Pisanje je poput traganja u labirintu. Traganja za riječima, formom, pričom, sižeom, tradicijom. Za pravom stazom, raskrižjem i skretanjem u beskonačnosti postojećih i zamislivih putova, za ritmom hoda u kojem će se sačuvati vlastiti dah do kraja potrage. Tragajući, ponekad se napreduje, ponekad stoji u mjestu ili gubi orijentacija. Onda se opet grabi naprijed, pa natrag, ili se zaostane u nekoj slijepoj ulici u kojoj će se otkriti da smisao nije samo stići na odredište – izaći iz labirinta s vlastitim djelom pod rukom – nego doživjeti potragu, lutati. Znači, tragati da se nađe, a možda i ne nađe. Jer, izaći iz labirinta donosi olakšanje, ali i prijetnju da labirint sam više ne pronađemo. Prijetnju završetka potrage, konačnog kraja, posljednje napisane točke.
„Sunce i Zemlja, Sunčev sustav i Galaksija i najskrovitiji spomen na ljude“
Pisanje kao traganje u labirintu jedna je od velikih metafora književnosti koja se transponira na različite načine kod različitih pisaca i književnih tekstova. Borgesov je labirint fantastičan i fantazmagoričan, prepunjen stvarnim i izmišljenim djelima. Joyceov je izvana običan kao jedan dablinski dan, a iznutra impresivan i polimorfan. Bolañov je realističan, vratoloman i dijaboličan. A upravo Bolañovim stopama u traganju za književnošću i dubljim smislom pripovijedanja priča hodi Mohamed Mbougar Sarr, senegalski pisac francuskog jezičnog izraza u svome romanu Najskrovitiji spomen na ljude. Riječ je o romanu koji na više razina varira upravo metaforu labirinta (prva njegova rečenica glasi: „O piscu i njegovu djelu znamo barem ovo: i jedno i drugo zajedno kroče najsavršenijim labirintom koji možemo zamisliti, dugim, kružnim putom, na kojem se njihovo odredište stapa s njihovim ishodištem: samoćom“) te pisanja kao divlje, detektivsko-spisateljske potrage za vlastitim jezikom, pričom, formom, književnim precima, tj. za vlastitim spisateljskim identitetom.
Za moto svoga romana Sarr je uzeo ulomak iz Bolañovih Divljih detektiva, a za njegov naslov sintagmu iz tog ulomka (iz rečenice „I jednoga dana Djelo umre, kao što umiru sve stvari, kao što će se ugasiti Sunce i Zemlja, Sunčev sustav i Galaksija i najskrovitiji spomen na ljude“). No, hommage Bolañu uključuje više od citata; on uključuje slične motive, poetiku, ambijent, spajanje mistificiranja i realizma, sklonost tajnovitom i subliminalnom, kao i sličnu predanost književnosti. Nije to neobično: dobri pisci sami stvaraju vlastitu tradiciju i rado napuštaju štandove nacionalnih književnosti, a to pogotovo čine pisci koji su, poput Bolaña, Sarra i drugih, vezani jezikom, obrazovanjem, iskustvom i habitusom uz razne geografije. Za njih je, kako kaže junak Sarrova romana, književnost jedina domovina.
I dok u Bolañovim Divljim detektivima dvojica pjesnika tragaju za slavnom meksičkom pjesnikinjom a u njegovu romanu 2666 nekoliko kritičara za njemačkim piscem Archimboldijem, u Sarrovu Najskrovitijem spomenu na ljude mladi senegalski pisac Diégane Latyr Faye i drugi likovi tragaju za afričkim piscem T. C. Elimaneom, autorom čudesnog i zaboravljenog djela Labirint nečovječnoga. Njihova potraga počinje u Parizu i nastavlja se u Amsterdamu, francuskoj provinciji, Buenos Airesu, sve do Dakara. Potraga obuhvaća razdoblje od početka 20. stoljeća i francuske kolonizacije, preko 1930-ih kada je Elimaneov roman objavljen te nacističke okupacije Francuske, sve do novijih afričkih revolucija i 2018. iz koje datiraju dnevnički zapisi u romanu. Riječ je o dugom 20. stoljeću koje, unatoč političkim i društvenim promjenama i Hobsbawmovoj definiciji, evo, još traje i kojeg karakteriziraju (neo)kolonijalizmi, imperijalna svijest, migracije, igre oko identiteta, pitanja asimilacije, autentičnosti i kulturne dominacije. To dugo trajanje kolonijalnog svijeta i transgeneracijsko naslijeđe koje nose današnji afrički useljenici u Europu čini – uz problematizaciju pisanja i uloge književnosti – drugi najvažniji značenjski krug romana.
