The Times They Are A-Changin’, pjevao je Bob Dylan, a mi gledamo kako se vremena mijenjaju sve brže i brže. Svijet otprije desetak godina ima malo veze s današnjim. Kako bismo suvremenim aršinom izmjerili stara vremena, svjesni anakroničnog rizika, pokrenuli smo ciklus tekstova „Inventura dekade“ koji donosi tekstove mladih kritičara o knjigama nagrađivanim prije desetak godina te nekoliko, po izboru redakcije, kojima su nagrade izmakle. U fokusu je dakle (re)valoriziranje književnosti i književnih nagrada.
Što brze promjene znače za književna djela koja su nekada dobivala relevantna književna priznanja? Kako ih čitaju mlade, u međuvremenu stasale generacije kritičara iz novog, stubokom promijenjenog konteksta? Pri tome ne mislimo samo na povijesno promijenjen kontekst, nego i ideološke okvire s ambivalentnim učincima političke korektnosti u društvenoj teoriji i praksi, povećanom osjetljivošću za marginalizirane i manjinske skupine, u postfeminističkom, postinternetskom, postkolonijalnom, globaliziranom i digitaliziranom svijetu…
Drugi dio ovog projekta sadržavat će videopredstavljanje kritike putem Zoom-razgovora u kojem će sudjelovati kritičar, mentor kao moderator, a bit će pozvan i autor kritikom predstavljenog djela ili, ako je nedostupan, urednik ili netko blizak i upućen u autorov/čin opus. Taj dio bit će otvoren za javnost i snimat će se kako bi nakon toga bio trajno dostupan na Youtube kanalu Kritika-hdp.
Ugodno vremeplovljenje u sadašnjost!
Nikad se nisam pitala ponesu li izbjeglice sa sobom ključ od kuće. U romanu Svježe obojeno Josipa Mlakića na mučan sam način saznala da da, jer ključ u bijegu dobro dođe. Gubi svoju primarnu uporabnu vrijednost; onaj koji bježi ne zna postoje li još vrata njegova doma, postoji li uopće njegov dom, ali svaki oštar predmet, nažalost, u ratu dobija priliku poslužiti nekoj svrsi.
Rat je tema koja u Mlakićevim romanima dozrijeva već od prvijenca koji je tematizirao hrvatsko-bošnjačke sukobe (Kad magle stanu, 2000), nastavlja se i u kasnijim djelima, poput Živi i mrtvi (2002), gdje se repetitivnost i besmisao vojnih akcija iznose usporedbom Drugoga svjetskog rata i rata na našim područjima 90-ih. Traumom iz potonjeg bavi se i Svježe obojeno (2014). Roman je koncipiran u tri dijela, od kojih su prvi i treći smješteni u Švedskoj, u suvremenost i pisani su iz trećeg lica. Saznajemo da su Klara (djevojka u ranim dvadesetima) i njezina majka, porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Dok na televiziji gledaju dokumentarni film o iskapanju masovne grobnice, Klara nekako podsvjesno shvati da će se u jami pronaći i dva dječja kostura. Budući da joj je majka u terminalnoj fazi karcinoma, odlučuje joj ispripovijedati ono što su doživjele kad je Klara bila šestogodišnjakinja, a čitatelj to saznaje u Bijegu u Egipat, središnjemu dijelu romana, napisanom tehnikom romana u romanu. Zapravo je riječ o Klarinim bilješkama u kojima su iz majčine perspektive (pomalo biblioterapijski), u prvome licu zabilježena i detaljno opisana sjećanja na dane provedene u progonstvu.
Osim Klare, nijedan drugi lik nema ime, kao ni nijedan grad ili selo. Takvim postupkom autor je na mudar, nenapadan način ukazao na univerzalnost ratnih iskustava. Također, bježeći, one se zatječu u dvama selima – u jednom u kojemu je srušen minaret, u drugom u kojemu na zidu sobe visi križ, a u kredencu leži Biblija. Izbjegavši eksplicitno etničko opredjeljivanje likova (nažalost, još uvijek prisutne zamke), autor je uspio ispisati bolno sjećanje nad kojima se mnogi mogu zamisliti, a još mnogiji pognuti glavu.
Njegov čin nije agresivno prozivački, nego prokazujući, pomalo subverzivan – onaj koji pokazuje koliko snažan može biti živ opis jedne privatne mučne uspomene. Temu traume iznosi iz perspektive sjećanja majke i kćeri – ranjivih, ženskih likova koji su u punome smislu riječi kolateralne, civilne žrtve rata.
