U jednom od „mamičinih pisama“ Erich Kästner piše: „Nova mala prijateljica je užasno fin momak…“ Prijateljica je žena sa šeširom na biciklu; dok prolazi pored Caféa Josty Kästner joj namiguje, zamišlja je kao lik u Emilu i detektivima po imenu Pony Hütchen. I hop, eto Pony u njegovom krevetu. Mamu u Dresdenu prvu se obavještava o ženama koje prolaze kroz Erichov krevet: „Samo sam ponovno previše zaljubljen. Dugoročno sve to naravno nema smisla.“ Mama je naravno najbolja, ona razumije sina koji se žali da se u Berlinu osjeća pomalo suvišno među svim tim ženama koje su postale toliko samostalne da „jednostavno više ne trebaju muškarce“. Ali da, dugoročno sve to čini se nema smisla; ponajmanje zbog modernih žena i rekreativnog seksa.
Proljeće je 1929. u Berlinu. Kao u haiku pjesmi Isse, hodamo krovom pakla gledajući cvijeće erosa. Grad je pozornica svijeta, pozornica ljubavi i ljubavnih peripetija. Gottfried Benn također je u Caféu Josty. U veljači nazvala ga je ljubavnica i poklopila slušalicu, kada je stigao do njihovog stana već je skočila kroz prozor spavaće sobe na petom katu. Nakon sprovoda dugo je na telefon razgovarao s njenom najboljom prijateljicom. Sada sjede u kavani uz čašu vina, a onda zajedno odlaze da „postanu par“. Poslije će Benn kazati da jednostavno ne može „bez onoga“; „kruna stvaranja, svinja, čovjek“, kako je napisao. Uglavnom, svugdje ljubav. Svugdje strast. Među pjesnicima koji ne mogu „bez onoga“, muzama koje „same voze svoje automobile i poziraju na poklopcu motora“, tragičnim ljubavnicama i komičnim ljubavnicima. Mržnja više nije daleko, ali zasad je još nema na vidiku.
Berlin u središtu
Ljubav u doba mržnje: umjetnost i strast u predvečerje rata 1929.-1939. Floriana Illiesa podijeljena je u tri dijela: „Prije“, „1933.“, i „Poslije“. „Prije“ su godine koje prethode Hitleru, „1933.“ je godina dolaska nacista na vlast, „Poslije“ je ono što je nakon toga uslijedilo. U ožujku 1929. Cole Porter postavlja tada još uvijek veliko pitanje: What is this thing called love? Berlinom u ritmu promjene godišnjih doba vladaju romantične strasti i preljubi, ljubavni trokuti i otvoreni brakovi. Bertolt Brecht i Helene Weigel, Walter i Ise Gropius, Alfred i Erna Döblin „imaju dvije spavaće sobe i koriste ih“. Florian Illies minuciozno prati ljubavne romanse i ljubavne patnje ekspresionističkih pjesnika i slikara, nadrealista i dadaista, filozofa i arhitekata, pisaca i filmaša, uključujući čitavu obitelj Mann, uključujući na svojim marginama i Nadju Staljin, Wilhelma II. i Clausa Schenka Grafa von Stauffenberga.
Kroz gustu kronološku mrežu mikro priča, crtica i vinjeta njemački novinar i publicista, urednik FAZ-a i Zeita, pokriva predratno desetljeće od proljeća 1929. do ljeta 1939.; od Berlina prema Parizu, Španjolskoj i Švicarskoj, Danskoj i Engleskoj, do New Yorka, Moskve i Hollywooda. Znamo taj tekst, tu historiografsku prozu. Benjamin Labatut i Wolfram Eilenberger (također Markus Orths i Norman Ohler) u posljednjih su pet-šest godina ispisali neke važne knjige o Heideggeru i Wittgensteinu, Heisenbergu i Fritzu Haberu. Ali dok se Labatut i Eilenberger drže ograničenog broja junaka, najviše njih desetak, Illies je bliži brojci od stotinu povijesnih likova. Od Adorna, Adenauera i Arendt – preko Benjamina, Marlene Dietrich, Dixa, Ernsta, Scotta i Zelde Fitzgerald, Henryja Millera i Anaïs Nin, Hessea, Klemperera, Thomasa Manna, Nabokova, Picassa, Josepha Rotha, Leni Riefenstahl, Sartrea i Simone de Beauvoir, Josefa von Sternberga i Kurta Tucholskog – do Wittgensteina, Billyja Wildera i Kurta Weilla. Središte tog kolaža je Berlin. Berlin kao središte onoga što će neki filozofi kasnije nazvati „njemačkim stoljećem“ (Raymond Aron); Berlin kao grad u kojem su se sile stvaranja i sile razaranja najuže ispreplitale.
