U Muzeju suvremene umjetnosti u Ljubljani ovog je siječnja jedan od pionira internet-arta Vuk Ćosić, u suradnji s Vaskom Simonitijem, održao izložbu generiranih tekstova projekta “Nacija minus kultura: Venec vencev vencev, 1”. Naslov ostvaren u suradnji s UI-jem (umjetnom inteligencijom), jesenas je objavljen u izdavačkoj kući LUD Šerpa i kao samostalno izdanje. Rad na projektu Ćosić je započeo preko Twittera skupivši četrnaest najhuškačkijih parola slovenske desnice, iz pera Janeza Janše, Aleša Hojsa, Mitje Iršića i drugih te ih softverom generirao u formi soneta. U pogovoru knjige ističe da se pored huškačkih tvitova služio i člancima ustava, erotskim oglasima, reklamama za nekretnine, navijačkim sloganima i drugim pronađenim mikrotekstovima koje je pomoću umjetne inteligencije pretvorio u sonete. A potom i poentira kako to nije degenerirana umjetnost, kako su nacisti svojedobno prozvali avangardu, već – generirana.
Prešern vs. “duh naroda”
Ćosić tvrdi kako korijen ovog djela (iako je riječ o konceptu, op. a.) zapravo spada u kraj osamdesetih, kad je sproveo kulturnu analizu jugoslavenskog prostora u kojoj je puk slavnu krilaticu o bratstvu počeo provoditi nauštrb redukcije jedinstva. Potom je na prijelazu stoljeća ljubljanska Moderna galerija organizirala izložbu o Prešernu, “Pevec, ne bogat, ali sloveč”, na kojoj su bili sabrani predmeti, rukopisi i rijetka izdanja pjesnikovih djela i pritom angažirala Ćosića koji je u to vrijeme vodio online portal Mat’kurja za projekt koji bi povodom obljetnice nacionalnog barda Franca Prešerna, dao novomedijski kontrapunkt tzv. “duhu naroda”.
Ćosić tvrdi kako korijen ovog djela (iako je riječ o konceptu, op. aut.) zapravo spada u kraj osamdesetih, kad je sproveo kulturnu analizu jugoslavenskog prostora u kojoj je puk slavnu krilaticu o bratstvu počeo provoditi nauštrb redukcije jedinstva
Kako je Prešernov jezik bio preopterećen raznoraznim romantičarskim filterima, koji se uzdaju u nadahnuće i ljubav, a naposljetku je “duh naroda” mapirao samostalno, ulogu je sukreatora sadržaja Ćosić tada prepustio voxu populi koji je je projektu pristupio izravno, bez pogrešaka, koje je Prešeren učitavao u sam pojam. Nefiltrirani pojmovi pretraživanja slovenskih web-korisnika na Mat’kurji te na flash aplikaciji, koja je u točnoj replici prvog izdanja Prešernovog Vijenca – uključujući i posebno za taj projekt reproduciran font – te pojmove animirano prikazivala u neprekinutom klizanju prešernovskih stihova.
Dvadesetak godina kasnije Moderna galerija je predložila Ćosiću da projekt ponovi. Ovaj put je Ćosić “nepresušni izvor iskrenog kukanja” (sic) potražio na slovenskom Twitteru, čiji je fond kroz Chat GPT 2 procesuirao programer Marko Plahuta. Dakle, UI je slovenski naučio čitati preko Twittera, dok se pisanju učio iz građe 1200 slovenskih soneta povučenih s Wikipedije te naslova iz raznoraznih medija. Ćosićev je izdavač ovime pokrenuo ediciju Ludi Šerpa, a Ćosić ostao vjeran sebi, poduprijevši čitav projekt i preko web-stranice, https://nacija-kultura.si/…
Marulićeva redaktura – vatrom
U ovakvim multimedijskim nagnućima, Ćosić nije usamljen, budući da je je slovenski alternativni izdavač Črna škrinjica (festivala poezije Ignor, op. a.), netom objavio Navade in uzance Jerneja Županiča. Nakladnik koji je već skrenuo pažnju na sebe kontroverznom antologijom Bog si ga drka na nas objavljuje knjigu koja dokumentira jedan proces, ali ne baš onaj Kafkin. Na temelju nedovršenog proznog fragmenta uz pomoć Google prevoditelja na kineski, potom na arapski te editiranjem i usputnim otklanjanjem sintaktičkih nejasnoća u uzvratu s još nekolicine jezika, Županič je u 21. rundi između čovjeka i mašine početni tekst sveo na poetski fragment od tri retka, u procesu dokumentiranom na 75 stranica. Jesu li Googleovi filteri tako poslužili za kreativnu nadogradnju ili razgradnju ili pak reductio ad absurdum, otvoreno je pitanje.