Osim Klare, nijedan drugi lik nema ime, kao ni nijedan grad ili selo. Takvim postupkom autor je na mudar, nenapadan način ukazao na univerzalnost ratnih iskustava
Mjesta straha, mjesta šoka
I sama naslovnica proširuje čitateljev uvid u zastupljene teme. Veliki i mali pijun iz Čovječe, ne ljuti se kreću se po šumi. Istovremeno doslovno prikazujući fabulu, slika pokreće i asocijacije puno šire od ove knjige – razmišljanje o ljudima kao pijunima kojima upravljaju drugi. Unutar takvih univerzalija, Mlakić je opisao jednu posve intimnu tragediju, prikazanu puno osamljenije, dublje i surovije, nego što smo navikli. Nije tu riječ o herojskoj memoaristici kakva je nastajala devedesetih, niti osobnome literarno kodiranom antiratnom svjedočanstvu karakterističnom za prijelaz stoljeća. Riječ je o tematiziranju požrtvovnosti roditelja koji se nalazi u apokaliptičnome scenariju i koji treba spasiti dijete, ali i djetetovo djetinjstvo.
Kao mladu (možda čak i premalu) čitateljicu, znale su me zaintrigirati priče o ženskim iskustvima iz rata. Kao lektira mi je tad, u osnovnoj školi, pod ruku došao Dnevnik Anne Frank, a ubrzo sam otkrila Hotel Zagorje Ivane Bodrožić. I premda sam u međuvremenu nailazila na mnoge knjige slične tematike (prikazane iz različitih uglova), nijedna me priča – od njih pa sve do ove – nije toliko zaprepastila i zabrinula. Pokretačka snaga takvih mehanizama u romanu Svježe obojeno do izražaja dolazi već na motivskoj razini; na razini odabira delikatnih protagonista, ali i u nedistanciranome pripovjedačkome glasu. Osim afektivnog odgovora, čitatelj dobija intelektualnu satisfakciju odgonetavanjem pomno promišljene simbolike (dijakronijski uvidi u svježe obojenu površinu, zanimljivi motivi lutaka iz izloga, magle i leptira…). Snažan emocionalno-kognitivni odgovor u ovome slučaju ne mogu pripisati svojoj kronološkoj dobi, ona ipak više nije toliko mala. Ne mogu je pripisati ni kakvome majčinskom iskustvu, ni – srećom – nekome izbjegličkom… Mlakić je očito riječi na ovih 180 stranica uspio posložiti tako da u čitatelju nešto paraliziraju, da uštipnu mjesto u kojem čuči zatirani egzistencijalni strah.
Rita Felski u svojoj knjizi Uses of Literature (2008) kao jednu od čitateljskih reakcija navodi šok, odgovor na element iznenađenja, reakciju preispitivanja dotad poznatoga. Vjerujem da bi sadržaj ovoga romana dobio dobnu oznaku da se kojim slučajem ovaj roman išlo ekranizirati (za što vidim potencijal, pogotovo u scenama (nespektakularnoga!) bijega kroz zapaljeni grad, skrivanja u podrumu, sekvenci zarezivanja lutki iz izloga…). Iako cjelovito uronjen u atmosferu strepnje, tuge i očaja, ponekim prizorima Mlakić je doista uspio izazvati dodatnu čitateljevu nijemost. Svakako tome doprinosi i odabir glavnih likova – djevojčice i majke, pripadnica dviju vrlo ranjivih skupina, s kojim se lako poistovjetiti. Majka, iako i sama nasmrt preplašena, čini sve da bi zaštitila kćer. Premda je, da bi umirila dijete, susprezala svoje strahove, sebe ipak nije posve uspjela zaštititi. Kako u znanstvenom članku Kako zaštititi dijete kad počne rat (2017) pojašnjava Julijana Matanović, u diskurzu o majkama, baš kao i u ovoj knjizi, čitatelju često nisu nužni majčini biografski podaci, njezina je uloga jednodimenzionalna, univerzalna – zaštitnička te roditeljska, nepromijenjena još od pradavnih biblijskih fragmenata.
Kako zamjećuje Matanović, u Mlakićevu romanu majka ima i ulogu čuvarice koja preoznačuje stvarnost da bi djetetu olakšala najgore dane. Osim toga, zanimljiv odmak od herojskog prikaza protagonistice pronalazim u moralnoj ambivalentnosti nekih majčinih postupaka, i to prema još nezaštićenijim skupinama – nepokretnoj starici pred kojom treba odlučiti hoće li prešutjeti saznanje o smrti njezina unuka, kao i determiniranje sudbina ranjenih životinja s kojima se susreće.
