“Izronio je iz dubine cijeli jedan brod davno istrunuo u vremenu.”
U prustovskom prostornovremenskom glitchu mediteranski se vjetar zaustavlja s bljeskom novčića u korovu pored razbijene stolice, i zaranja u tisućama ljudskih godina udaljeno sjećanje, u dane kada su se oko Visa kovitlali vjetrovi, struje i valovi različitih kultura. Tako se pokreće vrtlog romana Brod za Issu Roberta Perišića o avanturama i ljubavi trojca koji se životnim putem pronašao, zajedno tesao i odrastao, pronalazio druge ljubavi i otvarao druge rukavce života, nikada ne gubeći jedno drugo treće iz vida.
Vis-u-nastajanju
Ukrcavanje u romaneskni tok za Issu možda nije odmah punim jedrima naprijed s bombastičnim početkom koji nas momentalno uvlači u narativ, barem se meni činilo kao da prepuštanje pripovijedanju teče pomalo protiv vjetra. Možda naprosto jer je potrebno malo strpljenja za povezivanje s obestjelovljenim pripovjedačkim glasom Vjetropira, a poniranje u svijet toliko dalek suvremenom trenutku, s jeziku stranim imenima i svijesti maglovitim prostorima, traži slamanje izvjesnog otpora suvremenošću prekaljenog čitanja. Nije dug taj zaobilazni ulaz u priču, nešto više od dvadesetak stranica naspram ukupno gotovo četiri stotine u Sandorfovu izdanju, ali je dostatno da osjećaj uplovljavanja (ili isplovljavanja) bude unekoliko dezorijentiran, obilježen odgađanjem, i istodobno luka u koju ćemo se kasnije ili nakon završetka poželjeti vratiti s novim znanjem o svom polazištu.
“Kako je išao prema kraju, to bolje je pamtio početak.”
Saznajemo postepeno da će brod za Vis-u-nastajanju zauzeti središte romana čija je kompozicija ugrubo trodijelna, a vrijeme pripovijedanja po standardnoj proznoj recepturi dvojno. Upoznajemo prvog glavnog junaka pripovijedanja kao dječaka koji se tek uči kretati u jeziku i društvu, na njihovu rubu na koji će s vremenom sviknuti, i kojem će u konačnici voljom gravitirati. Ubrzo u život malog Kalije, roba u kući sirakuškog gamoroja, ulazi egipatsko mače i svojom specifično mačjom moći preusmjerava dotadašnji i očekivani tok Kalijina fatuma, a njih će dvoje trećeg člana odabrane obitelji pronaći u magaretu uz kojega će preživjeti zimu izvan kuće koja im nikada nije bila dom. Kada sve topliji dani na Mediteranu donesu priliku, trojac će se dati u naslovnu avanturu, prema kraju helenističkog svijeta, otoku na kojem će osnovati apoikiu, daleki polis, dom daleko od doma.
Gradeći tako (viški kamen po viški kamen) fikciju na dostupnoj nam povijesnoj fakciji, Perišić imaginira prve dane suživota Liburna i Helena na isejskom tlu, gradnju grada na padini čijim glatkim ulicama i danas hodamo i prvu mačju koloniju na jadranskoj obali. I u romanu čiji se ritam postepeno ubrzava dok Vjetropirova naracija samu sebe u pravilnim razmacima prekida kako bi se zavrtjela oko svoje osi u promišljanjima o ljubavi, prirodi, vremenu i pripovijedanju samome. Bilo bi pravednije raznovrsni trio proširiti na kvartet jer je vjetrovita prisutnost pratila i pamtila svaki korak pripovijesti koju, protivno svojoj prirodi, Vjetropir sada prenosi svakome tko je spreman osluhnuti njegovu šuškavu epiku.
“Pomišljam čak da je to, moguće, povezano s nestajanjem, jer koliko sam vidio: svi koji su pričali, svi su na koncu nestali.”
