Roman o nepisanju

Naslovnica: Zadnja ruka
Novi roman Renata Baretića

Roman o nepisanju

„Zadnja ruka“ Renata Baretića je roman koji se može čitati kao drama garnirana krimi-miljeom i socijalnom kritikom, ali i refleksija o pitanjima odgovornosti spram riječi te ulozi i dosezima slobodne volje - piše Alla Tatarenko, prevoditeljica, kritičarka i promotorica naše književnosti u Ukrajini
Renato Baretić: „Zadnja ruka“, Hena com, Zagreb, 2021.
U "Zadnjoj ruci" od samog početka javlja se riječ odgovornost – prvo u nejasnom kontekstu rukopisa koji komentira junak, onda sve češće u kontekstu njegovog života da bi se iskristalizirala naglašena tema odgovornosti za tekst, za svaku riječ – izgovorenu ili napisanu.

Renato Baretić zna iznenaditi. Nakon tri vrlo osebujna romana, svaki od kojih ima svoj tonalitet, svoju neponovljivu jezičnu atmosferu, svoj prepoznatljiv šmek, napisao je − vrlo osebujan roman. Zadnja ruka, za razliku od Osmog povjerenika, Pričaj mi o njoj i Hotela Grand, lišena je jasnih vremenskih koordinata i aluzija na politička previranja. Glavni junak novog Baretićevog romana nije političar prognan na najudaljeniji hrvatski otok, ni pravnik koji traga za nestalom u vihoru rata suprugom, a nije ni svjedok drama ženskog roblja u jednom primorskom hotelu. Ovoga puta u centru pažnje bit će pisanje, što baš i nije čest slučaj u suvremenoj književnosti u čijem se fokusu nalazi stvarnost.

Pisac pod blokadom

Protagonista Zadnje ruke, pisca i novinara Zvonka Filda zatičemo u trenutku kad zapravo nije ni jedno, ni drugo: ništa ne piše, jer je izgubio posao u novinama, a ima i stvaralačku krizu (koja se dodaje na privatnu, okrunjenu rastavom). Bivši muž, otac subotom, redovit posjetitelj kafića Demosten neočekivano se suočava s neobičnim problemom – spopadaju ga likovi iz njegovih priča, željni nastavka svog književnog postojanja. Običan, jednoličan život Filda iznenada dobiva novu dimenziju, a čitatelji priliku da se smiju, suosjećaju, nagađaju, rastužuju. Baretić je uspio napisati roman u kojem veselje i melankolija idu pod ruku, a urnebesne scene smjenjuju se s razmišljanjima o temama koje nisu nimalo lake. U vrijeme kad je na vrhu čitanosti non-fiction književnost, kad čitatelji visoko vrednuju autobiografska djela i očekuju jasnoću poruke, autor Zadnje ruke vraća njihovu pažnju na polje lijepe književnosti, na polje fikcije koja zna biti realnija od dokumentarističke priče.

Renato Baretić je već iskusio nadnaravne moći književnosti: u njegovom Osmom povjereniku možemo naći zanimljive primjere anticipacije. Kad je roman već izašao iz tiska, ispostavilo se da ono što je autor smatrao plodom vlastite fantazije, zbilja postoji. Ispostavilo se da postoji dijalekt sličan trećićanskom, da su se morski čovici upravo tada vratili u hrvatske vode... I da je u romanu spominjani kardinal Ratzinger izabran za Papu. U novom romanu, međutim, tanka linija između književnosti i života funkcionira na drugačiji način: izmišljeni junaci dolaze u život svog stvaratelja i u snove onih koji su upoznati s njihovim postojanjem, da bi tražili od svog pisca... da piše! U postmodernističkoj književnosti s njezinim preferiranjem literarne stvarnosti više puta smo se susretali s pojavom metatekstualnosti, s autopoetičkim digresijama koje bi nam predočile proces pisanja, prikazale nastanak teksta koji čitamo. Kod Baretića imamo posla sa suprotnom pojavom: ovo je roman o nepisanju! Suočen sa spisateljskom blokadom, Zvonko Fild ipak odbija produžiti književni život junacima svojih pripovijetki, i zato ga oni „žive“, jureći pisca u njegovom „realnom“ prostoru i zagorčavajući mu postojanje, ionako ispunjeno problemima.

