Tomislav Medak je istraživač s doktoratom o tehnopolitici i planetarnoj ekološkoj krizi stečenim pri Centru za postdigitalne kulture Sveučilišta u Coventryju. Dugogodišnji je knjižničar-amater za digitalnu knjižnicu Memory of the World. Povremeno piše o tehnološkom razvoju, umjetnosti i skrbi. Zajedno s Valeriom Graziano i Marcellom Marsom autor je knjige Pirate Care: Acts against the Criminalization of Solidarity (Pluto Press, 2025).
Doktorirali ste temom o tehnopolitici i ekološkoj krizi na Centru za postdigitalne studije na Sveučilištu u Coventryju. Što znači postdigitalno, odnosno što dolazi nakon doba digitalizacije?
Postdigitalno je ideja da živimo u svijetu u kojem smo okruženi digitalnim tehnologijama kao infrastrukturom mnogih procesa u svakodnevici. Stalno sa sobom imamo mobitel, neprestano smo na internetu, mnoge radnje koje prije nisu bile digitalizirane, danas jesu. Prosječno vrijeme u danu provedeno pred ekranom na globalnoj razini je oko šest i pol sati. Analogna zbilja nam je postala posredovana digitalnim. Između ostalog, dominantni oblik čitanja teksta je čitanje digitalnog teksta, bilo da se radi o čitanju na webu ili o elektroničkim knjigama.
Razmišljanje iz perspektive postdigitalnog ne smatra da postoji analogni svijet koji je preddigitalan i novi, digitalni svijet. U ranom dobu digitalnih mreža mogli smo digitalnu komunikaciju vidjeti kao izdvojenu sferu dominantno nedigitalne zbilje. Danas je zbilja amalgam analognoga i digitalnoga. Unutar takve zbilje postdigitalna perspektiva nastoji uvidjeti kako nedigitalni aspekti zbilje, pa onda i kulturnog izričaja, umjetničkog stvaralaštva, materijalizacije kulture i umjetnosti nastavljaju funkcionirati izmijenjeni unutar digitalnog svijeta.
Na primjer, postmedijska umjetnost je umjetnost bez specifičnog medija, ali je istodobno visokomedijatizirana i kombinira različite medije. Na istom tragu, u postdigitalnoj umjetnosti nije sve digitalno, nego je često prisutan analogni objekt koji je transformiran sveprisutnošću digitalnih tehnologija. Postdigitalno izdavaštvo tako može imati kao ishod fizičku knjigu, ali proces i krajnji proizvod nastanka teksta, njegovog priređivanja i njegove recepcije je digitalno oblikovan. Digitalizacija većine procesa i digitalizacija većine sadržaja bitan je aspekt koji vodi do postdigitalnog stanja.
Krećemo se u okruženju koje je organizirano digitalno, a unutar tog dominantno digitalnog okruženja, rad s analognim proizvodi neke specifičnosti koje izlaze izvan općenitosti svakodnevice digitalnoga.
Ekonomija kulturne proizvodnje
Koje bi bile političke implikacije postdigitalnog doba? Je li se pristup znanju, tekstovima i sadržajima demokratizirao ili se pojavljuju nova ograničenja? 
Tekst je u doba tiska bio određen oskudicom u sferi njegove reprodukcije. Netko je morao imati pristup stroju da otisne primjerke knjige ili časopisa i distribucijskoj mreži da bi primjerke knjige ili časopisa poslao na drugi kraj zemlje ili na drugi kraj planete. S pojavom digitalnog to se drastično izmijenilo. Međutim, okvir regulacije prava autorskog prava i intelektualnog vlasništva u velikoj je mjeri ostao isti. Dobili smo mogućnost da svi reproduciramo tekst, da ga distribuiramo na drugi kraj svijeta „jednim klikom”, ali smo ostali unutar organizacije kulturne proizvodnje koja je regulirana ekonomijom oskudnosti prema kojoj je nekima kulturno dobro dostupno, nekima nije. Temeljni zadatak aktera u toj ekonomiji postaje kako iznaći način da se stvori oskudica kontrolom pristupa. Prijenos političke ekonomije kulturne proizvodnje iz doba tiska u digitalno okruženje stoga generira društveni sukob, a praksa dijeljenja biva kvalificirana kao praksa piratstva. Međutim, reprodukcija i distribucija teksta i drugih kulturnih djela „jednim klikom”, kakve nam tehnologija omogućuje, a koje su iz autorskopravne perspektive nedopuštene, postale su vernakularna praksa. Barem u prvim desetljećima digitalnog doba, većina ljudi većinu vremena dijelila je znanstvenu literaturu, književnost, film i muziku na taj način. Piratstvo je djelovalo kao veliki povezivatelj i izjednačitelj učinivši znanost i kulturu koje su prije bile dostupne onima koji su imali materijalna sredstva da ih kupe podjednako dostupnima svima.
