Portal za književnost i kritiku

Novi roman Dražena Katunarića

Grupni portret s pustinjom

U začetku romana „Zbogom, pustinjo“ Dražena Katunarića je stvarni događaj: tragedija grupe hrvatskih radnika na gradilištu Hidroelektrine brane u pustinji na jugu Alžira. Na tome je izrastao magičan roman-kolaž, „razigran prozno-poetski ep u čijem je središtu arhetipski sukob svjetova umreženih između prošlosti i budućnosti“ i „parabola ljudske patnje zbog Zla koje se ponavlja“
Dražen Katunarić: „Zbogom, pustinjo“, Sandorf, Zagreb, 2021.
Otjelovljeni dualizam zapadne metafizike (a druge i nema) zapravo je kȏd cijeloga romana: razlike između suprotnosti ostaju bez sinteze, ali nisu nepropusne. Emocije i misli usporedne su i povezane, no ipak nisu isto. Cjelina romana podsjeća na Veliki kotač mahajana budizma: žbice kotača spajaju dvije suprotne točke, one se okreću zajedno, mada odvojene, dok je središte prazno

Čitanje je bez sumnje događaj koji nas iznutra mijenja. Svaki pojedinac, svako doba čita drugačije. Čitanja su bezgranična jer čitatelj neminovno sudjeluje u tekstu koji mu se istodobno daje i uskraćuje. Nakon pedesetak godina aktivnog čitanja, ono što mogu reći o najnovijem romanu Dražena Katunarića Zbogom, pustinjo (Sandorf, 2021) jest da je to izniman, moćan i potresan roman, „jedan od najboljih hrvatskih romana posljednjih godina“, kaže Zdravko Zima, a ja se pridružujem. On će vas hipnotički uvući u svoj svijet jer je u punom smislu riječi svjetotvoran i na jedan poseban način magičan. Njegove slike ostat će vam trajno u sjećanju kao što pamtite samo jako dobre filmove, dok one druge zaboravite čim se svjetla u dvorani upale.

O naslovu romana

Zbogom, pustinjo je naslov romana ali ujedno i naslov zbirke pjesama koja je u njega usađena, kao „djelo u radu“ glavnog ženskog lika pjesnikinje Klaudije. Jer upravo je bezimena Pustinja glavni lik u ovom romanu. Na njenoj ravnodušnoj, praznoj pozadini („bijeli kvadrat na bijelom polju“) sve što je prikazano u prvom planu romana vrvi od kretanja, bruji kao polifonija-kakofonija mnogobrojnih glasova, ljudi i sudbina. Pustinja je šutljiva, duhom odsutna, promjenjiva i uvijek ista, sa svojim devama i dinama, žegom i zvijezdama koje kao da su nadohvat ruke. Bilo bi očekivano reći da je ona simbol – apsoluta, vremena, vječnosti ili usuda…, ali zasluga (jedna od mnogih) ove „stvarnosne“ i ujedno lirsko-misaone proze jest to da je njena simbolika diskretna, neodređena, da izbjegava stereotipe, iako je kao dio sinoptičke poetike cjeline neizbježno prisutna. Roman je po svojoj sveobuhvatnosti svojevrsan gesamtkunstwerk kao što je to na neki način i njegov autor: Katunarić je najbolji pjesnik među filozofima, filozof zalutao u pjesništvo, pjesnik u esej, mislilac u roman, a svi zajedno u pisanje. U prvom planu ove višeglasne epske proze uvijek je konkretna zbilja, što će reći prikaz izvjesnog dijela postojanja – stvarnog ili iz fikcije. Ona je viđena iz očišta likova koji imaju, s izuzetkom dva glavna lika-naratora, praktičnu svijest otpornu na metafore: oni stvari uzimaju zdravo za gotovo. Upravo njima, tim slučajnim, prostodušnim, nedužnima žrtvama, Katunarić daje glas, podiže im spomenik od riječi da ne potonu u pijesak koji nema pamćenja. Usput rečeno, vidjela sam Saharu, prepoznala u njoj topos očekivanoga. Mogu samo reći da mi je napisana pustinja u Katunarićevu romanu dojmljivija od one stvarne. To bi valjda bilo ono što zovemo umjetnost riječi. Toliko o pustinji.

