Starosjedilački narodi Velikih nizina bez zemljovida su se snalazili u onom što su francuski filozofi Deleuze i Guattari zvali „glatkim“, otvorenim prostorom slobode. Stariji član plemena budućem bi putniku u prašini nacrtao mapu s ključnim orijentirima za prvi dan putovanja. Putnik bi je upamtio, a starješina izbrisao i nacrtao novu – za drugi dan. Pa treći, četvrti, dvadeseti… Neki su napamet znali i do tisuću milja zemlje, piše britanski novinar i memoarist Richard Grant u svojoj knjizi Ghost Riders: Travels with American Nomads (2003.), u kojoj, oslanjajući se na spomenuti filozofski dvojac, iznosi povijest osvajanja i lutanja Sjevernom Amerikom promatrajući je kroz sukob dvaju svjetova: nomadskoga i sjedilačkoga.

Ti stari prerijski, ali i svi narodi koji nisu koristili nikakvu metodu zapisivanja, pamtili su i sve svoje mitove, priče i zakone. Pismo je bilo izum koji je zauvijek promijenio način na koji pamtimo i način na koji se odnosimo prema krajoliku, vanjskom i unutarnjem. Kako čuvamo i prenosimo informacije. Pismo i knjige.

Upravo o toj transformaciji pamćenja piše španjolska autorica i klasičarka Irene Vallejo u svojoj esejističkoj knjizi El infinito en un junco (Beskraj u trsci, VBZ, 2023., u prijevodu Silvane Roglić). Knjiga je postala globalni fenomen: prevedena je na više od 40 jezika, objavljena u preko 70 zemalja i nagrađena brojnim priznanjima kritike i čitatelja. U nastavku slijedi razgovor koji sam s autoricom nedavno vodila putem emaila – o knjigama, antičkom naslijeđu i budućnosti riječi.

Abeceda, alat za zajedničko pamćenje

„Zamolila bih vas da u mašti otputujete natrag u vrijeme prije pisanja i prije knjiga“, započela je Vallejo odgovor na moje pitanje o značenju knjiga i pisane riječi. „Usmena društva trebala su sačuvati svoje zakone i legende, vjerovanja, svoje tehničko znanje, identitet. Da to nisu postigla, svaka bi generacija morala početi ispočetka. Stoga su se obučili da imaju izvanredno pamćenje; bili su pravi atleti pamćenja. Drevni bardi, koji su izvodili epove i legende, mogli su napamet recitirati repertoar pjesama od kojih svaka sadrži nekoliko tisuća stihova. Ali postoji ograničenje količine znanja koje se netko može prisjetiti i prenijeti nekome drugome. Sokrat se bojao da će ljudi, s pisanjem, napustiti trud pamćenja. Znanje će, sumnjao je, biti povjereno tekstovima i bit će dovoljno imati ih nadohvat ruke bez truda da ih istinski razumijemo. Tako znanje više ne bi bilo naše, već samo vanjski dodatak.

Trenutno je u tijeku transformacija radikalna poput grčkog usvajanja abecede. Internet mijenja način na koji koristimo pamćenje i samu mehaniku našeg znanja. Skloni smo bolje pamtiti gdje se informacije čuvaju nego same informacije. Jasno je da nam je dostupno više znanja nego ikad, ali gotovo sve pohranjeno je negdje drugdje osim u našim mislima. To postavlja uznemirujuća pitanja: Ispod ove poplave informacija, gdje je mudrost? Postaje li naše lijeno pamćenje jednostavno adresar za pronalaženje informacija, bez traga samih informacija? Jesmo li u osnovi neupućeniji od naših drevnih predaka koji su imali golemo pamćenje? Hoće li ljudsku mudrost zamijeniti mašine? Velika je ironija u tome što je Platon upravo u knjizi objasnio učiteljev prezir prema knjigama, čime je svoje kritike pisanja sačuvao za nas, svoje buduće čitatelje.