Riječ je o tematiziranju požrtvovnosti roditelja koji se nalazi u apokaliptičnome scenariju i koji treba spasiti dijete, ali i djetetovo djetinjstvo
Može li bijeg biti igra?
Osim brige za Klarino fizičko stanje, neizbježno je uočiti i podtekst kojim se ukazuje na majčinu brigu za njezinu psihu. Koncipiravši i unaprijed je pripremivši na bijeg, majka gotovo ni u jednom trenutku ne spominje rat, kćer štiteći od istine. Njihovo putovanje predstavila joj je kao igru – u kojoj su dva ključna pravila – da ih nitko ne smije vidjeti i da nema plakanja. Strog čitatelj povremeno bi se mogao zapitati može li Klara (koja sa svojih šest godina jest mala, ali je dosta velika da ne bude mala), doista vjerovati u sve bijele laži koje joj majka predstavlja, od ignoriranja smrada leša, zvukova bombi, činjenice da su u toj „igri“ danima promrzle i gladne…. Ipak, pripovjedač mjestimično anticipira čitateljeve nedoumice (na 148. stranici ona prvi put pita je li počeo rat, što majka negira).
Također, roman ne zadire u doba Klarina mladenaštva (kako saznajemo u uvodnome dijelu, ona i majka Bosnu su posjetile samo jednom, i to kad je Klara imala četrnaest godina, pri identifikaciji očevih posmrtnih ostataka). Postavlja se pitanje je li se Klara ikad raspitivala o svome djetinjstvu i dolasku u Švedsku? Ona svakako jest svjesna svoga izbjegličkog statusa, ali nije posve jasno kako je izdržala priču o prekretničkim danima svoga života poslušati tek na majčinoj samrti. Moguće da je potiskivanje bilo vrlo jako, moguće da je majka pokušavala izbjeći svako spominjanje bijega ili da naprosto taj fiktivan lik Klare nije bio orijentiran na otkrivanje vlastite biografije onako kako bih u sličnoj situaciji vjerojatno bila orijentirana stvarna ja.
Kako bilo, unatoč tome, tekst ima svoju snažnu unutarnju logiku i veliku brzinu odvijanja pa nije teško vratiti povjerenje u pripovjedački glas.
Koncipiravši i unaprijed je pripremivši na bijeg, majka gotovo ni u jednom trenutku ne spominje rat, kćer štiteći od istine. Njihovo putovanje predstavila joj je kao igru – u kojoj su dva ključna pravila – da ih nitko ne smije vidjeti i da nema plakanja
A-ha efekt
Kako roman odmiče, metci se čuju sve jasnije, ekspolozije su sve bliže, sve učestalije. Pisan izrazito sinestetično („Ruka joj je mirisala na željezo, na okus ustajale vode iz emajlirane posude.“), roman se poigrava s motivima iz čitateljeve svakodnevice, podsjećajući ga na to kako miriše bakin kruh, mamine palačinke, kakvoga je okusa čaj od lipe… Neizbježno prizivajući Proustove reminiscencije, shvaćamo da je taj čaj u ovoj priči mnogo gorči nego onaj u Combrayu, i to ne samo jer je poslužen bez kolačića madeleine. Pobuđujući identifikaciju, a s njom i napetost, čitatelj je primoran nastaviti prolaziti kroz prstenasti tekst, koji se na završnim stranicama sve više usložnjava, zapravo razrješujući sva otvorena mjesta iz prvoga dijela i zaključavajući cjelinu. Uočavajući jedan po jedan a-ha efekt, čitatelj prema kraju postaje sve zadovoljniji tim slaganjem mozaika značenja, naslova i protagonističinih, vrlo kreativno osmišljenih motivacija.