Bezimena Pustinja je glavni lik u romanu. Na njenoj ravnodušnoj, praznoj pozadini („bijeli kvadrat na bijelom polju“) sve što je prikazano u prvom planu romana vrvi od kretanja, bruji kao polifonija-kakofonija mnogobrojnih glasova, ljudi i sudbina

Ideja za roman: potresan motiv iz zbilje

Znamo, (a piše i na koricama knjige), da je u začetku romana bio jedan stvarni događaj: tragedija grupe hrvatskih radnika na gradilištu Hidroelektrine brane u pustinji negdje na jugu Alžira. Njih su zaklali islamistički teroristi u jeku tamošnjeg građanskog rata 1993., baš nekako u vrijeme kada je započeo i naš sukob s Bošnjacima. Dva su rata donekle poveziva (osveta i kazna mudžahedina nemuslimanima) ali ne kao izravan odnos uzroka i posljedice, nego kao Zlo koje napada iz busije poput zlokobnog usuda. Međutim to zlo u romanu ima lice, ono nije apstraktno nego je otjelovljeno.

Još više nego u prethodnim romanima Dražena Katunarića u Zbogom, pustinjo ima mnogo autobiografskih elemenata: autor je prije skoro 40 godina boravio šest mjeseci u Alžiru (također u svojstvu prevoditelja, kao i njegovi pripovjedači). Trebalo mu je više desetljeća da to svoje tamošnje iskustvo i tragediju koja se kasnije dogodila (i  prošla kod nas skoro nezapaženo zbog rata u Hrvatskoj) oblikuje u roman. Taj međutim nije dokumentaristička proza, mada tako djeluje na momente zbog preciznosti gotovo fotografskih detalja snimljenih uživo, nego fikcija što balansira na rubu doživljenog iskustva i imaginacije. Na početku knjige navode se zato isprike autora istinskim žrtvama i njihovim obiteljima, s molbom da se ne uvrijede zbog te izmaštane priče koja nalazi samo okvirno svoj povod u zbilji. O nemislivom je naime moguće pisati jedino neizravno, figurativno, s dužnim okolišanjem.

Poetika romana između realizma i (post)modernizma

Napetost između svakovrsnih protuslovlja na tragu je (neo)romantičarskog sučeljavanja suprotnosti, u sadržini romana i u formi: to su dualizam proze i poezije, tragedije i humora, književno visokog i niskog stila, zatim pojedinca i okoline, čovjeka i prirode, udvojenih glasova naratora… U tom polilogu kultura, rasa, likova, rodova i karaktera sve je ipak jasno razlučeno, nema miješanja ni prelijevanja, samo nužnih kontakata u zoni dodira. Svjesno razbarušena, tek labavo ukroćena cjelina djeluje kao projekt uobličavanja egzistencijalnog kaosa višeglasjem likova i zbivanja. Sinergija dviju estetika – modernizma i antimodernizma (što ide zajedno), tvore neki vintage dojam u skladu s epohom: to je atmosfera ranog razdoblja ’80-ih, doba početaka liberalizacije u Jugoslaviji nakon Titove smrti, kad je fetiš sve što dolazi sa Zapada, a ideal kupovne moći i trka za zaradom nalaze se u prvom planu pa makar i na baušteli u Alžiru. U tom i takvom Alžiru, podijeljenom, siromašnom, frustriranom, čak su i naši „Jugovići“, tzv. „bratski nesvrstani“, maltene gospoda. Tako ovaj roman nije samo „roman krajolika“; to je prije svega socijalan, politički, filozofski i kritički pogled na svijet, žanrovski upakiran kao ljubavni roman i roman avanture istodobno.

