Portal za književnost i kritiku

Knjiga Velibora Čolića

Muziciranje teksta

Riječ je o knjizi u kojoj svako poglavlje/stavak svira neku svoju vlastitu muziku – u tempu, ritmu i ugođaju – sudjelujući u orkestraciji cjeline, u aranžmanu jednog, istodobno suptilnog i oporog, svijeta koji premošćuje kategorije vremena i prostora, priziva i dovodi u neposrednu blizinu različita životna doba, gradove, ljude i iskustva
Velibor Čolić, “Emigrantska mantra”, Meandar Media, Zagreb, 2021.
“Emigrantska mantra” čista je prezentacija jazza, kako na strukturalnoj-ugođajnoj tako i na mikrostilskoj razini. Takva razvojna putanja, dakako, ima svoje logičko utemeljenje ne samo u uobičajenom psihosocijalnom sazrijevanju (umjetničke) osobnosti, nego i u promjenama društvenih okolnosti u okviru kojih se odvija i čije motivsko-idejne komponente poetski reflektira

Književnost Velibora Čolića mlađim je čitateljskim generacijama vjerojatno slabije poznata, ako ne i nepoznata, s obzirom na to da je riječ o autoru koji od 1992. živi i radi u Francuskoj, zemlji svog dobrovoljnog egzila na čijem jeziku kao izvorniku i objavljuje od 2008. godine. Iako je riječ o već impozantnom broju knjiga objavljenih u Francuskoj (desetak), i to uglavnom kod uglednog pariškog izdavača Gallimard, te su knjige – među kojima dominiraju romani – oku većine domaćih čitatelja ostale skrivene zbog jezične nedostupnosti. S druge strane, starijim čitateljima, osobito pratiteljima ili dionicima tzv. kvorumaške generacije 80-ih, Čolić će itekako biti poznat, prije svega po žestokom, gotovo anarhističkom pjesničko-proznom prvijencu Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad (Quorum, Zagreb, 1987), a u manjoj mjeri i po zbirci priča Odricanje svetog Petra (Quorum, Zagreb, 1991). Čolić je koncem 80-ih i na samom početku 90-ih bio aktivan mladi autor koji je poeziju i kratku prozu, dominantne žanrove kvorumaša, objavljivao u brojnim jugoslavenskim časopisima (Oko, Lica, Naši dani, Polja, Quorum, Polet), da bi dolaskom rata, kao i mnogi drugi, bio izbačen iz orbite – s bosanskog fronta i iz uniforme HVO-a završava u Francuskoj kao izbjeglica, a francuski jezik tek tada počinje učiti.

Od rocka do jazza

Iskustvo egzila i započinjanja iz nule predočio je u romanu Egzil za početnike (Vuković & Runjić, Zagreb, 2018), jednoj od četiriju knjiga objavljenih u Hrvatskoj nakon preseljenja u Francusku. Posljednja od njih, Emigrantska mantra, koja je u fokusu ovoga teksta, svojevrstan je indirektan parnjak debitantske Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad te s njome ocrtava vremensko-tematski kontinuum u luku od trideset i pet godina. Poslužimo li se muzičkom terminologijom – što sigurno nije promašeno, osobito znamo li da je Čolić dobar poznavatelj muzike koji se u jednoj etapi svoga života intenzivno bavio novinarskim pisanjem o rocku i jazzu – mogli bismo reći da je autorov prvijenac reprezentant žestokog rocka (možda pomalo i punka), dok je Emigrantska mantra čista prezentacija jazza, kako na strukturalnoj-ugođajnoj tako i na mikrostilskoj razini. Takva razvojna putanja, dakako, ima svoje logičko utemeljenje ne samo u uobičajenom psihosocijalnom sazrijevanju (umjetničke) osobnosti, nego i u promjenama društvenih okolnosti u okviru kojih se odvija i čije motivsko-idejne komponente poetski reflektira. Ne zagovarajući ni jedan muzički ili umjetnički stil per se, a čitajući obje knjige u dobi koja je otprilike između ranog i zrelog, sadašnjeg Čolića, mogu ipak sa sigurnošću reći – moje su simpatije uvelike na strani današnjeg, u mnogočemu razočaranog, no upečatljivog i snažnog lirskog glasa, više nego na strani buntovnog iskaznog subjekta prve knjige, mladenački logoreičnog i zanesenog pomalo adolescentskim porivom za nihilizmom, eksperimentom i šokom. Ono što povezuje obje knjige prije svega je sklonost hibridnim, slojevitim strukturama, otpor monolitnim žanrovskim diskursima, snažan, na zvuku i efektnim slikama utemeljen jezik, pulsirajuća ritmičnost teksta koja ga čini nalik vodenoj bujici ili muzičkoj kompoziciji, te motivsko-idejna beskompromisnost. Kratko rečeno – Čolić utjelovljuje dinamično, nemonotono pisanje, progresivno poetički i politički, sržno usidreno u oblikovnim zasadama modernizma (avangarde) i postmodernizma. To, dakako, nipošto ne znači da je sve u tim knjigama vrhunsko i besprijekorno jer u njima ima i viškova, mjestimice stereotipnih ili očekivanih slika, povremenog samomitologiziranja (u drugoj) te prenaglašene želje za izvanjskim efektom i/ili provokacijom nauštrb funkcionalnosti i unutarnje koherencije (u prvoj), no gledajući ih u cjelini, kao i u cjelini opusa, Ćoliću se ne može osporiti da zna pisati, i to pisati hrabro, slobodno, polivalentno i po vlastitom guštu – ukratko, uzbudljivo i nimalo dosadno.

