GUNĐALOVA ISTINA: RAZOTKRITI PROBLEM ZNAČI PREDSTAVLJATI PROBLEM
Ovu gunđalovu istinu smatram suštinskom istinom, istinom iz koje proizlazi još toliko toga. Ako razotkrite problem, predstavljate problem; ako predstavljate problem, postajete problem. Nošenje s problemom postaje nošenje s osobom. Drugim riječima, jedan način nošenja s problemom jest zaustaviti ljude u tome da o njemu govore ili natjerati ljude koji o njemu govore u bijeg. Ako ljudi prestanu govoriti o problemu ili se ljudi koji o njemu govore daju u bijeg, može se pretpostaviti da je problem uklonjen. U ovome vidim naputak. Govori nam se da prestanemo govoriti o problemima ili da se maknemo. Ne napravimo uvijek ono što nam se kaže. No, što više govorimo o problemu, to češće na nj nailazimo. Ponovno prisvajanje feminističkog gunđala više je od preuzimanja njezina imena za sebe. Također se radi o tome na što smo sve voljne iznova nailaziti. Ako propitivanje postojećeg uređenja ljude čini nesretnima, voljne smo ljude činiti nesretnima. Obvezujemo se, što smatram suštinskom obvezom gunđala.
Ako razotkrite problem, predstavljate problem; ako predstavljate problem, postajete problem
GUNĐALOVA OBVEZA: VOLJNA SAM UZROKOVATI NESRETNOST
Feminističko gunđalo postaje zaduženje, ne samo u smislu načina na koji nam je dano značenje ili vrijednost, već i kao zadatak. Ako preuzimanje zaduženja feminističkog gunđala znači biti voljna uzrokovati nesretnost, sada možemo reći što to isto ne znači. Svrha ove figure, ono što je čini tako oštrom, jest provedba prosudbe da ona namjerava ono što uzrokuje, kao da je svrha onoga što čini ili radi stati na put sreći drugih ili samo stati na put. Mi ne namjeravamo uzrokovati nesretnost; voljne smo uzrokovati nesretnost. Razlika se može zamračiti prosudbom. Dakle, mi ne razgovaramo o seksizmu ili rasizmu jer želimo ljude učiniti nesretnima; voljne smo razgovarati o seksizmu i rasizmu, pa makar to ljude činilo nesretnima.
Toliko toga spoznajemo preuzimanjem feminističkog gunđala kao zaduženja. Ako kažete da ste feministkinja, prije ćete čuti komentare koji su vas uopće i naveli da postanete feministkinjom. Evo nekih legendarnih komentara obitelji, prijatelja i poznanika, podijeljenih sa mnom ili upućenih meni za blagovaonskim stolom: „Žene ne mogu biti ravnopravne jer bebe trebaju majčino mlijeko“, „Enoch Powell je bio u pravu“, „Sebično je da homoseksualci imaju djecu“, „Evo što se desi kad se udaš za muslimana“, „Saro, pa nisam znala da si orijentalka“, „Razvod diskriminira muškarce“. U ovom ćete priručniku saznati kontekst svakog od ovih komentara. Neki od njih bili su upućeni meni osobno. Neki bi mogli biti novinski naslovi. Da su novinski naslovi, bilo bi lakše znati treba li i kako odgovoriti. Ponekad uđemo u raspravu jer, budimo iskrene, to smo već čule i iz nužde smo fino podesile svoje vještine argumentacije. Ponekad odbijamo ući u raspravu jer ako u nju uđemo, to bi stav učinilo vrijednim rasprave. Koliko god bilo teško odgovoriti na seksizam, homofobiju, transfobiju ili rasizam u javnoj domeni, još je teže znati kako odgovoriti u nešto intimnijim prostorima. Postati feminističkim gunđalom znači spoznati kako ovladati situacijom kada prijatelji ili članovi obitelji daju takve komentare. Nema ispravnih načina, samo različitih poluga.