Recimo, za primjer, da se u njemu sjajno razotkriva arbitrarnost i apsurd sustava moći na primjeru logorske hijerarhije. Radno naselje u pustinji svijet je u malom, klasni mikrokozam gdje vlada korupcija, lopovluk, bestidnost i podmićivanje kao u pravoj državi. Piramida logora ima svoj vrh na brijegu (koji se zove „Pantovčak“): to je naselje bogatih šefova, a na dnu je slam, barake šljakera, domaćih i stranih radnika (zovu ih „lamizon“ iskvarenom francuskom riječi za la maison); između tih dvaju staništa žive inženjeri i geodeti, nalaze se škola, uredi i ambulanta. Svakodnevica bauštelaca pokazana je kao rutina s varijacijama, a dojam je pojačan neobičnim okolnostima i mjestom radnje, pustinjom. Rad je tlaka, jedina motivacija je zarada, utjeha alkohol i paketi iz domovine, a mutna tuga gubitnika blijedi pred strahom da ih ne otjeraju kući.

Ovaj roman nije samo „roman krajolika“; to je prije svega socijalan, politički, filozofski i kritički pogled na svijet, žanrovski upakiran kao ljubavni roman i roman avanture istodobno

Perspektiva pripovijedanja – višeglasje

Značajno je da postoje dva glavna pripovjedača, jedan muški i jedan ženski glas, a oba su, što nije slučajno nego (i) simbolički, prevoditelji; taj dvostruki narativ oscilira između referencijalnosti i emocija, tjelesnog i racionalnog, fantazme i lucidnosti. (Postoji povremeno još i jedan treći glas koji govori u ime kolektivnog prvog lica množine).

Pored sinergije proze i poezije ima u ovom totalnom romanu potresnog realizma, paradoksalnog romantizma zbog sveopće napetosti suprotnosti kao i suptilnog simbolizma za upućene. Ali ima i tzv. „metanaracije“, odnosno autorefleksije pisca o samom procesu pisanja (što je prepoznatljivo kao zaštitni znak postmodernizma): glavni ženski lik je naime pjesnikinja koja uobličava zbilju u svojoj priči ali i u stihovima što su izdvojeni u knjizi kao zasebna mala poglavlja. A rasuta je zbirka pjesnički odbljesak u zrcalu proze romana, nešto poput metafore u metafori. Ona je unutrašnji odraz Klaudijina toka svijesti i drugačije je teksture od narativa obaju pripovjedača.

Kompozicija i struktura

Svaka pjesma ima dakle svoje mjesto u knjizi kao jedno od poglavlja, dok su velika većina ostalih prozna. Sva su numerirana, na 500 stranica ima ih oko 200, duljine od 1 do 3 stranice. Njihova je kompozicija dramatična, staccato (kaže autor), a „kratki rezovi“ su filmski, ekspresivni i dinamički, smjenjuju se užurbano. S druge strane, pjesme su vizualne i auditivne slike, mjesta za meditaciju, stanka i predah u zatišju, dok su prozna poglavlja često zapravo kratke priče. Duge tek dvije, tri stranice majstorski su izvedene u svojoj sažetosti, skoro kao u Maupassanta koji slovi i danas kao kanon toga žanra: u jednoj jedinoj zgodi sažimlju se obrisi lika i ambijenta, gradi se dramski čvor i zaplet. Glavninu romana čine upravo te kratke priče građene oko jednog živopisnog i upečatljivog lika, a ima ih mnogo, tih antijunaka-gubitnika, opisanih u trećem licu i u drugom planu narativa. Kratke epizode zajedno tvore roman-kolaž ili bolje rečeno razigrani kaleidoskop. Sve je fragmentarno, odvojeno a opet ulančano što ne pamtim da smo ikada vidjeli u hrvatskom romanu (možda pop-kulturna referenca na poetiku TV serija?).

