Što znači odrasti, je li odrastanje ikada gotovo i jesmo li doista odrasli samo zato što smo (postali) veliki? Što s našom prošlošću, osobito ako je traumatična, kamo i kako sa životnom prtljagom? Ili kako će reći uvodni stihovi Magde Szabó: „Doista/ Što nam je to nad glavom?/ Kakav je znamen to?“ koje je za svoj novi roman Daj da te vidim odabrala autorica Dunja Matić. Nakon dvaju romana, od kojih je Mirovanje nagrađeno regionalnom nagradom Štefica Cvek, zbirke kratkih priča te zbirke eseja, riječka se autorica javlja pričom o djevojci koja se nenadano otiskuje u otkrivanje zakopanih odgovora i rješavanje nedovršenih osobnih, ali i obiteljskih pitanja prošlosti. Matić je već svojim dosadašnjim opusom opcrtala granice i širinu vlastitih tematskih preokupacija – individue kojima su društvene konvencije preuske stoga ispadaju, propadaju, traže izlaz, svjetlo na kraju tunela te se svojim (preostalim) snagama pokušavaju izvući, nastaviti živjeti, češće preživljavati. Neke od njih formirala je trauma, neke obilježila bolest, neke različiti životni izbori i njihove posljedice, a Matić naginje pritom fragmentarnosti i formalnoj razlomljenosti. Karakterna sličnost Tisije i protagonistice iz Mirovanja, sličnost načina pisanja te pojedine fabularne podudarnosti ukazuju na to da se možda zametak priče o Tisiji nalazi još u Mirovanju, možda i ranije, pa ne čudi izbor teme romana o kojemu je ovdje riječ.
Nakon dvaju romana, od kojih je Mirovanje nagrađeno regionalnom nagradom Štefica Cvek, zbirke kratkih priča te zbirke eseja, riječka se autorica javlja pričom o djevojci koja se nenadano otiskuje u otkrivanje zakopanih odgovora i rješavanje nedovršenih osobnih, ali i obiteljskih pitanja prošlosti
Priča tvog života
Mlada psihologinja Tisija dolazi u dom svoje majke i očuha predstaviti im svog dugogodišnjeg dečka Vladimira, nesvjesna budućih razvoja događaja. Majka je hladna, rezervirana, odrješita i kruta, a očuh koji je obolio od demencije osjećajan, topao i meke ćudi. I Tisija i Vlado preselili su iz istog patrijarhatom obilježenog manjeg grada na moru u veći grad, no ubrzo se oboje vraćaju kad Tisiji u rodnom gradu očuh pomogne naći posao psihologinje u osnovnoj školi. Tisija je nesređena, neorganizirana, uvijek neka druga, pati od čudnih snova i paralize sna koju noćima prepričava Vladi. Povratak u rodni grad simbolički obilježava i početak povratka u osobnu prošlost i otkrivanje vlastite traume, a na neki je način to i povratak k samoj sebi.
Daj da te vidim nosi u sebi posebnost i odudaranje od dosadašnjih Matićkinih književnih ostvarenja, a to je pripovijedanje u 2. licu. Ovaj uranjeni plot twist, bolje rečeno narrative twist, nagovještava autofikciju koja to i jest i istovremeno nije. Obraćanje u drugom licu jest obraćanje, na početku još nepoznatog (ili nepoznate) govornika (govornice), protagonistici Tisiji, no moglo bi značiti i njezino obraćanje samoj sebi, naposljetku i obraćanje čitatelju i čitateljici. Na taj su način već od samog početka čitatelji uvučeni u igru pitanja tko je taj koji govori, koja to (sve) vidi, tko je primatelj izravnog obraćanja, jesam li ja ista ili neka druga? Pritom se Matić, svejedno odlučimo li se da to jest ili nije autofikcija ili jedan od njezinih oblika, uspješno poigrava odnosom istine i fikcije, kao njezina glavnog obilježja.
Drugo i prvo lice, tj. ti i ja, pritom komuniciraju jer osim što se obje zamjenice nalaze u protagonističinu imenu, Ti joj je i nadimak iz djetinjstva kojim ju je zvao očuh Teo, a ponekad i ona sama sebe. Kolebanje između toga tko se obraća Tisiji i ne razgovara li ona sama sa sobom usložnjava se prema kraju knjige kada se pripovjedačica počinje obraća Tisiji u množini koristeći zamjenice mi i naš život. Doista, je li to moj, tvoj ili naš život, tko priča svoju životnu priču i kako do istine? Odnos prvog i drugog lica i neuhvatljivost pošiljateljice, a ponekad i primateljice (primatelja?) pripovijedanja naglašava i neuhvatljivost istine kao i Tisijinu borbu da se suoči s njom. A ta je potisnuta istina strašna; ona je žrtva očuhova seksualnog nasilja u djetinjstvu. Kako očuh (zapravo otac jer ga Tisija tako zove u romanu) stari i pati od demencije postavlja se i važno pitanje sjećanja i zaborava, kao i ono koliko zaborav može izbrisati istinu?