Ovladati nečim znači iz toga spoznati. To znači da o blagovaonskim stolovima, pored ostalih vrsta stolova za okupljanje, možemo razmišljati kao o političkim mjestima na kojima obavljamo svoj feministički posao. U knjizi Just Us [Samo mi], pjesnikinja i kritičarka Claudia Rankine svoje čitatelje vodi na put od mjesta do mjesta: na aerodrom, u kazalište, na svečanu večeru i u foto-kabinu. Ova mjesta povezuju nelagodni razgovori koje je vodila s bijelcima o bjelini. Rankine ističe da razgovor o bjelini ne znači unijeti nešto što već nije tu. No, može se tako činiti jer na neke stvari ne biste trebali ukazivati, a ako to učinite, razgovor postaje buran poput vjetra, „međusobni strahovi i bjesovi nevidljivo pušu prostorom“.[i]
Mi ne namjeravamo uzrokovati nesretnost; voljne smo uzrokovati nesretnost. Razlika se može zamračiti prosudbom. Dakle, mi ne razgovaramo o seksizmu ili rasizmu jer želimo ljude učiniti nesretnima; voljne smo razgovarati o seksizmu i rasizmu, pa makar to ljude činilo nesretnima
Nelagoda može biti poveznica. Ovdje možemo spomenuti roman Our Sister Killjoy [Naša sestra gunđalo] Ame Ata Aidoo. Pripovjedačica je Sissie, naša sestra gunđalo. Njezina priča ispisana je poput putopisa; putuje iz Afrike u Europu, iz Gane u Njemačku i Englesku. Njezina gunđava priča počinje prije nego što uopće dospije u Europu. U avionu, bijela stjuardesa poziva je da sjedne otraga sa „svojim prijateljima“, dvoje Crnih ljudi koje ne poznaje. Sprema se reći da ih ne poznaje te oklijeva. „Ali da odbijem pridružiti im se, nastala bi nezgodna situacija, zar ne? Ali i s obzirom na to da je stjuardesa, osim što je naočigled civilizirano odgojena, osposobljena da brine o ugodi svih svojih putnika.“[ii] Sissieno oklijevanje mnogo toga govori. Ako ne ode u stražnji dio aviona ili kaže da ne poznaje druge Crnce, to znači da odbija mjesto koje joj je propisano. Ako je stjuardesa osposobljena da „brine o ugodi svih“, ne slijediti njezine upute značilo bi uzrokovati nelagodu „svih“.
U ovom trenu Sissie čini što joj je rečeno. No, može vidjeti što nije u redu s tim. A kako može ona, možemo i mi. U nastavku romana Sissie postaje više svoja, sestra gunđalo, u tome što govori i čini. Neizmjerno dugujem Ami Ata Aidoo jer je prenamijenila figuru sestre gunđala te ću se tijekom ovog priručnika vraćati Sissieinu katalogu gunđavih susreta. Tekst Ame Ata Aidoo prvi je koji je gunđalu dao vlastiti glas. Aidoo (ali i Sissie) pokazuju nam kako bivanje sestrom gunđalom ili feminističkim gunđalom znači osvijestiti ono što stvaramo, „nezgodnu situaciju“. Ako stvorite nezgodnu situaciju, tako vas se često prosuđuje kao nezgodnu. Kada preuzmemo zaduženje feminističkog gunđala da prosudbu pretvori u projekt, važno je da se projekt dijeli.
Jednom kada postanemo feminističko gunđalo, postajemo osjetljivije na druga feministička gunđala, primjećujući kada i kako se pojavljuju. Na pamet mi pada scena u romanu Arlington Park autorice Rachel Cusk. Imamo večeru i imamo stol oko kojeg su okupljeni prijatelji. Jedan od likova, Matthew, govori. „Pričao je kao navijen. Pričao je o politici i porezima i ljudima koji su mu se našli na putu.“[iii] „Pričao je kao navijen“ o ženama koje odlaze na porodiljni dopust. Prepričava zgodu o ženi kojoj će dati otkaz ako se odmah ne vrati na posao nakon što je rodila. Jedna od žena, Juliet, isprva šuti. No, s vremenom više ne može podnijeti to da njezina šutnja implicira slaganje. Ona kaže: „To je nezakonito.“ Ona kaže: „Mogao bi završiti na sudu.“ Nezakonito: ta riječ sreže atmosferu poput noža, osporivši njegovo pretpostavljeno pravo da čini ono što čini. Juliet je ta koju se percipira kao oštru. Matthew odgovara: „Na tvom bih mjestu bio oprezan.“ I onda je „vidjela koliko je blizu njegovoj mržnji: poput živca od čijeg joj je doticaja nedostajao milimetar.“ „Na tvom bih mjestu pripazio. U svojim godinama počinješ zvučati prodorno.“ Kako progovara, a progovoriti znači ne pripaziti, približila se njegovoj mržnji. Ta mržnja već je bila tu, u pozadini, poput živca. Biti feminističko gunđalo znači živjeti blizu živca.
