Na koricama hrvatskog izdanja knjige Gljiva na kraju svijeta: o mogućnosti života u kapitalističkim ruševinama američke antropologinje Anne Lowenhaupt Tsing otiskan je gotovo slikarski informel: guste, zamršene niti oker-zlatno boje na „orijentalno“ crvenoj pozadini među kojima se naziru fragmenti kineskog i japanskog pisma te, tu i tamo, lebdeća mikroskopska organska tijela. Tom likovnom gestom, Dejan Dragosavac Ruta i Dejan Kršić, koji potpisuju dizajn i prijelom ovog bogato opremljena izdanja, evociraju isprepletenu mreže micelija, podzemna organizma čije je gljiva samo vidljiv, spektakularan plod. Kod mikoriznih gljiva, koje su u simbiotskom savezništvu s određenim vrstama drveća, micelij se često uspoređuje s internetom šume: sustavom komunikacije u kojoj se gljiva spaja s korijenom stabla na celularnoj bazi i razmjenjuje ključne informacije i nutrijente, održavajući tako sveopće zdravlje i ekvilibrij šumske rizosfere.

Profit od saprofita

Pretpostavlja se da su gljive bile ključna karika u evoluciji života na zemlji tako što su omogućile vodenim biljkama da nastane kopno. Mikorizna gljiva je naime pretvorila naš planet u zelenu oazu usred svemirske praznine i pustoši. A da nema saprofita, tih saveznika smrti i raspadanja, organska materija bi se samo gomilala i ugušila životni prostor šume. Ako mikorizna gljiva i stablo predstavljaju idealne partnere, uzajaman i saveznički ljubavni odnos, što se događa kada se čovjek uplete usred njega? To složeno pitanje je u središtu Gljive na kraju svijeta, opširne i inovativne antropološke studije koja prati globalna putanja matsutake gljive na početku novog milenija u kojem je čovječanstvo doseglo vrhunac dominacije nad prirodom, ali i u kojem se sve više naziru ruševine tog velikog osvajačkog pothvata. Veze između različitih vrsta tu postaju ne samo duboko isprepletene, već i neuredne, krhke i otuđene. Čudom, u tim zamršenim odnosima i prolaznim savezništvima matsutake gljiva i dalje opstaje, ponekad ne unatoč već upravo zbog te gotovo babilonske zbrke.

Pretpostavlja se da su gljive bile ključna karika u evoluciji života na zemlji tako što su omogućile vodenim biljkama da nastane kopno. Mikorizna gljiva je naime pretvorila naš planet u zelenu oazu usred svemirske praznine i pustoši. A da nema saprofita, tih saveznika smrti i raspadanja, organska materija bi se samo gomilala i ugušila životni prostor šume

Kako bi ispričala tu zapetljanu priču, Lowenhaupt Tsing usvaja rizomatsku formu micelija kao pripovjednu tehniku. Umjesto naracije koja prati linearan razvoj, ovo je priča koja se grana, račva, isprepleće i uvija sama u sebe, prateći kozmopolitske rute matsutake gljive od borovih šuma Oregona, gdje migranti iz jugoistočne Azije preživljavaju na rubovima kapitalizma, preko sjevera Europe i pokrajine Yunnan pokrajine u sve ubrzanijoj i razvijenijoj Kini, do postindustrijskog Japana, gdje matsutake, kao tradicionalna delikatesa, doseže vratolomne cijene. Kao što prevoditeljica Jelena Kupsjak navodi u predgovoru, to je ujedno i priča koja zahtjeva opetovano prevođenje, ne samo između raznih grana znanosti, od ekologije, primijenjenog šumarstva, povijesti i ekonomije, već između standardiziranog jezika znanosti i lokalnih i vernakularnih znanja, vještina, i jezika u čije su svjetove matsutake gljive, zajedno s drugim biološkim vrstama, uronjene – a potom i iščupane i pretvorene u robu. U tom smislu, Lowenhaupt Tsing se uporno vraća na osnovni alat etnografije, ali i kvalitetne beletristike, a to je „umjetnost primjećivanja.“ Upravo ta osjetilna, pripovjedna i intelektualna otvorenost omogućuje autorici da bude iznenađena, odnosno, da u procesu urušavanja onog što smo nekoć smatrali pravocrtnom strjelicom progresa pronalazi mjesta u kojima raznolikost života na zemlji i dalje niče i opstaje.  Dakle, ovo nije utopijska priča o spasu i iskupljenju, već o neočekivanim „zakrpama,“ mutacijama i kontaminacijama na rubovima proždrljivog i neumoljivog Moloha globalnog kapitalizma.

