O čemu govori roman Preobrazba: metoda (prev. Ita Kovač; OceanMore, Zagreb, 2023.)? Na prvi pogled to je prema sadržaju i stilu, nastavak ranijih romana koji su uz djela Annie Ernaux i Didiera Eribona postali suvremeni francuski klasici autofikcionalne književnosti. Raskrstimo s Eddyjem (prev. Ita Kovač; OceanMore, Zagreb, 2019.) završava ulaskom mladog Eddyja u internat srednje škole u Amiensu, iako, strogo uzevši, nije riječ o pripovijesti o društvenom penjaču, temeljenoj na klasičnim Balzacovim ili Stendhalovim shemama, već o opisu uzroka bijega iz depriviranog miljea.

Nakon dva scenska prologa, radnja počinje na mjestu gdje je Raskrstimo s Eddyjem ostavio čitateljsku publiku u iščekivanju: u Lycée Madeleine-Michelis u Amiensu. Počinje zapravo novim krugom bullyinga od gradskih vršnjaka. Ali jednog dana mladi Eddy upoznaje Elenu, učenicu iz više srednje klase, koja će stati u njegovu obranu, iako ju je iz oklade osramotio pred razredom. Njoj je posvećen prvi dio knjige. Louis prikazuje kako ga sve više fascinira život više buržoazije. Postaje redoviti gost uglađene, bogate obitelji. Tamo često prespava i oponaša sve ono što je Bourdieu naveo kao razlikovna obilježja buržoazije: glazbeni ukus, način govora, rituale ishrane, modu.

Isprika klasnog prebjega

Imitirati je jedan od najčešće korištenih glagola kada je u pitanju Eddyjeva metodologija obrazovnog napredovanja. Dok je u kući Bellegueuleovih televizor neprekidno uključen, čak i za vrijeme objeda, Eddy u kući Eleninih roditelja, duboko potresen Brahmsom, sluša himne njegovog Njemačkog rekvijema i sramežljivo pije prvu čašu crnog vina. Elenina majka Nadya ne može vjerovati da je Eddy njegovo pravo ime, počinje ga zvati Édouard, što vrlo godi mladom gostu. Jednog je dana Elenina majka odgovorila na Eddyjevu progresivnu metamorfozu lakonskim komentarom: „Eh bien Eddy, vous vous embourgeoisez!“ („Ah Eddy, vi postajete buržujem!“). Za vrijeme večere s Eleninom obitelji, on osjeća nevidljive, a opet tako jasne granice razlikovanja. Doživljava ih kao mrlje na sebi, u svom izgovoru, izgledu, ponašanju, mrlje srama koje mora opsesivno brisati poput lady Macbeth. Moje je tijelo pričalo drugačiju priču od one koju sam želio oblikovati. Kako bi promijenio svoju priču, mora promijeniti svoje tijelo.

Kad Eddy upozna Eribona, koji mladog klasnog prebjega uzima pod svoje okrilje, za svoj novi cilj, usvojen od mentora, dodat će redovito vježbanje pisanja i objavljivanje prve knjige. Druženje s Eribonom, dugo najavljivani coming-out i redoviti vikend-odlasci u Pariz, integriranje u gay zajednicu, dovode do sve većeg udaljavanja od Elene i njezine obitelji, što jezgrovito sažima rečenicom „Povijest moga života je zbir izbrisanih prijateljstava“. Eribon pretvara Eddyja u svoj projekt: radoznalom učeniku daje popise obavezne lektire i potiče ga da se prijavi za upisni postupak na École Normale Supérieure. Uz ogromne ambicije, neprospavane noći i fizičku iscrpljenost, projekt uspijeva. Karta za novi život u Parizu sada je dostupna, ali pridošlici nedostaju potrebna financijska sredstva za život i, iznad svega, za nove glavne brige. Promijeniti ime, zube, izgled, način smijanja.