Ono što povezuje Madrid, Granadu ili bilo koji drugi grad i Emigrantsku mantru prije svega je sklonost hibridnim, slojevitim strukturama, otpor monolitnim žanrovskim diskursima, snažan, na zvuku i efektnim slikama utemeljen jezik, pulsirajuća ritmičnost teksta koja ga čini nalik vodenoj bujici ili muzičkoj kompoziciji, te motivsko-idejna beskompromisnost

Tekst kao glazbena kompozicija

Poznavatelji sjajne Kunderine knjiga Umjetnost romana (L’art du roman, 1986) – a Kunderu, usput govoreći, u intervjuima Čolić i sam ističe kao jednog od svojih književnih i teorijskih autoriteta – ako se pomno udube u dvije autorove sestrinske knjige, lako mogu uočiti prezentaciju određenih principa koje Kundera ističe suštinskima za roman: da ne propituje stvarnost, nego postojanje (mogućnost postojanja), da ima sposobnost integriranja (npr. poezije ili filozofije), da podrazumijeva nedovršenost, da se služi eliptičnim tehnikama zgušnjavanja, da ima polifonu kompoziciju sastavljenu od više ravnopravnih glasova u kontrapunktu, da bude prostor igre i pretpostavki (a ne tvrdnji), da je gotovo neograničeno slobodan u obliku, da je, poput kuće na stupovima, utemeljen na nekoliko temeljnih riječi kao na svojevrsnom „notnom nizu“. Kunderino poimanje romana zasniva se na analogijama romana i glazbe, a na sličan način pisanju pristupa i Čolić – oblikujući književni tekst kao vrstu glazbene kompozicije sastavljene od dijelova koji se ponašaju kao glazbeni stavci, obznanjujući se u određenim, dužim ili kraćim mjerama i perpetuirajući spektar ključnih tematskih riječi, svojevrsnih lajtmotiva. Tako je to u Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad koji je – ako ga baš želimo pod svaku cijenu žanrovski imenovati – mnogo više roman nego pjesnička zbirka (i autoreferencijalna oznaka na početku na tragu je toga: „roman o pticama revoluciji narkomanima duhovima seksu mornarima luđacima i o veoma kratkom životu druga AZDAMA VOTRAJA“), a i kompletan tekst na stranicama je otisnut u smjeru odozgo prema dole (umjesto uobičajenog slijeva nadesno) čime se, osim oneobičavanja, dobiva i na širini stranice jer je riječ o mjestimice proznoj gustoći stranične ispune. S druge strane, Emigrantska mantra, oblikovno je pjesnička zbirka, iako komponirana na način dužih fragmenata koji podastiru isječke i parcijalne točke narativnih linija osobne priče iskaznog subjekta – nešto poput autobiografske poeme o odlascima, dolascima i ljubavima (kako prema konkretiziranim protagonisticama, tako i prema mladosti generalno, i svemu što je ona podrazumijevala). U svojevrsnom luku između tada i sada, između tamo i ovdje, između jednog i drugog ženskog lica, odvija se višestavčano i polifono muziciranje teksta, svojevrsna izbjeglička mantra, kako je autor samoimenuje naslovom (a i dodatno, iako nepotrebno, objašnjava u uvodnom dijelu teksta). Riječ je o knjizi u kojoj svako poglavlje/stavak svira neku svoju vlastitu muziku – u tempu, ritmu i ugođaju – sudjelujući u orkestraciji cjeline, u aranžmanu jednog, istodobno suptilnog i oporog, svijeta koji premošćuje kategorije vremena i prostora, priziva i dovodi u neposrednu blizinu različita životna doba, gradove, ljude i iskustva. Ključan most koji se pritom ocrtava jest onaj koji je jednim krakom uzemljen u stvarnosti ovih prostora 90-ih, a drugim krakom u stvarnosti novoga milenija u kojoj se, s dovoljne razdaljine, premiješano, ali jasno, kristaliziraju destilati razočaranja, strahova, osjećaja prevarenosti („Prevareni u srebru Posavine, u računanju psećih / emigrantskih godina, u zamjeni ratova i zastava; / prevareni u razmjeni ratnih zarobljenika, prevareni u crvljivom domovinskom mesu za topove, u oštrom / vojničkom maršu preko naših okupiranih ravnica; u / mladom pokošenom sijenu koje prekriva naše pale / momke, naša tragična HVO odličja.“), ali i neke nove trezvenosti, snage, ljekovite nevezanosti za formalne identitetske oznake („Ja sam svugdje i nigdje. Mogu biti svi ljudi i nitko / od nas. Malo Židov i malo Arapin. Ponekad sam čak / i Skandinavac. / Veliko sunce i oblaci; ponekad sjena, / ali vrlo često svjetlost.“).