Kako bi ispričala tu zapetljanu priču, Lowenhaupt Tsing usvaja rizomatsku formu micelija kao pripovjednu tehniku. Umjesto naracije koja prati linearan razvoj, ovo je priča koja se grana, račva, isprepleće i uvija sama u sebe, prateći kozmopolitske rute matsutake gljive

Neuzgojiva, a „zakrpa“

Matsutake gljiva i njeno stanište svijetle borove šume predstavljaju upravo jednu takvu „zakrpu“ – proizvodi zamršenih i isprepletenih odnosa između prirodne i ljudske djelatnosti koji danas opstaju tek u pukotinama i ruševinama univerzalnog napretka. Kulturološki i ekonomski, matsutake je čvrsto povezana s Japanom, gdje je poznata još od Edo perioda i proslavljena u haiku poeziji i ritualima koji najavljuju jesen, te darivana kao poklon zbog svoje opore arome cimeta i visoke kulinarske vrijednosti. Svoje idealno stanište je nekoć nalazila u satoyama šumama oko Kyoto prefekture, središta imperijalnog Japana koje su kultivirali seljaci, krčeći bjelogoricu i ostavljajući mjesta za crveni bor s kojim je matsutake gljiva u mikoriznom odnosu. S naglom industrijalizacijom i nestankom seljačkog habitusa već sredinom 20. stoljeća, matsutake se znatno prorijedila te postala predmetom nostalgije za predmodernim, kultivirano pošumljenim Japanom. Ujedno je i njena cijena i potražnja na tržištu naglo porasla.

Budući da je matsutake simbiont, gotovo nemoguće ju je uzgajati na industrijskoj skali, unatoč naporima znanstvenika i poduzetnika. Ona, naime, ovisi o „zakrpama“ – „međuvrstnim svjetovima“ koji se opiru skalabilnosti i standardizaciji ugrađenim u univerzalni napredak, ali istovremeno ugošćuju određenu ljudsku djelatnost, prisustvo čovjeka. Tsing dakle osporava ekološko zavodljivi topos izgubljene i netaknute prirode, pokazujući kako bioraznolikost i savezništvo među vrstama može opstati u uvjetima ljudskog remećenja i „kontaminacije,“ kao što su nekad bile seljačke satoyama šume i suvremeni napori da se ti ekosustavi ožive i ponovno ugoste matsutake gljivu.

S naglom industrijalizacijom i nestankom seljačkog habitusa već sredinom 20. stoljeća, matsutake se znatno prorijedila te postala predmetom nostalgije za predmodernim, kultivirano pošumljenim Japanom. Ujedno je i njena cijena i potražnja na tržištu naglo porasla. Budući da je matsutake simbiont, gotovo nemoguće ju je uzgajati na industrijskoj skali, unatoč naporima znanstvenika i poduzetnika

Prekarnost na ruševinama američkog sna

S ugroženošću matsutake gljive u Japanu, ali i njenoj istodobnoj preobrazbi u luksuznu robu, priča poprima širi rakurs, obuhvaćajući druge „zakrpe“ i „asamblaže“ u kojima ta gljiva uspijeva i tako postaje djelom globalnih opskrbnih lanaca. Unatoč japanskom nazivu, saznajemo da je matsutake zapravo „kozmopolitska“ vrsta – hibrid, snalažljivac i migrant, kao i „naš“ vrganj i lisičica, rasprostranjena po mnogim dijelovima sjeverne hemisfere. I dalje se vode rasprave o klasifikaciji vrsta, no Tsing nam pokazuje da je znanost duboko uronjena u kulturne norme. Dok jedan kineski znanstvenik poistovjećuje kozmopolitsku snalažljivost gljive, koja niče svugdje gdje može opstati, s Kinezima, jedan Japanac u njih upisuje rasne hijerarhije, koje se najzad prevode u tržišnu vrijednost. Slijedeći opskrbne lance i neuredne prijevode matsutake gljiva od ploda do robe, Tsing nas prvo vodi u Open Ticket, Oregon, u borove šume koje je napustila američka drvna industrija u potrazi za jeftinijim, manje reguliranim izvorima sirovine.

Matsutake se tako upleće u američku priču nakon raspada industrijalizacije i države blagostanja u 21. stoljeću. Njeni glavni likovi su Mien and Hmong, etničke skupine iz jugoistočne Azije koje su se borile na strani Amerikanaca u ratovima za prevlast azijskog Pacifika u doba Hladnog rata. Danas mnogi od njih biraju život na rubovima šuma Oregona, koji ih podsjeća na izgubljenu domovinu, gdje, zajedno s ruralnim bijelcima i starosjedećim japanskim migrantima, skupljaju matsutake gljive i nose ih na aukcije za preprodaju. Šume Oregona tako postaju mjesta koje opsjedaju duhovi američke kolonijalne prošlosti, ali i ukazuju na nove oblike prekarnosti i preživljavanja na ruševinama američkog sna. Tsing pritom izbjegava nostalgiju za normalnošću i sigurnošću koju je masovna industrijalizacija i država blagostanja nekoć osigurala i tako dodatno zapleće priču, uvodeći zamršenu dijalektiku. Naime, za Tsing, Mein i Hmong sakupljači gljiva predstavljaju novu vrstu azijskih Amerikanaca. Dok su prijašnje generacije imigranata bile uvedene u opće blagostanje pod cijenu asimilacije u industrijsko društvo i kapitalističku disciplinu, noviji migranti biraju „slobodu“ na samim rubovima kapitalizma i u uvjetima krajnje prekarnosti. Kao što matsutake u Japanu nije samo roba, već i dar koji gradi međuljudske odnose, u Open Ticketu ona postaje „trofej slobode“ koji se razmjenjuje kako bi berači „zadobili još više slobode da se vrate u šumu.“

