Bunjin jе gust kao neprocijeđeni bujon.
A. P. Čehov
Jedna od najrjeđe zastupljenih tematskih orijentacija u klasičnoj ruskoj prozi jest erotska. U realističnoj književnosti erotika je bila tabuizirana. Ruski romansijeri dvadesetog stoljeća nastojali su proturivati temu seksa, ali država je sve te pokušaje nasilno obustavljala. Nakon što je objavljen „Oktobarski manifest“ (17. listopada 1905.), kojim su priznata politička prava i slobode govora, okupljanja, udruživanja itd., pisci su potaknuti slobodom riječi počeli pisati erotsku prozu ili tiskati romane, pripovijesti i priče s elementima erotike (Sologubov Mali zloduh, Kuzminova Krila, Arcibašev Sanjin itd.). Međutim, početak Prvog svjetskog rata značio je i povratak cenzure, a pisci i čitatelji bili su zaokupljeni socijalnim i političkim temama. Oktobarska revolucija 1917. godine, kad je „u Rusiji svrgnuto pravoslavlje kao državna religija zbog čega je došlo do naglog oslobođenja tjelesnog principa“[1], dala je novi poticaj književnicima da javno progovore o erotici. Tad je objavljeno nekoliko romana i priča u kojima je iznenađujuće mnogo pozornosti posvećeno razgovorima o seksu i erotičnim scenama. No ubrzo se pojavljuju kritički članci usmjereni protiv prevlasti „pornografije“ u umjetničkim djelima sovjetskih autora[2]. „Pod pritiskom zabrana“, ističe povjesničarka književnosti Marietta Čudakova, „ruska književnost krajem 1920-ih napušta erotsku tematiku, a iznimke su bile krajnja rijetkost“[3].
Jedna od takvih iznimaka svakako je bio ruski pisac u emigraciji Ivan Aleksejevič Bunjin (1870-1953), koji je po dolasku boljševika na vlast 1920. pobjegao u Francusku. Bunjin je sa svojom ženom provodio zimske mjesece u Parizu, a ostatak godine u različitim selima na francuskoj rivijeri. Honorari od prijevoda i objavljenih tekstova u ruskim emigrantskim novinama (Posljednje novosti, Preporod i Rusija i Slavenstvo) omogućili su mu ne samo da vodi neovisan život, nego i da poziva mlade ruske autore koji su privremeno utočište nalazili kod Bunjinovih. Nakon godina snažne kampanje koja se vodila iza kulisa, Bunjin 1933. dobiva Nobelovu nagradu za književnost za svoj magnum opus Život Arsenjeva u kojem, prema riječima komiteta, „majstorski nastavlja tradiciju klasične ruske proze“. Šestinu novčane nagrade podijelio je u različite dobrotvorne svrhe ruskim emigrantskim krugovima, a preostali dio novca uložio u vrijednosnice i restoran koji su zatim propali.
Međunarodni uspjeh
Na valu međunarodnog uspjeha prvi ruski književni Nobelovac posjećuje mnogobrojne europske države, između ostalih, i Kraljevinu Jugoslaviju gdje se „prekrasno osjećao“ i održao javna čitanja. Uoči odlaska iz Kraljevine, ljubljanske novine Jutro (31. kolovoza 1937.) objavile su razgovor s ruskim piscem i njegov doživljaj naših krajeva: „Ljetos me zaveo vaš Jadran, doputovao sam u Dubrovnik, odakle me je, osim krcatih hotela, protjeralo loše vrijeme. Putom sam razgledao Dalmaciju, koja mi je prvi put otkrila svoje čari: ona je lijepa i autentična, iako nije nimalo slična francuskoj ili talijanskoj rivijeri; zahvaljujući svojoj posebnoj crti pred njome je budućnost. Zanimala su me takva mjesta na istoku i jugu vaše države gdje se dodiruju Istok i Zapad. Podsjetila su me na Konstantinopol, gdje sam bio trinaest puta… Slavonska ravnica me nije mogla ne podsjetiti na Rusiju, točnije Ukrajinu. Ovdje, u Ljubljani, opet nešto drugačije: grad ostavlja ugodan utisak, planine, šume, sva ta alpska poezija osvaja stranca i pobuđuje u njemu poseban osjećaj prirode i života…“ S večere s beogradskim piscima u Pen-klubu ruski pisac je izdvojio „izvanrednu juhu i bijelo šumadijsko vino u kojem se nalazi čitav genij te zelene države“.