U trećem dijelu autobiografije Eddy kreće u potragu za sponzorima na pariškoj gay sceni. Pedantno nabraja imena i zanimanja ljubavnika koji financiraju njegove posjete najboljim stomatološkim ordinacijama, studio u centru grada, večere u otmjenim restoranima ili skupa putovanja u SAD. Krug slavnih mecena uključuje direktore američkih industrijskih kompanija, sveučilišne profesore, potomke stare francuske plemićke obitelji, pa i gradonačelnika Ženeve. Na kraju Preobrazbe: metode ostvaruje se i posljednji od najvažnijih ciljeva u životu: autor počinje pisati svoj debitantski roman En finir avec Eddy Bellegueule i postaje pisac.

Preobrazba: metoda je Louisov najbolji tekst. Ne samo zbog činjenice da konačno doznajemo ono što nam je ljutiti prvijenac prešutio, odnosno pravu priču o munjevitom usponu. Prije svega zbog njegove literarne zrelosti. Louis aktualizira klasične Balzacove i Stendhalove pripovijesti o usponu. Diskretno potiskuje autora pripovjedača i pruža nam metodologiju promjene iz introspekcije. Za razliku od prvijenca, čiji su ton karakterizirali bijes i osveta, Louis ovdje koristi više oprostnih tonova obraćajući se izravno onima koje je napustio: u prvom dijelu ocu, u trećem Eleni. Tekst se može čitati i kao isprika klasnog prebjega. „Nemoj me osuđivati“, jedna je od stalnih molbi ostavljenoj Eleni.

Na kraju Preobrazbe: metode ostvaruje se i posljednji od najvažnijih ciljeva u životu: autor počinje pisati svoj debitantski roman En finir avec Eddy Bellegueule i postaje pisac

Programirano ponovno rađanje

U jednom intervjuu Louis kaže: „Otkrićem Marcela Prousta i Pedra Almodóvara osjetio sam se kao da sam pronašao svoju obitelj.“ Činjenica je da je Proust bio jedan od prvih pisaca koji je temu homoseksualnosti stavio u središte pozornosti. Louis aktualizira ovu tradiciju u moderniziranom obliku. Koristi vlastitu homoseksualnost kao ključ ulaska u pariške elite. Moglo bi se reći da je narativ klasne tranzicije organiziran prema strukturnom obrascu homoseksualnog razotkrivanja.

Ako se u dosadašnjim Louisovim romanima razvijala linija koja započinje s Bourdieuom, Ernaux i Didierom, Preobrazba: metoda je upisan u dugačku liniju francuskog gay romana. Mnoge su dodirne točke s temeljnim autobiografskim djelom Dnevnik lopova Jeana Geneta iz 1949. godine. Oba romana predstavljaju iskustvo homoseksualnosti koje kao da se ponavlja tijekom vremena, kao da je odvojeno od dinamike povijesti u kojoj se odvija. Napustivši Pikardiju novoga stoljeća kako bi ušao u École Normale Supérieure, zlostavljani Eddy Bellegueule postaje ugledni mladi intelektualac, gay Rastignac u svijetu književnosti. Louisov roman započinje citatom iz Dnevnika lopova. Taj mu roman preporučuje Didier Eribon kad mu prvi put slaže listu obavezne lektire. Još izravnije se poziva na njega: Ko pišem o vseh teh stvareh, ki ti jih pripovedujem, pišem svoj lastni Dnevnik lopova.

Jean Genet se iz kaznionice Fresnes preselio u udobnost boemske kavane La Coupole. Postao je priznati pisac, ne više sitni delinkvent. Louis se iz zlostavljanog seoskog adolescenta transformirao u najpriznatijeg queer pisca našeg vremena. Obojica su imali visokopozicionirane pokrovitelje. Jean-Paul Sartre svojom je studijom posvetio Geneta, Didier Eribon Louisa. Eribon mu je dao magičnu zapovijed: Pa onda to učinite, promijenite svoj život.

Dva romana o transformaciji pozivaju na drugačiji način pisanja ispovijesti na marginama rodnih pripadnosti. U autobiografskom nadahnuću mijenjaju ustaljene kodove autobiografije. Pridonose promjeni perspektive iz sadržajne i formalne perspektive. Genet je izmislio autofikciju prije nego što ju je teorija uspjela klasificirati. Louis je slobodno inspiriran transpersonalnim i etnotekstualnim modelima pripovijedanja s kojima Annie Ernaux eksperimentira od ranih 1980-ih kao alternativama autobiografskom pripovijedanju.

