, mirotvorstvu, pisale sjajno i čak bih rekla bile u većoj mjeri prevođene. Mama je ostala samo u naslovu, pritom, društvo koje se tamo okupljalo smatra se lijevim, progresivnim, aktivističkim, zaboga, nije to konferencija Hoda za život, ali istodobno vrlo rijetko su se znali u svom radu i djelovanju osvrnuti na čitavu polovicu društva koje je poniženo i neravnopravno u odnosu na njih, dok su gorljivo pisali o etničkim manjinama, korupciji, migrantima. Nevjerojatno je to i gotovo nepojmljivo, kao one poštenjačine u filmovima iz vremena robovlasničkog sistema, dobri gospodar, pravedan i plemenit, ali ropkinja mu pere čarape i krpa gaće. Što se tiče mlađih generacija autorica, s velikim optimizmom i navijanjem gledam prema njima i njihovom radu.
Da, trebamo biti glasne i vrlo artikulirane, treba nam solidarnost koju smo spominjale, i trebaju nam naši partneri, prijatelji, kolege, koje je još uvijek potrebno uvjeriti da feminizam nije borba protiv muškaraca nego za ravnopravnost svih nas
Nekoliko godine vodiš seriju tribina „Maja u…“ o položaju žena u raznim područjima: književnosti, vizualnim umjetnostima, filmu, politici, zdravstvu, Crkvi itd. Razgovarala si s puno žena, čula različite priče; nisi teorijska feministica, već „žena terena“. U čemu je položaj žena u tim područjima isti, u čemu različit? Koje su nove uvide tebi donijeli ti razgovori? I zašto je važno da upravo mi koje djelujemo na umjetničkom i kulturnom polju – i koje smo možda privilegirane u nekim segmentima u odnosu na druge žene – budemo glasne?
Evo što je u dlaku isto: žene su u Hrvatskoj, prema podacima Zavoda za statistiku, u svim segmentima bolje obrazovane, imamo više liječnica, profesorica, doktorica, magistra raznih struka, dakle, žene su obrazovanije. U isto vrijeme u svim profesijama, čak i tamo gdje ih je oko 80%, primjerice učiteljice, nastavnice, profesorice, na upravljačkim pozicijama, ravnateljskim, prodekanskim, dekanskim, žena je daleko manje. Također, žene su manje plaćene i u prosjeku imaju manje mirovine. A sve te iste doktorice, profesorice, umjetnice najčešće još preuzimaju brigu za kućanstvo, djecu i/ili starije članove obitelji. Razgovarala sam sa ženama iz politike, novinarstava, medicine, kazališta, crkve, modne industrije, ali nema niti jedne iznimke. Da, trebamo biti glasne i vrlo artikulirane, treba nam solidarnost koju smo spominjale, i trebaju nam naši partneri, prijatelji, kolege, koje je još uvijek potrebno uvjeriti da feminizam nije borba protiv muškaraca nego za ravnopravnost svih nas.
Pisanje dolazi na kraju
Pisanje je usamljenički posao – tu istinitu tvrdnju si mi sama spomenula u mailu koji je prethodio našem razgovoru. Iako većina autorica/a pišući zamišlja idealnu čitateljicu/čitatelja, do nje/njega dolazi na kraju samotnjačkog puta. Na tom se putu može štošta dogoditi, a i može se dobrano zabrazditi, npr. u narcizam. Čini mi se da je opasno svoj identitet svesti samo na spisateljski. Osim što time gubiš kompas gdje si ti, a gdje drugi, nije dobro ni za pisanje. Šklovski je tvrdio: „Prije nego što postanete pisac, steknite druge navike i znanja, koje ćete onda unijeti u svoj književni rad“. Dodala bih, kad postanete pisac, razvijajte svoje navike i znanja još i više. Knjiga Fikcija dijelom fikcionalizira upravo život izvan literature. Koliko ti je važno to vrijeme u kojem više nisi spisateljica, a ni profesionalna promatračica tuđih priča? Govoriš li polaznicima svojih radionica o samoći pisanja i osjećaju oslobođenja kad završiš knjigu i izađeš – privremeno – iz spisateljske kože?
Prije dvadeset godina objavila sam prvu knjigu, zbirku pjesama Prvi korak u tamu. Nakon toga napisala sam još devet knjiga, velik dio tog vremena žudjela sam za svojom radnom sobom, za malo mira, za još malo vremena, za više sigurnosti, za malo manje svakodnevnog stresa. I naravno, to su posve realne želje dio kojih još nisam ispunila, no moram reći da mi je s jedne strane ta količina obaveza, činjenica da sam prvi roman pisala s dvije bebe, pokušaj da pronađem poslove kojima ću se uzdržavati kao samostalna umjetnica, i mnogi drugi aspekti tog nesigurnog života, donijelo to da nisam mogla biti zagledana u sebe i svoj rad na način na koji bih to možda mogla da sam imala više vremena, više sredstava, više sigurnosti. E sad, ja sam to prigrlila kao nešto dobro, možda za utjehu, a možda je i stvarno tako, ako o tome govore i teoretičari. Ali da, zaista vjerujem da pisanje dolazi na kraju, prvo treba živjeti i posvetiti se procesima svakodnevice. To je neki logičan poredak stvari. A samoća je također dio tog puta, ponekad tjeskobna, ali ja je ipak volim, ništa me toliko dobro ne regenerira kao dugi sati tišine.