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Bunjin se, bježeći iz Pariza od nacista, stalno nastanjuje u provansalskom gradiću Grasseu. U jednom od pisama ruski pisac sljedećim riječima opisuje to teško razdoblje: „Naš život u Grasseu je loš, vrlo loš. Jedemo smrznuti krumpir. Ili vodu u kojoj pluta nešto odvratno, mrkva, što li. To se zove juha… Živimo u komuni. Šestero ljudi. I nitko nema ni prebijene pare… Jedan čovjek došao je kod nas na dva dana… To je bilo prije tri godine. Otad i dalje živi u našoj kući. Ruku na srce, on nema kamo: riječ je o Židovu. Ne mogu ga izbaciti…“ U tim godinama izolacije i očaja Bunjin piše svoje priče koje su potom uvrštene u zbirku Tamne aleje. Piščeva žena Vera Muromceva-Bunjina pisala je da je knjiga nastala „donekle zbog toga što smo u ratno vrijeme željeli pobjeći u neki drugi svijet, gdje se krv ne prolijeva, gdje ne spaljuju žive ljude itd. Svi smo bili zauzeti pisanjem i to nam je pomoglo da podnesemo ono nesnosno“. Ruski autor će svoju knjigu usporediti sa slavnom zbirkom Giovannija Boccaccia: „Dekameron je napisan za vrijeme kuge. Tamne aleje u doba Hitlera i Staljina – kad su jedan drugog pokušali proždrijeti.“
Za razliku od Života Arsenjeva u kojem se ruski pisac oslanjao na Proustovu i Flaubertovu modernističku poetiku, sa svojom idejom umjetnosti kao izgradnje života, stvaranja idealne verzije vlastite biografije te „uskrsnuća“ izgubljenog vremena i Rusije, u Tamnim alejama Bunjin eksperimentira s pripovjednom formom. Kombinirajući klasičnu tradiciju i parodirajući poznate sižee u svojoj knjizi, zbirka sadrži čitav niz različitih proznih formi – od priča, novela i čak “malenog romana”, kako je autor odredio svoju „Natalie“, do kratkih krokija, anegdota i svojevrsnih „pjesama u prozi“. Istraživači Bunjinovog stvaralaštva često ističu tu vezu između poezije i proze. Autor je smatrao da je ova knjiga “majstorski najsavršenija” te da je svaka priča “napisana u svojem ritmu, u svojem ključu”. Da bi shvatio strukturu i tajne ruskog jezika, Bunjin je ispisivao pjesme ruskih pjesnika. „Prepisujem Batjuškova“ – piše u jednom od svojih pisama – „sve što mi dođe pod ruku, kako bih prikupio izraze, otkrio ton“. „Otkriti ton“ – maksima je koje se Bunjin držao čitav život.
„Ljetos me zaveo vaš Jadran, doputovao sam u Dubrovnik, odakle me je, osim krcatih hotela, protjeralo loše vrijeme. Putom sam razgledao Dalmaciju, koja mi je prvi put otkrila svoje čari: ona je lijepa i autentična, iako nije nimalo slična francuskoj ili talijanskoj rivijeri; zahvaljujući svojoj posebnoj crti pred njome je budućnost.“
Erotski misterij
U dnevničkom zapisu od 3. veljače 1941., dakle u jeku najintenzivnijeg rada na pričama, Bunjin je jasno formulirao svoju zadaću kao autor erotske proze: „Ono božanstveno, neizrecivo prekrasno, nešto sasvim posebno u svemu ovozemaljskom, što jest žensko tijelo, nitko nikad nije napisao. Ma i ne samo tijelo. Treba, treba pokušati. Probao sam – ispalo je odvratno, vulgarno. Potrebno je naći neke druge riječi.“ Bunjin, kao jedan od pionira erotske proze u ruskom jezičnom kontekstu koji se nije bojao udijeliti posebnu pažnju onim dijelovima ženskog tijela čiji se opis dotad smatrao „nepriličnim“, pokušao je pronaći jezik koji bi izbjegao zamke banalnosti i razvratnosti. Njega uopće ne zanima sam seksualni čin, u zbirci nema nijednog opisa seksa, već bilježi ono što mu je prethodilo i što je uslijedilo nakon njega. Opis fizičke intime izostavljen je stilskim postupkom elipse. Karakteristična crta Bunjinovog stila neočekivane su metafore („malena djevojka, nabijena kao riba“, „čavke nalik na monahinje“), sintagme sastavljene od logički nespojivih riječi („pikirajuće munje“, „crvenkasto se crnjela“), dinamičnost u opisima („njena lijepa koža na gležnjevima bila je zategnuta, stiskala je polutke svoje prćaste guze, sjajila preplanulošću bedara“, „pokazujući čitavu sebe sprijeda, u svoj svojoj ženskoj sili“), pojačana upotreba glagola, glagolskih pridjeva i priloga („tamnjelo je“, „pocrnjevši“, „sve je bilo crno“).
