„S obzirom na to da nam prijete i ruski i američki tenkovi, nestašica goriva i potencijalno vrtoglava inflacija, novi valovi epidemija, nuklearna katastrofa, porast fašizma u Italiji i kiša kometa, možda je najsigurnije da odemo na nešto tako ubitačno beskorisno kao što je izložba.“
Roman Eskim na Feniksu ti je ukrao mobitel drugi je roman književnice, književne kritičarke, teatrologinje, urednice, profesorice na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i svestrane umjetnice Nataše Govedić. Četiri godine nakon Kako zavoljeti morskog psa, Govedić objavljuje novi roman koji oslikava portret kreativne djevojke Krede koja je odustala od studija i pokušava pronaći svrhu svog života kroz umjetnost, ljubav i sanjarenje. Njezin mikrosvijet čine baka s kojom živi, najbolje prijateljice Vanja i Olja, dečko Izak te priče grada Zagreba koje se isprepleću s Kredinom. Roman je strukturiran kao hibrid epistolarnog romana i intimnog dnevnika. Pisan je u prvom licu i obraća se Izaku, aludirajući na kratki roman Jun’ichirōa Tanizakija Ključ koji se u romanu spominje, u kojem dvoje supružnika vode dnevnike o svojim erotskim fantazijama o kojima ne mogu međusobno pričati, ali ih ostavljaju tako da ih drugi može pronaći i pročitati. Čitatelj se upravo tako osjeća – kao da ima uvid u nešto što ne bi trebao imati, u misli, žudnje, strahove, razočaranja, seksualne fantazije i ljubavi koje su toliko duboko intimne da osjeća krivnju čitajući ih.
Roman je podijeljen na poglavlja koja Kreda naziva dimenzijama, a one se temelje na motivima koji je okružuju i kroz koje se Kreda obraća Izaku. Svaka od njih je napisana uz uputu kako se dinamika i tempo svake trebaju odsvirati s obzirom na to da Izak svoju ljubav iskazuje glazbom, a Kreda zapisivanjem i crtanjem svojih misli, osjećaja i trenutaka inspiracije. Govedić koristi elemente glazbe, likovne umjetnosti i književnosti kako bi prikazala emocije likova, na koje se oslanjaju kada ostanu bez riječi. Naslov romana također je posveta Izaku. Eskim na feniksu je Kreda, koja misli da se vječnost nalazi isključivo u ledu i snijegu, feniks je umjetnost, a mobitel predstavlja Izakov dar, ali i aluziju na vrijeme koje mu je “ukrala”. Roman započinje opisom njihovog prvog susreta, kada ga je pronašla kako visi naglavačke s protupožarnih stepenica kako bi vidio svijet iz druge perspektive i odlučila mu se pridružiti. Kratak susret promijenit će živote oboje mladih umjetnika opsjednutih slikarstvom i glazbom kroz koje traže bijeg od stvarnosti. Ljubav je temeljni motiv romana, kao inspiracija za sam tekst i kao i katalizator radnje.
Kraj romana kao i ostatak romana, posvećeni su Izaku:
„Uđi.
U.
Sliku.“
No, možemo ga shvatiti i kao poziv autorice da se umjetnosti približimo i da u nju uronimo, kao ona i Kreda u svoju, toliko duboko da stvarnost ostane zaglušena i zarobljena na površini.
Čitatelj se upravo tako osjeća – kao da ima uvid u nešto što ne bi trebao imati, u misli, žudnje, strahove, razočaranja, seksualne fantazije i ljubavi koje su toliko duboko intimne da osjeća krivnju čitajući ih.
(Bes)korisnost u slici i tekstu
„To. Želim. Dalje. Disati. Tvoj tirkizni dah. O tome ni traga u literaturi. Ni onoj erotskoj ni onoj pornografskoj ni onoj koja navodno ispunjava želje svojih čitateljica.“
Roman je velikim dijelom posvećen umjetnosti u najširem smislu te riječi. Govedić oslikava Zagreb koristeći elemente slikarstva, glazbe, grafita, fanzina, fotografija i književnosti. Slikovitost opisa i naglašena vizualnost teksta glavne su odlike stila ove maštovite i kreativne autorice. Posebno je zanimljiv likovni dodatak tekstu, broj časopisa Noćne straže u kojem su crteži, fotografije, karikature i kolaži spisateljice i 22 umjetnika, koji je bio i inspiracija pop-up izložbi koja se održala ove jeseni u Zagrebu u sklopu Art Bubble projekta. Jedna od tema koja prožima roman je pitanje (bes)korisnosti umjetnosti u suvremenom svijetu. Umjetnost je jedini aspekt društva od kojeg ono nema direktnu korist i koje nema praktičnu svrhu. Kredini crteži koji usrećuju Izakovog djeda u bolnici, kao i Izakova kantautorska glazba (uz poneku glazbenu želju) likovima ne donosi neposrednu korist, ali ipak imaju svoju svrhu. Iako je odustala od studija povijesti umjetnosti, Kreda i dalje provodi dane analizirajući slike i crtajući razne prizore iz svoje svakodnevice, predmetima kao što su četkica za pranje suđa ili prazan roll-on dezodorans, na isti način na koji minuciozno opisuje svaki detalj svog života Izaku u dnevniku, kao da se boji da će, ako ih ne nacrta ili ne zapiše, oni biti zaboravljeni. Zaljubljeni ljudi često ne razmišljaju o tome koliko su sretni sve dok ta sreća ne završi, čega je Kreda je svjesna i zato želi sve te trenutke zarobiti u vječnom ledu i tako održati ljubav na životu u jedinom obliku u kojem ona može nadživjeti sebe – u književnosti.