Gradeći tako (viški kamen po viški kamen) fikciju na dostupnoj nam povijesnoj fakciji, Perišić imaginira prve dane suživota Liburna i Helena na isejskom tlu, gradnju grada na padini čijim glatkim ulicama i danas hodamo i prvu mačju koloniju na jadranskoj obali
Povijest rasuta u sadašnjosti
Brod za Issu unutar klasičnog romanesknog formata istražuje niz osobitih i biranih narativnih strategija; smještajući sveznajući pripovjedni glas u vjetar, ulazeći u središnju priču iskosa kroz dugu digresiju sporednog lika, vrtložeći misli o vremenu, sjećanju, životinjskim vrstama i čovjeku među njima u gustom zraku romana. Iako se o romanu uglavnom razmišlja kao literarnoj formi koju je oblikovalo romantično 19. stoljeće, njegovi su prepoznatljivi korijeni unutar našega kulturnog kruga u najmanju ruku u starosti antičkih literarnih i paraliterarnih spisa. Neki se motivi klasične epike i antičkog romana javljaju i u Brodu za Issu, poput samog dugog morskog putovanja, žrtvi junacima i bogovima, spektakularnih ratova, herojskih pojedinaca nejasnih obiteljskih pozadina, dvojnika vezanih nužnošću međusobnog uništenja… Ali kako je temporalni okvir romana usidren u sadašnjost, tako je sva srodnost romana s njegovom dalekom poviješću spontana, materijalna i stilski neopterećena. Drugim riječima, roman utjelovljuje ili rastjelovljuje vremensku dvojnost, neiskorjenjivu, ali temeljno nesagledivu prisutnost rasute povijesti u sadašnjosti, podjednako na razinama tematsko-motivske građe i književno-žanrovskog nasljeđa, bez konceptualno nametljivog predumišljaja ili artificijelne preuzetnosti. Tako se razvija stilski i tematski ovdje i ondje, ili niti ovdje niti ondje, ili sada i tada i nijedno od toga istodobno.
Dirljiva mekoća osnovna je tekstura romana, bitno različita od tvrdo kuhanih traperica ranije i nadaleko zapažene Perišićeve proze (Područje bez signala, Naš čovjek na terenu). No pitam se je li kontekstualizacija unutar opusa u ovome slučaju nešto na čemu se vrijedi osobito zaustavljati i može li doprinijeti doživljaju ili razumijevanju Broda za Issu. Za razliku od realizma njegova dosadašnjeg proznog rada koji nam je prostorno-vremenski posve blizu, ovaj je roman manje zasićen oštrom ironijom, manje zaokupljen politički ogrubjelim motivima, manje razračvan u široku mrežu likova koji uglavnom ne uspijevaju ostvariti supstancijalan kontakt. Fokus je drugačiji i atmosfera daleko nježnija, ali interesi za uprizorenje ljudske prirode u njezinim performativima moći koji skrivaju strah i jad, politička previranja koja se svode na spiralni put u propast, slojevitost karaktera koji su u najžešćoj borbi uvijek unutar arena vlastita bića… ostaju isti. Možda upravo otvarajući se prema životinjskome i prirodnome kao registrima u kojima vlada balans i razmjerna jednostavnost naspram vulgarnog nasilja i artificijelnosti čovjekova svijeta, Perišić piše roman u kojemu čuva prostor nevinosti na način na koji to ranije nije činio pišući. Stil reflektira nagnuće lirskom ili poetskom, na trenutke razbarušenom i samosvjesnom, ali uz duge segmente kondenzirane disciplinirane proze koja zavodi i obavija čitateljicu u razvijeni svijet dobro projektirane fikcije. A istodobno, u ovome romanu možda na još izravniji način negoli prije, autor promišlja prirodu ljudskosti, razmatrajući je pored prirode s kojom se čovjek neprestano sudara, a točke puknuća sve su šire, i dublje, i nepovratnije.
„Uistinu, odnedavno sam se više puta zapitao – imam li i ja svoj vijek trajanja? Možda je moja želja znak kraja, ili osjećaja da ću napustiti ovo mjesto? Možda me moćnije sile rastvore, ili otjeraju odavde. Jer nešto se događa, u daljini, dolazi i odozgo i odozdo. Pojavljuju se nekakve rupe, često me vuče praznina. I to je možda razlog što sam počeo govoriti.“
Stil reflektira nagnuće lirskom ili poetskom, na trenutke razbarušenom i samosvjesnom, ali uz duge segmente kondenzirane disciplinirane proze koja zavodi i obavija čitateljicu u razvijeni svijet dobro projektirane fikcije
Međuvrsna ljubav
Time također ostvarujući udaljenu poveznicu s govorenom književnošću koja je ustanovila korijenje epike, roman nikada ne napušta glas arealnog naratora, njegovu raspršenu subjektivnost koja u kontemplativnim međupoglavljima naslovljenima naprosto Vjetropir skreće na sebe pozornost, dok je ostatak vremena sveznajući sveprisutan i nevidljiv, u svijetu djela kao i naraciji samoj. No u pripovijesti autorefleksivnog melankoličnog Vjetropira sadržana je neraskidiva veza daleke povijesti i fikcionalizirane suvremenosti, suvremenosti u kojoj se vjetar pita je li i sam na izdisaju, pri kraju vlastite povijesti. A onoliko koliko je točno da se na neki način u čovječanstvu nikada ništa ne mijenja, jednako je činjenica da je posljednjih stotinjak godina donijelo više promjena u stanje našeg planetarnog svijeta nego čitav dotadašnji boravak ljudi na Zemlji. Rapidno se mijenja klima, svijet sam sebe izjeda, mnogo onoga što je još prije koje desetljeće bilo nepromjenjivi zakon prirode, danas je samo rupičasto sjećanje i nelagoda prirode koja postaje neprirodna, a pogled koju generaciju naprijed možda vidi samo Vjetropirov ambis.
