„Ne znam osjećate li kako svi od vas očekuju knjigu o Staljingradu – ipak će biti o Staljingradu?” – upitao je Vasilija Grossmana pisac Valentin Ovečkin u pismu 3. kolovoza 1942. Utjecajan kasnosocijalistički pisac i urednik Aleksandr Tvardovskij pisao je o istoj stvari Grossmanu 1944.: „Jako sam sretan zbog tebe i s velikim zanimanjem iščekujem ono što ćeš napisati. Samo da kažem, ni od koga ne očekujem toliko koliko od tebe, i ne kladim se ni na koga koliko na tebe”. I doista, od pisca Vasilija Grossmana, rođenog 1905., u godini početka revolucija u imperijalnoj Rusiji i završetka kultnog socrealističkog Gorkijevog romana Mati, takva očekivanja nisu bila nerealna. Grossman je već krajem 1920-ih umjesto karijere kemičara odabrao da bude pisac; godine 1934. objavio je priču o Građanskome ratu, a tijekom godina Velikog terora – dva dijela epske trilogije Stepan Koljčugin o revolucijama do Prvog svjetskog rata. Gotovo sve ratne godine proveo je na bojišnicama diljem Sovjetskoga Saveza kao izvjestitelj za časopis Krasnaja zvezda, za svoje je sudjelovanje u bitci za Staljingrad odlikovan ordenom Crvene armije, a kao izvjestitelj je bio među prvim sovjetskim vojnicima koji su ušli u koncentracijske logore Treblinka i Majdanek, o čemu je objavio članak „Treblinski pakao“. Svjedočenja preživjelih sačuvana su i u Crnoj knjizi, objavljenoj, u suuredništvu s Iljom Erenburgom, u New Yorku 1947. godine. Grossmanov interes prema analitičkom seciranju onih kataklizmi koje okreću kotač povijesti, ali i u čijoj se dramatičnoj i apokaliptičnoj prirodi – vjerovao je – očituju snaga i sudbina naroda, učinio je da prikaz bitke za današnji Volgograd, i to upravo u plastičnome epskom tonalitetu koji odlikuje gotovo tisuću stranica dug roman Staljingrad. Za pravednu stvar, doista djeluje kao najlogičniji nastavak njegove spisateljske karijere.

Ideološko pravovjerje i socrealistički koncept

Taj je roman po prvi u puta na ruskome jeziku i u Sovjetskome Savezu objavljen 1952., godinu dana prije Staljinove smrti i četiri godine prije početka takozvane jugovine, razdoblja kada je nakon Hruščovljeve kritike kulta ličnosti na 20. sjednici Komunističke partije uslijedila relativna sloboda izražavanja i izdavanja i kada je bilo moguće objaviti čak i razotkrivajuće pripovijesti poput Solženjicinova Jednoga dana Ivana Denisoviča. Izdanje ove Grossmanove knjige u prestižnoj Frakturinoj biblioteci klasika Bodoni prijevod je s ruskoga jezika Igora Buljana revidirane verzije romana, objavljene pod naslovom Stalingrad na engleskome jeziku 2019. godine. Prevedeni roman prethodnik je puno popularnije i, treba odmah reći – u pristupima temama rata, nasilja, političkih sustava, osobne i kolektivne odgovornosti – bitno razrađenije, 1959. godine objavljene verzije romana Život i sudbina. Dok je u tom romanu Grossman, pisac za kojega je staljinizam življeno iskustvo, po prvi puta u sovjetskoj književnosti postulirao neke nove ideje, primjerice o sličnostima nacizma i boljševizma, progovorio je o razmjerima antisemitizma unutar sovjetskih granica te se detaljno i uvjerljivo pozabavio pitanjem kako sačuvati individualnu svijest u uvjetima neslobode, Staljingrad je roman čija je vrijednost mjerljiva primarno kriterijem ideološke aktualnosti. Roman nudi manji užitak čitanja i slabiji je poticaj složenijem promišljanju sovjetske prošlosti a više svjedočanstvo o čudovišnim razinama isprepletenosti književnosti i politike u kasnom staljinističkom razdoblju i odraz angažmana pisca u političkim i društvenim borbama njegova vremena. U ovom romanu, zamišljenom da ponudi novu epopeju Rat i mir iz perspektive 20. stoljeća, nailazimo na odlomke u čast Staljinu i dosezima Oktobarske revolucije koji ne ostavljaju puno prostora sumnji u ideološku potku romana: u samu logiku strukture razvoja sovjetske civilizacije, još od začeća u Oktobarskoj revoluciji, upisano je neminovno kretanje prema pobjedi. Ovako se govori, primjerice, u ovom za roman tipičnom odlomku:

„U kratkom razdoblju materijalni odnosi izveli su silan skok. Nova, sovjetska Rusija pohrlila je cijelo stoljeće naprijed, pohrlila svom svojom golemom težinom, trilijunima tona svoje zemlje, šuma, mijenjala je ono što se stoljećima činilo nepromjenjivim: svoju zemljoradnju, svoje ceste, riječna korita. Nestale su tisuće ruskih krčmi, gostionica, kavana, nestale su eparhijske škole, zavodi za plemenite djevojke, nestali su manastirski posjedi, vlastelinska gospodarstva i imanja, vile kapitalista, burze. Nestali su, razbila ih je raspršila revolucija, iščezli su golemi sojevi ljudi koji su činili okosnicu eksploatatorskih klasa i onih koji su im služili, ljudi čija se egzistencija činila vječno trajnom, ljudi o kojima je narod pisao gnjevne pjesme, ljudi čije su karaktere opisivali veliki pisci (…) – cijeli šaroliki i golemi, glomazni svijet ruskog činovništva podijeljen na sedamnaest klasa; nestali su verglaši, šansonijerke, lakaji, majordomi… (…) Radnik i seljak postali su upravitelji života. Rođen je novi svijet neviđenih zanimanja i karaktera (…). Rođena je u Rusiji neviđena narodna prosvjeta, koja se može usporediti samo s eksplozijom sunčeve svjetlosti astronomske snage; da je svjetlo narodne prosvjete koje je planulo u Rusiji moglo imati ekvivalent u elektromagnetskim valovima, astronomi s drugih svjetova 1917. registrirali bi bljesak nove zvijezde, čije se svjetlo neprestano rasplamsavalo.”

Ovdje Grossman, sasvim u duhu partijske ideologije i slijedeći socrealističku (po)etiku, u prednji plan istura „male ljude“, seljake i radnike, zahvaljujući kojima Sovjetski Savez može poraziti Njemačku, no u vizionarskom i teleološkom kretanju prema „svijetloj budućnosti” primarno je mjesto ipak dano partijskim funkcionerima. Staljingrad je i kompozicijski izgrađen u strogom i dosljednom skladu sa socrealističkom koncepcijom – poput piramide na čijem su temelju ljudi koji se bore za svoju domovinu i slobodu, dok je na vrhu sjedište vrhovnog zapovjednika – Staljina. Tako se u romanu nalaze, primjerice, i ovakve rečenice o Štrumu, jednom od glavnih junaka i piščevom alter egu: „Sada, godinu dana poslije, sjedeći pokraj prozora u brzom vlaku, Štrum se prisjećao tog jutra. Tijekom te godine, Štrum je morao mnogo toga pretrpjeti – i tugu, i tjeskobu, i duševnu bol. Ali nakon Staljinova govora više nikad nije doživio duševni nemir, čiju je snagu doživio u prvih deset dana rata”.

U romanu, zamišljenom da ponudi novu epopeju Rat i mir iz perspektive 20. stoljeća, nailazimo na odlomke u čast Staljinu i dosezima Oktobarske revolucije koji ne ostavljaju puno prostora sumnji u ideološku potku romana

Razlike između Staljingrada i Života i sudbine

Osim toga, u tom je romanu i u prikazima ratnih stradanja akcent gotovo u cijelosti stavljen na podvig i trijumf, dok je u kasnijim, u ideološkom smislu bitno iznijansiranijim romanima, težište postavljeno na složenijoj problematici, primjerice pitanju cijene koju je potrebno platiti kako bi se trijumfi i podvizi ostvarili. Tako se u Staljingradu pojavljuju likovi koji kao da su predodređeni da se razviju ili ponovno rode u Životu i sudbini no ideološku prirodu toga razvoja može sjajno ilustrirati dramatična figura starog boljševika Mostovskog: on je u prvom romanu predstavljen kao tragična i nemoćna žrtva povijesti, dok je u drugom on osoba koja snosi odgovornost za vlastitu tragediju i tragedije drugih. U novijoj, poststaljinskoj iteraciji romana Mostovski, nesposoban kritički procijeniti dogmatizam vlastitih uvjerenja, utjelovljuje nehumanost i lažnost boljševičkog učenja u njegovom razvoju i primjeni na stvarnost. Tako velike ideološke razlike među dvama romanima, Staljingradom i Životom i sudbinom, mogu problematizirati u suvremenosti ujednačeni stav da ih valja promatrati kao duologije, odnosno dijelove jedne cjeline. Naime, Staljingrad je osovljen oko ideje da je rat između Hitlerove Njemačke i Sovjetskoga Saveza borba na život i smrt ne samo dviju država, već i dvaju društvenih sustava, od kojih je jedan za njega personificirao svjetlo, a drugi tamu, i to ne samo zbog toga što su nacisti bili agresori, osvajači, a Sovjeti branitelji slobode i neovisnosti domovine (zbog čega je na postsovjetskom prostoru Drugi svjetski rat uobičajeno nazivati Velikim Domovinskim ratom): Sovjetski Savez je pozvan da u praksi provede prastari san čovječanstva o svijetu utemeljenom na načelima pravde, slobode, bratstva i jednakosti. U tom kontekstu rat, izabran kao krovna tema Grossmanova romana, razotkriva temeljne probleme jednog vremena i glavna proturječja epohe: pisac u ratu ne vidi sukob dviju vojski, već sukob različitih svjetova i civilizacija, sukob različitih vizija o budućnosti i pogleda na život, na sudbinu čovjeka i naroda. Kao što je bitka za Staljingrad sakupila sve temeljne probleme sučeljavanja dviju sila, apsorbirala sva prethodna ratna zbivanja i predodredila buduća, tako je i roman o njoj omogućio ne samo umjetničku sliku bitke u njezinoj cjelini, nego je i pokušaj objašnjenja onih povijesnih obrazaca koji su predodredili neizbježnost pobjede Crvene armije nad neprijateljem i okolnosti zbog kojih se odlučujuća bitka nije mogla odigrati nigdje drugdje nego baš u dubinama Rusije.