Tsing nam pokazuje da je znanost duboko uronjena u kulturne norme. Dok jedan kineski znanstvenik poistovjećuje kozmopolitsku snalažljivost gljive, koja niče svugdje gdje može opstati, s Kinezima, jedan Japanac u njih upisuje rasne hijerarhije, koje se najzad prevode u tržišnu vrijednost

Mogućnost „zajedničkog latentnog dobra“

Može li se od ovih zamršenih niti micelija satkati neka nova, kolektivna i ekološki osjetljiva politika? Potkraj knjige, Tsing uvodi pojam „latentnog zajedničkog dobra“ koji upućuje na takvu mogućnost. Tsing tako zastaje u pokrajini Yunnan u doba naleta sveopće privatizacije šuma, gdje se kuje novi poduzetnički duh, a „ruralni gazde zamjenjuju socijalističke heroje.“ Novi kineski gazde predstavljaju dominantni model danas, u kojem „svi koriste kraj svijeta kako bi se obogatili prije nego što posljednji komadi svega budu uništeni.“ Tako i oni gomilaju šumsku imovinu i izrabljuju seljake za sakupljanje matsutake kako bi izvukli što veću zaradu u preprodaji. No Tsing ukazuje kako se plod gljive mora „iščupati ne samo iz svog životnog svijeta, već iz odnosa koji su sudjelovali u njezinu pribavljanju“ kako bi postao roba. Sam micelij tako modelira nepriznato, neuhvatljivo i prolazno zajedničkih dobro, čiji je matsutake tek „vidljivi plod.“ No i u ovom slučaju, knjiga ne nudi utopijsko rješenje – jer zajedničko dobro, Tsing upozorava, nastaje „usred konfuzije“, te ga nije lako institucionalizirati niti nas ono može u potpunosti otkupiti. Ono naime izmiče potpunoj ljudskoj kontroli i podrazumijeva zajednicu širu od ljudske, u kojoj se stvaraju međuvrstna savezništva usred antagonizama. Pitam se, međutim, uskraćuje li Tsing definiciju „latentnog zajedničkog dobra“? Prvo, zašto se ne bi moglo institucionalizirati ili biti podložno nekoj vrsti ekološki osjetljive samouprave? Postoje već primjeri toga, kao što su šumsko, riječno i primorsko dobro, koji postaju sve veća meta privatizacije. I sama Tsing ukazuje na tu mogućnost u završnoj raspravi o znanstvenom radu kao suvremenom polju otuđenja i ekstrakcije, koji se sve više pretvara ili u brend i robu (u Americi) ili kvantitativno bodovanje i standardiziranu proizvodnju (u Europi), a čiji je kolektivni i suradnički karakter često prešućen. Ista logika bi se mogla primijeniti i na bujanje umjetne inteligencije, ali i recentne prijedloge da se vlasništvo nad njom kolektivizira i prenamjeni u zajedničko dobro, budući da njena funkcionalnost ovisi ne samo o nepriznatom i ukradenom fondu kolektivnog ljudskog napora, već i golemoj ekstrakciji prirodnih resursa.

Tsing ukazuje kako se plod gljive mora „iščupati ne samo iz svog životnog svijeta, već iz odnosa koji su sudjelovali u njezinu pribavljanju“ kako bi postao roba. Sam micelij tako modelira nepriznato, neuhvatljivo i prolazno zajedničkih dobro, čiji je matsutake tek „vidljivi plod”

Unatoč implicitnoj etnografskoj idealizaciji vaninstitucionalnih odnosa i skepticizmu prema koordiniranim političkim pothvatima, Gljiva na kraju svijeta je rijetka znanstvena knjiga koja uzima rizik zaigrane, fabularne forme kako bi ispričala jednu babilonsku, zapetljanu priču na kraju svijeta kakvim smo ga dosad poznavali. Na trenutke se priča uzdiže iz zamršenih mreža micelija i prati lakši, lebdeći put spora – u mirisanju svježe ubrane matsutake, u šumskom plesu gljivarenja, u uzbuđenju otkrivenog dara koji se nazire ispod tepiha humusa i lišća. Dok preživljavamo kraj svijeta – ovdje i sad – još uvijek ima nade za jednu veseliju znanost.