Portal za književnost i kritiku

Nova proza Édouarda Louisa

Književna petlja nasilja

Inercija mainstream književnog polja, sklona pakiranjima literarnih varijacija na temu koje je moguće ispedalirati na tržište što brže to bolje, neće podnijeti još jednu, dvije ili tri knjige Édouarda Louisa o Édouardu Louisu. Riječ je o književnosti koja funkcionira u trenutku i koja neće ostarjeti dobro, ako autor ne počne pokazivati znakove da ga književnost zanima onkraj društvenopolitičkog dokumenta i terapijskog instrumenta
Édouard Louis: “Preobrazba: metoda”, prev. Ita Kovač, Oceanmore, Zagreb, 2023.
Louis ima još mnogo prostora za rast i razvoj, pod pretpostavkom da ima interes razviti se u pisca radije nego dežurnog dnevničara i doušnika iz margina iz kojih kreće, za društvene elite kojima stremi, odnosno kojima se priključio

Dvadeset šest mi je godina i nekoliko mjeseci, ljudi bi većinom rekli da je život preda mnom, da još ništa nije počelo, a ja već odavno živim s osjećajem da sam i previše doživio… – piše Édouard Louis pri početku svoga recentnog (petog objavljenog i prevedenog) autobiografskog romana. Preobrazba: metoda knjiga je koja sadrži sve dosadašnje proze francuskog autora, na različite načine ugrađene u njegovu vjerojatno najsofisticiraniju i svakako najdulju knjigu dosad. Dvočlani naslov odnosi se na središnju temu knjige, sistematsku transformaciju koju je protagonist provodio nad svojom osobom otkako mu je razvoj samosvijesti rascijepio opsesivno kadriranje vlastitog bića izvana, od spontanog postojanja.

… možda upravo otuda tako duboka želja da pišem, da na neki način ovjekovječim prošlost u tekstu i da je se time možda oslobodim…

Louis i sam piše da piše neprestano istu knjigu; o odrastanju queer dječaka u siromaštvu i izrazito homofobnoj okolini, emancipaciji kroz gotovo slučajno i u očajanju nađene talente, najprije za kazalište i glumu, zatim filozofiju i književnost. Louis piše o nasilju i reprodukciji nasilja s različitim fokalnim točkama i pristupima, počevši od verbalnog, emocionalnog, klasnog i fizičkog nasilja koje je trpio kao dječak (u romanu Raskrstimo s Eddyjem), preko nasilja inherentnog klasno stratificiranom društvu koje je slomilo leđa njegovu ocu (u Tko je ubio mog oca) i umalo slomilo duh njegovoj majci (u O borbama i metamorfozama jedne žene) te o silovanju koje je doživio i jedva preživio kao mladić u Parizu (u Povijest nasilja). Njegov je opus kao kaleidoskop traumi i različitih razina bića i odnosa na kojima povreda može vibrirati, a bijeg od ili iz konkretne situacije iluzorno je i klizajuće obećanje koje se s vremenom pretvara u trajno stanje neusidrenosti i tjeskobe.

… ili možda suprotno, da mi prošlost, sad toliko usidrena u meni, nameće da o njoj govorim, neprestano, u svakoj prilici, da je odnijela pobjedu nada mnom i da, misleći kako je se oslobađam, zapravo samo učvršćujem njezino postojanje i njezinu vlast nad mojim životom…

Louis u Preobrazbi autotematizira sami proces pisanja više nego ikad dosad, pitajući se osobito na početku i kraju knjige o prirodi svoga interesa, kao i funkciji koju pisanje igra u njegovu životu. U pisanju je njegova emancipacija, konačni lom od prošlosti, dostizanje slave i neovisnosti i pripadnosti krugovima ne tek fine srednje pariške klase, nego i suvremene kulturne elite. Međutim, osobito ako provedemo neko vrijeme u njegovom književnom univerzumu, krećući se iz knjige u knjigu, dojam je da se stvara traumatski čvor koji neprestano kruži oko svoje osi.

… možda sam se ulovio u stupicu – ne znam.