Postojala je mogućnost i da se sukob tehnologije i prava razriješi promjenom političke ekonomije kulturne proizvodnje tako da se proizvodnja kulture podruštvovi, da društva u znatno većoj mjeri javnim sredstvima financiraju kulturi, da kultura kao javno dobro postane dostupna svima i da više stvaratelja može živjeti od svog rada. Ali nije, nego je kultura ostala i dalje u velikoj mjeri na tržištu, barem kulturne industrije – knjiga, film, muzika, računalne igre – što je rezultiralo time da imamo streaming servise koji za vrlo mali iznos daju pristup ogromnom korpusu djela bez rizika od progona kojem je izložena vernakularna praksa dijeljenja. Ali u organiziranju toga pristupa kroz tržište stvarateljima ostaje malo. Ključno pitanje koje je otvorilo piratstvo: možemo li reorganizirati političku ekonomiju kulturne proizvodnje, dobilo je jasan odgovor – ne. Zato ćemo nastaviti djelovati unutar istog tržišnog modela u kojem sve manji dio autora može živjeti od svoga rada. Autori su djelomično prisiljeni sudjelovati u reprodukciji te političke ekonomije kulturne proizvodnje jer su velike tehnološke kompanije te koje definiraju razvoj. Velike kulturne industrije upravljaju velikim katalozima autorskih djela na koja su prava na njih prenijeli autori. Kulturne industrije putem kataloga oblikuju kompromis s tehnološkim kompanijama na svoj interes, a on je sve nepovoljniji za autore te ih stavlja u poziciju malih poduzetnika koji se moraju izboriti za svoju malu tržišnu nišu, čime povratno daju veliku snagu tehnološkim korporacijama.
Dobili smo mogućnost da svi reproduciramo tekst i distribuiramo ga na drugi kraj svijeta „jednim klikom”, ali smo ostali unutar organizacije kulturne proizvodnje koja je regulirana ekonomijom oskudnosti prema kojoj je nekima kulturno dobro dostupno, a nekima nije
Primjer Spotifyja
Švedski istraživač Rasmus Fleischer, jedan od članova Piratbyråna, Piratskog biroa, koji je u ranim danima Pirate Baya politizirao praksu piratstva, u svom recentnom znanstvenom radu pozabavio se nastankom i usponom Spotifya. Spotify je u svojim ranim danima bio piratski servis na kojeg su onda velike kulturne industrije napravile pravni pritisak da regulira autorska prava i s njima podijeli dio svojih prihoda. Korisnici plaćaju relativno mali nominalni mjesečni iznos od kojeg na kraju vrlo mali broj autora ima zaradu, a velik dio autora praktički ništa. Zbog toga vrlo mali broj ljudi može živjeti od reprodukcije muzičkih djela. Spotify je vođen idejom slobode izbora prema kojoj slušatelj ima slobodu hoće li slušati glazbu iz ’90-ih, ’80-ih, ’70-ih, ovog ili onog žanra, ovog ili onog izvođača. Ranije se morao potruditi da dođe do ploče ili mp3-ce, a ti su napori tvorili supstancu pojedinačnih muzičkih ukusa i subkultura koje su ih pratile. Danas je sve na izboru. Ali zanimljivo je da je Spotify recentno počeo direktno angažirati autore da proizvode veliku količinu žanrovskih kompozicija za playliste, a koje ljudi u sve većoj mjeri slušaju pasivno, kao što bi slušali radio, dok rade, dok se rekreiraju ili dok se kreću u prometu. Fleischer taj novi trend karakterizira pomakom od slobode izbora prema slobodi od izbora koju ljudi žele u situaciji prevelike opterećenosti količinom izbora. Krajnji korak u tom trendu je da Spotify eksperimentira s upotrebom umjetne inteligencije kako bi generirao žanrovsku muziku za playliste. Rutinizacija, automatizacija i zamjena ljudskog kreativnog rada ishod je zapravo tog negativnog odgovora na pitanje možemo li promijeniti političku ekonomiju kulturne proizvodnje na primjeru Spotifyja. Jednako možemo analizirati neke druge vidove kulturne proizvodnje poput elektroničkih knjiga na Amazonu ili videa na YouTubeu gdje AI slop dominira.