Iznad određenih granica, naša jedina prilika za proširenje pamćenja ovisi o tehnologiji. Granica koja odvaja naše umove od interneta, a u novije vrijeme i od umjetne inteligencije, postaje sve nejasnija. Ove transformacije istovremeno su opasne i fascinantne. Ali vjerujem da je abeceda bila još revolucionarnija tehnologija od interneta i umjetne inteligencije. Prvi put je izgradila to zajedničko pamćenje, dostupno svima. Možemo vjerovati, poput Sokrata, da smo postali gomila uobraženih budala. Ili možemo vjerovati da smo, zahvaljujući pisanoj kulturi, dio najvećeg i najinteligentnijeg mozga koji je ikada postojao. Borges, koji pripada skupini drugog uvjerenja, napisao je: „Od svih čovjekovih instrumenata, najčudesniji je, bez sumnje, knjiga. Ostali instrumenti produžeci su njegova tijela. Mikroskop i teleskop produžeci su njegova vida; telefon je produžetak njegova glasa; zatim su tu plug i mač, produžeci ruke. Ali knjiga je nešto sasvim drugo: knjiga je produžetak pamćenja i mašte.“

Skloni smo bolje pamtiti gdje se informacije čuvaju nego same informacije. Jasno je da nam je dostupno više znanja nego ikad, ali gotovo sve pohranjeno je negdje drugdje osim u našim mislima. To postavlja uznemirujuća pitanja: Ispod ove poplave informacija, gdje je mudrost? Postaje li naše lijeno pamćenje jednostavno adresar za pronalaženje informacija, bez traga samih informacija? Jesmo li u osnovi neupućeniji od naših drevnih predaka koji su imali golemo pamćenje?

Književni eksperiment

Knjiga Beskraj u trsci napisana je i kao popularno-znanstveni esej i kao svojevrsna memoarska proza o autoričinoj ljubavi prema čitanju, pisanju i knjižnicama, tim čuvarima pisane riječi. Na pitanje zašto je odabrala baš taj hibridni žanr, i što je potaklo ideju za ovu knjigu, Vallejo mi je odgovorila da su je godine akademskog istraživanja na sveučilištu upoznale s fascinantnom mješavinom događaja, priča, anegdota, likova i svjedočanstava. Osjećala je da bi to bio materijal koji bi mogao zainteresirati ljubitelje knjiga na isti način na koji je zaokupljao nju, sve dok ga može oblikovati u književni esej otvoren čitateljima koji su znatiželjni, nemirni i željni učenja.

„Iskoristila sam prethodna istraživanja, ali pisanje je bilo vrlo različito od onoga što se nameće u akademskim tekstovima“, rekla mi je. „Beskraj u trsci napisala sam s namjerom da spojim užitak čitanja s potragom za znanjem. Nije riječ o znanstvenom djelu, već o književnom eksperimentu, narativnom eseju, slobodnom i neobičnom, akrobatskom, koji isprepliće istraživanje s avanturama, biografijama, digresijama u književnost i film, putopisima, trilerima i čudom otkrića. Tko god želi dublje istražiti temu, ima na raspolaganju obilje bibliografije. Međutim, moja je namjera bila učiniti ove stranice gostoljubivim i širom otvorenim za sve čitatelje. Umjesto objektivnog i neutralnog diskursa akademske studije, pokušala sam slaviti entuzijazam i strast koju su knjige u meni oduvijek budile. Napisala sam ih kao omaž, pun emocija i zahvalnosti, užitka i sreće koju su mi knjige pružile tijekom cijelog života. Ovdje se grade mostovi, naziru horizonti, užitak je sredstvo učenja.

Zapravo, osobni odlomci putovanje su natrag do podrijetla žanra. Michel de Montaigne, koji je skovao ime žanra, napisao je: ‚Ainsi, lecteur, je suis moi-même la matière de mon libre’ (‚Tako sam, čitatelju, ja sâm predmet svoje knjige’). Što se mene tiče, ne želim igrati glavnu ulogu. Ja sam samo sporedni lik koji dodaje određena osobna iskustva kako bih čitateljima objasnila odakle pišem i koja su me iskustva navela da osjetim ovu duboku vezu s poviješću knjiga. Dijelim, na primjer, svoja sjećanja na maltretiranje u školi i objašnjavam da su mi u tom zaista teškom trenutku u životu glasovi pisaca koji su mi se obraćali iz knjiga bili spas. Pokazali su mi da postoje i drugi dijelovi svijeta koji su ljubazniji, ljudi i mjesta koja su gostoljubivija. Na njihovim stranicama shvatila sam da ni na koji način nisam zaslužila te napade, da jednostavno ne mogu odustati od onoga što jesam. To je kratak odlomak u knjizi, dvije male stranice, ali meni izuzetno značajan. Mislim da nas ima mnogo koji smo osjetili da nam čitanje, zamjenjujući kaos života redom priče, od davnih dana do danas, pomaže da dođemo do daha i steknemo perspektivu budućnosti.“