Tunel od književnog do oniričkog

Čitatelji uživaju u dovitljivosti književnih likova koji odjednom postaju samostalni (vjerojatno zaslugom psihijatra doktora Mandića, također jednog od Zvonkovih junaka), suosjećaju s nesretnim piscem, znatiželjno nagađaju kako će se Fild riješiti tih 237 ozlojeđenih žitelja fikcijskog svijeta. To je tako daleko od stvarnog života, pomislit će mnogi, prilijepivši romanu pohvalnu etiketu zabavan. Zabavan jest, ali pri tome vezan za vrlo realne probleme suvremenog društva, kao i za probleme čitateljske recepcije. Svi ti brojni likovi mogu ući u snove svakoga tko je nešto o njima saznao: dovoljno je pročitati ili čuti o Zvonkovom problemu i već se stvara prolaz između književnog i oniričkog svijeta. Književni likovi imaju moć postvarivanja. Ovaj problem bi ostao, vjerojatno, u sferi književne recepcije da Zvonko Fild nije novinar. Dobro znamo kako funkcioniraju fake news (ta tema je jedna od najosjetljivih za junaka) i kako laž, prošavši kroz tekst viđen tisućama očiju, postaje „istina“, kako se postvaruju fantomi...

Živimo u vrijeme postistine, posvjedočujemo njezine domašaje svakog dana, ali ova tema rijetko pronalazi svoje mjesto u književnosti. U Zadnjoj ruci od samog početka javlja se riječ odgovornost – prvo u nejasnom kontekstu rukopisa koji komentira junak, onda sve češće u kontekstu njegovog života da bi se iskristalizirala naglašena tema odgovornosti za tekst, za svaku riječ – izgovorenu ili napisanu. Važnost riječi autor naglašava na raznovrsne, neobične načine, primjerice, skrećući pozornost na psovke: doznajemo da junak strašno psuje, da prevoditeljice imaju problema s prevođenjem njegovih maštovitih balkanskih vulgarizama... Kad autor samo opisuje preteške riječi i navodi ublažene varijante dobro poznatih formula, taj svojevrstan minus-postupak privlači pozornost više nego izravna njihova uporaba. Možda je opet riječ o odgovornosti? U svakom slučaju, minus-postupak, kad nešto progovara  bjelinom između redaka, pomaže Baretiću izgraditi obimnu, stereoskopičnu sliku svijeta.

Važnost riječi autor naglašava na raznovrsne, neobične načine, primjerice, skrećući pozornost na psovke: doznajemo da junak strašno psuje, da prevoditeljice imaju problema s prevođenjem njegovih maštovitih balkanskih vulgarizama... Kad autor samo opisuje preteške riječi i navodi ublažene varijante dobro poznatih formula, taj svojevrstan minus-postupak privlači pozornost više nego njihova izravna uporaba.

Ogled o Zadnjoj ruci u ogledalu

Odgovornost za riječ autor Zadnje ruke ispoljava kroz stvaranje sjajnog jezičnog tkiva romana. Čitatelji kao da čuju mucanje vlasnika Demostena, uživaju u neponovljivim preplitanjima jezika, dijalekata, autorskih neologizama, prate „automatizam“ u promjeni govora glavnog junaka ovisno o njegovom sugovorniku. Zahvaljujući iznimno tankoj jezičnoj karakterizaciji junaci romana postaju prepoznatljivi, otkrivaju svojim govorom više nego što je pisac rekao o njima. Ili pak skrivaju. Izrečeno više puta ima šansu postati stvarnost: uobičajena fraza o dvjema siroticama u jednom trenutku postaje istina. Druga je stvar što se želje ostvaruju ponekad drugačije nego što se moglo predvidjeti...

Autor Zadnje ruke sretno je izbjegao klopke jednoznačnosti likova, sačuvavši jednoznačnost poruke. Književni likovi smatraju Zvonka odgovornim za njihove sudbine, ali to su problemi književnog svijeta. Kad se novinar prihvaća pisanja neistina, to postaje problem svijeta u kojem živimo. Mada je riječ odgovornost rabljena u više konteksta, njezina težina na kraju ostaje.

S drugim pojmom koji se također našao u centru romana – a to je slobodna volja – stvari nisu tako jednoznačne. Pomalo ironiziran u kontekstu teme književnih likova (koji imaju u Fildovoj stvarnosti slobodnu volju), dobiva svu ozbiljnost kad je riječ o protagonistu. Pitanje slobodne volje pokazuje u romanu svoje manje artikulirane aspekte, što pruža čitatelju priliku zamisliti se nad vlastitim odnosom prema njezinim figurama. Mada junak pati zbog njezinog odsustva u vlastitom životu, kad njegova slobodna volja potencijalno ulazi u konflikt s odgovornošću, to izaziva razorne posljedice. Ili ih može izazvati. U Zadnjoj ruci, kao i u pripovijetkama Zvonka Filda, priča junaka nije definitivno završena, bez obzira na riječ KRAJ. Štoviše, u ovom romanu kraj je jednak početku: Glava prva otvara i zatvara pripovjedni krug.

