Irski pisac Paul Lynch napisao je pet romana, a pažnju svjetske književne javnosti privukao je posljednjim, Prorokova pjesma, koji je 2023. godine dobio prestižnu nagradu Booker. Roman je prošle godine objavljen u izdanju nakladničke kuće Ljevak u prijevodu Deana Trdaka te je polučio veliki interes među čitateljima, pojačan i autorovim gostovanjem na Interliberu. Prorokova pjesma roman je koji svojom temom ne može izbjeći političnost, a ipak djeluje kao da je nastoji potisnuti na svoje rubove, a u prvi plan dovesti psihologiju likova, njihove obiteljske odnose i uopće čovjekovu egzistenciju u situaciji autoritarne vlasti. Riječ je o distopijskom romanu koji nastoji opisati i problematizirati život u autoritarnom režimu i u kojem politički događaji i odluke oblikuju svijet i upravljaju likovima. Prorokova pjesma stoga se uklapa u tradiciju političkog romana, žanra koji u posljednjih nekoliko desetljeća priziva sve više pažnje i interesa čitateljske publike.
Klupko teorija
Političkim romanima u široj recepciji i kritici uglavnom se označavaju romani u čijem su središtu političko djelovanje, sukob ideja i ideologija, distopijsko oblikovanje svijeta, rasprava oko odnosa moći, propitivanje identitetskih stereotipa, itd. Međutim, dva pojma ni sama nisu ni izbliza definirana, a njihova kombinacija samo dodatno usložnjava traganje za jednoznačnim odgovorima. Pojam politike neprestano se komplicira još od antičkih filozofa sve do današnje političke teorije te bi pokušaj njezina razrješenja završio podjednako kao da nastojimo konačno odgovoriti na pitanje što je književnost. S druge strane, roman je također književni oblik o kojem se u višestoljetnoj povijesti raspravljalo na prilično različite načine. Od toga da je riječ o žanru koji je još u nastajanju i nema svoju konačnu formu do žanra koji obilježava upravo nemogućnost definicije.
Upravo će politički roman Wellek i Warren u svojoj Teoriji književnosti, nakon što su sa zadrškom pristali na povijesni roman kao zaseban žanr, uzeti za primjer grupiranja tekstova na temelju predmeta, odnosno smatrat će ga čisto sociološkom klasifikacijom koja nema previše veze s književnošću (Wellek i Warren 1956: 222). I ovdje nastaje nevolja političkog romana. S jedne strane on ne bi trebao biti isključivo tematski određen kao roman koji tematizira politiku, političare, politička nadmetanja, izbore, stranke, diktature, revolucije, ratove i sl., ali je sasvim izvjesno da ni potpuno formalno određenje ne može iscrpno opisati politički roman.
Lakši put iz ove slijepe ulice bio bi prikloniti se konceptu politike književnosti i njezinom autoru Jacquesu Rancièreu koji u prvim rečenicama svoje utjecajne studije Politika književnosti kaže: „Politika književnosti nije politika pisaca. Ona se ne odnosi na njihovo lično učešće u političkim ili društvenim borbama njihovog doba. Ona se ne odnosi ni na način na koji pisci u svojim delima predstavljaju društvene strukture, političke pokrete ili različite identitete. Pod izrazom ‘politika književnosti’ podrazumeva se da se književnost bavi politikom ostajući književnost. (…) Taj izraz pretpostavlja postojanje suštinske veze između politike kao naročitog oblika kolektivne prakse i književnosti kao utvrđene prakse umetnosti pisanja“ (2008: 7). Neke daljnje interpretacije ovog slavnog citata koje se od njega nisu odmaknule u sljedećih dvjestotinjak stranica knjige zaključit će da je prema tome čitava književnost politična jer je upravo u književnosti moguća raspodjela osjetilnog kakva ne odgovara postojećem stanju. No takva je interpretacija ne samo pojednostavljujuća, nego i pogrešna – jer čitava književnost nije politična.
Prorokova pjesma roman je koji svojom temom ne može izbjeći političnost, a ipak djeluje kao da je nastoji potisnuti na svoje rubove, a u prvi plan dovesti psihologiju likova, njihove obiteljske odnose i uopće čovjekovu egzistenciju u situaciji autoritarne vlasti. Riječ je o distopijskom romanu koji nastoji opisati i problematizirati život u autoritarnom režimu i u kojem politički događaji i odluke oblikuju svijet i upravljaju likovima
Politički roman – manje žanr, više interpretacijski okvir
Roman je žanr koji neprestano komplicira i usložnjava ono što zahvati. Politički roman stoga nije nekakvo uže određenje romana, nego postavljanje još jednog pitanja pred nizom neodgovorenih pitanja.
