Han Kang suvremena je južnokorejska spisateljica, prepoznata i višestruko nagrađivana na međunarodnoj razini. Nakon Bookera (2016. za roman Vegetarijanka), kao i drugih nagrada i priznanja, 2024. je dobila Nobelovu nagradu za književnost što je iznenadilo dio književne javnosti jer Kang nije bila na popisu favorita i očekivanja su bila usmjerena prema drugima, primjerice kineskoj spisateljici Can Xue. Žiri Nobela je tada istaknuo njezinu „intenzivnu poetsku prozu usmjerenu na povijesne traume i krhkost ljudskog života“, a u govoru održanom tijekom svečane dodjele Han Kang naglašava da književnost shvaća kao prostor susreta s tuđom unutrašnjošću, kao jezik koji ustraje u zamišljenoj perspektivi u prvom licu i koji čak i u suočavanju s traumom povezuje pojedince te pruža otpor nasilju i uništenju života. U trenutku dobivanja Nobela u Hrvatskoj je već bila objavljena Vegetarijanka (Hena com, 2018.), a nakon toga dolazi do snažnijeg interesa i prijevoda njezinih knjiga, pa su tako objavljena i Ljudska djela  i Bijela knjiga.

Suzdržano i emotivno

Radnja Bijele knjige odvija se tijekom književne rezidencije, pretpostavlja se u Varšavi. Bezimena pripovjedačica kroz promišljanje bijele boje: snijega, soli, papira i mlijeka, pokušava izraziti i razumjeti vlastitu unutarnju bol. Kroz niz kratkih, lirski oblikovanih fragmenata suočava se s obiteljskom tragedijom: smrću starije sestre koju nikada nije upoznala. Zamišljanjem sestrinih prvih trenutaka života nastoji uspostaviti intimni prostor sjećanja, tuge i pomirenja. Han Kang na taj način oblikuje neobično lirsko, fragmentarno djelo koje se opire čvrstoj žanrovskoj definiciji. Premda se često označava kao roman, svojom fragmentarnom strukturom i odsustvom klasične fabule znatno se više približava zbirci lirsko-meditativnih proznih zapisa nego romanu u tradicionalnom smislu. Knjiga je sastavljena od autobiografskih zapisa, meditativnih eseja i poetske proze, pojedine fragmente prate i fotografije koje dodatno otvaraju prostor tumačenja. Središnje teme knjige: gubitak, ranjivost, trauma i tišina ispisane su u kratkim fragmentima koji stvaraju suzdržan ali izrazito emotivan  pripovjedni prostor. Kroz motiv bijele boje pripovjedačica pokušava prizvati i simbolički oživjeti sestru koja je umrla ubrzo nakon rođenja. Lik sestre tako postaje figura prisutna kroz svoju odsutnost: praznina koja poprima fizičku dimenziju te se pretvara u središnju točku oko koje se tekst neprestano okreće. Upravo ta praznina postaje oslonac teksta i prostor u kojem se fragmenti oblikuju u tihi pokušaj da se prepozna i ublaži traumu u kojoj je pripovjedačica odrasla.

Središnje teme knjige: gubitak, ranjivost, trauma i tišina ispisane su u kratkim fragmentima koji stvaraju suzdržan ali izrazito emotivan  pripovjedni prostor

Bjelina kao prostor traume i nade

Bijela boja u Bijeloj knjizi funkcionira kao temeljni simbol i strukturni princip djela, kroz koji se artikulira iskustvo gubitka, tišine i krhkosti postojanja. Iako se općenito bjelina povezuje s čistoćom, mirom i novim početkom, u istočnim kulturama ona istodobno nosi snažno značenje žalovanja i smrti. Tako ta simbolička dvoznačnost omogućuje autorici da bjeline ne koristi kao statičan znak praznine, nego kao dinamičan prostor u kojem se neprestano prepliću bol i nada.

Popis bijelih predmeta postaje narativni okvir kroz koji se razotkriva potisnuta trauma prerane sestrine smrti. Ti predmeti prestaju biti obični i postaju znakovi pamćenja i boli, dok pisanje pruža introspektivni i iscjeljujući prostor. Bjelina istodobno označava prazninu izgubljenog života i mogućnost novog početka koji pripovjedačica zamišlja u sestrino ime, a kao boja žalovanja cijelo djelo pretvara u tihi ritual sjećanja. „Sad ću dati bijele stvari, /ono što je bijelo, ali još može biti ukaljano: dat ću samo bijele stvari./  Više neću preispitivati /trebam li ti dati ovaj život.“