Obratite pažnju na pozivanje na godine. Možda je feminističko gunđalo zaduženje koje dolazi s godinama, postajete ona baba u tužibabi. Radikalna feministkinja Mary Daly definira babu kao „tvrdoglavu osobu, naročito ženu nesklonu padanju na udvaranje.“[iv] Babom postajete tako što ne padate, bilo na seksualnu ili neku drugu vrstu ponude; seksizam može biti ponuda, način na koji se ženama nameće da sebe učine dostupne drugima. Kada ne padate, kada se ne smijete, kada ne šutite, percipira vas se kao napadnu. Vratila bih se riječi prodorno. Zvučati prodorno znači da vas se čuje kao glasnu, grubu ili promuklu. Drugi ljudi mogu stalno govoriti istu stvar, te stvari čak govoriti glasno, a da ih se ne čuje kao prodorne. Ali vi postajete problem ako se uopće usudite reći da je ono što oni govore problem. Uh, ta frustracija kada vas se smatra frustrirajućom! Uh, ta težina kada se pretpostavi da ste teški! To je dovoljno da postanete teški.
Babom postajete tako što ne padate, bilo na seksualnu ili neku drugu vrstu ponude; seksizam može biti ponuda, način na koji se ženama nameće da sebe učine dostupne drugima. Kada ne padate, kada se ne smijete, kada ne šutite, percipira vas se kao napadnu. Uh, ta frustracija kada vas se smatra frustrirajućom! Uh, ta težina kada se pretpostavi da ste teški! To je dovoljno da postanete teški
Možda ćete čak krenuti zvučati kao ono što oni čuju da jeste: pričate glasnije i brže, i točno vidite da ne dopirete ni do koga. Na kraju zvučite gnjevno jer se pretpostavi da ste gnjevni. Možemo čak postati ono što nas se prosuđuje da jesmo. S jednom sam akademskom radnicom, lezbijkom, razgovarala o osobama koje se nađu zarobljene u takvoj dinamici: „I onda ste, naravno, meta lova na vještice, onda ste žrtveno janje, postajete problematična arogantna ženska; postajete ženska koja je nepogodna; postajete sve ono za što vas zlostavljač optužuje jer vas nitko ne sluša. I onda čujete sami sebe kako poprimate taj neki nesvađalački ton [lupa dlanom o stol], ma daj. I čujete ih kako kažu – eto vidiš.“ Stručnjakinja za inkluzivnost jednom mi je rekla nešto vrlo slično: na sastancima bi samo otvorila usta i vidjela bi kolutanje očiju koje kao da kažu „eto nje“. U oba slučaja smo se nasmijale, prepoznavši kako obje prepoznajemo tu situaciju. Ne moraš ništa ni reći, a oči već krenu kolutati.
GUNĐALOVA JEDNADŽBA: KOLUTANJE OČIMA = FEMINISTIČKA PEDAGOGIJA
Kada iznesem ovu jednadžbu, ljudi se često smiju. Ponekad se mi smijemo. Trebamo jedna drugu da bismo se mogle smijati. U tom smijehu može biti i jecaj. Ako vas prati kolutanje očima, prate vas oči. Što se više smijemo, više nas se vidi. Smijemo se pod težinom tog povećala. Ako se smijemo, ne znači da nešto okrećemo na smijeh. Znamo da toliko toga trebamo okrenuti na smijeh; zapamtite, nejednakost se pod normalno predstavlja kao humoristična. Toliko priča feminističkih gunđala počinje tako da nešto nije smatrano smiješnim.