Umjetnost je u romanu shvaćena kao način postojanja, umjetnost, kao nešto „ubitačno beskorisno“, posljednji je oblik bunta protiv društva koje vrijednost pojedinca mjeri kroz prizmu korisnosti, profesora s Filozofskog koji „nezainteresirano čitaju s powerpointa“ i nerealnih očekivanja. Umjetnost je također izbor, umjetnik mora izabrati staviti sve svoje karte na nju. Ono što nam roman sugerira jest budemo dovoljno hrabri i, poput Krede, ne odustanemo od svojih snova.
Posebno je zanimljiv likovni dodatak tekstu, broj časopisa Noćne straže u kojem su crteži, fotografije, karikature i kolaži spisateljice i 22 umjetnika, koji je bio i inspiracija pop-up izložbi koja se održala ove jeseni u Zagrebu u sklopu Art Bubble projekta.
Omladina koja ima takav svijet…
„Generacija Zero. Generacija potpuno zaljubljena u ideje koristi i komfora. Nakon bezumnog rada, samo staviš kacigu na glavu i odlebdiš u alternativni kozmos. Ovisnička generacija koja bi se pobila i borila isključivo i samo za besplatni internet.“
U romanu je posebno naglašen socijalni aspekt u obliku Kredinih britkih zapažanja o temama od umjetnosti do politike, pisanih u obliku dijaloga, monologa, grafita i poezije. Također je zanimljiv i odnos starijih i mlađih generacija. Inovativnost ovog djela leži u prikazu „Generacije Zero“ i njezine perspektive, koja drsko i s puno ironije odgovara na optužbe o vlastitoj lijenosti, apolitičnosti i općenitoj ravnodušnosti. Ipak, politika je sveprisutna u njihovim mislima, razgovorima i životnim izborima. „Generacija animiranih filmova i super-super-super-suicidal muzike“ koja, prema Kredinoj baki, izgubljena pluta oceanom prema kopnu nakon brodoloma, svjesna je društvenih problema, ali ne zna kako ih riješiti. Opcije koje im se nude su: bijeg, što su izabrali Kredini roditelji, diploma „koju možemo otisnuti na majicu koju ćemo nositi dok poslužujemo koktele na Zrću“, riječima Izaka, uzornog studenta koji uz pisanje diplomskog rada radi, daje instrukcije i svira po klubovima, ili možemo, poput Krede, nastaviti plutati, nadajući se da idemo u pravom smjeru. Ono što se često naziva apolitičnošću mladih bolje se može opisati kao apatija. „Djeca tranzicije“ žive od bakinih i djedovih penzija, nose dostavu (dok ih ne zamjene jeftinijom radnom snagom) i upisuju fakultete iako znaju da neće pronaći posao u struci. Ravnodušno slušaju savjete starije generacije koja im je prvobitno i stvorila društvo u kojem diploma ne znači siguran posao, a mirovina izgleda kao utopija. Barem kako bi im mogli reći da su, iako su napravili sve kako su im rekli, bili u pravu.
Svoje nezadovoljstvo, ali i potrebu za zajedničkim stvaranjem, likovi u romanu izražavaju pisanjem fanzina Noćna straža i projektom umjetničkog centra Kulište u kojima žele dati prostor pojedincima da izraze svoja mišljenja o pitanjima kao što je „Gdje je nestala Politika?“. Ono što povezuje oba projekta „Generacije od 5 sekundi“ je oslanjanje na umjetnost kao vrstu utočišta od stvarnosti, ideju koja se nalazi u središtu romana. Ova apologija je apologija moje generacije, zapele između sadašnjosti i prošlosti, između stvarnosti i mašte, između nečega i ničega.
*Tekst je nastao u sklopu radionica “Književna kritika i suvremeni medij: praksa”, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.