Nedorađenost prerano napisanih memoara

Organska usporedba Louisa s opusom Annie Ernaux – zbog kratkih, jednostavno pisanih autobiografskih knjiga o odrastanju na francuskoj radničkoj periferiji, u obitelji iz koje se autor/ica izdvaja i odvaja obrazovanjem i klasnim usponom – možda pomalo nepravedno rasvjetljava Louisove slabosti. Dok Ernaux piše izrazito svedeno i koncentrirano, Louis se svaki put iznova rasprsne u repetitivni narativni nered cjeline s ozbiljnim rupama. Razlučive i jasne pripovjedne strategije poput premještanja pripovjedačkog fokusa, priča unutar priča, temporalnih skokova i paralelizama te profiliranje nepouzdanog pripovjedača smještaju njegove knjige u sferu umjetničke književnosti, no Louisevo stvaralaštvo ipak ostaje u dojmu prilično sirovo i neprerađeno. Ernaux autorefleksivno objašnjava stilističku jednostavnost i fokus na ohlađenoj faktografiji svoje proze željom da stane u objektni odnos prema intimnoj građi, ali i značajem koji pridaje klasnoj pristupačnosti književnosti koju stvara. Louis je neprestano u afektu, piše bez daha, kao da je (svaki put iznova) u panici. Dakle (nijedna od) knjiga nije doista divlja književna eskapada osobe koja želi, stilski koliko i tematski, literarno otjeloviti iskustvo života i odrastanja u uvjetima društvene opresije i marginalizacije, nego rad koji stremi književnosti, ali se urušava u nedorađenost prerano napisanog memoara.

Efektivno je najzavodljiviji i najdirljiviji aspekt Louiseva rada napasna iskrenost, očajnička potreba pripovjedača da se izrazi, pokaže i svidi, koja funkcionira podjednako kao garancija istinitosti, performativ i emocionalna ucjena. Spremnost da se pokaže posve gol pred nama, da sve kaže i da kaže sve, da čak kaže kako zna da po pravilima dobre književnosti ne valja sve reći, nego riječima pokazati, pa ipak ne može drugačije nego da nam kaže. No na stranu besmisao pisanja po brojevima, Louisevo spontano, a ipak svjesno i namjerno kontriranje onome što i sam razumije kao poželjne postupke u gradnji književnosti djeluje više kao ustupak manjku rada na materiji nego kao produktivna subverzija.

 Efektivno je najzavodljiviji i najdirljiviji aspekt Louiseva rada napasna iskrenost, očajnička potreba pripovjedača da se izrazi, pokaže i svidi, koja funkcionira podjednako kao garancija istinitosti, performativ i emocionalna ucjena

Trend deprivilegiranih perspektiva u prozi

Louis vuče materiju svoje književnosti iz osobne povijesti, oslanjajući se na značajan trend (auto)tematizacije klasno deprivilegiranih perspektiva, iskustava koja tek u posljednjih nekoliko generacija dopiru do statusa potrebnog da postanu drugim glasovima ravnopravan glas u društvenoj polifoniji. Književnotržišna reakcija sugerira da je interes za rasvjetljavanje tog segmenta društva živ i željan, ali literarna kvaliteta hitova pod ovim tematskim kišobranom oscilira, i moguće je da će se profilirati finiji literarni prosede kad pomicanje tabua s tematike bude manje friško, a lepeza dostupnih djela bude šira. Louis piše i o tome kako je u pisanju pronašao jednu od mogućih poluga koje će ga udaljiti od ranog života, djetinjstva i obitelji, i traumi vezanih za taj život; ono što bi ga moglo odvesti dovoljno daleko da nema opasnosti od toga da ga taj život usiše natrag. Piše kako ga samo pisanje (kao niti književnost općenito, kazalište, ili filozofija) nije privlačilo nekom unutarnjom silom ili žudnjom, koliko je priželjkivao izgled tog života izvana i status koji dolazi s potencijalnom slavom i pripadnošću eliti. I nešto tog izvanjskog uvjetovanja, kao i suštinske praznine, rezonira u njegovu djelu kao šuplja kompulzija, performativ. Iz čitateljske perspektive, s boravkom u njegovu uvijek istovjetnom književnom univerzumu, nužno dolazi do iscrpljivanja empatije, afektivnog zamora koji naprosto trpimo, osjećajući se kao u talačkoj situaciji koju pomažemo održati manje-više iz pristojnosti.

