Nešto je nestabilno u pričama Luke Ostojića. Nešto uzbudljivo pomaknuto. Čitatelj nije uvijek siguran što čita, niti što je pročitao. Postoji priča, kratka i jezgrovita, s elementima dosjetke i fantastičnog, i postoji još nešto. Na površini sve je dopadljivo i lagano, uključujući i ono fantastično i nadrealno, ali dno se ne može vidjeti. Iz priče u priču zbirke Tišina u osinjaku ponavlja se ta priča, da ovdje ima nešto dublje, tajanstvenije i halucinantnije od onog što se vidi na prvi pogled.
U limbu u Limbu
Primjer prvi, priča „Eltern“. Nad glavom Filipa kristalni je luster, dvoranom kojom su se nekad širili zvukovi gudačkog orkestra odjekuju „drhtavi muški glasovi“: književna promocija u tijeku, negdje u centru grada, najvjerojatnije u Hrvatskom glazbenom zavodu. Prijatelj predstavlja zbirku „esejističke ljubavne poezije“, drugi prijatelj objašnjava zašto je ona presudno važna za našu kulturu i našu suvremenost. Književni aspirant boji se da će dosadna prijateljska promocija ubiti prvi izlazak s djevojkom, ali takva je cijena prijateljstva, uopće zagrebačkog književnog života.
Kasnije se odlazi u Limb. Filipu je jasno da tu nema ničeg više o čemu bi se moglo pisati, ni u Limbu ni na književnim promocijama. Ali, ipak, stiže zaplet: na šanku Filipić/Fićo susreće svoje rastavljene roditelje. „Izvel sam komada van“, namiguje tata, „isto kak i ti“. Mama se meškolji u minici, trlja uz tatino bedro, u sinu zauvijek umire seksualna želja. Ali budi se snažna književna želja. Odvodeći pijane roditelje kući Filipu dolazi The Great Novel vizija, astralna i blještava, s jasnim okvirom „epske obiteljske kronike“. A odmah za njom i iznenadna spoznaja da nikad od njega neće biti ozbiljnog pisca. Na kraju misterij mediokritetstva i pomak: „Vrijedi ipak nadodati da sam naposljetku objavio dvije poetsko-prozne zbirke i knjižicu eseja, neočekivano dobro primljenu, za koju mi je izdavač zadovoljno potvrdio da je uspio prodati ili podijeliti cijelu nakladu.“
U limbu smo zagrebačkog književnog života, tuzi književnih promocija i euforiji šanka: blještave vizije idu ruku pod ruku s osrednjošću. Otrežnjavajuća neugoda samospoznaje ovdje je onoliko blizu naratoru koliko i čitatelju; možda čak i bliže prosječnom čitatelju, nego li književnom aspirantu.
Filipa/Fiću, aktera priče „Eltern“ kojeg kvrgavo nazivamo „književnim aspirantom“, možemo u nekom segmentu, u određenom aspektu, pronaći i na kraju zbirke, u biografiji autora. Luka Ostojić (1987.), sociolog i komparatist, rođen u Šibeniku, odrastao u Zagrebu, novinar je i urednik, filmski i književni kritičar. Autor je knjige „Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja“ (2018.) koja je ušla u finale Nagrade Kamov. A „trenutačno je zaposlen kao doktorand na znanstvenom projektu ‘Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici’ na Filozofskom fakultetu u Zagrebu“. Kao ovjereni sudionik gradskog književnog života Luka Ostojić kreće se između portala Booksa.hr i dvotjednika Zarez, između Filofaksa i Limba, a nije mu izgleda daleko svratiti i do neke od svojih priča. Tu sada, u skladu s općom atmosferom zbirke, stvari postaju čudnije. U priču, nekoliko priča dalje, ulazi i Goran Bogdan.
U limbu smo zagrebačkog književnog života, tuzi književnih promocija i euforiji šanka: blještave vizije idu ruku pod ruku s osrednjošću. Otrežnjavajuća neugoda samospoznaje ovdje je onoliko blizu naratoru koliko i čitatelju
Bogdan protiv Bogdana
Primjer drugi, priča „Platonske veze“. Jelena je poželjela Gorana Bogdana, poznatog glumca Gorana Bogdana, „prizvala“ ga, i otada ju Goran Bogdan svake večeri čeka kod kuće „u boksericama s topovskom erekcijom“. Nije to baš tako zamišljala, prvih noći nije ni oka sklopila u strahu od ovog seksualnog manijaka, „ali onda je postalo samo tužno“. Goran Bogdan cijelo vrijeme moljaka seks od Jelene, a ona ga tjera da spava u dnevnoj sobi na kauču. Slijedi zaplet. Jelena zove prijateljicu Ljubicu, ova se javlja na peto zvono, a nakon petog gin-tonika vrijeme je za ispovijed. Ali Jelena ne zna kako Ljubici reći svoj problem pa ga odluči pokazati.
„Jel ga vidiš Ljubice? Vidiš Gorana Bogdana?“, pita Ljubicu. Goran Bogdan je spreman, rođen spreman još od kad ga je Jelena prizvala. Pita jel’ cure hoće trojac, ili im je draže odvojeno. „Srećo, kako si se ti tu stvorio?“ patronizirajući ga upita Ljubica.