Knjige: od ekskluzivnosti do demokratizacije

„Ne čudi da je proces otvaranja pristupa knjige lišio aure ekskluzivnosti“, rekla mi je Vallejo kad sam je pitala cijenimo li danas knjige manje jer je lakše doći do njih. „Pa ipak“, nastavila je „vjerujem da je ono što smo stekli daleko vrijednije i značajnije. Knjige kodiraju povijest demokratizacije znanja. Moramo se sjetiti da su knjige stoljećima bile privilegija dostupna vrlo malom broju ljudi. Bile su luksuz, statusni simbol, vlasništvo ekskluzivne elite sretnih i moćnih. Zahvaljujući tiskarskom stroju i njegovom poticaju da se umnoži, zahvaljujući nevjerojatnom širenju pismenosti i razvoju javnih škola, pojavi općinskih i seoskih knjižnica i knjižara, knjige su danas gostoljubivi predmeti. Dočekuju nas otvorenih stranica, bez obzira na naše obiteljsko i društveno podrijetlo. To je titansko kolektivno postignuće, kovano tisućljećima, koje zaista moramo slaviti i čuvati. U knjizi pripovijedam o ovom velikom kolektivnom postignuću: tisućljetnom snu o tome da znanje bude dostupno svim ljudima, revolucionarnom projektu demokratizacije naših najboljih priča, najboljih ideja. Moja knjiga je posveta tome.“

Mislim da nas ima mnogo koji smo osjetili da nam čitanje, zamjenjujući kaos života redom priče, od davnih dana do danas, pomaže da dođemo do daha i steknemo perspektivu budućnosti

Aleksandar Veliki i Aleksandrijska knjižnica

„Iako ne možemo biti sigurni, volim zamišljati da je ideja o stvaranju univerzalne knjižnice rođena u Aleksandrovu umu“, ispričala mi je Vallejo o legendarnoj Aleksandrijskoj knjižnici koja je na kraju postupno uništena. „Plan ima razmjere njegove ambicije; nosi pečat njegove žeđi za totalitetom“, rekla je. ‘Zemlju’, proglasio je Aleksandar u jednom od prvih dekreta koje je izdao, ‘smatram svojom’. Okupljanje svih postojećih knjiga još je jedan – simboličan, intelektualan, miran – način posjedovanja svijeta.

Aleksandar Veliki, osnivač grada Aleksandrije, umro je u dobi od 33 godine, ali je pronašao vremena da promijeni tijek povijesti. Bio je jedan od najvećih svjetskih vojnih generala i stvorio je jedno od najvećih carstava u povijesti koje se protezalo od Europe do Egipta i Indije. Nakon njegove smrti, jedan od njegovih generala, Ptolomej, postao je kralj Egipta i učinio ga velikom helenističkom silom. Bio je to najbogatiji teritorij Aleksandrova kratkotrajnog carstva. Zato su se upravo tamo mogli financirati najambiciozniji kulturni projekti. U doba velikog aleksandrijskog projekta bilo je teško nabaviti knjige. Izvori nam govore da je kralj koristio svoju apsolutnu moć kako bi obogatio zbirku. Ako je trebalo prerezati grkljane da bi se došlo do knjige, on ju to naredio. Pričalo se da je Ptolomej slao glasnike kraljevima i vladarima svake zemlje na Zemlji. Ovaj esej počinje jašući cestama uz ove konjanike, tragače za knjigama za Aleksandriju. To je moj način da objasnim da je bilo vrijeme kada su knjige bile toliko vrijedne i budile toliko strasti da bi kralj slao svoje elitne vojnike da ih donesu.

Aleksandar se definitivno usudio zamisliti svijet iz globalne i kozmopolitske perspektive. U knjizi ističem da je, za razliku od njegovih vojnih pohoda, najbolja inkarnacija njegova sna bila upravo Aleksandrijska knjižnica. Knjige, mudrost, priče i misli donesene iz svih krajeva svijeta imale su tamo svoje mjesto. Neke od naših najvrjednijih ideja rođene su tamo: dijalog između različitih tradicija, isti koncept prevođenja, želja za očuvanjem znanja i prvi put da smo od cigli pokušali izgraditi mjesto pluralizma, otvorenosti i raznolikosti.“