Spotify je u svojim ranim danima bio piratski servis na kojeg su onda velike kulturne industrije napravile pravni pritisak da regulira autorska prava i s njima podijeli dio svojih prihoda. Korisnici plaćaju relativno mali nominalni mjesečni iznos od kojeg na kraju vrlo mali broj autora ima zaradu, a velik dio autora praktički ništa. Zbog toga vrlo mali broj ljudi može živjeti od reprodukcije muzičkih dijela
Cirkulacija znanstvenih tekstova i znanja
Što se tiče nove političke ekonomije i piratstva, kako se javne institucije tu snalaze jer čini se da su obrazovne institucije poput škola i fakulteta s jedne strane prisiljene živjeti od piratskih stranica kao što su Library Genesis, Science Hub i polupiratskih poput Internet Archivea, a da im se s druge strane nameće jedna nova oskudica u digitalnom svijetu s plaćanjem pristupa časopisima?
Unutar obrazovanja u preddigitalnom svijetu autorsko je pravo i njegovo prenošenje na izdavače imalo smisla jer je trebalo izgraditi ekonomiju koja je mogla podržavati uređivanje časopisa i slanje fizičkih primjeraka. S digitalizacijom otvorila se mogućnost da proizvodnja znanstvenog teksta, koji ionako nastaje neplaćenim radom znanstvenika kao autora, kao urednika i kao recenzenata, ne košta gotovo ništa i da se njegova proizvodnja organizira na način da drugi znanstvenici i javnost dobiju pristup bez ekonomske barijere. Znanstveni rad je većinom financiran javno i barem znanstveni uvidi trebaju biti javno dostupni. Opća dostupnost znanstvenih uvida bez ekonomskih barijera omogućuje da znanstvenici i na siromašnim institucijama mogu primijeniti znanstvene uvide svojih kolega, a možda i doprinijeti i njihovom razvitku. Tržišni sustav tu nema pretjerano smisla, ali oligopol velikih komercijalnih izdavača licencama i tehnološkim sredstvima kontrolira pristup serverima na kojima se nalaze digitalne kopije znanstvenih članaka.
Licence i tehnološka sredstva ograničavaju pristup, ali i temeljnu funkciju znanstvenog teksta. Sustav koji na taj način ograničava dostupnost prekida kolanje znanstvenih spoznaja koje u digitalnom okruženju može funkcionirati s bitno nižim troškom. Tome se javlja otpor znanstvene zajednice jer u značajnom dijelu svijeta znanstvene knjižnice ne mogu platiti pretplate na vrlo skupe časopise koje su često vezane uz pretplate na pakete drugih skupih časopisa. Pojedinci su se stoga u ranim danima digitalnih mreža sami organizirali i počeli digitalizirati svoje i tuđe tekstove i slati ih svojim kolegama, a onda, kada je proizvodnja i reprodukcija znanstvenog teksta postala dominantno digitalna, dijeliti već digitalno dostupne tekstove. Tako je nastao i Science Hub, jedno vrijeme najveći pretraživač i repozitorij znanstvenih članaka. Kazahstanska studentica, a kasnije i znanstvenica Aleksandra Elbakjan napravila je skriptu koja je „zaobilazila” paywalle znanstvenih izdavača. Kolege su ju počeli tražiti da im skine i pošalje ovaj ili onaj članak i onda je taj postupak naprosto automatizirala: napravila je tražilicu koja je skidala članke iza paywalla i ujedno ih pohranjivala za budući pristup. Znanstvenici su joj pritekli u pomoć dajući joj lozinke za institucionalni pristup repozitorijima časopisa i tako je nastao alternativni sustav pristupa znanstvenim člancima mimo oligopola pet velikih znanstvenih izdavača koji praktički drže većinu znanstvenih časopisa na engleskom jeziku, uključujući i najprestižnije časopise. Otpor znanstvene zajednice komercijalnom izdavaštvu dao je vjetar u leđa reformskom pokretu za otvoreni pristup, ali veliki izdavači su iskoristili i ideju otvorenog pristupa pa su počeli od projektnih sredstava kojima raspolažu znanstvenici skupo naplaćivati otvaranje članaka kako bi krajnji čitatelji imali besplatan pristup. Činjenica da je Science Hub davao pristup bez obzira jesu li članci bili u otvorenom ili zatvorenom pristupu, omogućila je znanstvenim knjižnicama jaču pregovaračku poziciju naspram znanstvenih izdavača i da ruše visoke cijene i profite. Znanstveni izdavači su time izgubili mogućnost ucjene. Ali zato su pojačali pritisak na Science Hub koji od 2020. godine zbog njihove sudske tužbe u Indiji više ne dodaje nove članke, a krenuli su i u paralelnu strategiju digitalizacije i izvlačenja ekonomske vrijednosti iz drugih segmenata znanstvenog i obrazovnog procesa. Elsevier, najveći znanstveni izdavač, s profitnim maržama za kakvima tehnološki sektor može samo uzdisati, sada nudi digitalne servise za vođenje znanstvenih projekata, nalaženje sredstava za projekte, provedbu kliničkih istraživanja, održavanje institucionalnih repozitorija članaka i profila znanstvenika – digitalizacijom znanost i obrazovanje prelaze iz ruku sveučilišta u ruke tih privatnih aktera.