Odnos prema marginama, i politički odjeci tih borbi, variraju. Genet u svojim četrdesetima prerađuje materijal pustolovnog života, stvara osobnu mitologiju koja marginu premješta u središte. Homoseksualnost uzdiže na rang uzvišenog poetskog izvorišta. Ono zazorno postaje uvjet plemenitosti, a trivijalno izvorno mjesto svetog. Romanu je cilj ustoličenje zla, a to se radi stvaranjem kodeksa sotonskog trojstva: krađa, pederluk, izdaja. Sve to da bi kompromitirao društvo koje gomila materijalni i simbolički kapital i društvenu i afektivnu bijedu.

Louisu je bijeg i osvajanje Pariza jedini mogući izlaz iz siromašne, primitivne i okrutne zajednice. Ranije su knjige užurbano dizajnirale njegovo novo rođenje. Ovaj roman temeljito, po poglavljima, prikazuje faze u stvaranju nove osobe. U strogom smislu on je mjesto programiranog ponovnog rođenja. Genet, dijete nepoznatog oca, kojega je majka rano napustila, političku gestu uspostavlja u ponovnom otkrivanju samog sebe. Pritom izbjegava autoritet Zakona. Louis se suprotstavlja Zakonu, ukida očinsko prezime i time negira potrebu za društvenom reprodukcijom. U književnosti se rađa likvidacijom imena i prezimena i stavljanjem pod kontrolu rođenjem zaprimljenog identiteta.

Dva romana o transformaciji pozivaju na drugačiji način pisanja ispovijesti na marginama rodnih pripadnosti. U autobiografskom nadahnuću mijenjaju ustaljene kodove autobiografije. Pridonose promjeni perspektive iz sadržajne i formalne perspektive

Pitanje izdaje

Genetov je roman lažni dnevnik, a čita se kao pravi pustolovni roman. Louis piše roman koji je u stvari dnevnik i istovremeno društvena kronika. Udaljeni više od pola stoljeća, napadaju ono što diskriminira gay zajednicu. Zajedničko im je iskustvo elementarni doživljaj srama. Srama od isključenosti zbog društvenog podrijetla. Srama zbog stigmatizacije homoseksualnosti. S jedne strane, prokletstvo siročeta odgajanog u seoskom okruženju, s druge sina mnogobrojne obitelji osiromašene ekonomskom krizom. Ista stigma prenosi se u dominantnim diskursima. Bourdieu govori o otporu bliskom delinkvenciji, rigidnosti kulta muževnosti koji se manifestira u frajerskom pretjerivanju, napose u jeziku, grupe koja je zatočena u vlastitim očiglednostima i agresivna prema svemu različitom. Ona je prisutna i u napetosti zajedničkog jezika: „pedal, queer, tantouze, motherfucker, tarlouze, baltringue, sissy, peder, tetka, tetkurača”. Kad kao sedamnaestogodišnjak, dobije posao razvođača u kazalištu u Amiensu i prvi put na sceni gleda gay klasik Tonya Kushnera Angels in America, Louis će napustiti predstavu i, baš kao što bi rekli frajeri u njegovom selu, užasnutim kolegama kaže: „Ne mogu više gledati te pederske stvari, želudac mi se okreće.“

Oslobođen autobiografske konvencije, Louis slaže više glasova u jedan. On glasno optužuje, predbacuje, izriče priznanja koja se zahtijevaju od traumatiziranoga. S druge strane, govori smirenim glasom onoga koji prosuđuje, teorijski analizira situaciju i izriče društveno-političke sankcije. Upravo iz superpozicije između tog glasa organske blizine i glasa didaktičke udaljenosti proizlazi dvostruki politički prasak teksta. Preobrazba: metoda ne znači samo postati politički subjekt, nego preuzeti glas u ime onih koji se još ne mogu realizirati.

Pitanje zajedničko za oba djela je pitanje izdaje vlastitih činjenica i činjenica zajednice. Za Geneta je izdaja namjerni cilj, inherentan realizaciji djela i njegovoj ispravno alternativnoj dimenziji. Homoseksualac, ako dolazi s društvenog dna, može postojati samo kroz sublimaciju svojeg marginalnog statusa i invenciju djela. I za Louisa je izdaja obitelji, klase i prijatelja namjerna, jer dovodi do konačne emancipacije.