Homer i grčke bardkinje

Homer je vrh ledenog brijega gotovo potpuno utonula u zaborav, rekla mi je Vallejo. „Kada njegovo ime napišemo uz imena velikih autora svjetske književnosti, miješamo dva svijeta koja se ne mogu usporediti. Ilijada i Odiseja rođene su u svijetu potpuno drugačijem od našeg, u vremenu prije nego što je pisanje bilo rašireno, u usmenoj kulturi, kad su se pjesme recitirale javno. U to vrijeme poezija je bila društvena: pripadala je zajednici. Svaki je pjesnik mogao slobodno koristiti mitove i pjesme koji su pripadali tradiciji, ažurirajući ih. Iza svake priče ležala je galaksija pjesnika koji nisu razumjeli koncept autorskih prava. Improvizirali su na temelju tradicionalnih zapleta i likova. To možete savršeno dobro razumjeti, jer je Hrvatska bila dionicom bogate balkanske tradicije bardova koji su svoje epske pjesme pratili guslama.

Homer je bio netko na pragu između dva svijeta. Svaki znanstvenik zamišlja svog Homera: nepismenog barda u antici; osobu odgovornu za konačne verzije Ilijade i Odiseje; pjesnika koji im je dao završne detalje; marljivog prepisivača koji je tekstove potpisao svojim imenom; urednika zavedenog izumom pisma. Nikada me ne prestaje fascinirati da autor toliko bitan za našu kulturu nije ništa više od duha. S obzirom na oskudne dostupne informacije, Homerova sjena nestaje u magli vremena. I to čini Ilijadu i Odiseju još fascinantnijima: ovi iznimni dokumenti omogućuju nam da se približimo svijetu krilatih priča i riječi koje su zauvijek izgubljene.

Što se tiče prisutnosti žena među tim pjesničkim glasovima, povjesničari tvrde da Grkinje nisu mogle biti epske bardkinje. Nisu imale iskustva s ratovanjem; bitke su bile opasan sport kojim su se bavili aristokratski muškarci. Nadalje, bilo im je nemoguće živjeti slobodnim i lutalačkim životom aoidosa, putovati od grada do grada kako bi prodavale svoje pjesme, niti su sudjelovale u banketima, sportskim natjecanjima ili političkim pitanjima. Ovo je najšire prihvaćena pretpostavka, ali krajem 19. stoljeća pisac i filolog Samuel Butler iznio je neviđenu hipotezu: što ako je kreativni um koji se krije iza Odiseje bila mlada žena? Po njegovu mišljenju, tvorkinja Odiseje morala je biti sicilijanska djevojka koja je sebe prikazala likom Nausikaje, junakove spasiteljice u trenutku kada on doživi brodolom na njezinu otoku, potpuno gol. Sama ideja da se Odiseja stavi u takvu situaciju Butleru se čini kao adolescentski nestašluk. ‘Pjesma je takav tour de force da je nitko osim neudane, tvrdoglave, mlade, entuzijastične djevojke navikle da bude po njezinu ne bi pokušao i završio je tako briljantno.’ Ova je hipoteza inspirirala roman Roberta Gravesa Homerova kći te Miyazakijevu mangu i kasniji film Nausikaja iz Doline vjetra. Opet, nikada nećemo znati.“

Iza svake priče ležala je galaksija pjesnika koji nisu razumjeli koncept autorskih prava. Improvizirali su na temelju tradicionalnih zapleta i likova. To možete savršeno dobro razumjeti, jer je Hrvatska bila dionicom bogate balkanske tradicije bardova koji su svoje epske pjesme pratili guslama

Enheduannino rađanje pjesme

Povijest književnosti počinje na način koji zaista ne bismo očekivali, rekla mi je Vallejo. Prva spisateljica na svijetu koja je potpisala tekst svojim imenom bila je žena. Petnaest stotina godina prije Homera, Enheduanna, pjesnikinja i svećenica, napisala je zbirku himni čiji se odjeci još uvijek mogu čuti u psalmima Biblije. „Ponosno je stavila svoj potpis na njih“, rekla mi je Vallejo. „Enheduanna je bila kći kralja Sargona Akađanina, koji je ujedinio središnju i južnu Mezopotamiju u veliko carstvo, i teta budućeg kralja Naram-Sima. Kada su znanstvenici dešifrirali fragmente njezinih stihova, izgubljenih tisućama godina i pronađenih tek u 20. stoljeću, bili su toliko impresionirani njezinim briljantnim, složenim pisanjem da su je počeli nazivati ​​’Shakespeareom sumerske književnosti’. Enheduanna je napisala: ‘Ono što sam ja učinila, nitko prije nije učinio.’ U svojoj najintimnijoj i najzapamćenijoj himni otkriva tajnu svog kreativnog procesa: božica mjeseca posjećuje njezin dom u ponoć i pomaže joj ‘začeti’ nove pjesme, ‘rađajući’ stihove koji dišu. To je magičan, erotski, noćni fenomen. Enheduanna je, koliko znamo, bila prva osoba koja je opisala misteriozno rođenje poetskih riječi.