Kako već i tekst na koricama naznačuje, Svježe obojeno korespondira s romanom Cesta Cormaca McCarthya. U njemu otac i sin cestom bježe pred ekološkom apokalipsom. U slučaju ovoga bijega majke i kćeri, ostaje zajednički motiv pištolja, ali nema izgrađenih cesta. Osim snažne antiratne poruke, ovo je i roman šume, roman mraka, kiše, paprati i magle. Važno, a – čini mi se – rijetko komentirano mjesto Mlakićeva autorskoga stila zauzima taj suodnos prirode i rata; u srži antiteza nastanka i razaranja, prirode koja se budi i regenerira i onoga kulturnog što zao čovjek bespovratno devastira. Osjeti se u pripovijedanju pijetet prema flori i fauni; začudnosti šišmišjih navika, nježno zrikanje koje umiruje, utočište u snu kroz koje trče konji… Ali i međuodnos, uočavanje prirodnog u betonskome („Kroz pukotine između greda probijala se svjetlost, po zidu iza njenih leđa igrale su svjetlo-tamne tigrove šare“), kao i monstruoznog u konstruiranome („Glava rovokopača ostala je podignuta, stršala je uvis, izvijala se prema nebu. Podsjećala je na čeljusti zvijeri“).
Uočavajući jedan po jedan a-ha efekt, čitatelj prema kraju postaje sve zadovoljniji tim slaganjem mozaika značenja, naslova i protagonističinih, vrlo kreativno osmišljenih motivacija
Magla, magija, lepet leptira
Kako joj je psiha bivala sve lošijom, i svijet koji je oblikovala u svojim očima, za majku je postajao sve zlokobnijim mjestom (obuća razbacana u dvorištu kuće podsjeća je na uginule ptice, kao i prozorska okna napuštenih kuća u kojima čuje lepet u agoniji). Pripovjedni glas kao da elementima iz prirode pokušava verbalizirati ono neizrecivo, uzaludno, ratno stradavanje pred kojim je čovjek nijem. Kao da si svrstavanjem u okvire poznatog, prirodnog, normalnog i bliskog, pokušava olakšati neizbježan osjet, doživljaj ili emociju: „Nije se čuo prasak, do njih su dopirali kratki, jasni zvukovi pucnjeva, kao da negdje u šumi oko njih ritmično udaraju bezbrojne sjekire, ili stotine djetlića.“
Dok s jedne strane važno mjesto zauzima – za Mlakića tipičan – motiv magle koji na više mjesta nagovještava nesreću, stvarajući ambijentalnu atmosferu straha i zle slutnje, s druge je strane ono magijsko, utjelovljeno u ne posve definiranome „svilenkastome dodiru leptira“ – posebnog tipa osjeta koji u početku majka osjeća pod svojim prstima pri dodirivanju vlastita lica. Navedeno je ostavljeno slobodnoj interpretaciji; prema nekoj mojoj, tumačim da se majci u danima progona mijenja slika o samoj sebi i stoga više ne uspijeva ni u vlastitoj koži pronaći nešto poznato, ugodno, lijepo ili čudesno.
Premda ispripovijedan realistično i deskriptivno, roman u sebi sadrži nježna sjećanja i stilizirane usmene afektivne dijaloge ispripovijedane dječjim jezikom („Kako se zove selo? -Ne znam. -Je li daleko od djedove kuće? -Nije. Još jedan ili dva mraka.“).
Tako specifičan odabir protagonista ono je što ovaj Mlakićev roman izdvaja od tipičnoga ratnog žanra i brojnih romana slične tematike koji su nastajali i još uvijek nastaju na našem području. Zaštitnička majčinska uloga u ratnim uvjetima univerzalno je, no rijetko spominjano iskustvo, a iznošenje antiratne poruke kroz perspektivu ženskoga štitećeg lika svakako je otklon od dominantnoga tipa traumatiziranosti koji se u ratnim okolnostima pojavljuje u javnome diskurzu. Autor ne pripovijeda autobiografsku ili autofiktivnu priču, no uspio je likove suprotnog spola, osobito tu majku Courage prikazati vrlo uvjerljivo i čitateljima dirljivo, a fabulu očuditi uporabom tehnike romana u romanu te zanimljivim i, za ovaj žanr neočekivanim simbolima, poput sušeće boje i lutki iz izloga u kojima se krije ključ zapleta.
Uvijek aktualna i potrebna antimilitaristička poruka precizno usredotočena na dvije krhke jedinke i iznesena ovoliko neposredno, sugestivan je dokument strahova, doživotnih trauma zaštićenih i sudbina onih koji su aktivno i mudro štitili.
Shvaćamo da, neovisno o tome koje predmete i uspomene sa sobom pri bijegu ponijeli, u onima koji čuvaju, motre i bdiju, uvijek se probudi svijest o tome da „Kad se ukaže pravi trenutak, ključ je ne dopustiti mu da promakne.“ (Jay Asher).
Za roman „Svježe obojeno“ Josip Mlakić nagrađen je Nagradom Vladimir Nazor za književnost 2014. godine.