Berlinom u ritmu promjene godišnjih doba vladaju romantične strasti i preljubi, ljubavni trokuti i otvoreni brakovi. Bertolt Brecht i Helene Weigel, Walter i Ise Gropius, Alfred i Erna Döblin „imaju dvije spavaće sobe i koriste ih“
Lomača za knjige
Dana 29. siječnja 1933. Erich Maria Remarque sa spakiranim koferima sjeda u svoju Lanciu i bez prestanka vozi od Berlina do švicarske granice. Nacisti ga imaju na oku od kada se proslavio romanom Na zapadu ništa novo. Remarque kao da zna više od drugih, vidi dalje od ostalih. Godinu prije u Ticinu je kupio kuću, sada švicarska vila predstavlja spas. Njemačkim graničarima Remarque pokazuje putovnicu, oni ga sumnjičavo odmjeravaju, pa puštaju da prođe ispod podignute brklje: slavni pisac ulazi u Švicarsku i „na prvom parkiralištu staje i pali cigaretu“. Sljedećeg dana, 30. siječnja 1933. Hindenburg će Hitlera imenovati kancelarom. Da, Remarque je bio jedan dan ispred povijesti.
U Berlinu za to vrijeme Kästner promatra kako se njegove knjige bacaju na lomaču. Jedna studentica ga prepoznaje i uzvikuje: „Evo ga Kästner!“ On piše: „Njezino iznenađenje što me otkrila među ožalošćenima na vlastitom sprovodu, da tako kažem, bilo je toliko veliko da je i rukom pokazala na mene. Moram priznati da mi nije bilo ugodno.“ Ozareni i začarani vatrom nacisti ne primjećuju pisca s lomače. Sljedećeg dana odlazi u Romanisches Café: Erich Kästner očito ima sposobnost podnijeti stvari, zaključuje Illies. Gestapo mu blokira račun i privodi ga na ispitivanje, ali mamin sin i dalje ostaje hladnokrvan. Majci piše umirujuće riječi, tvrdeći „da je sve bila samo sitnica“.
Brecht, Hesse, Mann, Benjamin, Arnold Schönberg, Mies van der Rohe i stotine i stotine drugih, već su u bijegu. U bijegu se preformatiraju i mnogi ljubavni trokuti. Mannova kći Erika, koja je u vezi s glumicom Therese Giehse, traži od supruga da joj pošalje dokumente o razvodu. Planira se udati za homoseksualnog britanskog pjesnika i alkoholičara W. H. Audena. Brat Klaus predlaže joj Christophera Isherwooda, ali on „pomalo uplašeno kaže da bi Auden nekako više odgovarao“. U matičnom uredu mladoženja ne zna koliko mladenka ima godina ni kako se točno preziva, „ali britanski matičar ostaje miran i predlaže da W. H. Auden pita svoju buduću ženu“. Na kraju Auden pronalazi i pravog mladoženju za Therese Giehse – svog gay prijatelja, pisca Johna Hampsona.