Otpor znanstvene zajednice komercijalnom izdavaštvu dao je vjetar u leđa reformskom pokretu za otvoreni pristup, ali veliki izdavači su iskoristili i ideju otvorenog pristupa pa su počeli od projektnih sredstava kojima raspolažu znanstvenici skupo naplaćivati otvaranje članaka kako bi krajnji čitatelji imali besplatan pristup
Deindividualizacija autorstva
Što se tiče autorskih prava kojih smo se već dotakli, koliko ona, kao koncept koji je nastao u Novom vijeku, danas uopće imaju smisla i koliko su nam potrebna, pogotovo u kontekstu nedavne rasprave o autorskim pravima i umjetnoj inteligenciji gdje se pokazalo da nema nikakvih regulacija i događa se da veliki jezični sustavi samo preuzimaju tekstove bez ikakvih citata i potpisa? Treba li autorska prava napustiti kao koncept?
Autorska prava nastaju u kontekstu razvoja moderne u Zapadnoj Europi i to u onom trenutku kada se kontrola nad sadržajem teksta, prije svega njegovim političkim implikacijama, prebacuje s prvih tiskara i znanstvenih akademija, primjerice Francuske ili britanske Kraljevske, koje su bile i izdavači i cenzori izdanja, na same autore. U konstelaciji uspona tehnologije tiska i izdavaštva kao ekonomske grane autor je ne samo kao spisatelj nego i kao onaj koji snosi odgovornost za društvene konzekvence svog teksta. I tu se autorstvo individualizira na način kakvog ga znamo i danas. Ono se individualizira i ekonomski utoliko što pisanje za tržište postaje tek moguće kada se u Europi 18. stoljeća uzdiže masovna pismenost, kultura čitanja i potražnja za knjigama. Tada se stječu uvjeti da autor može živjeti od tržišta, a ne ovisiti o blagonaklonosti mecene ili namjenskom pisanju. Radi se pritom o vrlo specifičnim kontekstima kao što su Njemačka prije ujedinjenja, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo. Dakle, u takvim odnosima nastaje ideja autora koji nije samo povezan s nematerijalnim svijetom, nego je svojom proizvodnjom vezan i uz materijalni svijet. Paralelno s takvim uređenjem autorstva razvija se sustav izdavaštva koji svoju ekonomiju gradi na tome da tko ima tiskarski stroj, odnosno sredstva za reprodukciju, može autorsko djelo tržišno eksploatirati i stvoriti profit na knjizi kao robi.
E sad do demokratizacije tehnologija reprodukcije dolazi i prije digitalnog doba. Tekst se na slične načine umnaža otkako postoji šapirografa i fotokopirnog aparata. Ja sam, primjerice, studirao u 1990-ima i bez fotokopirke nitko u mojoj generaciji ne bi završio fakultet. U tom smislu piratstvo je preddigitalni fenomen. Onda dolazimo u doba digitalnih mreža u kojem nam u 2000-ima ogroman, da ne kažem čitav, korpus digitaliziranih tekstova postaje svima istovremeno dostupan, a to ima u nekim trenucima važne globalne društvene učinke. Sjetimo se godine velike krize 2008. Tada kreće niz društvenih pokreta, pogotovo studentskih pokreta, koji u tom času čitaju istu literaturu. Zašto? Zato što digitalno piratstvo omogućuje da u istom času imaju pristup najnovijim knjigama koje analiziraju krizu neoliberalizma koja ljude pogađa bez obzira jesu li u Egiptu, Hrvatskoj ili Velikoj Britaniji. Naravno kriza je primarni razlog nastanka vala društvenih pokreta, ali mobilizacije protiv nje dijelom su bile artikulirane, koordinirane i globalne jer je ekonomija autorstva zbog ilegalne dostupnosti teksta bila suspendirana. Taj nam primjer govori u kojoj se mjeri mijenja smisao autorstva kada se događaju promjene u tehnologiji i kada se ekonomija nađe u krizi.