Dobri pisci sami stvaraju vlastitu tradiciju i rado napuštaju štandove nacionalnih književnosti, a to pogotovo čine pisci koji su, poput Bolaña, Sarra i drugih, vezani jezikom, obrazovanjem, iskustvom i habitusom uz razne geografije. Za njih je, kako kaže junak Sarrova romana, književnost jedina domovina
„Pretvorit će nas u crni sapun“
Najskrovitiji spomen na ljude inspiriran je životom pisca Yamba Ouologuema (njemu je i posvećen), porijeklom iz Malija koji je, poput Sarra, pisao na francuskome, tematizirao kolonijalno naslijeđe i sumorno prikazivao sredinu iz koje je potekao. Krajem 1960-ih, on je dobio nagradu Renaudot za Dužnost nasilja, kao prvi afrički autor, međutim dio kritike proglasio je taj roman plagijatom, s obzirom da su se u njemu, bez oznaka citiranja navodili ulomci iz djela Grahama Greenea. Uslijedili su napadi na pisca pa preispitivanje njegova mjesta u frankofonskoj književnosti, pri čemu se, slično kao u slučaju optužbi upućenih Danilu Kišu za navodno plagiranje u Grobnici za Borisa Davidoviča, pokazalo: akademska i kritička elita ne samo da ne shvaća intertekstualnost i dijaloške varijacije tradicije, već i koristi „skandal“ kako bi visokoparno raspredala o onome najnižem – u slučaju Ouologuema o rasizmu, u slučaju Kiša o nacionalizmu.
Ipak, Najskrovitiji spomen na ljude nije fikcionalizirana, linearna biografija jednog malijskog pisca, već razgranat, polifonijski roman koji se dotiče mnogih individualnih života, priča o kolonizaciji i aporijama migracija, ljubavi, precima, patrijarhatu i gubitku, kao i književnosti i samog srca tame spisateljskog zanata. Zapravo, riječ je o romanu-potrazi čija glavna pripovjedna staza osvjetljava priču o senegalskom piscu Diéganeu koji, nezadovoljan svojim prvim romanom, pokušava napisati magnum opus, djelo koje neće biti pomodno i lažno i u kojem će se on sam uistinu odražavati. U umjetničkim labirintima Pariza, tragajući s drugim emigrantskim piscima za istinskijim životom i književnom slavom, susreće senegalsku spisateljicu Marème Sigu koja mu daje Labirint nečovječnoga, teško dostupno Elimaneovo djelo. Potraga se zatim intenzivira, pri čemu pisac iznimnom vještinom meandrira različitim prostorima i vremenima, glasovima, pripovjedačkim modusima i tematskim krugovima. Na kraju, taj uzbudljivi romaneskni reli završava tamo gdje je sve počelo, u Dakaru i senegalskim selima, u koloniziranom svijetu crne kože i bijelih maski, propalih slobodarskih revolucija, velikih očekivanja i razočaranja domicilnog stanovništva.
No sve te složene teme heterogenih identiteta, osjećaja trajne izmještenosti (stanja „nepripadanja“ kako je to definirao Edward Said u naslovu svoje autobiografije Out of Place) i diseminacije (Homi Bhabha), u Sarrovu romanu se uglavnom artikuliraju kroz priču, odnose, psihologizaciju i pojedinačna stremljenja. Povremeno neki od likova iznosi manifestno svoja stajališta, ali sam ambijent romana i bolañovski divlja potraga održavaju i dalje dinamiku cijele romaneskne kompozicije.
Identitetska heterogenost otvara i složeno pitanje književnog pamćenja i naslijeđa, a u tome dolaze do izražaja Sarrove dileme i ironična viđenja vlastite dvojne pozicije senegalskog pisca odgojenog na francuskoj tradiciji koji dolazi u Pariz da ostane „vječni stranac“. O tome govore riječi jednog od likova, kongoanskog pisca Musimbwe, o tome da svi afrički pisci, poput Elimanea (tog „crnačkog Rimbauda“ kako ga je kritika nazvala), žele steći ugled u izvanjskom svijetu, iako to negiraju. Svi traže priznanje francuskog književnog establišmenta, a „buržujska Francuska“ će nekoga i nagraditi kako bi „sačuvala mirnu savjest“. Bez obzira na priznanje, svi će oni ostati „stranci“. Musimbwa upozorava, prije ili kasnije „oni će nas pretvoriti u crni sapun“.
Ironično ili ne, ovisi kako gledamo na hijerarhije kultura, sam Mohamed Mbougar Sarr dobio je jedno takvo priznanje, najprestižniju francusku nagradu Goncourt upravo za ovaj roman, i to kao prvi laureat iz subsaharske („crne“, „prave“) Afrike. A kada je riječ o djelima koja reflektiraju sličnu kulturnu hibridnost i heterogenost, egzilantsko i migrantsko iskustvo, primjećuju se posljednjih godina važni pomaci u politici najvažnijih europskih nagrada. Neka od tih djela, poput Bookerom nagrađenog romana Djevojka, žena, drugo anglo-nigerijske spisateljice Bernardine Evaristo ili finalista nagrade Man Booker, romana Ribari nigerijskog pisca Chigozie Obioma, spadaju u vrh suvremene književne produkcije. Neke druge knjige, poput također Goncourtom nagrađena romana Uspavanka marokansko-francuske spisateljice Leïle Slimani, ostavljaju blijed dojam.