Na kraju, ljubica-prijateljica ima rješenje. Par dana kasnije Jeleni na vrata dovodi Gorana Bogdana. Onog Gorana Bogdana koji je imao glavnu ulogu u filmu nagrađenom Zlatnom palmom, onog Gorana Bogdana za kojeg portali upravo javljaju da sa srpskom glumicom Jovanom Stojiljković čeka prvo dijete. Taj Goran Bogdan potapšao je Jeleninog Gorana Bogdana po ramenu i priznao da je to već osamnaesti slučaj ovakvog seksualnog Gorana Bogdana s kojim ima posla, ali puno smo već rekli, ne bi trebali previše otkrivati, niti prepričavati previše fora. Evo i pomaka: u priči „Eltern“ gledali smo kako Luka Ostojić ulazi u zbirku Tišina u osinjaku Luke Ostojića, sada gledamo kako Goran Bogdan odvodi iz zbirke Gorana Bogdana. Očito, Tišina u osinjaku je portal, mjesto transfera, međuprostor miješanja svjetova.
Jelena je poželjela Gorana Bogdana, poznatog glumca Gorana Bogdana, „prizvala“ ga, i otada ju Goran Bogdan svake večeri čeka kod kuće „u boksericama s topovskom erekcijom“. Nije to baš tako zamišljala, prvih noći nije ni oka sklopila u strahu od ovog seksualnog manijaka, „ali onda je postalo samo tužno“
Nobel za neobjavljenu književnost
Treći čin zbirke dolazi s posljednjom pričom Tišine u osinjaku. Primjer treći, priča „Konji“. U glavnim ulogama su Borna i Luka, dinamični duo iz skijaškog Schladminga, ovdje u zagrebačkom podstanarskom stanu s predivnim pogledom „u zid susjedne zgrade“. Čini se da je jedna poznanica bacila urok na Bornu i Luku. Čitave dane promatraju iz daljine i slijede dvije cure, hipstericu Vèrdanu i hiphopericu koja ne želi reći kako se zove. „Ti si stalker“ kaže Luka. „Nisam stalker, samo je pratim s distance“ odgovara Borna.
Prijateljica Kristina objašnjava im da su se zaljubili u cure koje ne poznaju. Da su se oni… nešto… u cure s kojima nemaju nikakve odnose, koje bi tek trebali upoznati da vide postoji li između njih nešto. Borna i Luka se slažu da je u pravu, a Kristina im za kraj kaže da definitivno prestanu pratiti te cure po gradu jer se ponašaju kao stalkeri. „Ja nisam stalker!“ buni se Borna. „Dobro, on jest“ priznaje Luka, „ali ja nisam“.
Dečki su začarani. Poglavlja su sve kraća i kraća, razdijeljena s tri asteriska, pauze sve duže. Zvoni telefon. Nepoznati broj. „Da?“ pita Borna. „Tko je?“ dodaje Luka. „Da“ odgovara Borna… Tko bi mogao biti? Možda „samo roditelji“, „internetska služba za korisnike“ ili „Žuvi“, ili „možda čak tajnik Švedske akademije koji mi javlja da sam dobio Nobela prije prve objavljene knjige“. Na kraju se razotkriva ime. Luka kojeg ovdje nazivamo Luka tek se u zadnjoj rečenici otkriva kao Luka. „Luka“, kaže Borna dramatično Luki: „Nikad se nećemo izvući“. I to je kraj, otvoreni kraj. To je i pomak. Zvono telefona otvara razne mogućnosti. Ako je netko dobio Nobela prije prve objavljene knjige, Luka je dobio Nobela. U povijesti Nobelove nagrade za književnost sličan slučaj još nije zabilježen.
Čini se da je jedna poznanica bacila urok na Bornu i Luku. Čitave dane promatraju iz daljine i slijede dvije cure, hipstericu Vèrdanu i hiphopericu koja ne želi reći kako se zove. „Ti si stalker“ kaže Luka. „Nisam stalker, samo je pratim s distance“ odgovara Borna
Dobra vijest
I ovdje, kod čitatelja zvoni telefon. Majka je prestala zvati, Žuvi također, tko bi to mogao biti? Možda je Kruno, zove da javi da je Luka u finalu Frica. Nije to baš ravno pozivu tajnika Švedske akademije, niti je jasno zašto zove već sada, usred ljeta, i to baš ovog čitatelja. Ali aleluja, dobar je to poziv, dobra vijest za Frica. Tišina u osinjaku dobra je vijest. Zbirka priča koja se ističe i nameće u vrijeme kada romani istiskuju i zasjenjuju kratke priče. Zbirka koja želi zabaviti, zavesti, izvesti fintu, složiti dosjetku, ali onda čini i puno više toga, uzima čitatelja za ruku i odvodi ga u neistražene prostore. I možda najdramatičnije, zbirka koja je među svojim stranicama zarobila Gorana Bogdana, našeg najperspektivnijeg glumca. Jer kako će Goran Bogdan živjeti uz „prizvanog“ Gorana Bogdana, kako će Goran Bogdan birati uloge i kako će te uloge zaživjeti u sjeni ovog papirnatog Gorana Bogdana, tek će se morati vidjeti.
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
