Vedranu Rudan sam prvi puta čitao u Feralu pa smo je pozvali kao kolumnisticu u Godine nove, i otada se znamo. U ožujku 2002. godine muvao sam se ispred zagrebačke katedrale, pamtim, kad me nazvala, povod više ne pamtim. Btw sam joj spomenuo da odlazim u AGM raditi kao glavni urednik, a ona da ima rukopis.
Rukopis sam dobio preko Nade Gašić koja ga je priredila. Bio je to takav rukopis da ga ni tada, kao neiskusan urednik, nisam morao dodatno uređivati nego samo prepoznati kao budući hit&boom, kako sam ga samouvjereno i reklamirao prije nego što je knjiga debitantice uopće bila objavljena. Naime, monološka kolokvijalna bujica, koju su neki nazvali bljuica, skoro struja svijesti, ne trpi cizeliranje, strogu ekonomiju; ona mora biti malo zapetljana, čvornata i brutalna – u korijenu te riječi leži bruto – sadržavati neka, tipično za oralnu književnost, ponavljanja… Jezik pripovjedačice, 50-godišnje Tonke Babić koja se vrti po krevetu s daljinskim u rukama i razmišlja o tome da muža Kikija zamijeni ljubavnikom Mikijem svoj poetički početak ima u kolumnama koje je Vedrana pisala u Feralu pod pseudonimom Tonka, samo ne Babić, nego Horvat. U tim kolumnama je već prisutan muž Kiki, teme fiziologije, starenja tijela, terora ljepote i mladosti i narodsko imenovanje spolnih organa i fizioloških procesa. Taj jezik je razvijen i u romanu, samo dodatno zasićen vulgarizmima i psovkama. Bio je to jezik koji se kod nas teško mogao usporediti s ijednim drugim, tzv. književnim, iako su vulgarizmi i psovke već izborili legitimitet u književnosti. Okej, postojala je povijesna riječka veza, Kamovljeva zbirka poezije Psovka se dobrim dijelom uskovitlala oko sličnih motiva, malograđanštine, licemjerja, klerikalizma, a svojom anarhoidnošću, šokantnošću i radikalizmom imala je stilističke i afektivne veze s Tonkinom monološkom groznicom, ali to je bila avangarda, elitni nekomercijalni žanr. Druga značajna veza koju prepoznajem kao moguću i kompatibilnu jest Mailerova antiratna kolokvijalna lascivijada Zašto smo u Vijetnamu.
Psovka kao zaštitni znak i krik otpora
Tako je prva knjiga koju sam objavio kao profesionalni urednik postala Uho, grlo, nož, roman koji se masovno čitao i koji je katarzično djelovao na čitatelje, posebno čitateljice. Vedrana Rudan je progovorila o patrijarhatu, braku i obitelji, malograđanštini, ratnim užasima, nacionalizmu, neumitnom starenju, spolnim i rodnim diskriminacijama, tjelesnosti i seksualnosti i još koječemu drugom birtijskim, niskomimetsko-ironijskim jezikom na koji su povlasticu držali muškarci, a koji je u našoj književnosti postojao tek začinski. To je bila i ostala ozbiljna transgresija, šokantna, poetika zbog koje su njezine knjige i kolumne čitali oni koji inače nužno ne čitaju, dok je dobar dio „zahtjevnih“ čitatelja i pokoji autor prezreo autoricu, što tajno što javno, što je samo pomoglo njezinoj čitanosti.
Patent jezika koji je dolazio iz usta (jer je bio kolokvijalan) gospođe u godinama u trajnom afektu, agresivni psovački glas gipke logike, vještih izvrtanja premisa i visoke osjetljivosti na nasilje i laži, autorski glas koji je pronašla – ili on nju, tko će ga znati – obilježit će je i pratiti kroz cijelu spisateljsku karijeru koja je okončana sa 17 knjiga
Visoka osjetljivost na laži
Ali da je bilo samo do toga kako Vedrana piše, ne bi bilo dovoljno. Vedrana Rudan bila je važna i zbog toga o čemu je pisala. Ogoljivala je mitove i stereotipove, svodila zakukuljeno, diplomatsko i manipulativno na jednostavno, glupo ili pokvareno, pa ponekad i po cijenu simplifikacije ili puke provokacije. Aforistički je zgušnjavala misao, baratala humorom i humorom crnim kao barut, minirala rutinski lijena i uvriježena mišljenja, bez nakane da ih elaborira, prije da ih samo markira. Koliko li sam samo puta čuo da ono o čemu Vedrana piše drugi ne uspijevaju ni misliti, a ako već i misle onda tek o tome šapuću, dok je ona vrištala.
Taj patent jezika koji je dolazio iz usta (jer je bio kolokvijalan) gospođe u godinama u trajnom afektu, agresivni psovački glas gipke logike, vještih izvrtanja premisa i visoke osjetljivosti na nasilje i laži, autorski glas koji je pronašla – ili on nju, tko će ga znati – obilježit će je i pratiti kroz cijelu spisateljsku karijeru koja je okončana sa 17 knjiga, što beletristike, što zbirki kolumna ili postova, i prijevodima na engleski, mađarski, slovenski, poljski, francuski, talijanski, ruski i makedonski.
Po romanu koji je pomalo nepravedno ostavio u sjeni sve ostale, Uho, grlo, nož, igrana je monodrama u Beogradu pa Zagrebu, Budimpešti i Varšavi gdje ju je tijekom punih jedanaest godina igrala slavna Krystyna Janda. Kada je knjiga prevedena na ruski, o tome je na naslovnici vijest donijela Izvestija. Smijemo reći da je knjiga snažnije odjekivala u patrijarhalnijim ili klerikalnijim državama, jer je tamo bila šokantnija.