Jedan od načina da se politički roman ukroti dao je i Irving Howe u još uvijek aktualnoj studiji Politics and the Novel iz 1957. godine. Prema njemu, politički je roman onaj „u kojem političke ideje igraju dominantnu ulogu ili u kojem je politička sredina dominantno okruženje, roman koji dopušta te pretpostavke bez da zbog toga trpi neko radikalno iskrivljenje (…), s mogućnošću neke analitičke dobiti“ (1957: 17). Ma koliko pojmovi ideje i okruženja bili problematični i nedorečeni, Howe je i dalje prva referenca za ulazak u problematiku političkog romana.
U posljednjih par godina ponovno se razbuktao interes za politički roman pa kao jedan od recentnijih pogleda na tu temu izdvajam tekst „Who’s afraid of the political novel?“ Ivane Perice i Aurore Peyroles koje navedenim pitanjima pristupaju na sasvim drugačiji način pa se tako „politički roman pojavljuje manje kao žanr definiran određenim normama, a više kao interpretacijski okvir – prizma kroz koju se tekst promatra kao politički objekt te postaje predmetom rasprave (izvan okvira čisto književne analize) koja može podići razinu svijesti ili jednostavno potaknuti diskusiju“. Poticanje diskusije doista je jedan od nedvojbenih političkih učinaka koje književni tekst može imati. U tom trenutku pitanje kako točno definirati politički roman postaje manje važno i povlači se pred žarom raspravljanja, argumentacija, pregovaranja i uvjeravanja, upravo onoga što obilježava i politiku. Upravo će nam zbog toga biti važna Prorokova pjesma kao roman čije će nam čitanje u kontekstu političkog romana otkriti važne razine njegova značenja, ali i kao roman koji će svojim specifičnim načinom uvođenja političkoga pomoći u razumijevanju onoga što žanr političkog romana može biti.
Tekst Ivane Perice i Aurore Peyroles “Who’s afraid of the political novel?” navedenim pitanjima pristupa na sasvim drugačiji način pa se tako „politički roman pojavljuje manje kao žanr definiran određenim normama, a više kao interpretacijski okvir – prizma kroz koju se tekst promatra kao politički objekt te postaje predmetom rasprave koja može podići razinu svijesti ili jednostavno potaknuti diskusiju”
Represija, autoritarnost i gašenje demokracije u Irskoj
Radnja romana smještena je u ne tako daleku budućnost Irske, u kojoj je na vlasti National Alliance Party, stranka koja polako počinje uvoditi autoritarnu vladavinu preko tajne policije Garda National Services Bureau (GNSB). Roman će dalje pratiti eskalaciju autoritarnog načina upravljanja državom od zastrašivanja i prijetnji preko uhićenja i ispitivanja pa do mučenja, ubojstava i građanskog rata. Pripovjedač kroz oči Eilish Stack, majke četvero djece i supruge učitelja sindikalista Larryja, donosi perspektivu irske obitelji srednje klase u navedenoj situaciji porasta nasilja i gušenja osnovnih demokratskih prava.
Roman počinje kafkijanski, dolaskom u dom Stackovih dvojice istražitelja GNSB-a koji traže Larryja. Ne zna se zašto niti što je skrivio, ali potpuno je jasno da ga kao sindikalista koji organizira prosvjed učitelja vlast nastoji ušutkati. Kada Larry sam ode na razgovor s predstavnicima tajne policije, s njega se neće vratiti i tada započinje sustavni teror nad obitelji Stack. Najstariji sin pristupit će pokretu otpora, a mlađi će s vremenom poput oca nestati u sustavu tajne policije nove vlasti. Eilish se povrh toga brine još za svog dementnog oca koji se sve teže snalazi u samostalnom životu, a slaba pomoć dolazi od sestre koja živi u Kanadi i zove ju da joj se pridruži s obitelji. Eilish se na koncu odlučuje za izbjeglištvo te zajedno sa skupinom irskih izbjeglica pokušava doći do Sjeverne Irske, a kada im to ne uspije, kreću na more jer „more je život“.
Kroz devet poglavlja koja okupljaju fragmente iz života obitelji u autoritarnoj državi pripovjedač stvara svijet koji je obilježen nasiljem, propadanjem društva i države i uništenjem ljudi, a koji nastaje u izmaglici nalik onoj iznad toliko žuđenog mora. Pri tome se trudi ostati dosljedan nedefiniranosti konteksta u koji smješta svoje likove. Zna se da je riječ o Irskoj, ali nije poznato ništa o NAP-u koji je na vlasti; kako je došao na vlast, tko su ljudi koji ga podržavaju pa čak ni kojom je ideologijom vođen, tek se da naslutiti da je riječ o nacionalističkoj desničarskoj stranci. Na nekoliko mjesta spominje se prilično uopćena međunarodna zajednica koja s prijekorom gleda na stanje u Irskoj, ali ne čini ništa više od gledanja. Naslanjajući se na iznesenu raspravu o političkom romanu bit će potrebno postaviti pitanje može li politički roman biti toliko dekontekstualiziran, odnosno može li se politički roman dekontekstualizirati od političkih ideja (osim prilično grubo ocrtanog autoritarizma) i izmjestiti iz političkog okruženja, a da i dalje zadrži svoju političnost i mogućnost stvaranja učinka u izvanknjiževnom svijetu.