Digitalne mrežne tehnologije znatno su olakšale reprodukciju i distribuciju, ali i proizvodnju teksta. Tehnologije umjetne inteligencije u određenom pogledu samo su nastavak onoga što smo već prethodno iskusili s webom. Autorski tekst kao nešto što nastaje iz jezične zajednice, iz zajednice čitanja korpusa tekstova, jednom kada je u digitalnoj sferi, postaje predmetom rekombinacije i kreativne aproprijacije. Ta rekombinacija i aproprijacija postojećih informacija do kojih se dolazi pretraživanjem weba postaje praksom koja je, na primjer, sve prisutnija u medijima. Novinari su sve više prisiljeni pisati što više tekstova, a to najlakše mogu tako da pretražuju web za aktualnostima, nekad samo prevode druge medije, nekad kombiniraju druge tekstove, a često ne navode i ne linkaju izvornike pa shodno ni ne potpisuju svoj rad jer nije jasno tko je tu sve autor. Već živimo u gustoj kaši teksta u kojem je autorstvo bitno deindividualizirano. S umjetnom inteligencijom, odnosno velikim jezičnim modelima, koji su algoritamska analiza velikih korpusa teksta i statističko-stohastičko generiranje teksta temeljem specifičnih promptova, doživljavamo računalnu automatizaciju tog procesa aproprijacije i rekombinacije.
Od čega će živjeti autor?
Prvo pitanje za autore u kontekstu velikih jezičnih modela je – od čega da ja živim? Ne da li mi je autorsko pravo bitno ili nije, nego od čega da ja živim? I borba za sredstva za život, pa možda i za sredstva za proizvodnju, je ono oko čega se autori uvijek moraju organizirati. Da li je najbolje sredstvo za to individualno autorstvo i autorsko pravo? Mislim da ono autore često tjera u tržišni okvir u kojem se na koncu bore svaki za sebe, u kojem postaju poduzetnici sebstva. To ih čini bitno slabijima u odnosu na moćnije aktere koji raspolažu tehnologijama i katalogom prava mnoštva autora, drugih pojedinaca koji se svi tako na tržištu bore za svoj interes. Kolektivizacija te situacije je zajednička borba za pravo da od svog rada možeš živjeti – ne zahtjev za isključivim autorskim pravom kojim ćemo dobiti pobjednike na tržištu nego uključivim sustavom podrške za autore. Ako autori kolektivno mogu to izboriti od tehnoloških kompanija, njihovih investitora i država koje reguliraju njihovo djelovanje, to je bolji ishod nego ostanak u tržišnim okolnostima. Ali jasno mi je da se teško boriti protiv ekonomske moći velikih kompanija i nekolicine država koje imaju interesa od nereguliranog djelovanja tih kompanija.
Drugo pitanje za autore je – kako ja interveniram u jezičnu proizvodnju umjetne inteligencije. Veliki jezički modeli sada već proizvode vrlo dobre tekstove općeg karaktera. Uz dobre promptove mogu proizvesti i vrlo dobre tekstove posebnog karaktera. Ali onda postaje bitno tko „razgovara” sa strojem i kako „razgovara” sa strojem, to jest koje su to upute koje mu zadaje, te kako se prezentiraju rezultati tog „razgovora”. Mislim da smo ulovljeni u zamku, kao što smo uvijek ulovljeni u zamku prilikom komodifikacije informacijskih servisa, da sve vrijeme komuniciramo sa strojevima sami, a ne zajedno. Da se ulogiravamo u ChatGPT, Claude ili Gemini i sami komuniciramo sa strojem, a zapravo komuniciramo sa strojem koji rekombinira golemi korpus tekstova koji je kreirala velika ljudska zajednica koja čita i piše. Stvar po meni postaje zanimljiva kada stroj postaje ne drugi, privatni nego treći, zajednički „sugovornik” u procesu komunikacije unutar te zajednice. Kako možemo izaći iz toga da smo svedeni na mali chatbox unutar kojeg sami komuniciramo s algoritmom koji ima upute da s nama razgovara kao da je riječ o sveznajućoj osobi. Čini mi se da je bitan odgovor za autore kako činimo prisutnost stroja manifestnim, kako razgovaramo s njim zajedno i koju mu ulogu dajemo kao članu naše zajednice čitanja i pisanja.