Ovaj postupak evocira možda najpoznatiju estetsku autocenzuru hrvatske književnosti, slučaj poznatiji kao – porod od tmine. Naime, Marko Marulić, kojeg nazivaju ocem hrvatske književnosti, bio je poznati kršćanski pisac čija su djela od šesnaestog stoljeća do danas prevedena na dvadesetak jezika, prije nego li se otisnuo svojim pismom širiti svetu riječ Gospodnju, pisao je poeziju o kojoj nije imao neko veliko mišljenje, stoga ju je bacio u kamin – vatri da ispravi.
Na temelju nedovršenog proznog fragmenta uz pomoć Google prevoditelja na kineski, potom na arapski te editiranjem i usputnim otklanjanjem sintaktičkih nejasnoća u uzvratu s još nekolicine jezika Županič je u 21. rundi između čovjeka i mašine početni tekst sveo na poetski fragment od tri retka, u procesu dokumentiranom na 75 stranica
Pjesme koje su svojim dojmom generirale nove pjesme
Zamolili smo književnog izdavača, pjesnika i urednika Primoža Čučnika iz LUD Šerpe da komentira slučaj ova dva naslova. On smatra da je u Ćosićevu slučaju riječ o tzv. non-creative writing koji je pjesnikinju i prevoditeljicu Anu Pepelnik već pokrenuo u pisanju njezine četvrte zbirke, Pod vtisom (Pod dojmom) iz 2015. godine. Pjesme su nastale započevši svaku od njih stihom pjesnika koji su na autoricu ostavili snažan dojam. (Sličan je postupak iskoristio Josip Čekolj, ciklusom akrostiha Rukovet noćnih putovanja nastalog u sklopu Revije malih književnosti, održane u Booksi, te objavljenom u antologiji Vrijeme misli za Kulturtreger, 2021., op. a.). Ana Pepelnik, česta gošća Goranovog proljeća u prošlosti, kaže kako joj je ovaj koncept pao na pamet već pri pjesmama iz druge i treće zbirke poezije, ali je smatrala da odmah nakon debuta nema smisla gurati taj koncept. “Postojale su neke pjesme koje su djelovale nasuprot ‘izvornog’ pisanja ‘vlastitih’ pjesama. Drugim riječima, vjerujem da postoji nešto što je Harold Bloom prozvao tjeskobom utjecaja, što je djelomično utjecalo na naslov zbirke koja se, doduše, zove – Pod dojmom. Čini mi se da smo svi cijelo vrijeme pod dojomom vanjskoga. Pogotovo, ako si dinamičan čitatelj, zacijelo se gibaš pod slojevima utjecaja ovoga i onoga teksta, odnosno pisca”, prisjeća se Ana.
Pitali smo Anu Pepelnik i je li imala kakve dodatne smjernice pri radu na zbirci. Kaže kako je, pored njih, postavila sebi i neka pravila. “Jedno je bilo da pišem u prvom licu jednine ženskog roda. tj., da je lirski subjekt Pod vtisom uglavnom ženski. Potom da preuzimam po najviše dva stiha na sljedeću stranicu neke knjige od prve do zadnje pjesme. Da pojedina pjesma ima točan naslov kakav je imala ‘obrađena’ knjiga. Sve je ostalo bilo prepušteno slučaju vremena i prostora u kojima sam se nalazila u tom trenutku kad sam označavala stihove. Prije svega tome koliko sam ne-sentimentalna bila ili ne u tom procesu”, zaključuje Pepelnik.
Sa sentimentom ili ne, sve je to moglo puno lošije završiti, ako je vjerovati aktualnoj fami oko prijetnje umjetnom inteligencijom koja nalikuje maltene na silazak Cameronovog Terminatora s kinoekrana u naš džep. Baš kao da ne gledamo svakodnevnu kaljužu žrtava autokorekta na grupi “Tijedan polu pismenosti”, europarlamentarce kojima iz margina ispadaju repovi Google prevoditelja, prešavši preko činjenice da je kompjuter pobijedio Garija Kasparova prije skoro 30 godina. Dojam nelagode o prisutnosti društvenih mreža koji je mali čovjek imao pred parametrima prirodnih sila formatiran je na praktičnu mjeru koja prožima jezom nabadanja odgovora na svakodnevna egzistencijalna pitanja. Nelagode koju se lako može preinačiti u strah, ako se istodobno iza autoriteta nositelja društvenih vrijednosti što skrivaju, a što proturuju interesi oligarhija. I stoga je dobro da kulturnim poljem još uvijek jašu akterice ili akteri koji će ovaj revival milenarističkog bjesnila anulirati sa smiješkom kreativnih tendencija. No pasaran!