Kunderino poimanje romana zasniva se na analogijama romana i glazbe, a na sličan način pisanju pristupa i Čolić – oblikujući književni tekst kao vrstu glazbene kompozicije sastavljene od dijelova koji se ponašaju kao glazbeni stavci, obznanjujući se u određenim, dužim ili kraćim mjerama i perpetuirajući spektar ključnih tematskih riječi, svojevrsnih lajtmotiva

Sloboda nije pjesma, sloboda je bijel i prašnjav drum

Ljepota ove Čolićeve knjige leži, prije svega, u činjenici da iako suštinski oslonjena na elementarne stupove pripovijedanja (likovi, događaji, prostori), ona ne priča priču, već predočuje simultanost osjećaja i sjećanja, evocira osjećaj pričanja i atmosferu priče, nipošto priču samu. Slično kao jazz kompozicija, tekst se prelijeva iz fragmenta u fragment, uvijek sličan i nikada isti, oslonjen na viševrsna i višestruka ponavljanje kao temeljni stilistički postupak – ključnih motiva (pas, zvijezde, Cigani, klorofil, mlaka kiša itd.), sintagmi, cijelih rečenica i stihova, pojedinih ulomaka i mjesta različitih kompozicijskih uokvirenja pojedinog poglavlja/stavka. Bujica teksta zahvaća nas poput vodenog toka koji otkriva lepezu vrlo različitih predjela, zrcaleći istodobno i okoliš i vlastito dno. Na mjestima posebno intenzivnih slika (npr. „Vrijeme je puška, zaborav je pas i ljubičasta smrt“ ili „Sloboda nije pjesma, sloboda je bijel i prašnjav drum.“) rijeka/muzika teksta stvara virove koji nas na trenutak smotaju, zatim ispljunu i predaju daljnjoj struji. Male virove čine i intertekstualne i intermedijalne točke prosute mjestimice – srećom ne prenapadno – niz poetski tok: od Borgesa do Milesa Davisa, od Reinera Wernera Fassbindera do vrlo upečatljivog, malo transformiranog Paveseova stiha: „doći će nož i imat će tvoje oči“. Do punog crescenda dolazi u predzadnjem stavku koji u nekoj vrsti sintetskog vremena predočuje hipotetičku situaciju povratka svih odbjeglih migranata, svih mrtvih i živih rasutih lica s kojima govorni subjekt osjeća emotivnu i generacijsku povezanost, prisjećajući se memorabilija djetinjstva i mladosti. Zadnji pak stavak, neodricanjem mogućnosti sjaja i umornim pogledima, okončava poemu/mantru na jedan od ljepših mogućih načina – apoteozom blistavom trenutku kao koštici svakoga vremena: „Potom se saginjem, uzimam torbu i tako jednostavno / koračam. I u onome kratkome trenutku, dok mi je lijeva noga u zraku, čini mi se: ptica sam, letim…“

Velibora Čolića potrebno je čitati, osobito ako se želimo podsjetiti da je i o teškom moguće pisati lako, pa i uzbudljivo.

Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je triju znanstvenih knjiga te pjesničkih zbirki Jutarnji laureat, Lunule, Teleidoskop, Stepenice za Stojanku K., Plava i smeđa knjiga i Zarazna zona (u koautorstvu s Damirom Radićem).

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content