Mislim da smo ulovljeni u zamku, kao što smo uvijek ulovljeni u zamku prilikom komodifikacije informacijskih servisa, da sve vrijeme komuniciramo sa strojevima sami, a ne zajedno. Da se ulogiravamo u ChatGPT, Claude ili Gemini i sami komuniciramo sa strojem, a zapravo komuniciramo sa strojem koji rekombinira golemi korpus tekstova koji je kreirala velika ljudska zajednica koja čita i piše
Medijska pismenost
Što nam je dosadašnje iskustvo pokazalo vezano uz medijsku pismenost? Kako se obrazovni sustav u tome snalazi?
Obrazovnom sustavu je teško utoliko što je on danas nekome tko tek ulazi u taj sustav manji izvor informacija i kulture. Djeca obrazovanje u najvećoj mjeri stječu preko ekrana. Pa tako djeca u velikoj mjeri svoju medijsku pismenost stječu iskustveno jer u praksi proživljavaju i svjedoče rizicima korištenja tehnologija. Mimo njihovih vršnjaka malo je onih koji ih mogu medijski obrazovati. Izazov pak za škole i obrazovne radnike je da se zahtjevi medijske pismenost iznimno brzo mijenjaju, dok je škola institucija dugog trajanja koja predaje znanje koje je ishod struktura dugog trajanja poput jezika, matematike, znanosti. Medijska pismenost u obrazovnom sustavu u velikoj mjeri ovisi o tome da nastavnici aktivno uče o tehnologijama. To ne mora biti nužno tako da svaki nastavnik mora poznavati najsuvremenije komunikacijske tehnologije koje koriste učenici. Nego da unutar nastavničkog kolektiva postoji podjela rada u kojoj se neki doista i bave tehnologijama i mogu drugima u kolektivu pomoći da ih primjenjuju na načine koji su korisni i zanimljivi u procesima učenja, da im osvijeste kako tehnologije utječu na učenike i možda ih obuče da s učenicima razgovaraju kako oni koriste tehnologije i gdje im za usvajanje znanja proizašlog iz struktura dugog trajanja možda i nisu korisne.
Međutim, treba nam i temeljita promjena medijskog sistema kako bi se promijenila dinamika u kojoj dominiraju izvori clickbait vijesti i društvene mreže koji ovise o ekonomiji pažnje i stoga serviraju što veći broj informacija, pa i reklamnih informacija u što kraćem vremenu. Bez promjene strukture medijskog polja teško je poboljšati medijsku pismenost.
Bitan element u pitanjima medijske pismenosti je ne zazirati od tehnologija. Zadržati radoznalost koja ne mora proizlaziti iz optimizma nego može i iz pesimizma – jer trebamo poznavati tehnologije koje oblikuju našu svakodnevicu, automatiziraju procese i uzrokuju gubitak vještina. Nekad smo znali popraviti motor automobila, a danas je zbog velike količine elektronike to bitno teže. Tako je i u sferama medijske proizvodnje koje su u još većoj mjeri posredovane tehnologijama. S velikim jezičkim modelima proizvodnja teksta postaje automatizirana i obrazovni sustav se sada suočava s problemom automatizacije znanja i gubitkom vještine pisanja. Gubimo temeljne vještine, a time i sposobnost da imamo kritički stav i da se organiziramo. Zbog toga ne smijemo rezignirati pred tehnologijama i odustati od razumijevanja kako nas mijenjaju i kako ih aproprirati za naše svrhe. Moramo se baviti njima inače će se one baviti nama.
Bitan element u pitanjima medijske pismenosti je ne zazirati od tehnologija. Zadržati radoznalost koja ne mora proizlaziti iz optimizma nego može i iz pesimizma – jer trebamo poznavati tehnologije koje oblikuju našu svakodnevicu, automatiziraju procese i uzrokuju gubitak vještina
Kulturna politika zamrznutog stanja
Što je s kulturnim politikama i kako se one snalaze u digitalnom vremenu?
