Može li se ludilo razumjeti? Bježi li se od njega? Mijenja li se ton govora kad se spomene nečija dijagnoza, stišavamo li se kad ugledamo nekoga tko odskače od uvriježene „normalnosti“, okrećemo li se s nelagodom u drugom smjeru? Mogu li se jezik, glas i pluralna misao pojedinca koji odstupa od neurotipičnosti ikako prevesti da bi ga se uistinu razumjelo, da bi ga se doista čulo?

Kao jedan od mogućih odgovora na ova pitanja, između aktualnih, novoobjavljenih književnih djela pred nas izranja Div, roman Nataše Govedić, spisateljice, književne i kazališne kritičarke. Div je djelo posvećeno poziciji ludila u njegovom suvremenom poimanju, pisano iz perspektive shizofrenog lika i značenjski obogaćeno poezijom. Nataša Govedić u Divu piše o shizofreniji bez dijagnosticiranja, stigmatiziranoj temi prilazi iz blage perspektive svakodnevice, konstruira viđenje svijeta iz vizure shizofrene protagonistice ulaskom u razgranat, raznolik i intertekstualno obogaćen jezik te postavlja pitanje je li ludilo ograničavajuće stanje ili se pak radi o drugom obliku svijesti, onome koje se usudi gledati u onostrano i pokušava ga prevesti na jezik duše?

Savezništvo prevođenja

Pripovijedanje u drugom licu množine osvježava narativ, čitateljima pruža pripovjedni odmak od standardnog, a protagonisticu tako upoznajemo kao četveroslojnu, shizotipičnu i borderline ličnost. Po profesiji prevoditeljica, po životnom pozivu sijačica kamenja, pripovjedno „mi“ protagonistice sačinjeno je od ličnosti koje se međusobno nadopunjuju, katkad i nadglasavaju, ali su utoliko čvrsto povezane, neraskidive i neodvojive. Dolazeći iz disfunkcionalne pozadine, rasute i popucale obiteljske dinamike, s roditeljima alkoholičarima, sestrom depresivkom i bratom koji u kasnijoj dobi također ponire u vrtlog alkoholizma, protagonistica nosi ime koje se, ma koliko u romanu rijetko spomenuto, simbolički prevodi kao odjek iz dubine svijesti, kao reakcija na sve prethodno i buduće proživljeno: Vika.

U susretu s Divom, neobičnim bićem koje pred protagonisticu izranja kao odraz na prozorima zgrade, ona s njim uspostavlja tajno savezništvo i u tom se izoliranom, nježnom, empatičnom odnosu, razvija njihova komunikacija. Da bi razumjela Diva i njegov rasuti, katkad u svojoj jednostavnosti gotovo infantilni govor, protagonistica s njim strpljivo komunicira, čita mu poeziju, osluškuje pitanja, ponire u njegovu svijest, tuguje nad krhkošću, sluša o izgubljenoj zajednici, krči put riječima kojima ne pronalazi značenje, ali pokušava prevesti čak i ono neprevodivo.

Sazdan od zemlje, neugaslih emocija i rahlog, minimalističkog jezika, bezvoljan i skrivajući se kad pljušti kiša, izranjajući pred prozorima i u zidovima kad je spreman komunicirati, Div je entitet sazdan od prapovijesti i korijenja postanka. Gladan poezije koje se ne može nasititi, u neprekidnoj potrazi za vlastitim kostima, možda posljednji od svoje davno izgubljene braće, Div je predstavnik drugosti i onostranog, nježni gigant kojeg se čita s radoznalim ushitom.