„Svijet uvijek iznova završava“
Općenitost kojom raspolaže roman nije slučajna i njezin razlog natuknut je već u naslovu, pozicionirajući roman kao proročanstvo koje bi čitatelja trebalo upozoriti na mogućnost onoga što će se dogoditi, ako nešto propusti ili učini. Pitanje je što točno učiniti ili ne propustiti, i na njega odgovora u romanu nema. Pred sam kraj romana pripovjedač se udaljuje od likova i obraća se čitatelju: „prorok ne pjeva o kraju svijeta, nego o onome što se dogodilo, što će se dogoditi i što se upravo događa, nekima, ali ne svima, jer svijet uvijek iznova završava“. Proročanstvo je romana prema tome redundantno, prorokuje ono što samo naziva cikličnim, ono što će se ponoviti poput godišnjeg doba. Sa stajališta događajne povijesti, ono što se može predvidjeti nije događaj, nego neraspoznatljivo tijelo koje nema potencijal stvaranja političkog učinka. Takav je odnos prema pobunjenicima koji se bore protiv režima, a koji nisu ni po čemu bolji, manje agresivni ni skloni zločinima od samog režima. Jednostavno, lako bi bilo odmahnuti i reći da su svi oni isti, ali u takvoj konstelaciji odnosa nema političkog pa može li onda književnost biti proročanstvo koje će nam dati upute kako izbjeći ono o čemu sama govori?
Rješenje neće dati čitanja romana koja u Lynchovoj Irskoj vide tek slabije zamaskiranu Libiju ili Siriju, a u završetku romana sudbinu izbjeglica koje spas traže u nesigurnoj i opasnoj plovidbi preko mora. Iako se time roman izravno dotiče suvremenosti i migracija kojima smo svjedočili posljednjih deset i više godina, a koje nisu ostavile većeg traga u književnosti, on u tome ostaje ograničenog dosega jer tematizira srednjoklasnu obitelj, učitelje i znanstvenike, koje nevolje autoritarizma zahvaćaju onda kada je već prekasno, a koji ih mogu prepoznati tek kada ih se počnu ticati. Eilishino odbijanje preseljenja na vrijeme je neuvjerljivo i ne odgovara na pitanje zašto se visokoobrazovana profesionalka i njezin muž ne žele preseliti u drugu državu, osim ako ondje neće imati isti status kakav su imali u svojoj državi, a takvo što se rijetko događa Ircima i drugim Europljanima.
Može li politički roman biti toliko dekontekstualiziran, odnosno može li se dekontekstualizirati od političkih ideja (osim prilično grubo ocrtanog autoritarizma) i izmjestiti iz političkog okruženja, a da i dalje zadrži svoju političnost i mogućnost stvaranja učinka u izvanknjiževnom svijetu?
Postepeno dokidanje demokracije
Zbog toga političko u romanu, nasuprot tezama Howea o bavljenju političkim idejama i političkom okruženju, možemo pronaći upravo u njihovu odsustvu u romanu. U tišinama koje se tiču ideologije, političkog i društvenog konteksta u kojem je smještana radnja romana. Te praznine otvaraju mogućnost različitih čitanja, prepoznavanja čitateljeve situacije i njegovog političkog okruženja te uspoređivanja s jednim fikcionalnim, ali mogućim autoritarnim režimom. I upravo je u tome političnost Lynchovog romana, u smislu kako su Perica i Peyroles opisale politički roman – otvara diskusiju o postepenom dokidanju demokracije i porastu autoritarizma. Možda se ne pojavljuje proglasom izvanrednog stanja i policijom na ulicama, nego polaganim zanemarivanjem javnih institucija; ne ubijanjem ljudi, nego puštanjem da umru na europskim plažama, upravo onakvima kakvima Eilish i njena djeca teže i u kojima misle da su pronašli spas.
Literatura:
Howe, Irving. 1957. Politics and the Novel. New York: Horizon Press.
Perica I and Peyroles A. “Who’s afraid of the political novel? An introduction” [version 1; peer review: 2 approved]. Open Res Europe 2025, 5:161 (https://doi.org/10.12688/openreseurope.19915.1)
Rancière, Jacques. 2008. Politika književnosti. Novi Sad: Adresa.
Wellek, René i Austin Warren. 1956. Theory of Literature. New York: A Harvest Book.
* Tekst je dio serijala „Književnost u društveno-političkom kontekstu“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za medije.