Genetova politika autobiografije manje postoji zbog proizvodnje zabranjenih scena nego zbog shvaćanja načela povijesne aktualnosti. To je snaga samopreokrećućeg narativa. Opipljiva pozadina fantastičnog okruženja prisilno je mjesto građanske norme, kaznenog prava i represivnog morala. Louis je pak dijete svog vremena. Obilježen je aktivnim odnosom prema politici i uhodanim tretmanom autofikcionalnog romana. On homoseksualne sekvence sažima u ilustrativnu ulogu. Razvija sociološku studiju svog miljea i porijekla, povezanu s političkom optužnicom.

Era Geneta i njegovih lopova je doba konzervativne Francuske zaleđene u arhaičnom odnosu prema moralu, na pozadini zabrana. Književna i simbolička moć pisca je preokrenuti inverziju kako bi je, u nedostatku norme, učinio egzistencijalnim mjestom. Tako sramota postaje ponos. Louisova makronovska Francuska razočarana je mitologijom napretka. Ona živi u koegzistenciji različitih povijesnih ritmova, u simultanosti nekoliko povijesnih epoha u isto vrijeme. To je Francuska koja se, u smislu morala i zakonodavstva, razvija integrirajući svoje različitosti. Gay ponos je karakteristika suvremenog autonarativa. Kolektivne demonstracije kojima je Louis sa svojim prijateljima često i suorganizator pretvorile su se u pobunu protiv policije, optužbu političkih elita i represivnog aparata.

Za Geneta je izdaja namjerni cilj, inherentan realizaciji djela i njegovoj ispravno alternativnoj dimenziji. Homoseksualac, ako dolazi s društvenog dna, može postojati samo kroz sublimaciju svojeg marginalnog statusa i invenciju djela. I za Louisa je izdaja obitelji, klase i prijatelja namjerna, jer dovodi do konačne emancipacije

Radikalna samopromjena

Ogoljen činjeničnim pisanjem, Louis sram pretvara u situaciju književnog performansa u svrhu javnog ispitivanja sebe. To je sposobnost samopripovijedanja da se inscenira, da se nastupa pod maskom, da se preobražava, da se poigrava svojom vokacijom za izlaganjem. Sve to kako bi se političko izrazilo kroz vlastito tijelo, njegovu poetiku i intimno stanje.

Louis odabire različite narativne forme: izmišljeni samointervju ispred ogledala, izmišljeni monolog Elene i izmišljena pisma Édouarda Eleni. Samokritički i detaljno ispituje sebe je li iskoristio ili čak zlostavljao ljude koji su mu pomogli. Je li bio oportunist koji je slijep za tuđe osjećaje dok je žudio za vlastitim uspjesima. Je li se odrekao roditelja, prijatelja i mentora. Odgovor na ova pitanja nije jednoznačan. Stariji muškarci koji su mu omogućili novac, pristup znanju i boljem društvu učinili su to jer su mladog Édouarda smatrali privlačnim. Roman bi se mogao nazvati autobiografskim, ili još točnije svjedočenjem. Svjedočenje je omiljen Louisov postupak, ono se predstavlja kao čin koji vrijedi upravo zbog svoje performativnosti, kao svako priznanje ili odavanje tajne.

Bourdieu je uveo koncept kontratreninga kako bi pokazao da se čovjek može pobuniti i trenirati protiv upisanih uobičajenih obrazaca osvještavanjem i vježbanjem drugačijih sekvenci pokreta, konkretnog fizičkog kontraučenja, kontranavikavanja. Ono što čini kolektivni čin kod Bourdieua, Louis opisuje kao priču o raskidima, vođenim bezuvjetnom željom za transformacijom, koja ga je istrgala iz veza koje su ga spajale s njegovim dotadašnjim suputnicima.