GUNĐALOVA MAKSIMA: AKO NIJE SMIJEŠNO, NEMOJTE SE SMIJATI!
Razgovarala sam s docenticom čija je predstojnica odsjeka neprestano bacala antisemitske i homofobne komentare: „Mislim da je mislila da je to smiješno“, rekla mi je. „Moje prezime naočigled je židovsko i iz židovske sam obitelji, nisam religiozna, ali to je u svakom slučaju moje podrijetlo, ja sam Židovka, ona je dosta komentirala, pričala viceve o Židovima i da su Židovi škrti i takve stvari. A ja sam otvoreno lezbijka i ona je mislila da je to nešto oko čega me može zadirkivati i stalno je o drugim ljudima govorila – misliš li da je on gej, misliš li da je ona lezbijka, tako da je tu bilo puno toga.“
„Mislim da je mislila“ znači da je imala neku predodžbu o tome zašto je ta osoba pričala na takav način; čini se da je namjera toliko verbalnog zlostavljanja bila da bude „smiješno“, što nam daje predodžbu o korištenju namjere. Smisao za „smiješno“ nekima može omogućiti da stalno govore stvari koje su ponižavajuće i uvredljive za druge. Ovi oblici verbalnog napastovanja „trajali su godinama“.
Ako stalno nailazite na isti problem, teško je ne pomisliti kako ste taj problem vi. Moja sugovornica to opisuje ovako: „Rečeno mi je da imam trn u oku, da imam trn u oku zato što sam Židovka, da imam trn u oku zato što sam strankinja koja živi u ovoj zemlji i da sam uzrujana zbog Brexita, ili zato što sam lezbijka i samo tražim probleme. I onda krenem razmišljati, tražim li ja te probleme? Samo to okrenem prema unutra, je li stvar u meni, je li krivnja moja? Noćima ne spavam razmišljajući je li ovdje zapravo problem sa mnom?“ Kada vas se čuje kao da imate trn u oku, jadikovka može biti odbačena kao zlovolja, kao da prigovarate samo zato što ste razdražljivi. Sama činjenica bivanja drugačijom (zato što sam lezbijka, zato što sam Židovka, i tako dalje) koristi se za objašnjavanje (i odbacivanje) onoga što govorite.
Ako vas prati kolutanje očima, prate vas oči. Što se više smijemo, više nas se vidi. Smijemo se pod težinom tog povećala. Ako se smijemo, ne znači da nešto okrećemo na smijeh. Znamo da toliko toga trebamo okrenuti na smijeh; zapamtite, nejednakost se pod normalno predstavlja kao humoristična. Toliko priča feminističkih gunđala počinje tako da nešto nije smatrano smiješnim
Postati feminističko gunđalo znači čuti kako nas se odbacuje. Kada to čuje, moja sugovornica također čuje sebe kako sumnja u sebe: „Možda sam krajnje osjetljiva. Krivnju naočigled preuzimam na sebe, krajnje sam osjetljiva, ne znam prihvatiti šalu, bla-bla-bla, sve ono što si govorite kada samo želite prijeći preko toga.“ Ona vidi što radi kad to radi, kad na sebe preuzima krivnju. Na kraju sami sebe upozoravate da ne postanete feminističko gunđalo, govorite si da ne činite stvari većima nego što jesu. Prelaženje preko toga može biti nalog koji namećete sami sebi. Moja sugovornica dvaput je iskoristila riječ krajnje osjetljiva. Feministička gunđala često su ocjenjene kao krajnje osjetljive.
[i] Rankine, C. Just Us: An American Conversation. London: Allen Lane (2002.), str. 155.
[ii] Aidoo, A. A. Our Sister Killjoy: Or, Reflections from a Black-Eyed Squint. Harlow: Longman (1977.), str. 10.
[iii] Cusk, R. Arlington Park. London: Faber and Faber (2016.), str. 15–17.
[iv] Daly, M. Gyn/Ecology: The Metaethics of Radical Feminism. Beacon Press: Boston (1978.), str. 15.