Simbolika se dodatno produbljuje motivom grada razorenog tijekom rata, a zatim ponovno izgrađenog koji, iako obnovljen, ostaje obilježen nevidljivim tragovima razaranja, kao što je i unutarnji svijet pripovjedačice trajno obilježen gubitkom: „Tog dana, hodajući tim parkom, prvi sam put pomislila na nju. Osobu koja je doživjela istu sudbinu kao taj grad. Koja je umrla i bila uništena. Koja se brižno iznova izgradila na temeljima spaljenih ruševina. Koja je zbog tog bila nešto novo. Koja je, jer je neki slomljeni zabat preživio, završila s neobičnim oblikom, u kojem se novo razlikuje od starog.“

Motiv bijelog cvijeta yulana, posađenog u znak sjećanja na mrtve, objedinjuje smrt i obnovu u jednoj slici: njegova kratkotrajna ljepota simbolizira krhkost života, ali i mogućnost novog početka.

Paralelno s time, pripovjedačica čita ispovijest muškarca koji vjeruje da u sebi nosi glas starijeg brata ubijenog u ratu, čije riječi dugo nije razumio jer nije znao njegov jezik. Pripovjedačicu ta priča potakne na razmišljanje o vlastitoj sestri, djetetu koja je živjelo svega nekoliko sati i nikad nije usvojilo jezik te ostaje izvan mogućnosti da bude u potpunosti zapamćena: „(…) pomislila sam da bih, da je mene na sličan način pohodilo prvo dijete moje majke, koje je živjelo samo dva sata, bila posve nesvjesna tih posjeta. Jer ta djevojčica nije naučila nijedan jezik. (…) Za nju je postojao samo glas. Nemoj umrijeti. Preklinjem te, nemoj umrijeti. Nerazumljive riječi, jedine koje će ikad čuti“

Minimalistički stil pisanja dodatno pojačava doživljaj bjeline i njezinu simboličku snagu: jezična ogoljenost, redukcija izraza i prazni prostori na stranicama vizualno i simbolično naglašavaju tišinu, odsutnost i prekide u pamćenju. Ipak, bijela boja nosi i nadu: ona označava put oslobađanja od tereta prošlosti. U toj bjelini pisanje postaje lijek, a riječ postaje način da se preživi ono što je dugo bilo potisnuto. Bjelina u romanu prerasta u sveobuhvatan simbol tuge, nevinosti, sjećanja i krhke nade u mogućnost duhovnog smirenja, a Bijela knjiga pritom ostvaruje jedinstven spoj lirske meditacije i traumatskog zapisa.

Fotografije u Bijeloj knjizi ne služe samo kao ilustracije, nego čine ravnopravan dio teksta. One ne objašnjavaju fabulu, već prenose osjećaje bjeline, tišine i odsutnosti koji prožimaju cijeli roman. Stalne, nijeme i ogoljene, funkcioniraju kao vizualni izraz tih motiva i nadopunjuju narativ, pojačavajući intimni i introspektivni ton ispovijesti. Trauma koju pripovjedačica nosi nije artikulirana samo riječima, nego je prisutna i vizualno, u obliku nijemih tragova koji istodobno upućuju na gubitak i na mogućnost novog početka. Fotografije brišu granicu između književnog i vizualnog izraza te proširuju prostor značenja izvan verbalnog medija.

Minimalistički stil pisanja dodatno pojačava doživljaj bjeline i njezinu simboličku snagu: jezična ogoljenost, redukcija izraza i prazni prostori na stranicama vizualno i simbolično naglašavaju tišinu, odsutnost i prekide u pamćenju. Ipak, bijela boja nosi i nadu: ona označava put oslobađanja od tereta prošlosti

Ona

U središtu  romana nalazi se tiha, ali potresna prisutnost smrti koja nikada nije do kraja nestala iz obiteljskog pamćenja. Pripovjedačica odrasta uz priče o starijoj sestri koja je umrla netom nakon prijevremenog rođenja, u kući izdvojenoj od svijeta i bez mogućnosti liječničke pomoći. Taj događaj premda se zbio prije njezina vlastitog dolaska na svijet, oblikuje njezin identitet. Svijest da njezin život postoji upravo zato što sestra nije preživjela stvara u njoj tihi osjećaj krivnje koji obuzima odnos prema izgubljenoj sestri: „Ovome životu trebala je samo jedna od nas da ga živi. Da si ti živjela duže od prvih nekoliko sati, ja sad ne bih bila živa. Moj život znači da je tvoj nemoguć.“

Ključni motiv romana čini prizor majke koja gleda novorođenče kako otvara oči i izrađuje bijelu haljinicu, moleći ga da preživi. Motiv novorođenčeta u povoju i bijele haljinice nosi snažnu višeslojnu simboliku. Bjelina ovdje nije samo boja nevinosti i početka, nego i nijemi svjedok naglog prekida života. Bijeli predmeti kao što su haljinica, snijeg, inje, leptir, more, postaju tragovi nečega što je postojalo tek u naznaci, ali nikada nije dobilo priliku trajati. Oni označuju krhkost, čistoću, ali i potpunu nezaštićenost pred smrću