Ipak, kako je točno primijetio kritičar Benedikt Sarnov u članku „’Rat i mir’ 20. stoljeća”, Grossmanov dar za pisanje, kao i njegov inherentni osjećaj za umjetničku istinu, ipak su donekle raznijeli taj pojednostavljeni koncept: „okrutni realizam u prikazu ne samo borbenih scena nego i svih detalja, čitava gusto ispisana životna pozadina u kojoj se odvijaju glavni događaji romana, samo umjetničko meso knjige, čine da čitatelj potpuno zaboravi na taj umjetni okvir na koji je, prema njegovom prvotnom planu, trebala biti oslonjena cijela zgrada”. U tom je smislu vrijedno prisjetiti se još jednom da je Staljingrad objavljen 1952. godine, kada je u službenoj sovjetskoj historiografiji već čvrsto utemeljena ona verzija Drugog svjetskog rata iz koje je izostavljeno ono što bi moglo narušiti linearnost uzročno-posljedičnog narativa koji završava trijumfom u Velikoj Pobjedi. Već tada, u godini objavljivanja romana, naturalistički prikaz krvavih detalja bitki i okruženja u kojima su se u prvim mjesecima rata našli milijuni sovjetskih vojnika nije bio uobičajen. Unatoč dosljedno čuvanom socrealističkom okviru, u romanu je prikazano, barem djelomice, i naličje narativa o pobjedi jer su ratna zbivanja prikazana tehnikom suhih, neemocionalnih, katkad nadrealnih opisa i apokaliptičnih scena pred kojima nijemi čak i mašta, primjerice slijepaca i staraca koji napuštaju okupirani Minsk i koji s „krotkom nemoći” promatraju kretanje vozila. Vjerojatno zbog toga je Grossmana nakon objavljivanja romana dočekala nimalo zavidna sudbina: romanu su se zamjerale idejne slabosti, a autoru izvanpovijesni reakcionarni stavovi.

Staljingrad je objavljen 1952., kada je u službenoj sovjetskoj historiografiji čvrsto utemeljena verzija Drugog svjetskog rata iz koje je izostavljeno ono što bi moglo narušiti linearnost uzročno-posljedičnog narativa koji završava trijumfom u Velikoj Pobjedi. U godini objavljivanja romana, naturalistički prikaz krvavih detalja bitki i okruženja u kojima su se u prvim mjesecima rata našli milijuni sovjetskih vojnika nije bio uobičajen