Ovakvu narativnu problematiku čitam i kao Tisijin pokušaj uspostave dijaloga u svim smjerovima, ne samo s vlastitom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, što je možda i za očekivati, nego i sa svim verzijama same sebe, s njezinim roditeljima, prijateljima, kolegama na poslu, naposljetku i s vlastitom otkrivenom traumom iz djetinjstva. Poseban je naglasak ovdje na uspostavi dijaloga i odnos Tisije i njezine majke Ruže za koji se Tisija bori od malih nogu. Majka je rezervirana i nerječita, ako govori, govori malo ili ništa, a Tisija je s vremenom naučila čitati majčine geste, izraze lica, uzdahe i sve druge sitne detalje koji su dio neverbalne komunikacije na koju je Tisija u odnosu prema majci postala posebno osjetljiva. Težina tog odnosa događa se cijelo vrijeme, a čak se daje i nagovijestiti da je majka možda i znala istinu, ali nije djelovala. Pitanje oprosta i prihvaćanja, jer ja nisam moja ranjenost, dogodit će se očuhovom smrću, na trenutak će se smekšati i majka, a kraj će nagovijestiti odlazak u bolju budućnost.
Drugo i prvo lice, tj. ti i ja, komuniciraju jer osim što se obje zamjenice nalaze u protagonističinu imenu, Ti joj je i nadimak iz djetinjstva kojim ju je zvao očuh Teo, a ponekad i ona sama sebe
Formalni ups & downs
Tekst romana tkan je bešavno, a sve je stopljeno u isti narativ – dijalozi, opisi, pripovijedanje, povremeni (stalni?) unutarnji monolog pripovjedačice/protagonistice. No, nije sve jednako uspješno, a i s formalnog i sadržajnog aspekta postoje određene manjkavosti. Gesta teksta kao guste konstelacije dobro je zamišljena, no ne i do kraja iskorištena. Na primjer, od nekih se epizoda moglo i odustati jer razvodnjavaju homogenost radnje, lomeći koherentnost sadržaja. Prepričavanje događaja povremeno ide previše u širinu, a gomilanje događaja uzrokuje formalnu ustajalost i narativnu močvarnost. Drugim riječima, na nekim mjestima, posebno u prvome dijelu knjige, tekst postaje emotivno-ispovjedna mješavina u kojoj ništa nije važno jer je sve važno. U tome se gubi simbolika nekih motiva poput paukove mreže, a prvi dio knjige stoga vodi ponegdje i u zamor, ne bi li se iznašao izlaz iz svega spojenog u istost.
Zatim je tu i nažalost ne do kraja iskorištena intertekstualnost. Povratkom u Tisijinu mladenačku sobu otkrivamo njezine dnevnike iz mladosti i omiljene ženske autorice – Ivanu Brlić-Mažuranić, Dubravku Ugrešić, Sylviju Plath, Clarice Lispector, Anne Sexton između ostalih. Tisija ima običaj pisati i crtkarati po marginama knjiga koje čita, što je također gesta pokušaja uspostave dijaloga s autoricama, te same sa sobom u dnevnicima. Tisija je zapravo uvijek netko drugi tj. ti si ja, neuhvatljiva i neshvatljiva, pa mnogo toga doznajemo o njoj upravo iz odabrane literature koja ju je kroz mladost formirala. Bilo bi vrlo zanimljivo, a i izvuklo bi tekst iz stalne potrebe za analiziranjem i objašnjavanjem, kada bismo mogli stvarno i pročitati neke dijelove dnevnika ili pisanja po marginama, jer toga u tekstu nema. Četvrto je poglavlje u ovom smislu najuspjelije jer najvažnije događaje i otkrivanje skrivenog ne imenuje eksplicitno, već izoliranim rečenicama i novouspostavljenim dijalozima između izvadaka i citata iz knjiga navedenih autorica. Takav je postupak mogao biti i bolje ili temeljitije iskorišten i u prvome dijelu knjige, a da su se neke epizode poput odnosa s Profesorom, prekida s Vladom ili prijateljstva s Inom mogle i na taj način obraditi i dublje simbolički i metaforički ukotviti u isto čvorenje iz kojega Tisija, pa onda i čitatelji, zajedno traže izlaz i istinu. Budući da je Tisija uvijek u potrazi za samom sobom i tragovima same sebe koje je ostavljala putem u dnevnicima i na marginama knjiga, ovakav bi postupak formalno usložnio ustajali narativ.