Zbirka Tamne aleje sadrži četrdeset priča raspoređenih u tri cjeline. Iako nijedna priča nije nazvana po muškom junaku (izuzev nadimka Gavran), a dobar dio priča nosi u nazivu ime ili nadimak ženskog lika, u njima je gotovo uvijek u središtu glavni muški protagonist čija je sudbina ispripovijedana u prvom ili trećem licu. Riječ je uglavnom o umirovljenim vojnicima, bivšim generalima Dobrovoljačke armije, uzbuđenim studentima koji traže „ljubav bez romantike“, nedavno proslavljenim piscima i slikarima, sakupljačima drevnih ruskih ikona, nasilnim sinovima bogatih trgovaca. Ženama pak u tim pričama pripadaju tri karakteristična profila: a) profil sluškinje, medicinske sestre, slikarskog modela, koju junaci često brutalno izigraju ili siluju; b) profil ljubavnice, prostitutke koja na kraju priče nerijetko završi ubijenom; c) profil „svetice“ nadnaravne ljepote koja na kraju odlazi u manastir dok se junaci odaju porocima i gube glavu.
Jedna od Bunjinovih preokupacija jest otvoreno prikazivanje obnaženih žena, odnosno ženskog tijela. Ruski pisac obožava crnke, rjeđe susrećemo riđokose, a samo jednom plavušu. Pogled autora Tamnih aleja je radikalno muški i objektivirajući. Oko glavnih junaka vrte se usamljene protagonistice o kojima uglavnom ništa ne znamo i na koje se projiciraju seksualne fantazije. Žene su uglavnom pasivni likovi i žrtve muškarčeve raspojasanosti, a ne ravnopravne sudionice uživanja. U čitavoj zbirci ima samo jedna priča – „Hladna jesen“ – napisana u prvom ženskom licu i u kojoj nema, što je zanimljivo, ni najmanje aluzije na erotiku. Bunjin kao da boluje od crurophilie, on je fetišist nogu i to pogotovo koljena („plavkasta i gola“, „dječje nježna i obla“, „boje cikle“), gležnjeva („tanki i gotovo isklesani“, „puni žilica“, „aristokratski“, „profinjeni“), opsjednut je trepavicama („natopljene suzama“, „streličaste“, „nalik na rajske leptire“), noktima („sjajni i rozi“, „dugački i oštri“), zadnjicama („krupna i punašna“, „široka“, „meka“, „prćasta“), bradavicama („nalik na suhe kruškice“, „nabubrjele, šumskim jagodama nalikujuće točkice“).
Patrijarhalni svjetonazor
Ta vrsta male gazea, pristupa ženskim likovima kao seksualnim objektima, koji će sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u teoriju uvesti i analizirati Laura Mulvey u svojem eseju Visual Pleasure and Narrative Cinema, spočitnut će mu i ruska emigrantska kritika smatrajući da je knjiga nedostojna Bunjinovog talenta te izraz „staračke pohotljivosti“. Šaljivu pjesmicu o „bezvrijednosti“ Tamnih aleja napisat će emigrantski pisac Ivan Šmeljov:
Instinkt je tu kobni
Rodni i spolni…
Čuvajmo se takvog “ispada”:
Čitajmo o tome kod Freuda…
Imaj na pameti: “ne sudi…”
Izbljuj – i ne bludi.
U redu, gospodine… a izdavač…?
Neš’ ti izdavač!… Magle prodavač!…
To – novac donosi.
To – pare proizvodi.
No, što će nam tu… nakladnik,
Ako postoji takav književnik!…
I to ne bilo kakav, već Nobel-dobitnik!
A otad također… razvratnik.