Performansi i javni lik
Na tu eksplozivnu smjesu nadovezao se Vedranin performerski i marketinški talent. Za javne nastupe stvorila je autorski lik koji je ponekad bio pretučena žena, ponekad luksuzno i ekstravagantno odjevena žena kao neka Josipa Lisac književne scene. Njezine su promocije bile performansi pa bi knjige predstavljala iz kreveta dok bi se njezin srpski izdavač Vladimir Arsenijević kriomice cerekao u istom tom krevetu; kako je ona dobro luda, govorio mi je. U intervjuima bi sugovornike redovito dovodila u neugodne situacije, dominirala razgovorom, govorila o onome što ona smatra važnim a ne što je pitaju, otimala bi show. Otada nadalje javnost će zanimati tko je zapravo Vedrana Rudan, je li „luda baba“ ili Tonka, koliko je taj lik njezin alter-ego, a sama autorica će povremeno taj interes razjarivati intervjuima, novim performansima, profesionalnim građenjem PR-a. Dio tih znatiželja autorica je zadovoljila autobiografijom Ples oko sunca (2019.) gdje se zahvalila svojem životu na tome što je bio težak, pa joj dao materijala za pisanje.
Drugi roman, Ljubav na posljednji pogled, napisan je kao govor kojim se žena brani pred sudom zbog ubojstva muža zlostavljača, a objavljen je godinu dana nakon što je film Chicago koji se bavi istom temom, dobio Oscara. Dakle, bio je globalno aktualan. Frekvencija vulgarizama je u Ljubavi malo opala, ali je i dalje bila ciljano prekomjerna, naturalističko-darvinističke i ekstremno liberalne motivacije harale su više mislima nego postupcima likova, a romanom je otvoren još jedan tabu; neki su je zbog te fikcije čak optuživali za poticanje na ubojstva muškaraca!
Romani koji su uslijedili, a koje je uređivao Drago Glamuzina, zadržali su jezgro poetike; bili su nelinearno ispripovijedani, asocijativno-fragmentarno komponirani, sazdani od subjektiviziranih, eruptivnih, esejiziranih monologa s dosta opakog humora. Primjerice, treći roman, Crnci u Firenci je komponiran od monologa različitih likova koji zadržavaju sva obilježja dotadašnjeg autoričina jezika buke i bijesa, uključujući monologe dva fetusa blizanca.
Širina društvene kritike
Strahovita popularnost i širok doseg su Vedranu Rudan pretvorili u kolumnisticu Nacionala, povremeno još kojeg tjednika. U kolumne je preselila svoj jezik i izravno progovarala o socio-političkim temama, retoriku nije brusila nego zaoštravala – često se s njom bilo teško složiti, ali to je bilo irelevantno, njoj posebno. Davala je vidljivost nedovoljno uočenom ili nevidljivom, pronalazila nove tabue, prozivala mafijaše i mantijaše, šoviniste svih fela, i – izlagala se, pa makar bila i u krivu. Nakon što je prestala s kolumnističkom karijerom, otvorila je blog koji je poslije preselio na njezin site i Facebook koji u ovom trenutku broji impresivnih 326 000 pratitelja. Sabrane je kolumne i postove objavila u šest knjiga.
Knjige su joj se tematski širile, iako je neke teme opsesivno preispitivala, trančirala je obiteljske odnose i samorazumljive istine u romanu Dabogda te majka rodila (2010.) koji je također završio na daskama, počela se više i melankoličnije baviti riječkim porodičnim povijestima i klasnim odnosima (Doživotna robija, 2022.), propitivala bezuvjetno i navodno prirodno. O rijetkoj vrsti raka od kojega je oboljela govorila je javno, otvoreno i hrabro, bez patetike i za oboljele – a to, ako nismo, bit ćemo – ljekovito, usredotočila se još više na teme socijalne države, zdravstva, umiranja i eutanazije. Knjiga postova Umrijeti bez stresa (2024.) ipak puno više govori o životu nego o smrti, čak se vraća na polazne feralovske motive terora mladosti i ljepote.
Ogoljivala je mitove i stereotipove, svodila zakukuljeno, diplomatsko i manipulativno na jednostavno, glupo ili pokvareno, pa ponekad i po cijenu simplifikacije ili puke provokacije. Aforistički je zgušnjavala misao, baratala humorom i humorom crnim kao barut, minirala rutinski lijena i uvriježena mišljenja, bez nakane da ih elaborira, prije da ih samo markira
Prije nekoliko dana, nakon duge, teške i ponižavajuće bolesti, Vedrana Rudan otišla je sa stilom, odjavila se u vlastitoj režiji, na svojem Facebooku, elegantno i performerski.
Zbog Vedrane Rudan su čitali oni koji inače ne čitaju, ona je našla način i razglas da ih zainteresira i dopre do njih, da ih suoči s licemjerjem, lažima, političkim mitovima, manipulacijama, rodnim neravnopravnostima i nepravdama, nasiljem u svoj sili vidova; dug, predug je popis tema koje je Vedrana Rudan širom otvorila. Zbog Vedrane Rudan je i moćnicima debelih obraza bilo barem neugodno. Mnogima je bila vodičica u procesu emancipacije i ikona feminizma, drugima klaunica koja govori istinu – a ona je često neugodna – trećima samo ona „luda baba“; davala je materijala i povoda za različite percepcije, teško je jedino bilo ostati ravnodušan spram njezinih surovih tirada u kojim ni sebe nije štedjela. U hrvatsku književnost već je uklesana kao jedna od najčitanijih i najprevođenijih autorica.
Nije bilo lako živjeti s Vedranom Rudan, ali bez nje će sigurno biti teže.