U Berlinu za to vrijeme Kästner promatra kako se njegove knjige bacaju na lomaču. Jedna studentica ga prepoznaje i uzvikuje: „Evo ga Kästner!“ On piše: „Njezino iznenađenje što me otkrila među ožalošćenima na vlastitom sprovodu, da tako kažem, bilo je toliko veliko da je i rukom pokazala na mene. Moram priznati da mi nije bilo ugodno.“
Učiteljice ljubavi
U ljeto 1933. i Benjamin je u bijegu: osiromašen i preplašen, životari u napola dovršenoj kući na Ibizi. „Njegovi dani su sastavljeni od razmišljanja, pisanja i razmišljanja. Od sunca samo bježi, ono se odjednom čini nemilosrdnim kao i cijela njegova sudbina. Ali onda jednog jutra vidi da se nepoznata Nizozemka uselila dvije kuće dalje. Ima ime duže od kose: Anna Maria Blaupot ten Cate. Ima trideset godina, slikarica je, u svibnju je svjedočila paljenju knjiga u Berlinu, sada je preko Italije došla na Ibizu. A ona je tu jer je – za razliku od Waltera Benjamina – sanjala o oslobođenom boemskom životu pod žarkim suncem. Moralo je tako biti“, zaključuje Illies. „Još jednom se Walter Benjamin zaljubi do ušiju u pogrešnu ženu…“ Voljenoj piše pjesmu: „Kako je prvom muškarcu bila prva žena / stajala si pred mnom i posvuda / do tebe dolazi odjek moje molbe / koji ima tisuću jezika. Ona glasi: ostani“.
Gdje se spajaju ljubav i mržnja? U Benjaminovom očajničkom bijegu i očajničkom zaljubljivanju? U Kästnerovoj neustrašivoj privrženosti majci i „malim prijateljicama“? Tražeći Illiesovu crvenu nit možemo otići na sam kraj knjige, do pretposljednjeg poglavlja. „Osamnaestogodišnja Sophie Scholl voli dvadeset i dvogodišnjeg časničkog kadeta Fritza Hartnagela kojeg je upoznala na plesu prije dvije godine. On nosi vojnički ošišanu kosu, ona ima divlju bubi-frizuru s dva neukrotiva pramena… U ljeto 1939. provode svoj prvi zajednički odmor u sjevernoj Njemačkoj – i spavaju zajedno, iako se Sophie bori s tim jer joj njezin kršćanski seksualni moral to zapravo dopušta samo kada je udana. Drži Fritza na distanci, a zatim ga opet mami, to je stalno kretanje naprijed-natrag. Ali uskoro ona kupuje jeftino prstenje i njih dvoje se prijavljuju u hotele na sjeveru kao bračni par – ona je previše gladna života za asketizam koji zahtijeva od sebe.“
Posljednje je ljeto mira, Sophie i Fritz leže na travi, „vruće je i lijepo u domovini“. Onda on dobije poziv za vojsku. Fritz Hartnagel vjerno služi nacističkom režimu kao časnik. Sophie Scholl odlučuje se za aktivni otpor. On će biti ranjen u Staljingradu, nju će režim uhapsiti i osuditi na smrt. Nakon rata Fritz postaje sudac, pridružuje se mirovnom pokretu i pokretu protiv naoružavanja, ženi se Sophienom sestrom Elisabeth. „Zna što duguje svojoj velikoj ljubavi.“
Treba primijetiti Illiesov stil: mjerenje kose dužinom imena, snagu posljednje citirane rečenice. I treba primijetiti: žene su te koje muškarce uče ljubavi, one ostavljaju ljubav muškarcima u nasljeđe. „Njemačko stoljeće“ nastavilo se u Americi, gdje su njemački arhitekti gradili Manhattan, njemački filozofi postavljali temelje revolucionarnih šezdesetih, a njemački znanstvenici usmjerili raketu prema Mjesecu. Njemačka budućnost za to je vrijeme na ramenima Sophie Scholl, djevojke koja je s balkona minhenskog sveučilišta bacila letke pozivajući svoje sugrađane da „strgaju plašt ravnodušnosti koji su omotali oko svog srca“.
Da nije bilo rekreativnog seksa, ljubavnih trokuta i romantičnih peripetija sve bi nakon siječnja 1933. bilo još i gore. Da se Benjamin nije zaljubio u „pogrešnu ženu“ egzil bi bio gori… Da osamnaestogodišnja Sophie Scholl svom lažnom mladoženji u ljeto 1939. uz svoje mlado tijelo nije poklonila i svoje čisto srce, bivši časnik u proljeće 1945. ne bi znao otkuda početi, kako nakon svega nastaviti dalje.