Bunjin će se braniti time da su Tamne aleje najbolje što je ikad napisao, a da „farizeji“ ne razumiju da je to „nova riječ u umjetnosti, novi pristup životu“. U pismu rusko-njemačkom filozofu i književnom kritičaru Fjodoru Stepunu opisat će svoj izrazito patrijarhalni svjetonazor: „Vi ste, na žalost, napisali da u Tamnim alejama ima previše proučavanja ženskih čari… Što je tu ‚previše’! Dao sam samo tisućiti dio onoga kako muškarci svih plemena i naroda, svuda i uvijek, ‚proučavaju’ žene od svoje desete do devedesete godine“.
Muškarci pak u Tamnim alejama nisu razgolićeni. Jedini opis uvjetno rečeno obnaženog junaka pronalazimo u priči „Antigona“. Student Pavlik dolazi na imanje svojeg strica i strine. Njegov stric je bivši general i invalid o kojem se brine i kojeg vozika u kolicima mlada sestra Katarina Nikolajevna, “naočita ljepotica u sivoj platnenoj haljini, bijeloj pregači i bijeloj marami, velikih sivih očiju, koja je sva sijala mladošću, krepošću, čistoćom, mekoćom njegovanih ruku, mliječnom bjelinom lica”. Pavlik se isprva preda maštarijama o njoj („imati intimne odnose… izazvati njenu ljubav“), a kad sazna da je njena soba kraj njegove, njena „noćna blizina“ – da je tu, onkraj zida – učini ga doslovno bolesnim. Ujutro, dok razmišlja o tome da napusti kući i otputuje, pije kavu i „sjedi u stričevoj širokoj noćnoj košulji, u njegovom svilenom razgrnutom ogrtaču te, s tugom zbog vlastite jalovosti, proučava sebe“.
Od ove sramežljive slike „razgrnutog ogrtača“, kastriranog junaka koji sa samosažaljenjem narcisoidno promatra samog sebe u naslonjaču, do zumirane scene gay felacija na plaži u ruskoj književnosti proći će, kako ukazuje teoretičar književnosti Oleg Ljekmanov u knjizi Seks u ruskoj prozi 20. stoljeća[4], punih trideset godina. Ozloglašeni Eduard Limonov, Arkanov i Karadžićev poznanik u devedesetima i jedan od rodonačelnika maskuline književnosti u Rusiji, napisao je 1976. To sam ja, Edička, autobiografski roman o životu jednog emigranta u New Yorku. Limonov je prvi ili jedan od prvih ruskih prozaika koji je pokušao osloboditi rusku beletristiku od balasta kitnjastih eufemizama ili metafora za genitalije („žezla ljubavi“, „špilje strasti“, „žalac“, „strašna oružja“) kojima su bile krcate knjige. Ruski pisac naturalistički, reklo bi se danas „tvrdo“, bez suzdržavanja, gotovo pornografskom kamerom prikazuje seks: „Postupno je prilagodio ritam i već me pratio bedrima, nabijajući mi svoj kurac što dublje u grlo. Ležao je gotovo bočno na pijesku podlaktivši se desnom rukom dok je lijevom pomalo milovao moj vrat i kosu. Jezikom i usnama klizio sam po njegovom udu, spretno izvodeći neobične šare, izmjenjujući lake dodire i gutajući ga gotovo do kraja. Jednom sam se umalo ugušio. Ali i to mi je bilo drago“.
„Vi ste, na žalost, napisali da u Tamnim alejama ima previše proučavanja ženskih čari… Što je tu ‚previše’! Dao sam samo tisućiti dio onoga kako muškarci svih plemena i naroda, svuda i uvijek, ‚proučavaju’ žene od svoje desete do devedesete godine“
Mjesečine i sjene
U naslovu Bunjinove zbirke priča također nalazimo eufemizam. Tamne aleje odnose se na popularne drvorede na tadašnjim ruskim imanjima – mjesto radnje mnogih od priča – ali svakako aludiraju i na ženske genitalije. Kad Bunjin opisuje pubične dlake, neće izbjeći sramežljive metafore poput „ispupčenog trokuta tamnih lijepih dlaka“ i „tamnog trokutića“. U priči „Zojka i Valerija“ ruski pisac se aktivno poigrava sa sintagmom „tamne aleje“ na doslovnom i metaforičnom planu. Junak priče Žorži Levicki, student medicine koji na dači liječnika Danilovskog provodi raspust, zaljubljuje se u Valeriju Ostrogradsku, „jedru“, s „punim usnama boje višnje“ i „teškim grudima od kojih puca prozirna bluza“, koja se pak, istovremeno flertujući s Žoržijem, zaljubljuje u doktorova prijatelja Titova. Nakon što joj Titov da košaricu, Valerija se, očajna porazom i iskaljujući svoj bijes zbog odbijenosti, u tamnom ponoćnom drvoredu poda nesretnom studentu:
„Ona odbaci njegovu ruku, pogleda ulijevo, jelu – njena se široka trokutasta mantija crnila na kraju aleje:
– Sjećaš se ovog mjesta? Ovdje sam te prvi put poljubila. Poljubi i ti mene ovdje, zadnji put…
I ona otrči pod grane jele i zbaci šal na zemlju.