Najskrovitiji spomen na ljude nije fikcionalizirana, linearna biografija jednog malijskog pisca, već razgranat, polifonijski roman koji se dotiče mnogih individualnih života, priča o kolonizaciji i aporijama migracija, ljubavi, precima, patrijarhatu i gubitku, kao i književnosti i samog srca tame spisateljskog zanata
„Od pisanja zatreperi duša neke osobe“
Poput Evaristo i Obiome, Sarr oduševljava ne samo po tome što se bavi heterogenim identitetima i afričko-europskim transverzalama, već po tome što ima autentičan glas, snažnu imaginaciju i slobodu u istraživanju književnog labirinta. Naime, Najskrovitiji spomen na ljude sačinjen je kao mozaik dnevničkih bilješki, novinskih tekstova i kritika, dugih ispovijedi i priča u priči. Pripovijedanje preuzimaju glasovi različitih, posve jedinstvenih likova, dok glavnu osovinu čini lik Diéganea. Osim u promjenama diskursa i optike, dinamičnost romana i osjećaj neizvjesnosti – jer čitajući doista ne znate kuda će vas ta priča odvesti – postiže se na razini jezika, stilistike i motiva. Ekspresivnost se smjenjuje s realizmom, kontemplativnost s ironijom, a neki se ulomci čine kao da su ispisani u transu. Tu su i elementi čudesnoga u prikazu afričke prošlosti, erotizam, dijabolično tajanstvena aura koja okružuje priče o Elimaneu, koji u romanu nije izravno prisutan, već samo preko kazivanja drugih. Taj jedinstveni književni „nered“ doživljavam kao blagodat, kakvu je teško osjetiti kod urednih, shematiziranih romana pisanih po uputama udžbenika za kreativno pisanje. Također, „nered“ ukazuje na autorovu pobunu protiv književnih konvencija i njegovo shvaćanje književnosti kao posve ozbiljne igre. Jer, kako poručuje jedan lik u romanu, „bolje je ne pisati ako nemaš barem ambiciju da od tvog pisanja zatreperi duša neke osobe“.
Da bi književni „nered“ zablistao pred očima nas koji ga otkrivamo na hrvatskome, velike zasluge ima prevoditeljica Ursula Burger. I dok njoj idu pohvale za istančan jezični osjećaj i hvatanje pravog ritma, postoji jedan kamenčić koji me previše žulja da ga ne bih spomenula. Riječ je o nezgrapnosti i izvještačenosti samog naslova (na engleski je knjiga prevedena puno jednostavnije The Most Secret Memory of Men) koji odstupa od tečnog iskaza romana. No, reći će vjerojatno mnogi, u odabiru naslova i nije bilo nekog izbora. S obzirom da je riječ o sintagmi iz spomenutog ulomka Bolañova romana Divlji detektivi koji je već preveden na hrvatski, uobičajeno je iskorišten postojeći prijevod, tj. sintagma iz usta drugih prevoditelja. Rješenje grebe uho, naslov se teže pamti, ali je sve po pravilima struke.
Sarr oduševljava ne samo po tome što se bavi heterogenim identitetima i afričko-europskim transverzalama, već po tome što ima autentičan glas, snažnu imaginaciju i slobodu u istraživanju književnog labirinta. Naime, Najskrovitiji spomen na ljude sačinjen je kao mozaik dnevničkih bilješki, novinskih tekstova i kritika, dugih ispovijedi i priča u priči
„Život treba slijediti, njegove nepredvidljive putove“
U osnovi, Najskrovitiji spomen na ljude je roman za pisce i za sve one koji su očarani književnošću toliko da ih zanima i sam mehanizam njezina rada. Treba istaknuti i da taj autoreferencijalni potencijal i romaneskno problematiziranje smisla pisanja nisu ubili samu ljepotu priče, njezinu neopikarsku poetiku s uzbudljivim etapama na tri kontinenta. A upravo pitanje kako postići balans između literature i života možda je najvažnije u ovome romanu. Misleći o književnosti, o sebi i svome impulsu za pripovijedanjem, Sarr nikako ne želi zamrznuti život, pa pazi da ne stisne pauzu na stvarnost i zahiri tražeći svoju stazu u književnom labirintu. Vidljivo je to u mnogim dijelovima romana pa i eksplicitno u rečenicama poput ove: „Život treba slijediti, njegove nepredvidljive putove“.
Ipak, dilema između „pisati ili ne pisati“, između rječitosti i tišine, nije zapravo dilema između literature i života. Moguće je ne pisati i ne živjeti, kao i pisati i živjeti. Intenzivno, smireno, ili na škrgama. Kad se stvari zamisle iz veće daljine, sjetimo se Bolaña, ionako svako „Djelo neizbježno putuje samo prema Beskonačnosti“. I bez obzira na pohvalne kritike, nagrade, čitatelje, nacionalne kanone, jednog dana to će se Djelo ugasiti „kao što će se ugasiti Sunce i Zemlja, Sunčev sustav i Galaksija i najskrovitiji spomen na ljude“. A do tada…
