Čitajući Autobiografiju u radnoj sobi Giorgia Agambena osjećam otpor. Čitam jer tražim odgovore; ovoga puta u potrazi sam za što preciznijom (ako je moguće, što bližom istini – istini za kakvom čeznem) refleksijom od vremena, privatnih i kolektivnih povijesti, izraubanog i dotrajalog, ostarjelog „ja“. Otpor stvara dojam da to „ja“, u slučaju moje lektire, piše iz udobnosti, iz posloženosti i sigurnosti koje mu je darovao svijet utemeljen na patrijarhatu pa mi prema tome zapravo ne može ništa uistinu ponuditi. U sjetnom uvodu Agamben govori o bespolnim „stârima“ kojima ostaje „samo jedna žica da na njoj sviraju“. U toj rečenici ugledam „stâre“ lišene obilježja, izblijedjelih crta, bez razlika, bez spola i bez roda i potpuno lišenih prava da o toj razlici imaju mišljenje. Vidim ih u njegovim riječima kao jednu utihlu, neutješnu gomilu koja na toj jedinoj preostaloj žici proizvodi drhtavi i starački „vučji ton“. Osim glazbenog eufemizma, Agamben starosti pridaje i stanovitu pozitivnu glazbenu kvalitetu – starost, ili određen trenutak odživljenog vremena, moguće je slušati kao glazbenu partituru sastavljenu od nužno nepotpunih tema, od prekinutih melodija. No, ono za čim ja tragam dok čitam autobiografiju ovog filozofa ne pojavljuje se, ne pristiže kao odgovor, ne nastupa kao sinteza. Nema odgovora na starost, ili barem ne one vrste odgovora koja nas zadovoljava dok je još biološkog puta ispred nas, jer dok smo još lijepi (kako, piše Agamben, govori Plotin), ne zamaramo se pitanjem o tome što ostaje od života. Ovu nepodnošljivu sjetu koja obavija misao na kraj na zamaman način prekida jedan od Agambenovih intelektualnih suputnika u Autobiografiji, Nicola Chiaromonte, rečenicom da „samo onaj ‘od nas ne ostaje ništa’ jamči da nešto od dobra ostane“ – pritom misleći na ljubav, velikodušnost, na tragove plemenitosti i vrlina i svega dobra što smo ih za života ostvarili, a to je sve što nas je radikalno udaljilo od Ega.
Čarobna kapsula Simone Weil
Pripremajući se za pisanje eseja o vlastitom pisanju, prekapam po svojoj staroj lektiri i bilješkama, ponovno zahvaćam u Simone Weil, čija mi je knjiga U iščekivanju Boga iz majčine biblioteke još u Sisku u razdoblju djevojaštva predstavljala neku vrstu čarobne kapsule za „raznosmjerno kretanje“. Weil je bila vodilja u tome da se otpor prema Crkvi učini plodotvornim, uvela me u dubinu prijateljstava i u žar prema ideji askeze. Weil je i Agambenova muza, a u svojoj Autobiografiji on me vodi i k pjesnikinjama Elsi Morante, čiju je pjesmu grafički oblikovanu kao križ Simone Weil uvrstila među „Malobrojne Sretne“, i Patriziji Cavalli, čije je lirsko „ja“ nalik znatiželjnom pretpovijesnom reptilu (o, o!).