– Dođi k meni!
Odmah nakon svršetka, ona ga odgurne grubo i zgroženo, ostane ležati u istom položaju kao i prije, samo spusti podignuta i raširena koljena te pruži ruke uz tijelo. On je svom dužinom ležao pokraj nje, priljubivši lice uz borove iglice na koje su tekle njegove vruće suze. U ledenoj tišini noći i šume, nisko nad maglovitim poljem, rumenio se u daljini kasni mjesec, nalik na nepomičnu krišku dinje.“
U svojoj recenziji Bunjinove priče „Mićina ljubav“ (1925) ruski filolog i formalist Viktor Šklovski piše koliko je Ivan Sergejevič Turgenjev utjecao na ruskog pisca: „Turgenjevu paše krajolik koji je prikazan jako monotono. Njegova je shema ovakva. Nebo, zemlja, raspoloženje. To je trojstvo prisutno na svakoj stranici. Nebo je sve tamnije“.
Premda se dobar dio priča odvija ljeti (18), sunce koje požuti pusta polja potkraj prve priče kao da nas već u sljedećoj zauvijek napusti („ljeto je već prošlo i neće se vratiti“). Mi ostajemo u totalitetu mjesečine i sjena. Sjedimo u polumraku na valovima zibajuće kabine sa spuštenim žaluzinama, u drndajućoj polumračnoj droški, na klupici pod jabukama u sjenovitoj aleji, u šarenoj polutami vrta, u blagovaonici gdje na lusteru turobno svijetli samo jedna lampica, šetkamo se bulevarom u sumraku stvorenom od gustih krošnji. Dok se iza prozora spušta tamnoplava zimska noć, od pijanina, kao u Čehovljevoj noveli, dopire somnabulična uvertira Beethovenove Mjesečeve sonate. Bunjin piše spavajući s mjesecom. Mjesec se nad nama – poput divnog bića, nepomične kriške dinje, žira, blijedog ljudskog lica u profilu, ogromnog zrcala (te se usporedbe pojavljuju u zbirci) – kotrlja i probija kroz crne krošnje, prati nas u stopu i voajeristički promatra.
Mjesečina i sjenčanje tamnim bojama manirizam je u ljubavnoj i erotskoj književnosti. Prema riječima samog autora, „sve priče u ovoj knjizi posvećene su isključivo ljubavi, njenim ‚tamnim’ i najčešće vrlo mračnim i surovim alejama“. Fizičke karakteristike junaka nerijetko su dinamički prikazane u tamnim tonovima („crnjele su njegove ptičje oči“, „crnjela malena, na kratko ošišana glava“, „crni sjaj očiju sijevnuo je“, „oči crne krvi“). Ljubavna strast je u Tamnim alejama isprepletena s patnjom i smrću (seks kao „blažena i smrtonosna intimnost“ u „Tanji“), što znači da gotovo svaka druga priča ima tragičan završetak. Junaci, svatko na svoj način, hrle u pogibiju – ponekad je to samoubojstvo („Kavkaz“, „Zojka i Valerija“, „Galja Ganska“, „Željezno krzno“), ubojstvo iz ljubomore („Heinrich“, „Hrasno“, „Parobrod Saratov“), ubojstvo iz nehata („Gospođica Klara“), ponekad ginu u Prvom svjetskom ratu („Hladna jesen“) ili ih razdvaja revolucija i emigracija („Tanja“).