Struktura romana dodatno pojačava taj dojam rascjepkanosti i nedovršenosti. Pripovjedačica kroz popis bijelih stvari i kroz zamišljanje da je sestra sada živa i da „gleda kroz njezine oči“ ispisuje kratke fragmente mogućeg života. Fragmenti nisu rekonstrukcija stvarnosti, nego poetski nadomještaj onog izgubljenog: život koji je mogao postojati, ali nikada nije dobio svoj puni oblik. Svaki zapis djeluje kao titraj sjećanja koji se pojavljuje i nestaje.

Drugi dio knjige u potpunosti je posvećen sestri, a kroz niz kratkih zapisa bilježe se zamišljeni trenuci njezina života: prvi pogled na more, susret s ribama, spominjanje rođendana, simbolika inja i mogućeg imena „seol“, odnosno snijega, koje joj je dao otac. Svaki od tih prizora, ma koliko kratak bio, povezan je s bijelom bojom, a pripovjedačica svojim djelovanjem oživljava sestrin život unutar te simbolične bjeline.

Iako je taj drugi dio formalno posvećen sestri, on je istodobno i duboko introspektivan. Kroz zamišljanje prizora sestrina života pripovjedačica istražuje vlastite osjećaje krivnje, tuge i odgovornosti. Introspektivnost se očituje u njezinoj pažnji prema detaljima, osobito prema bijeloj boji i motivima vezanima uz nju. Ona je prisutna i u načinu na koji oživljava sestrin život, čime se postepeno razotkrivaju njezina unutarnja stanja i emocionalna iskustva.

Kratkoća fragmenata, njihova suzdržana nježnost i tišina između rečenica stalno prizivaju svijest o prolaznosti. Svaki trenutak je dragocjen upravo zato što je kratak, a svaki prizor nosi u sebi svijest o njegovu neminovnom rasapu. Bjelina se tako ne pojavljuje samo kao vizualni motiv, nego kao temeljna osjećajna kategorija romana, ona je prostor u kojem se bol preobražava u ljepotu, a gubitak u tihu prisutnost.

Potpuna bjelina

Završni dio romana, simbolično naslovljen „Potpuna bjelina“, donosi trenutak u kojem se bol konačno ne samo priziva, nego i preobražava. Rečenica „Nemoj umrijeti. Živi.“ ne djeluje kao tiha molba, nego kao jasan, gotovo prkosan otpor smrti. Tim riječima pripovjedačica preoblikuje naslijeđenu priču o prerano prekinutom životu, nemoći i tišini te je pretvara u čin otpora i potvrdu opstanka. Smrt više nije jedina istina oko koje se gradi njezino pamćenje obiteljske povijesti i postaje nešto čemu se svjesno i otvoreno suprotstavlja. U trenutku kada kaže da će gledati njezinim očima i živjeti za nju njezin život, granica između dviju sestara gotovo nestaje. Sjećanje više nije pasivno, nego postaje čin: vlastiti život preuzima kao prostor u kojem sestra konačno može postojati. Upravo tu dolazi do stvarnog emocionalnog vrhunca romana – ne u tišini, nego u otvorenoj, snažnoj izjavi predanosti i ljubavi. Sestra ne nastavlja živjeti samo u riječima, nego kroz svakodnevicu pripovjedačice, kroz njezina iskustva, pogled i trajanje: „Kad sam gledala tvojim očima, vidjela sam drugačije. Kad sam hodala tvojim tijelom, hodala sam drugačije. Željela sam ti pokazati čiste stvari. Prije okrutnosti, tuge, očaja, prljavštine, boli, čiste stvari koje su bile ondje samo za tebe, čiste stvari prije svega drugog.“

Han Kang u Bijeloj knjizi donosi fragmentarnu, ali snažnu priču o obiteljskoj traumi i odrastanju u njezinoj sjeni, ali i o mogućnosti njezina iscjeljenja kroz pisanje. Trauma u ovoj knjizi poprima lik djeteta koje nije preživjelo, ali kroz bijele predmete, prizore i riječi dobiva vlastiti život. Ako je bjelina tijekom cijelog romana označavala krhkost, tišinu i smrt, u završnici dobiva i drugo lice života koji se nastavlja unatoč svemu. U tome se očituje jedna od najvećih snaga romana: bol i smrt nisu zanijekane, ali više ne određuju završnu riječ.

* Tekst je nastao u sklopu radionica „Književna kritika u tekstu i kontekstu“, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.