Prevođenje u Divu, osim što se njime bavi sama protagonistica, pojavljuje se i kao još jedan metatekstualni postupak, na što ukazuju višestruki tekstualni signali. U prvom redu tako ističe se podjela poglavlja koja je dvostruko jezično kodirana, s trivijaliziranim izrazima za ludilo u obliku naslova na engleskom jeziku i njihovim pandanima na hrvatskom, poput To go cuckoo / Ispaliti ili pak To go loony / Via kvasina. Upravo takve jezične konstrukcije osvješćuju poziciju ludila u najopćenitijoj terminologiji, najviše onoj svakodnevnoj. Jer koga upravo riječi to go cuckoo neće asocirati na primjerice, Keseyev Let iznad kukavičjeg gnijezda i neobičnu dinamiku još jedne savezničke spone između rušitelja svih konvencija, Randalla McMurphya i glasa koji utjelovljuje roman, shizofrenog pripovjedača, poglavice Bromdena? Izgovaramo tako u slobodno vrijeme one tipične „ispalit ću na živce“ ili „ma onaj je otišao na kvasinu“, ne razmišljajući pritom o dvostrukoj konotaciji tih iskaza, čiji se značaj u Divu donosi sasvim uobičajeno i stoga ovaj roman odjekuje na više razina.

Da bi razumjela Diva i njegov rasuti, katkad u svojoj jednostavnosti gotovo infantilni govor, protagonistica s njim strpljivo komunicira, čita mu poeziju, osluškuje pitanja, ponire u njegovu svijest, tuguje nad krhkošću, sluša o izgubljenoj zajednici, krči put riječima kojima ne pronalazi značenje, ali pokušava prevesti čak i ono neprevodivo

Neuravnoteženost proze i poezije

Diva odlikuje i poseban vizualni i grafički dizajn teksta; uz kombiniranje proznih i poetskih segmenata teksta, od kojih je poezija otisnuta na crnom papiru. Divov je govor također zasebno naglašen tipografskim oblikovanjem, masnim crnim slovima što se rasuta po stranicama spajaju poput kakve jezične igre, pridonoseći karakteru Diva gotovo dječju radoznalost i jezičnu zaigranost, jednostavnost u kompleksnosti njegovog postojanja.

Div je naizgled neprevodiv, ali što ga dulje čitamo i što ga pomnije slušamo, to nam postaje bliži i počinjemo ga shvaćati. Istančanim jezikom u koji su upletene brojne intertekstualne i intermedijalne poveznice s književnosti, povijesti, mitovima, religijom i kulturom u najširem smislu, od povijesti kanaanske zemlje do poetskih varijacija Byronovih stihova, kao i reduciranim, a vizualno istaknutim iskazom poput onoga kojim se služi Div, Nataša Govedić pruža čitateljima neobičan spoj užitka čitanja i poniranja u svijest shizofrene protagonistice i njezinog blagog gorostasa.

Iako je Div unikatan literarni spoj shizofrenog, višeglasnog pripovijedanja u prozi i zaigrane, intertekstualne poezije, ipak mi se čini kako poetski segmenti suviše odskaču od ostatka teksta i djeluju neuravnoteženo. Prekidajući misaonu liniju protagonistice i Diva, poezija ugurana među poglavlja, vizualno odcijepljena crnom bojom, sudara se sa samom materijom teksta. Takav postupak naposljetku ostavlja dojam neujednačenosti i prekida čitalački ritam.

Pa ipak, neuravnoteženost između dva književna roda koji karakteriziraju Diva, tog neobičnog literarnog hibrida, moguće je iščitati i kao perspektivu same svijesti protagonistice, nestabilne poput njihaljke na vjetru, a ipak katkad skladne.

Iako je Div unikatan literarni spoj shizofrenog, višeglasnog pripovijedanja u prozi i zaigrane, intertekstualne poezije, ipak mi se čini kako poetski segmenti suviše odskaču od ostatka teksta i djeluju neuravnoteženo