Kulminacija drame Zvonka Filda dočarana je psihološki prefinjeno, toliko delikatno da zahtijeva od čitatelja predano uživljavanje u dvojbe protagonista. A onda Renato Baretić neočekivano mijenja pripovjednu perspektivu, postavlja novo narativno ogledalo da bi nakon toga podmetnuo i treće... Ta igra zrcala čini vidljivim još jedan važan problem koji pisac dotiče u ovom djelu – problem autora. Čije otiske prstiju nosi ta zadnja ruka romana?

S drugim pojmom koji se također našao u centru romana – a to je slobodna volja – stvari nisu tako jednoznačne. Pomalo ironiziran u kontekstu teme književnih likova (koji imaju u Fildovoj stvarnosti slobodnu volju), dobiva svu ozbiljnost kad je riječ o protagonistu.

Enigma DžinTonkice

Netko će se zavjerenički nasmijati, čitajući Zadnju ruku, jer će mu se učiniti da je prepoznao neke biografske detalje, vezane za njezinog autora, ili pak za nekog od junaka romana. Međutim, teško će naći Arijadninu nit koja bi vodila ravno k autobiografizmu. Zvonko Fild jest pisac i novinar kao i Renato Baretić, ali je stekao popularnost kao autor zbirki pripovijetki, za razliku od autora Osmog povjerenika − poznatog hrvatskog romansijera (doduše, moje poznanstvo s Renatom Baretićem počelo je čitanjem njegove pripovijetke). Na stranicama romana pojavljuju se junaci Fildovih priča, dok su junaci Baretićevih romana nazočni prije kao daleki odjek, eho odnekud poznatog. Ima tu i povjerenik koji nije osmi, narodnost Gracijele kao i njezino pravo ime ostat će tajna čak za Zvonka, ali njezino zanimanje doziva u sjećanje Hotel Grand... Ništa nije sigurno u svijetu romana: čak ni plavuše nisu ovdje prirodne, kovrčave postaju ravnokose, a onda ošišane na jedinicu!

U ovom romanu Baretić poigrat će se s konceptom „muškog“ i „ženskog“ pisma, podmetnuvši strašnu sumnju da je Glava prva koja zauzima oko 99 posto prostora knjige, zapravo djelo ženskih ruku. Tko li je ta DžinTonkica, da to nije slučajno ona junakinja koja je u društvu Zvonka Filda pila džin tonik? Ona koja je imala debelih razloga za književnu odmazdu? Onda bismo mogli „vratiti film“ i pretpostaviti da je Zvonko Fild – tek jedan od književnih likova, izmišljen, kao njegov doktor Mandić, i da se njegov pravi autor sada krije od njega?

Pisac je zapravo najveća tajna ovog romana. Ima ovdje zagonetnih likova i vrtoglavih zapleta, mafijaša-ubojica i mefista porculanskog osmijeha s ponudom koja se ne odbija, legendarnog sezonskog pecanja strankinja, policajca s književnim ambicijama... U ovom romanu teško je predvidjeti što će se desiti na slijedećoj strani, čak nevera ovdje neočekivano kratko traje i donosi tek nekoliko kapi kiše. Nakon čitanja, kao nakon oluje koja izbistri misli, odjednom postajete svjesni da ova dinamična, ironična, vesela i sjetna knjiga govori o bolnim pitanjima današnjeg društva. Možemo projuriti kroz roman, poput Zvonka u narančastom autu nesuđenog gazde Međugolfa, uživajući u brzini događanja, a možemo pažljivom vožnjom stići do neke svoje male, privatne spoznaje.

Život napaja književnost, ali i prava književnost napaja život. Baretićeva Zadnja ruka uvjerljivo to dokazuje. [1]

***

[1]  I ovaj prikaz ima otvoreni kraj. Kad sam ga završavala, stigla mi je nova knjiga poznatog ukrajinskog pisca Ljubka Dereša Tamo gdje je vjetar. Njezin glavni junak, pisac i novinar, bori se sa stvaralačkom krizom, a jedno od glavnih pitanja je: Što je vjerodostojnije, predmetni svijet ili svijet uobrazilje? Život i književnost očito ne smatraju zadnju ruku zadnjom...  

Alla Tatarenko (Mogiliv-Podiljskij, Ukrajina, 1962.) sveučilišna je profesorica, književna znanstvenica, prevoditeljica. Autorica je šest znanstvenih knjiga i niza kritika.

Po izboru urednika