Naš kulturni sustav ima u sebi ugrađenu inerciju. Žanr je već inercija forme naspram svijeta koji se mijenja i utoliko to da postoji inercija kulture naspram drastičnih promjena ekonomskog i tehnološkog okruženja nije nov fenomen. Kulturne forme koje nisu ishod suvremenog trenutka su bitne zato što su oblik refleksije na postojeći svijet koji ne emanira iz tog novog i koji omogućuje distancu naspram tog svijeta. S druge strane, suvremena kultura nastaje kao refleksija i ponekad kritika ekonomsko-tehnoloških transformacija i omogućuje nam da ne rezigniramo i ne odustanemo od tog novonastajućeg svijeta, da ga možda i aktivno mijenjamo.
Kulturne politike moraju podržavati forme koje postoje, ali i prepoznavati forme koje nastaju i omogućiti im zapravo da one imaju doseg kako bismo se adekvatno mogli uhvatiti u koštac s ekonomskim i tehnološkim promjenama oko nas. To bi bila kulturna politika koja definitivno nije kulturna politika kakvu imamo u Hrvatskoj, a koja je kulturna politika zamrznutog stanja, koja nije sposobna odgovoriti na neke ključne izazove, između ostalog izazove izgradnje kvalitetnog medijskog sustava i medijskog praćenja svakodnevice.
Da se vratim na pitanje tehnologije, proizvodnje teksta, knjige. Imamo strojeve koji mogu proizvoditi dobar tekst i imamo sve više autorstva koje proizvodi tekst služeći se tim strojevima. Tu činjenicu trebamo prihvatiti i raditi s njom. Ono što će biti važno pitanje za kulturnu politiku je kako u poplavi teksta koji je moguće strojno generirati u beskonačnim količinama nastaju tekstovi koji su vezani uz iskustvo specifične zajednice čitatelja unutar koje književnici stvaraju, bez obzira pisali oni sa strojem ili bez stroja. Potrebne su nam kulturne politike koje osnažuju tu zajednicu čitatelja i stvaratelja tekstova, potiču nastanak specifičnih iskustava vezanih uz tekst, jer to strojevi i njihovo ekonomsko okruženje ne mogu niti žele.
Što se tiče medija knjiga kako se on snalazi u digitalnom dobu? Unazad 10-15 godina bilo je vrlo rašireno uvjerenje da će knjiga nestati, da će njezin primat preuzeti e-knjige. Kakvo je stanje danas?
Kultura čitanja specifična je povijesna kulturna praksa koju smo naslijedili, ali u biti više nije temelj dominantnog razumijevanja svijeta – ako je ikada i bila. S ranim internetom kultura čitanja je nakratko postala dominantni oblik recepcije medijskog sadržaja – ne televizija, slika, govor – nego čitanje teksta, a zatim se to u nekom trenutku krenulo mijenjati. YouTube, Instagram, TikTok opet su nas vratili u dominaciju slike naspram dominacije teksta. Što se tiče knjige, mislim da se radi zapravo o inertnim formama o kakvima sam govorio ranije, koje omogućuju specifično iskustvo svijeta i odmak od svakodnevice. Primjerice, čitatelj romana upušta se na duže vrijeme u bivanje u vremenu radnje romana. Živimo u vremenima velike dominacije narativne forme. To je vidljivo i na popularnosti serija koje su pogotovo s binge-watchingom slične vremenskoj strukturi iskustva romana. Ljudima je potrebno da se isključe iz svakodnevice i veliki dio svog slobodnog vremena provedu u iskustvu jednog drugog svijeta. Romani, serije, kao i računalne igre, zbog toga što iziskuju dugo vrijeme za recepciju, pretpostavljaju podjelu između radnog vremena i slobodnog vremena koje se ispunjava tim iskustvom bivanja u vremenu radnje. Knjige, bilo u elektroničkom ili ukoričenom izdanju, danas opstaju uglavnom u toj strukturi svakodnevice. Za razliku od toga poezija je vrlo kondenzirano iskustvo koje očigledno ne odgovara toj strukturi svakodnevice i individualiziranog provođenja slobodnog vremena. Malo je ljudi čita, iako je moćna utoliko što se bavi formalizacijom jezika, a upravo formalizirani programski jezici upravljaju našom digitalnom i postdigitalnom zbiljom.
Knjižnice grada Zagreba članstvom su jedna od većih organizacija u Hrvatskoj, veće su brojem članova od Hajduka. Narodne knjižnice djeluju u mjestima u Hrvatskoj koja su ekonomski devastirana u proteklim desetljećima i jedina su društvena infrastruktura mimo vatrogasnog doma, ambulante i crkve. Međutim, sve manje ljudi čita sve manje knjiga, knjižnice stoga moraju imati centralno mjesto u nacionalnoj politici knjige i nacionalnoj kulturnoj politici
Ugroženost javnih knjižnica
U tekstovima objavljivanima u sklopu projekta pišete da su javne knjižnice u opasnosti? Što ih dovodi u opasnost?