Kontrastirani su motivi nasilja i seksa, sućuti i pizme, užasa i nade, drame i humora. Humoristične epizode su na primjer gostovanje HNK u pustinji, kad publika očekuje „cajke“, ili podmićivanje alžirskog direktora kojemu se ne sviđa poklon; burlesknoga ima još dosta, ali bez sarkazma, nasmiješena ironija ipak prevladava. Kao na kraju romana kad beduinski vrač „marabut i učitelj duhovnosti“ što živi u pustinjskoj spilji naruči od prijatelja, preživjelih Hrvata, da mu pošalju iz Europe – losion protiv ćelavosti! No to nije samo smiješno, poanta je alegorijska: prisnost s tuđincima je moguća, kao i paradoks da u pustinji postoji jedina spilja na svijetu koja ima – adresu.

Prizor samog smaknuća jeziv je i drastičan: opisan je gotovo onirički iz pozicije preživjelog pripovjedača koji je istodobno žrtva i svjedok užasa.

Kompozicija je dramatična, staccato (kaže autor), a „kratki rezovi“ su filmski, ekspresivni i dinamički, smjenjuju se užurbano

Povratak u bivšu budućnost koja se već dogodila.

Vrijeme radnje romana je određeno: od 1984. do 1993. godine. To je doba prekretničko, doba predtranzicije na jugoistoku Europe koja kod nas počinje nakon Titove smrti i kulminira ratom u Hrvatskoj. Mnogi mlađi od 50 godina danas ne znaju što je bilo „radničko samoupravljanje“, ne znaju za ondašnji pojam „Treći svijet“ (danas to znači nešto drugo), ni za „miroljubivu koegzistenciju“ čija je sjajna jugoslavenska ideja u doba hladnog rata kasnije propala kao i novi svjetski poredak u liberalnom kapitalizmu. U romanu se s druge strane već naziru klice buduće distopije – svjetske ugroze terorizmom (njen je vrhunac upravo sada svirepi državni terorizam u Ukrajini), zatim globalizacije (Kinezi nam grade Pelješki most), ekonomskog iseljavanja Hrvata (pa makar i na bauštelu u Irsku). Ima međutim i pozitivnog pogleda unaprijed – emancipacija žena već je neko vrijeme u punom jeku, napokon. Mada nedovršena, simbolički je masovno zaživjela upravo zahvaljujući ženskom stvaralaštvu što je povijesna novina. Luckasta i zanosna Klaudija, romantična poetesa i žarka ljubavnica, istodobno je objekt požude drugih ali i subjekt vlastite žudnje i svoga pisanja, ona je njihovo slobodarsko otjelovljenje.

Klaudija je iznimno moderan romaneskni lik, potpuna novost u hrvatskom (muškom) imaginariju kao model stvaralačke i slobodne žene u vrijeme društvene tranzicije… Moglo bi se reći da je autor umjetničkom empatijom prema svome liku postao sjajan pisac „ženskog pisma“!

Žensko pismo – muški diskurs

„Ruka koja drži pero, stvara povijest“, riječi su najpoznatije francuske spisateljice Colette iz prve polovine prošlog stoljeća. No ta povijest gotovo nikada nije bila ženska upravo zbog rodne diskriminacije, zbog odsutnosti žena iz pisane kulture, zbog društveno nametnute šutnje. Pojam osviješteno rodnog, tzv. „ženskog pisma“ („écriture féminine“) kako smo to svojedobno s francuskog prevele pok. Jelena Zuppa i ja u tada popularnom diskursu ’80-ih, nastao je u startu iz nesporazuma, no vremenom je pustio korijenje, uvriježio se i nadahnuo bezbrojne polemike. Sam termin datira još iz 1975. kad ga je lansirala francuska spisateljica Hélène Cixous misleći izrijekom na poetsko, lirsko, suptilno i slojevito pismo bez obzira na spol autora, a koje je tek naknadno pripisano ženskom „glasu“ i rodu. Kad su u doba modernog feminizma nakon ’68. žene konačno masovno „propisale“, brzo se uočilo da one često spontano dijele jednu njima svojstvenu, štoviše srodnu poetiku. Tako je onda to semantički konkretno, performativno, osjetilno, kontrakulturno i autoreferencijalno, uvijek na diverziju kanona usmjereno pisanje, nazvano „žensko pismo“. A ono je srećom uvijek više spontano nego programatsko.