Tako se Brod za Issu može razmatrati kao eko ili klimatska fikcija, koja mnogo prostora posvećuje upravo preispitivanju čovjekova odnosa prema njegovoj okolini i okolišu, različitim životinjama koje jest i nije pripitomio, kao i općenito svijetu divljine s kojim je u neprijateljskoj tenziji. Mačka koja se u engleskom prijevodu našla u naslovu na kraju svijeta (A Cat at the End of the World, u prijevodu Vesne Marić koji je izdan istovremeno s hrvatskim originalom) ima poslužiti kao moguća inspiracija za zdraviji odnos čovjeka prema prirodi, nego što su na to pozivale poslušnije i podatnije životinje. Time što pruža otpor utoliko snažnije kada se na nju obrušava sila, ravnodušna prema zavođenju i potkupljivanju (manje-više), selektivno odana, tvrdoglavo samostalna i iskrena jednako u hrabrosti i strahu, mačka je jedinstven slučaj u čovjekovim vezama sa životinjama, i jedinstvena ljubavna priča koja odudara od simbiotskih ideala kakvi su češće mjerilo u antropocentričnoj perspektivi. Baveći se međuvrsnom ljubavlju, za koju Vjetropir rano ustvrđuje da mu je instinktivno privlačnija od drugih ljubavi, Brod za Issu možda je prije svega ljubavni roman, iako međuljudska ljubav ostaje posve na periferiji interesa.
U pripovijesti autorefleksivnog melankoličnog Vjetropira sadržana je neraskidiva veza daleke povijesti i fikcionalizirane suvremenosti, suvremenosti u kojoj se vjetar pita je li i sam na izdisaju, pri kraju vlastite povijesti
Dugovi koji nas mijenjaju
Društvo nam uglavnom privilegira romantičnu erotsku partnersku ljubav pred drugim oblicima interpersonalnog vezivanja u guste afektivne čvorove, ali senzualnost i ljubav u svim svojim složenim facetama javljaju se u čitavom nizu odnosnih varijacija. Štoviše, ljudima od mašte moglo bi biti jasno da je klasični romantični duet vjerojatno najdosadniji ljubavni vez, iako nas uporno najviše izbezumljuje. O drugima je možda daleko teže pisati opipljivo i dojmljivo upravo jer su manje kodificirani i shematizirani u postojećem diskurzivnom prostoru. A u tome je osnovna pogonska sila romana, kao i njegova neodoljiva privlačnost, i njegova (koliko god u književnosti kratkosežna i privremena) transformativna moć.
Pomalo mitologija ili bajka ili basna, pomalo kozmo- ili urbogonija, svakako politički svjesna i angažirana suvremena proza s potencijalom da jednako lijepo komunicira sa širokim čitateljstvom različitih dobi, interesa i pozadina, kojima je zajednička možda ljubav prema mačjem ili šire životinjskom rodu, Brod za Issu zaista je na vrlo suptilan i nepretenciozan način slojevita i dojmljiva knjiga koja dodiruje niz bitnih i hitnih i vječnim pitanja. Dalo bi se tako raspravljati o implikacijama ideje i strukture duga kojom se nekoliko likova u romanu bavi, ali u okviru literarnog putovanja brodom na Issu dostatno je prihvatiti da je nemoguće provući se ovim životom a da ne vučemo čitavo mnoštvo dugova koje nikada nećemo (do kraja) vratiti. Ali dok upravo osjećaj dugovanja ponekad u ljudima rađa agresiju, perspektivni pomak koji Vjetropir & co. istražuju rastvara mogućnost da se dug nosi gdje i ljubav, da ga se njeguje i prihvaća, da ga se razumije kao ulog koji treba dalje transformirati, a ne nužno unatrag vraćati. Možda taj pomak može spasiti svijet od kraja, prije nego što do kraja ispripovijedamo svoju priču.