Javne knjižnice su u doba tiska bile dominantni nekomercijalni oblik pristupa ako ne dominantnom onda važnom obliku kulture – kulture teksta i kulture knjige. Imale su centralnu ulogu u davanju pristupa, klasifikaciji i organizaciji tog korpusa. S prelaskom u digitalnu sferu, budući da se knjige kasno digitaliziraju i prvo se digitaliziraju piratstvom, javne knjižnice kasno dobivaju mogućnost da se izbore za istu tu centralnu ulogu u digitalnom dobu. Primat preuzima recimo Google koji digitalizira neke od najvećih književnih zbirki ne bi li stvorio najveći digitalni korpus knjiga. Danas ti korpusi služe i za treniranje umjetne inteligencije, ali u biti tada su služili Googleu za pretraživanje i posluživanje informacija. Knjižnice su, nažalost, izgubile primat koji su imale, iako kartoteku možemo vidjeti kao proto-računalo. Kao što njemački mediolog Markus Krajewski ističe, knjižnična kartoteka je u biti Turing complete sustav obrade informacija nastao davno prije nego što je Turing definirao univerzalno računalo. Knjižnice su se razvile kao sustavi organizacije znanja koji ogromne korpuse čine pretraživima i povezivima te su u tom smislu bile mreža prije weba. Osim ekonomskih interesa izdavača nije bilo prepreke da javne knjižnice postanu centralne institucije dostupnosti dekomodificirane kulture i organizacije znanja u digitalnom dobu. Zašto javna knjižnica ne bi bila Netflix? Knjižnice su imale DVD-ove, VHS-ove, ali nisu imale mogućnost dati pristup digitalnoj kulturi dovoljno rano.
Zato su počele nastajati piratske knjižnice, ljudi su naprosto krenuli digitalizirati i dijeliti sadržaj. Na primjer, u ’80-ima u Sovjetskom Savezu fotokopirke nisu bile široko dostupne, stoga su s pojavom digitalnih računala čitatelji krenuli pretipkavati i dijeliti tekstove. Jedna od istaknutih ranih piratskih zbirki knjiga bio je HARRYFAN CD koji je potekao sredinom ’90-ih iz tog inicijalnog pretipkavanja uglavnom znanstvene fantastike koja nije bila dostupna u Sovjetskom Savezu. Library Genesis prije digitalnih mreža. Tako su takozvane knjižnice iz sjene nastale kao zamjena za ono što javne knjižnice nisu mogle napraviti u ranim danima tranzicije u digitalno.
Kakvo je stanje s javnim knjižnicama kod nas? Jesu li one u jednakoj opasnosti?
Ugroženost javnih knjižnica također ovisi o kulturnoj politici. Kod nas su javne knjižnice dosta snažne, a takve trebaju i nastaviti biti. Knjižnice grada Zagreba članstvom su jedna od većih organizacija u Hrvatskoj, veće su brojem članova od Hajduka. Narodne knjižnice djeluju u mjestima u Hrvatskoj koja su ekonomski devastirana u proteklim desetljećima i jedina su društvena infrastruktura mimo vatrogasnog doma, ambulante i crkve. Međutim, sve manje ljudi čita sve manje knjiga, knjižnice stoga moraju imati centralno mjesto u nacionalnoj politici knjige i nacionalnoj kulturnoj politici. Ali u Velikoj Britaniji masovni su rezovi i javne knjižnice se zatvaraju. Lokalne zajednice nemaju sredstava da bi održavale njihovo djelovanje, a kamoli da bi se mijenjalo u skladu potrebama promjene funkcija knjižnice. A to ima za posljedicu da članstvo knjižnica tim više ovisi o digitalnim servisima koji su komercijalni, koji su uglavnom smješteni u SAD-u i koji ostavljaju malo prostora za izgradnju zajednica okupljenih oko teksta. U tim uvjetima bitno je izboriti se za što širi dijapazon mogućnosti djelovanja javne knjižnice. Da ona bude centralno mjesto nekomercijalne dostupnosti kulture i znanja i da omogućuje eksperimentiranje s tekstom unutar suvremenog društva.
Tekst je dio serijala „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.