Usprkos zamornom početku, druga polovica i kraj dinamičnije se poigravaju ishodištem narativa koristeći spomenutu metodu kolažiranja što i sama autorica potvrđuje komentarom na kraju knjige. Sagledamo li pak izoliranu rečenicu, ona je dinamična, tečna, metaforična i poetična. Matić ima dar pisanja, to je nedvojbeno, njezin se tekst lako čita, a čitatelj plovi na valovima, nošen ritmom riječi i melodioznošću zvuka. Posebno se tu ističu opisi Tisijinih snova jer bude tekst, izvlače ga iz formalne uspavanosti i funkcioniraju kao lirske minijature ili skice za pjesmu. Možda su mogli povremeno i postati pjesma.
Iako nije formalno vizualno fragmentaran, tekst romana posjeduje karakter fragmentarnosti. Istaknula bih još i igranje riječima i žongliranje značenjima, kao potragu za etimološkim ishodištem pojedinih riječi. Te riječi služe kao nosioci ili mostovi između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, pa je otkrivanje korijena toliko dvoznačno koliko je istovremeno i dvooznačiteljsko. Potraga za vlastitim korijenjem, puštanje novog korijenja, majka koja voli biljke, otac koji traži korijenje riječi, eto jednog uspješnog motivsko-tematskog sklopa, rekla bih formalni up.
Posebno se ističu opisi Tisijinih snova jer bude tekst, izvlače ga iz formalne uspavanosti i funkcioniraju kao lirske minijature ili skice za pjesmu. Možda su mogli povremeno i postati pjesma
Kontroliranje narativa i deTONacija
Korijenje je zapravo metaforički ulaz za postepen prodor nesvjesnog koji se događa najviše u razgovoru s terapeutkinjom pa se, kako odmičemo prema kraju, ocrtava psihološki portret traumatizirane osobe kao i traume kao takve. Tekst je i introspektivni konglomerat jer se priča o mom, tvom ili našem životu sve stapaju u jednu priču. Tisija je stišala zvuk, potisnula ton, a otkrivanje tona uzrokuje deTONaciju dok protagonistica tone sve dublje i dublje otkrivajući istinu.
Temeljno je ipak pitanje tko sam i kada postajem ja, drugim riječima pripovijedanje je put prema samoispunjenju i individualizaciji kroz self narration. Potreba da se pričanjem priče preuzme kontrola nad svojim životom predstavlja borbu protagonistice koja nigdje nije cjelovita, a potraga za vlastitom cjelovitošću njezin je pokretač. Čitatelji će se s Tisijom pitati kome pripadaju posvojne zamjenice, priča li Tisija samoj sebi ili joj se obraća njezina toliko godina zatomljena djevojčica, zakopana trauma. Ipak, izlaz iz tog labirinta ne postoji sve dok Tisija u potpunosti ne preuzme kontrolu nad narativom, nad vlastitom traumom i nad svojim (tvojim, našim?) životom i dok pripovijedanje na samom kraju ne prijeđe u prvo lice i Tisija bude sposobna izgovoriti rečenicu: Da, to je priča mog života, da, na to drvo sletjet će ptica, da, ponovno je proljeće. Jer „zar doista šuti/ taj tko ne govori?“ kažu ponovno uvodni stihovi romana.
Dunja Matić ispisala je povijest otkrivanja osobne, ali i obiteljske traume u kojoj se međusobno zrcale snovi, sjećanje i jezik. Bez obzira na neke manje uspjele dijelove, roman Daj da te vidim zbog svoje fragmentarnosti, poetičnosti uspjelih rečenica te minucioznog poniranja u vlastitu osobu bilo bi svakako vrijedno pročitati. Posebno zbog odabira pozitivnog kraja ili nagovještaja happy enda jer Tisija prestaje bježati, prihvaća, a sada kada više ne bježiš, konačno spavaš. Dodala bih, i konačno možeš reći this is the story of my life, ovaj put bez upitnika.