Činjenica je da čak i inercija mainstream književnog polja, sklona pakiranjima literarnih varijacija na temu koje je moguće ispedalirati na tržište što brže to bolje, neće podnijeti još jednu, dvije ili tri knjige Édouarda Louisa o Édouardu Louisu. Riječ je o književnosti koja funkcionira u trenutku, koja po svemu sudeći neće ostarjeti dobro, i ako sami autor u dogledno vrijeme ne počne pokazivati znakove da ga književnost zanima onkraj društvenopolitičkog dokumenta i terapijskog instrumenta, što nisu nevažne ali su na razini pojedinih djela brzoprolazne funkcije književnosti, naprosto se ne čini smisleno da se njegov opus puno dalje proširuje. Uspjeh u mladoj mladosti rijetko je kome zapravo donio dugoročnija dobra, a predimenzionirana hvala bez zdrave kritičnosti može otežati da se autorska ličnost u razvoju doista razvija dalje, umjesto da zapne u reprodukciji jeke prvog uspjeha. S obzirom na toliko koliko se često olako koristi pseudo-samorazumljivi epitet mladenačke kvalitete (nekog aspekta) književnog djela upravo kako bi ga se prosuđivalo više ili manje dobronamjerno pokroviteljski, vrijedi udahnuti prije nego odlučimo pečatirati knjigu ili neku njezinu dimenziju mladenačkom. Ali kod Louisa je ta kvaliteta eksplicitna i instrumentalizirana, gotovo je dijelom žanra, a čak je moguće o njoj razmišljati kao svojevrsnoj ugrađenoj metodi preventivnog preusmjeravanja suviše oštre kritike. Problem je doduše u tome da mladost ne može potrajati, a Louisu zapravo odavno više nije dvadeset i šest godina.

 Iz čitateljske perspektive, s boravkom u Louisevu uvijek istovjetnom književnom univerzumu, nužno dolazi do iscrpljivanja empatije, afektivnog zamora koji naprosto trpimo, osjećajući se kao u talačkoj situaciji koju pomažemo održati manje-više iz pristojnosti

Od doušnika s margine do ozbiljnog pisca

Preobrazba: metoda čitka je knjiga koja će Louisevu fandomu dati naprosto još jednu sezonu u serijalnom opusu, još malo manje-više istoga, s trenucima u kojima je iskrenost njegova promišljanja zaista razoružavajuća, tim više što ponekad djeluje naivno i, ruku na srce, iritantno. Ali u smislu ozbiljnije umjetničke težine, Louis ima još mnogo prostora za rast i razvoj, pod pretpostavkom da ima interes razviti se u pisca radije nego dežurnog dnevničara i doušnika iz margina iz kojih kreće, za društvene elite kojima stremi, odnosno kojima se priključio. A istinsko poštovanje prema njegovim iskustvima i načinu na koji su transformirana u književnost iskazuje se zapravo time da od njega i za njega kao autora priželjkujemo daleko više.

Ana Fazekaš je kritičarka, esejistica i urednica na područjima izvedbenih umjetnosti, književnosti i pop-kulture

Danas

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“ održat će se u Pazinu od 24. do 27. travnja u prostorima Kaštela. Ovogodišnji KaLibar je jedanaesti po redu, osim poznatih pisaca, okupit će kvizaše, likovnjake, filmaše i glazbenike. Festival počinje u srijedu, 24. travnja

ZAGREB BOOK FESTIVAL 2024.

Program Zagreb Book Festivala 2024. (od 13. do 17. svibnja) sastoji se od 20 književnih događanja na kojima će sudjelovati preko 40 domaćih i stranih književnika, znanstvenika, novinara, prevoditelja i publicista poput Lene Andersson, Boštjana Videmšeka, Johanne Frid, Nataše Govedić, Gorana Šimića, Mladenke Tkalčić, Drage Hedla, Dorte Jagić, Miljenka Jergovića, Nives Madunić Barišić, Ande Bukvić Pažin, Borisa Dežulovića, Tvrtka Jakovine, Ozrena Bitija, Luke Ostojića, Andrije Škare, Mladena Blaževića i mnogih drugih

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Poezija
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content