Osjećam da je za današnje stvarateljice spašavanje naše genealogije vrlo važno. Moje studije književnog kanona pokazuju mi ​​da je djelima koja su napisale žene puno teže opstati, stvoriti tradiciju. Zato je važno simbolično posjetiti grobove naših velikih pramajki i pionirki, čitati njihova djela ako su preživjela, upoznati ih, održati ih živima, stvoriti kontinuitet kako bismo spriječile da današnje spisateljice padnu u sutrašnji zaborav. U ovoj knjizi vraćam intelektualnu ulogu, tako često marginaliziranu, žena učiteljica, knjižničarki, filozofkinja i govornica. Beskraj u trsci povijest je znanja, puna rizika, putovanja i izuma, gdje žene nisu samo fusnota, epigraf na kraju poglavlja. Umjesto toga, one igraju vodeću ulogu u ovoj avanturi. Vrlo su prisutne i – zajedno s mnogim muškarcima, naravno – hrabro su branile knjige od uništenja i zaborava.“

Povijest književnosti počinje na način koji zaista ne bismo očekivali. Prva spisateljica na svijetu koja je potpisala tekst svojim imenom bila je žena

Protoreporter Herodot

Slavni grčki povjesničar Herodot i njegova putovanja bila su velika inspiracija za poljskog reportera Ryszarda Kapuścińskog i njegovu knjigu Putovanja s Herodotom. Herodotovo djelo Povijest Kapuściński naziva prvom reportažom u svjetskoj povijesti. Pitala sam Vallejo da mi kaže nešto više o tome kako je Herodot prikupljao informacije diljem svijeta i zašto je to odlučio učiniti baš na taj, izravan način.

„Herodot je domovinu napustio iz političkih razloga“, rekla mi je. „Njegov ujak pokušao je svrgnuti tiranina i sâm je bio u opasnosti. Strastveno ga je zanimao svijet, pa je krenuo na putovanje kako bi iz prve ruke saznao kako ljudi žive u dalekim zemljama. Nije mu nedostajalo energije da prijeđe velike udaljenosti u potrazi za odgovorima na svoja pitanja o egzotičnim ili zagonetnim teritorijima. Konačno je napisao univerzalnu povijest u kojoj se bavio stranim teritorijima koje je upoznao bez ikakvih uvredljivih aluzija ili sudova. Umjesto da na drugoga gleda kao na stranca, odveo nas je u fascinantno područje znatiželje. Mislim da je Herodot ovim stavom definitivno promijenio naš pogled na svijet i druge kulture: njegovo djelo fascinantno je povijesno postignuće.“

Knjige od papira i knjige od svjetla

„Kao istraživačicu, zanima me bogatstvo supostojanja – a ne konkurencija – između tradicija i sadašnjosti“, odgovorila mi je Vallejo na pitanje o digitalizaciji. „Knjige su preživjele tisućljećima jer su se mogle mijenjati i ići ukorak s vremenom. Postojale su knjige izrađene od trske, pergamenta, papira, a sada i od svjetlosti. Putovale su u prtljazi na konjima, u kočijama, a zatim u vlakovima i avionima. Postoje velike knjige, ali i druge koje se mogu sklupčati u našim džepovima. Kao predmet, knjige su čista metamorfoza.

U davna vremena koegzistirali su različiti formati – ploče, svici, kodeksi – bez međusobnog natjecanja, jer je svaki korišten u drugu svrhu. Vjerujem da u današnje vrijeme ne svjedočimo utrci za pobjedom između digitalnih i papirnatih formata, već je to pitanje kako jamčiti opstanak naših najboljih ideja i narativa. Zato vjerujem da će tradicionalna knjiga živjeti uz svoje mlađe kolege, ekrane. Ne zamišljam papirnate knjige i digitalne ekrane kao neprijatelje, već kao suputnike u avanturi znanja. Svaki od njih nudi nam različite prednosti, proširujući horizonte naših mogućnosti. Usuđujem se reći da doživljavamo početak jednog prekrasnog, trajnog prijateljstva.“

Razgovor je dio programa Književnost i tehnologija Kritike-hdp i financiran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.