Mjesečina i sjenčanje tamnim bojama manirizam je u ljubavnoj i erotskoj književnosti. Prema riječima samog autora, „sve priče u ovoj knjizi posvećene su isključivo ljubavi, njenim ‚tamnim’ i najčešće vrlo mračnim i surovim alejama“
Narativne strategije
Klasična ljubavna priča živi od želje, a umire od njenog ispunjenja. Rečenica „živjeli su sretno do kraja života…“ nemoguća je u književnosti gdje ljubav u pravilu mora nailaziti na prepreke i završavati tragično. U erotskoj literaturi ne traži se toliko užitak, koliko narativne strategije kojima se zadovoljstvo odlaže i sprečava[5]. U knjizi Eros the Bittersweet Anne Carson lijepo pokazuje kako nas ljubav prisiljava da težimo cilju koji zapravo ne možemo postići. Sapfa, koja je prva nazvala ljubavnu strast „gorko-slatkom“[6], smatrala je da je ljubav iskustvo koje istovremeno pruža užitak i bol. Ljubav se ne može u potpunosti konzumirati jer bi na taj način iscrpila samu sebe. Eros se pojavljuje u povijesti književnosti kao paradoks mržnje i ljubavi (čuveni Katulov stih: „Odi et amo“). Stoga nije iznenađujuće da u Bunjinovoj priči „Vizitkarte“ nailazimo na skriveni citat rimskog pjesnika Katula koji se kao osnovna misao proteže čitavom zbirkom. Na parobrodu Gončarov nesretno udana putnica iz trećeg razreda, „milog lica“ i „nehajno skupljene crne kose“, upoznaje tridesetogodišnjeg „nedavno proslavljenog pisca“ iz prvog razreda. Opijen votkom, on je pred vratima brodske kabine zagrli i „s mržnjom strasti i ljubavi malne ugrize za obraz“. Smrt kao završetak ljubavi poželjnija je u Tamnim alejama od banalnosti braka, obitelji i monotonije svakodnevnog života.
No iza svih tih staračkih erotskih maštarija, ljetnih romansi, one-night standova i slučajnih snošaja pokraj kaljavih drumova krije se zapravo njegova stara tema ponovnog povratka Rusiji i žal za vremenom koje je otišlo u nepovrat. Emigracija je bila zaista tragičan događaj u njegovom životu protiv kojeg se borio književnošću. U autobiografskoj knjizi Druge obale slavni emigrantski književnik Vladimir Nabokov prisjeća se restoranskog susreta s Nobelovcem i njegove „bolesne opsjednutosti vremenskom prolaznošću, starošću i smrću“. Bunjin se više nikad nije vratio u Rusiju, ali ju je zato u svojim djelima krajnje konkretno i detaljno opisao.
Svaka pojava u prirodi, bilo da se radi o zvuku, mirisu ili boji, točno je imenovana. Ruski pisac čuje jednoličan pjev kosca nalik na zvuk struganja, ljetni šušur vrta, triler čegrtaljke usred usnulog provincijskog grada, zveketanje žabi gatalinki u toplim kavkaskim noćima, tutnjanje moskovskih konjskih tramvaja, promuklo zviždanje drozdova na dačama, pucketanje vilinskih konjica nad ljeskajućom ponoćnom vodom. Tamne aleje prožete su mirisima: svježih krastavaca i fosfora nakon proljetnih potopa, gari od pale svijeće, kamenog ugljena lokomotive i vlažne svježine šume, rosnih obalnih trava, kasno jesenje magle i mokrog polja, orošenih pločnika te cvjetova kruške i lipe. Miris „zimskog zraka koji u sobu uneseš izvana“ – to je jedna sitnica, ali nas upravo taj okrijepljen mrazom izgled podsjeća na iščezle jake zime našeg djetinjstva. Slike iz prošlosti koje Bunjin opisuje nose karakter istinitog i proživljenog te ne pripadaju sentimentalnim stereotipima jedne prohujale epohe.
U tim je detaljima i snaga Bunjinovog pripovjednog talenta. Iako piše o erotici, on čitateljevu pozornost ne plijeni ljubavnim intrigama ili „guzicama i sisama“, već je „prikuje uz ono što nam se čini da je sasvim obično, dostupno svakodnevnom iskustvu našeg života, mimo čega smo toliko puta prolazili ne zaustavivši se i ne začudivši se, koje čak ne bismo sami nikada ni primijetili da nam nije on, umjetnik, došapnuo. I to došaptavanje nimalo nas ne ponižava, kao na ispitu – ono se javlja kao naše vlastito otkriće, koje smo učinili zajedno s umjetnikom“[7]. Tamne aleje svjedoče o neospornom majstorstvu Ivana Bunjina da pričom uspostavi kontakt između čitatelja i pisca, što i jest odlika pravih umjetničkih djela.