Tek što je stigao u Pariz, Édouard zapisuje program za budući život:

„- Promijeniti ime (na sudu?),
– Promijeniti lice,
– Promijeniti kožu (tetovaža?),
– Čitati (postati netko drugi, pisati),
– Promijeniti tijelo,
– Promijeniti navike,
– Promijeniti život (postati netko).“

Annie Ernaux u romanu Djevojačke uspomene piše:

„- Tjelesna preobrazba: smršavjeti, postati jednako plavokosa kao plavojka iz S.-a
– Intelektualni napredak: sustavno se baviti filozofijom i drugim predmetima i izbjegavati večernje razgovore po odjeljcima u spavaonici,
– Stjecanje znanja kojima ću nadoknaditi društveni zaostatak i neukost – trebam naučiti plivati, plesati – ili pak bjelodano preteći vlastite vršnjakinje tako što ću naučiti voziti i dobiti vozačku.“

Počinje njegov projekt brze i radikalne samopromjene. Rad zahtijeva potpunu kontrolu nad tijelom. Od tog trenutka mora paziti da sakrije svoju raniju osobu. To je posao glumca koji iz nule stvara karakter potpuno različit od njegove osobnosti. Nijedna riječ koja prijeđe preko njegovih usana više ne smije odavati dijalekt. Njegovo ime, odjeća, frizura, čak i osmijeh, sve se mora promijeniti. Vježba mu je lagana jer je od djetinjstva svjestan svojih pokreta koje su drugi smatrali previše ženstvenim i komentirali ih kao patetične. Već tada se nastojao što bolje prilagoditi i sakriti u svojoj okolini. U tome su mu poslužile vještine maskiranja, koje je morao usvojiti kao dječak – govoriti dubljim glasom, pretvarati se da hoda ne drugačiji način, da ne gestikulira dok govori: „Mislili su da radim isto što i oni, ali zapravo sam radio dok sam jeo, vježbao sam svoje novo tijelo.“

Louis odabire različite narativne forme: izmišljeni samointervju ispred ogledala, izmišljeni monolog Elene i izmišljena pisma Édouarda Eleni. Samokritički i detaljno ispituje sebe je li iskoristio ili čak zlostavljao ljude koji su mu pomogli. Je li bio oportunist koji je slijep za tuđe osjećaje dok je žudio za vlastitim uspjesima. Je li se odrekao roditelja, prijatelja i mentora. Odgovor na ova pitanja nije jednoznačan

Oruđe emancipacije

Kontratrening je usmjeren na model homoseksualca u novoj sredini koju otkriva. Svi ljubavnici i njihovi prijatelji su dotjerani, obrazovani, dostojanstveni. Njegove društvene želje miješaju se sa seksualnim. On hoće one kojima želi nalikovati. U toj želji za imitacijom, imućni ljubavnici utjelovljuju uspjeh koji on sam želi postići. Ljubavnici ga podržavaju, brinu o njemu, a opet ih mora napustiti u beskrajnom bijegu prema novom sebi. Sebstvo je osmišljeno da mu osigura mjesto u svijetu koje nikada nije trebao imati. Ako stignem do École Normale Supérieure onda sam spašen, ako napišem knjigu onda sam spašen. Čežnja da se jednoga dana spasi od siromaštva očituje se kao težnja koja ga neprestano izvlači iz odnosa koje je za sebe izgradio. Želja koja ga navodi da piše.

Da bi ulazak u pisanje uspio, potreban je još jedan prekid: iznenada ga obuzme gađenje kad ga ljubavnik opomene da ne prolijeva vino po sofi prekrivenoj kožom polarnog medvjeda. Gađenje osjeća kada, za elegantnom večerom, domaćin ponižava služavku bahatim govorom. Možda je upravo ta distanca, koja se u lomovima otvara prema njegovim buržoaskim suputnicima, ono što pisanje uopće čini mogućim.

Iskorak je vraćanje u vlastitu prošlost. Louisova priča o metamorfozi se isprepliće sa svim drugim pričama koje govore o siromaštvu i nejednakosti. To nije priča o usponu. Nije dirljivi Bildungsroman autsajdera koji se bori s ambicijom na svom putu prema uspjehu. Ovo je priča o nasilnom protutreningu. Preobrazba: metoda je pokušaj socioanalize koja bi mogla poslužiti kao oruđe emancipacije onima koji će ga pročitati.