Nešto od te simboličke rodne razlike struji i u preplitanju uzajamne privlačnosti i odbijanja između dva glavna lika romana, dva pripovjedača. Oni izvode pred nama plesni pas de deux romanse u nastajanju, oni daju romanu ljubavni suspense. Mlada žena je samosvjesna i divlja, „Tarzan“ (nadimak) je ozbiljan i nesiguran. Jaka ONA i plahi ON utjelovljuju rodnu preraspodjelu naravi i uloga – svaki od njih već ima u sebi zametak onog drugoga. I njihove „metafizičke šetnje“ pustinjom su različite: kod nje prevladavaju emocije i nedokučivost vlastitog postojanja (očekivano), a kod njega problem odnosa s drugima, čovječnost čovjeka. To su ujedno dva glavna pitanja, dvije „autostrade“ svake filozofije. U duhu poznate Kantove krilatice, Tarzan je zagledan u ljude oko sebe („moralni zakon u meni“), on misli i govori u njihovo ime, dok Klaudija noću promatra „zvjezdano nebo iznad sebe“ i misli na svog „ljubavnika“ Camusa. Ona je iznimno moderan romaneskni lik, potpuna novost u hrvatskom (muškom) imaginariju kao model stvaralačke i slobodne žene u vrijeme društvene tranzicije, ali (srećom) lišene aktivizma. Moglo bi se reći da je autor umjetničkom empatijom prema svome liku postao sjajan pisac „ženskog pisma“! (Kao što je uostalom i „otac“ njezinih pjesama).

Otjelovljeni dualizam zapadne metafizike (a druge i nema) zapravo je kȏd cijeloga romana: razlike između suprotnosti ostaju bez sinteze, ali nisu nepropusne. Emocije i misli usporedne su i povezane, no ipak nisu isto. Cjelina romana podsjeća na Veliki kotač mahajana budizma: žbice kotača spajaju dvije suprotne točke, one se okreću zajedno, mada odvojene, dok je središte prazno. Osmoza nije moguća, ali postoji bliskost u zoni dodira, u zamišljenom središtu kotača, kad bi ga bilo. Moguća interakcija rubnosti idealno smjera prema višeglasju, u transformatizam međuljudskih odnosa kao načelo. Ono najavljuje, mada još nesigurno, obnovljivi svjetski poredak, ono in spe zastupa integrativnost, a ne konfrontaciju. No nad svime ipak lebdi distopija u vidu posthumane ekologije kraja svijeta. Pustinja će trajati još jako dugo i kad ne bude više čovjeka s njegovim branama i tunelima, bagerima i sjekirama, dronovima i prijetnjom Trećeg svjetskog rata na pomolu. Mandala naslikana pijeskom čeka da je raspuše vjetar pustinje.

Po svojim svjesnim nesavršenostima što se nadaju kao „roman u nastajanju“, po načelu protuslovlja i preobrazbe, ovo nije samo još jedan „dobar roman“ nego razigran prozno-poetski ep u čijem je središtu arhetipski sukob svjetova umreženih između prošlosti i budućnosti, parabola ljudske patnje zbog Zla koje se ponavlja i uporne nade za čovjeka.

Ingrid Šafranek je redovna profesorica u mirovini na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Autorica je više knjiga o francuskoj modernoj književnosti, mnoštva znanstvenih radova i petnaestak prijevoda.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content