Shizoidna nesuradljivost

Zdravstveni sustav u Divu je smješten na jednu od stepenica niz koju protagonistica svako toliko sklizne, ispadajući iz okvira svakodnevice, kršeći dogovorenu terapiju ili zapadajući u težu psihozu, nakon čega joj se katkad propisuje boravak u bolnici. Protagonistica funkcionira u posebnoj životnoj autonomiji koja odudara od one regularne: ne uspijeva održati dnevni raspored, nedovoljno jede, premalo spava, probija rokove na prevođenju tekstova, iako joj književnost, napose poezija, pruža najveći užitak i smisao, baš kao i Divu, luta noću po kvartu unatoč zabrani pod rizikom jačeg psihotičnog napadaja… Sve to nerijetko ju dovodi do zida, do hladnoće u odnosu sa sestrom Verom, s kojom dijeli životni prostor. U liku njezine sestre pronalazimo nastup koji je primarno hladan i analitički, uštogljen poput brojeva kojima se bavi na svom bankarskom poslu, ali ispod takve naizgled kamene fasade gule se slojevi bezuvjetne ljubavi prema sestri, što je u tekstu najizraženije kad Veri liječnica sugerira da bi joj život bio bolji bez brige za shizofrenu sestru.

Liječnica je protagonisticu okarakterizirala kao shizoidno nesuradljivu osobu koja ne poštuje strukturu te je svojom višestrukom osobnošću svrstana čak i pod dijagnozu narcizma, čemu u nje nema traga, ali reflektivno ukazuje na manjak razumijevanja od strane liječnice, simboličke predstavnice zdravstva u širem smislu.

Kad protagonistica pak govori o načinima liječenja, to jest privremenog tretiranja svog stanja, jer shizofreničara se ne liječi, već ga se pokušava razumjeti, a više od svega prevesti, zamjetan je autorski uvid u strukturu zdravstvenog sustava i njegovog pristupa pacijentima. Na grupnoj će se terapiji tako pronaći mozaik pojedinaca koji kao da su slučajno podvedeni u istu, krovnu terapijsku zajednicu, od mladih ovisnika koji su tek proživjeli prve blaže psihičke slomove do onih s aktivnim psihozama koji moraju biti hospitalizirani.

I eto ga ponovno, javila mi se misao prilikom čitanja, aluzija na grupnu terapiju u Letu iznad kukavičjeg gnijezda: nesvrstani, oni što ne pripadaju u urednu strukturu „vanjskog“ svijeta ili oni koji se tek povremeno gube, svi na istom mjestu, a barijera (ne)razumijevanja među njima pada, za razliku od one stroge liječničke, kod koje razumijevanje izostaje. Protagonistica i ondje pronalazi svojeg saveznika, pacijenta Sizifa, međutim nitko nema toliko snažnu, neraskidivu sponu s njom, kao što ju ima Div. Jedinstven u iskazu, kao i izrazu, i sponi koju dijele, za protagonisticu on postaje poput potpornja bez kojeg ona ne može i bez kojeg više ne želi.

Protagonistica funkcionira u posebnoj životnoj autonomiji koja odudara od one regularne: ne uspijeva održati dnevni raspored, nedovoljno jede, premalo spava, probija rokove na prevođenju tekstova, iako joj književnost, napose poezija, pruža najveći užitak i smisao, baš kao i Divu, luta noću po kvartu unatoč zabrani pod rizikom jačeg psihotičnog napadaja…

Metafora onkraj dijagnoze

Kroz (ne)prevodivost ludila i svega što ono predstavlja, Div ne progovara samo o poziciji odbačenih, stigmatiziranih i mozaično uvezanih ličnosti poput onih koje protagonistica utjelovljuje i živi, već i kao bogato književno djelo predstavlja svojevrsnu metaforu ludila. Metaforu, upravo namijenjenu pokušaju shvaćanja ludila onkraj njegove dijagnoze, kroz stabilizaciju putem umjetnosti, najviše od svega pisane riječi, stiha, strofe, kroz nježno prevođenje jezika onih najrazličitijih, onoga koji se najčešće nepravedno odbacuje.

U Divu ludilo se čitateljstvu donosi bez primjese analitičnosti, postoji u svom elementarnom obliku i ne pruža signale za teorijsko promatranje ili za slojevito tumačenje, već samo za odluku kako ga prevesti, kako s njim komunicirati, kako ga prihvatiti, kako ga razumjeti, i na koji način.

Jer, ako protagonistica upravo bespogovorno prihvaća Diva, možemo li i mi učiniti isto?