Tolstojevim stopama

Konačno, treba reći da je Staljingrad najbliži ruskoj epskoj tradiciji koju je razvio Lav Tolstoj u romanu-epopeji Rat i mir. Štoviše, sudeći po Grossmanovim bilješkama s bojišta, pisac je tijekom rata sačuvao mentalnu snagu čitanja, ali samo jedne jedine knjige – Tolstojevog Rata i mira. Kao što je poznato, u Tolstojevom se romanu različitim postupcima, što nasljeđuje i Grossman, od filozofskih promišljanja, povijesnih paralela i detaljnih analiza vojnih pohoda, izvodi koncept rata i, još šire, koncept povijesti. Kao što je Tolstojev Rat i mir sa svim grananjima povijesnog zapleta bio „okupljen” oko obitelji Bolkonski-Rostov, tako je u središtu Grossmanove duologije obitelj Šapošnjikov-Štrumov, raznim vezama – prijateljskim, obiteljskim, katkad samo činjenicom prisutnosti na određenom mjestu – povezana s drugim likovima. S Tolstojevim pripovijedanjem Grossmana povezuje i brza smjena pripovjednih scena koje prikazuju događaje u Velikoj i maloj povijesti, odnosno disperzija fokusa na nekoliko likova, kao i korelacija privatnih sudbina s glavnim povijesnim događajima. Kao što su u Tolstojevom romanu ključne pripovjedne epizode bile povezane s bitkom za Moskvu, u Grossmanovom su povezane sa Staljingradom, tim važnim mjestom pamćenja 20. stoljeća; ono što je za Tolstoja bila Borodinska bitka, to je za sovjetskoga pisca bila bitka za Staljingrad; na način sličan onomu u Tolstojevom remek-djelu u narativ Grossmana uvodi se lik Hitlera koji, poput Napoleona, personificira imaginarnu moć čovjeka koji namjerava kontrolirati tijek povijesti. Tolstojev, pak, didaktizam često se osjeća i u Grossmanovu romanu, i to posebice u filozofskim promišljanjima, kada pisac nastoji dokazati da se u većini ljudi nebitnoj pojavi zapravo krije stvarni, a ne lažni i izmišljeni tijek povijesnih sila. Isto se može reći i za psihološku portretizaciju likova, odnosno, riječima samog Grossmana, za gromoglasno objašnjavanje svega što je vidljivo u tuđoj duši, pa su u romanu česti odlomci nalik na sljedeći: „Pokraj nje sjela je mršava žena ljepuškasta, izblijedjela i umorna žena – Tamara Dmitrijevna Berjozkina, supruga zapovjednika koji je nestao na samom početku rata. Bila je odjevena posebno pomno, onako kako se odijevaju ljudi koji se stide svoga siromaštva. Gledajući tako nježna i izmučena ženska lica s lijepim, tužnim očima, svatko pomisli da takva stvorenja nisu sposobna za surov, okrutan život”. Čitajući Grossmanov Staljingrad, lako je otkriti i brojne druge analogije: pripovjedači u oba romana sveznajuća su, što se očituje u čestim iskazima kojima se može pripisati univerzalno značenje (primjerice: „okorjela duša lakše podnosi nedaće”; „Često se slični ljudi upravo zahvaljujući svojoj sličnosti mrze, i ta sličnost ne pomaže njihovu zbližavanju, nego stvara uzajamnu zavist i nesklonost”; „Sad je jasno da je nadčovjek rođen iz očaja slabih, a ne iz trijumfa jakih”).

Vojnik podno strme volške obale

No dok bi se moglo reći da je Tolstojev roman, u skladu s piščevim intelektualnim temperamentom, obilježen trajnom i nikad dovršenom analizom nelinearnosti čovjekova života i potragom odgovora na prokleta pitanja, primjerice o ulozi pojedinca u povijesti, o neodvojivosti života i smrti, dobra i zla, ljubavi i mržnje, predanosti i izdaje, kod Grossmana je cijeli roman, sa svim sižejnim odnosima, slikama, likovima, filozofskim, reportažnim i drugim autorskim digresijama, usmjeren prema ilustraciji jedne krovne ideje: narod se sastoji od pojedinaca koje definira njihova funkcija u društvenoj strukturi (rudar, kolhoznik, vojnik, zapovjednik, traktorist, stočar, povrtlar, tvornički planer i sl.), pri čemu čvrstoća i moralna snaga naroda ovise o moralnoj snazi ​​svakog pojedinca, njegovoj herojskoj nesebičnosti, želji za slobodom i – što je najvažnije – sposobnosti brze i efikasne unutarnje duhovne samoobnove.

Ipak, čitatelj dovoljno strpljiv da pomno iščita gotovo tisuću stranica ove staljingradske socrealističko-ratne prozne epopeje, bit će s vremena na vrijeme nagrađen jer će pod površinom utopijskih hvalospjeva naići na nježnu empatiju, na krhotine Grossmanove osobne traume: majka mu je, kao Židovka, ubijena u getu u Berdičevu na samom početku rata a ratnim je razaranjima svjedočio iz prve ruke tijekom svih ratnih godina. Tko je mnogo patio, mnogo je i zapamtio. Tako će na nekim mjestima sam pisac osporiti pravocrtnost vlastita romana i njegovih cilju usmjerenih, apsolutno pozitivnih junaka, tih heroja obasjanih svjetlom najsvjetlijeg ideala kojemu su pozitivna svojstva ispisana na čelu i zvuče u svakoj njegovoj riječi, kako ih je opisao Andrej Sinjavski, jer je – upućujući molbu budućim povjesničarima – dao naslutiti da su, možda, svi ti junaci i bili i ostali, u suštini, suvišni: „Ako budući povjesničari požele razumjeti te prijelomne dane, neka dođu ovamo i na trenutak zamisle vojnika kako sjedi podno strme volške obale, neka pokušaju zamisliti o čemu je razmišljao“.