I Anne Carson apostatski je vjerna Simone Weil. Agamben i Carson govore uglas o potrebi ukidanja ili bar maksimalnog potisnuća Ega, kako bi svijet postojao bez grubosti i zaprljanosti našeg pogleda. Ali njihov se projekt pisanja – projekt potisnuća Ega – u svom izvorištu radikalno razlikuje: dok Agamben piše debelom neprekinutom linijom, jer je podloga osigurana, čvrsta i mirna, preci i intelektualni oci i majke su redom pobrojani i odana im je počast, iskazana ljubav, zahvalnost i vjera u njih te stablo tradicije mirno dalje raste (premda na kraju, Agamben ipak najveću vjeru i nadu polaže u travu – „trava je Bog“, i time daje jedan krotak i savršen poetski odgovor na u knjigu oblikovanu osobnu povijest potrage), Carson mora – takvog sam dojma – svoj rukopis uvijek iznova zasnivati. Jer nema zajamčene podloge, nema tradicije koja bi je jamčila, nema savršenih poetskih odgovora – a ako se čini da ih ima, sastavljeni su u poznatim formama, od definiranih pojmova, od debelih zidina koje štite poredak, i kao takvi ne podržavaju ono što se uistinu mora izreći, što se osjeća kao zadaća pisanja. Sve već postojeće podloge i sva dostupna „ja“ beskorisna su, jer su ih intelektualni preci gusto ispleli, odnosno predali u službu duge povijesti patrijarhata. Tako svoj esej The Gender of Sound, navodeći niz primjera iz antike i suvremenosti o marginalizaciji i utišavanju ženskog glasa, Anne Carson završava (vejlovski, ali uz pripremljenu napetost sačinjenu od antagonizama rodnih zadanosti): „Pitam se bi li mogla postojati drukčija ideja ljudskog poretka od represije, drukčiji pojam ljudske vrline od samokontrole, drukčija vrsta ljudskog sebstva od onoga utemeljenog na razdvajanju unutarnjeg i izvanjskog. Ili, uistinu, drukčija ljudska esencija od sebstva.“
Tako svoj esej The Gender of Sound, navodeći niz primjera iz antike i suvremenosti o marginalizaciji i utišavanju ženskog glasa, Anne Carson završava (vejlovski, ali uz pripremljenu napetost sačinjenu od antagonizama rodnih zadanosti): „Pitam se bi li mogla postojati drukčija ideja ljudskog poretka od represije, drukčiji pojam ljudske vrline od samokontrole, drukčija vrsta ljudskog sebstva od onoga utemeljenog na razdvajanju unutarnjeg i izvanjskog. Ili, uistinu, drukčija ljudska esencija od sebstva.“
Izabrana vještica
O mogućnosti drukčije ljudske esencije nego što je sebstvo na svoj se način pita i Ursula K. Le Guin, čiji su usto eseji o (ženskoj) starosti trijezni, okrepljujući i emancipirajući. Tema starenja bila mi je oduvijek uzbudljiva, i o erosu nikad nisam razmišljala kao o nečemu vremenski ograničenom na mladost ili zrelost. Dapače, i kao dijete osjećala sam duboku povezanost sa starosti i sa njezinom mističnom ljepotom i ekstatičkom povezanošću s prirodom i, recimo tako, svemirom. Jer, u biti, prepisujem iz jedne od svojih „bilježaka za moguće pjesme“, i nije do starenja, svi moramo ostarjeti – ptica, drvo, kuća, planina – nego do kalupa koje su pripremili za tebe. Kalup za starenje – pun ljubaznosti, pun eufemizama, pun praznih crta. U hag (staru vješticu) Ursule K. Le Guin rano sam se zaljubila, još na faksu. Već tada hag je bila čuvarica mog pisanja i živih, pokretnih svjetova. Izabrana vještica, kakva ću jednom možda i sama uspjeti postati, a ne jedna od nametnutih, simbolički praznih – whether goddess, bitch, hag, witch – iz jednih te istih narativnih sklopova.
Zaključak svog eseja How to Build a New kind of Utopia, Le Guin gradi od samih pitanja, postavljenih i sebi i nama. Može li se zasnovati nova vrsta (književne) utopije, koja neće biti zasnovana na jangu (i svim osobinama koje taj muški princip podrazumijeva – samokontroli, redu, prodiranju, čvrstoći, centripetalnoj moći) već na ženskom principu jina, dakle, na ne-želji za kontrolom i dominacijom, već za razumijevanjem nesavršenosti, nesigurnosti i promjenjivosti, kao što je u Le Guininom imaginariju svijet u kojem se sklapa prijateljstvo s vodom, tamom i zemljom? U svakom slučaju, dug je proces u kojem stara vještica razvrgava s kulturom koja ju je odredila i zasniva novu, svoju, pismom bez čvrstih linija i, možda, viđenu očima Cavallijine pretpovijesne životinje.
Treba izmisliti sve iznova, načiniti kalup od potrošenog i poderanog vremena u svom srcu, i iz njega proviriti: gle, divljine, gle, trnine, raskoljenog stabla, rijeke, zabrinutog labuda. Može, tako ćemo. Izmislit ćemo kalup za starenje, iz raštimanih, pobacanih, zaboravljenih ja po sobama srca, trbuha, mozga. Morat ćemo pisati prijateljima i rodbini također da nešto od tih ja, što je zaboravljeno kod njih, pošalju natrag, ako još čuvaju. Ako ne, onda ću čisto iz isprike u odgovoru ili iz šutnje i ignoriranja stvoriti lijepu praznu vazu.
