„Gajandra“ se može okarakterizirati kao persiflaža povijesti hrvatske književnosti, ali iz moje perspektive to je prvenstveno roman o mogućnostima jezika. Jezik je tu trajno zajedničko polje svih koji su u njemu stvarali i stvaraju; u njega je upisana dozvola da ga čitamo i pišemo ne samo po pravilima službene povijesti ili neke interpretacijske struke, nego i kao da je u pitanju ogromna zajednička kuća koja se može pregrađivati, nadograđivati i obnavljati onoliko raznovrsno koliko dobro poznajemo njezinu sintaktičku i stilističku arhitekturu